Prošlog tjedna predsjednica Europske komisije Ursula von der Leyen podnijela je svoje treće izvješće Europskom parlamentu o stanju Unije. Osim što je govorila o ratu u Ukrajini i opet potvrdila europsku solidarnost Ukrajini koja je žrtva ruske agresije, i na tome zaradila pljesak europarlamentaraca, predsjednica Komisije je posvetila znatan dio svog govora energetskoj krizi.
Iznijela je da će Europska komisija predložiti gornji limit za cijenu energije, što znači i ograničenje zarada kompanija koje proizvode električnu energiju, a koje su u međuvremenu značajno povećale cijene za potrošače.
Ovog ponedjeljka Europska komisija je službeno izašla s prijedlogom ”Instrumenta za hitne slučajeve jedinstvenog tržišta”, a za otprilike dva i pol mjeseca u EU stupa na snagu potpuna zabrana nabave ruske nafte, a od 5. veljače sljedeće godine ”kapa” na cijene vrijedit će i za naftne derivate.
No u međuvremenu je Njemačka popunila 90 posto svoje zalihe energenata, slično je učinila i Francuska, ali većina malih zemalja – članica Europske unije ove će se zime, po svoj prilici, smrzavati.
Skandal koji je izbio u Hrvatskoj u kojem se otkrilo da je INA prodala značajnu količinu energenata po nižoj cijeni od tržišne i time pogodovala kupcima i rodbini zaposlenika te iste Ine, nije ništa različitija od stanja u energetskom sektoru u drugim zemljama.
Energetski lobi koji čine spregu proizvođača-posrednika-trgovaca s financijskim kapitalom stvorio je moćne interesne grupe koje su jače i od država u kojima djeluju.
Cijene energenata počele su divljati još krajem prošle godine, nekoliko mjeseci prije nego što je Rusija izvela svoju agresiju na Ukrajinu. Špekulativne radnje pokazale su da su veliki magovi naftnog, plinskog i drugog tržišta energentima na vrijeme nanjušili da će izbiti energetska kriza. I počeli su špekulirati na svjetskim burzama: zacijelo bi bilo presmiono zaključiti da su oni znali, ili su već dobili informacije iz izvora ”duboke države”, da se tako nešto sprema.
Europska unija izlazi kasno na bojište. Christine Lagarde, predsjednica Europske središnje banke, izjavila je da će Europa imati problema ako zima bude hladna, čime je samo potvrdila riječi njemačkog vicekancelara Roberta Habecka.
No usprkos tome Ursula von der Leyen je optimistički zaključila kako će EU poduzeti sve mjere da se ograniče cijene energenata: zapravo, rekla je da će EU predložiti mjere za ograničavanje profita kompanijama koje se bave proizvodnjom i prometom energenata, ali to ne znači da će EU pomoći građanima, čiji će računi električne energije i plina rasti i već rastu preko svake mjere.
To je spočitnula predsjednici Europske komisije eurozastupnica Manon Aubry, supredsjednica Europske ljevice u Parlamentu, koja je počela mahati s govornice ogromnim računima građana za struju i plin. Von der Leyen joj je hladno odbrusila: ”Pošaljite te račune Putinu!”.
Ali takva reakcija Von der Leyen je čista demagogija i predstavlja primjer političkog cinizma, kao kad je Marija Antoaneta (navodno) odbrusila na primjedbu da narod nema za kruh, neka onda jede kolače!
Zašto su ovakva divljanja na tržištu moguća nije samo kriva Putinova agresija na Ukrajinu. Za to je kriva odsutnost jedinstvene energetske politike EU-a, koja je na dnevnom redu još od 2005. godine, ali nikako da se realizira ”na terenu”.
Još je te iste godine Europska unija, nakon proširenja s 15 na 25 članica, optimistički najavila lansiranje Zajedničke energetske politike. Nažalost, od toga nije bilo ništa, jer je na referendumima u Francuskoj i Nizozemskoj Europski ustav, koji je trebao omogućiti takvu jedinstvenu politiku, jednostavno propao.
EU se vratila energetskoj politici još i 2015. godine, pokušavajući utemeljiti tu energetsku politiku na Lisabonskom ugovoru, koji je kao ”ersatz” – rezerva Europskog ustava ipak omogućio proširenje glasanja kvalificiranom većinom umjesto jednoglasja na 45 područja javnih politika. Ali ne i energetske, ali ne i zdravstvene politike.
Zbog toga je prošle godine propao i pokušaj Europske komisije da osigura cjepivo protiv COVID-19 za sve zemlje članice EU-a, pa su neke morale na svoju ruku pregovarati s jednim drugim moćnim lobijem, farmaceutskim.
I Europska unija je i tu izgubila bitku, jer se Europska komisija zalagala za to da patenti za lijekove protiv bolesti COVID-19 budu ukinuti i da i mali proizvođači mogu koristiti kemijsku formulu vakcine protiv koronavirusa i lijekova protiv te bolesti, koja je dovela do smrti više ljudi nego što bi se dogodilo da je cjepivo bilo pristupačno svima, a ne samo ”Big pharmi”, kako se naziva lobi farmaceutske industrije.
Sada se ista stvar ponavlja s energetskim lobijem. Na primjeru Hrvatske vidimo da je taj lobi usko povezan koruptivnim, nevidljivim za javnost, koncima koji omogućuju prelijevanje profita u privatne džepove, u klijente takvog sistema.
New York Times je opisao kako su propali ”tajni pregovori” Von der Leyen s farmaceutskim industrijama i kako je taj neuspjeh utjecao na povećanje smrtnosti od bolesti COVID-19.
Prošle godine je farmaceutska industrija u svijetu povećala svoje profite za 23 posto, a ove godine, samo u prvih šest mjeseci, dioničari – i vlasnici, oni na papiru i oni povezani s menedžerskim strukturama u vladama, bankama i drugim takvim gremijima, povećali su profite za 29 posto.
Ne nužno i plaće za radnike u tim industrijama, već samo za vlasnike dionica, za krupni kapital koji drži u rukama uzde tih konglomerata interesa.
Dakle, ovo što se događa s energetskom krizom samo je preslika onoga što se dogodilo sa zdravstvenom krizom od 2000. godine do danas.
A opet, i kriza do koje je došlo zbog pandemije i monopola farmaceutskih lobija opet je samo deja vu, već viđeno, financijske krize u Europi i svijetu od 2008. do 2013. godine.
I tada je Europska unija intervenirala, ali nije pomogla građanima koji su se našli u dugovima i nestašici, a nije toliko pomogla ni državama, koliko bankama i bankarskom lobiju: sanacija država i direktna pomoć građanima zamijenjenima je sanacijom banaka, koja je spasila pet velikih i oko stotinu srednjih banki, nakon što je 489 europskih banaka došlo do stečaja.
Dakle, ako EU želi sada pomoći rješenju energetske krize, mora doista pomoći građanima, a to znači sukobiti se s moćnim energetskim lobijem, kad se već nije mogla suprotstaviti na adekvatan način farmaceutskom lobiju i bankarskom lobiju.
Ali, za to je potreban radikalan obrat u glavama onih koji vode tu Europsku uniju – a to, vidimo na primjeru Ursule von der Leyen i njene jeftine demagogije u Europskom parlamentu, nije moguće.
Nije moguće dok postoji i moćni četvrti lobi – lobi europskih političara koji na riječima zagovaraju zajedničku politiku izlaska iz tih kriza, ali dobro znaju da do toga neće doći bez radikalnog zaokreta u samoj strukturi Europske unije, u samoj strukturi vlasti zemalja liberalnog kapitalizma, i u samoj strukturi moćnog kapitala koji se konstituirao u ova tri moćna lobija koji razaraju i Uniju i njene zemlje članice, a na kraju račun za to plaćaju građani svojim sredstvima, zdravljem i egzistencijama.
