Prošlog je tjedna objavljeno otvoreno pismo hrvatskog ministra vanjskih poslova, dr. Gordana Grlić Radmana, dr. Thomasu Bellutu, direktoru ZDF-a, Drugog programa njemačke televizije kao i dr. Peteru Freyu, glavnom uredniku toga istoga ZDF-a. U tom pismu, na gotovo deset stranica, artikuliranog u 11 točaka, naš ministar reagira na dokumentarnu seriju ”Balkan u plamenu: Jugoslavija – bačva baruta” koja je emitirana u tri dijela ljetos na kanalu ZDF-a.

Kao prvo, prilično je neuobičajeno da je serija emitirana ljetos, a reakcija dolazi tek sada, kada je prošlo više od tri mjeseca od emitiranja. Zašto se tako dugo čekalo? I da li je uopće reakcija ovim pismom primjerena s obzirom na ”meritum stvari”?

U pismu se reagira na sva tri djela ove serije: svaka točka se odnosi na jednu primjedbu, odnosno kritiku same emisije. Prva je primjedba ministra da nije Hrvatska, već Slovenija bila pokretačka snaga u borbi za samostalnost republika i ”jasan otpor politici dominacije srpskog komunističkog vodstva na čelu sa Slobodanom Miloševićem”.
Prilično je neuobičajeno da je serija emitirana ljetos, a reakcija dolazi tek sada, kada je prošlo više od tri mjeseca od emitiranja. Zašto se tako dugo čekalo? I da li je uopće reakcija ovim pismom primjerena s obzirom na ”meritum stvari”? U pismu se reagira na na sva tri djela ove serije: svaka točka se odnosi na jednu primjedbu, odnosno kritiku same emisije

Druga se primjedba odnosi na rečenicu iz emisije koja glasi: ”Tuđman želi odcjepljenje od Jugoslavije i za to prihvaća mogućnost rata”, čemu se suprotstavlja tvrdnja da su međunarodna zajednica i EZ, slično kao u slučaju baltičkih država, jasnije podržale demokratski artikulirane težnje za neovisnošću Slovenije i Hrvatske… Beograd bi sigurno bio ustuknuo”.

Tek treća primedba, koja se odnosi na 2. dio serije, sadrži kritičku poantu, kao reakcija na ”pozadinska objašnjenja”, kako kaže pismo, da su ”ideološki potpaljivači (očito, ratnog požara) Tuđman i Milošević – dvojica bezobzirnih nacionalista koji dovode do prelijevanja čaše…”.

Izgleda da je to i poanta cijelog pisma – reagirati na izjednačenje Tuđmana s Miloševićem kao ”potpaljivača krvavog raspada Jugoslavije”.

Četvrta primjedba osporava tvrdnju njemačke televizije da je Tuđmanov uzor za mladu, hrvatsku demokraciju bila ”neovisna Hrvatska iz 1941., Hitlerova marionetska država u kojoj su vladali ustaše”, čemu se suprotstavlja preambula iz hrvatskog ustava koja se poziva na odluke ZAVNOH-a iz 1943.

Peta primjedba osporava da je šahovnica dio ustaškog znakovlja što ga Tuđman preuzima od NDH.

Šesta primjedba odnosi se na tvrdnju da ”Tuđman želi otpustiti sve srpske policajce u Kninu i zamijeniti ih Hrvatima”, čemu se suprotstavlja opravdanje da u tom kontekstu ”nije bilo posrijedi pitanje etničke pripadnosti”, nego pitanje priznavanja novoizabrane demokratske vlasti u Zagrebu od strane Srba zaposlenih u hrvatskim tijelima vlasti.

Sedma primjedba izriče kritiku da su ”posve izostavljene važne činjenice povezane s međunarodnim priznanjem Slovenije i Hrvatske” – a koje se odnose na podršku Helmuta Kohla i Hans-Dietricha Genschera.

U osmoj primjedbi spočitava se povjesničarki Marie-Jeanine Calic što je navela da su Srbi rekli da i oni imaju pravo na samoodređenje, a nije navela kao ključnu informaciju osnivanje Badinterove komisije, što je trebalo objasniti gleateljima a ne ”probuditi dojam da je njemačka vlada jednostrano primijenila pravo naroda na samoodređenje”.
Ako ćemo se osvrnuti na meritum stvari, onda ćemo vidjeti da mnoge od ovih ocjena spadaju u klasični instrumentarij jedne iskrivljene verzije povijesti, koja pojednostavljuje tzv. ”domoljubni narativ” a minimizira činjenice koje ne idu u prilog oktroiranoj slici hrvatske povijesti

Deveta točka odnosi se na kritiku tvrdnje iznesene u dokumentarnom filmu da su Tuđman i bosanskohercegovački Hrvati zajedno s Miloševićem slijedili dugoročni plan podjele BiH, što je ”previše pojednostavljena” tvrdnja, kako kaže ministar Grlić Radman.

Deseta točka je kritika na tvrdnju iz serije da je Tuđman nakon četiri godina okupacije želio osveti i ”protjerati Srbe iz Krajine”, a da se nigdje ne spominje da je sudbinu Srebrenice u posljednjem trenutku izbjegao Bihać zahvaljujući hrvatskoj vojsci, tako da je operacija ”Oluja” zapravo omogućila mirovne pregovore u Daytonu, a hrvatska država jamči pravo vlasništva i pravo na povratak u Hrvatsku odbjeglim Srbima.

Jedanaesta točka je opet kritika izjave Marie-Jeanine Calic da ”nitko ne govori da su počinjeni ratni zločini, nego da su to popratne pojave rata”, iako su hrvatski sudovi osudili i hrvatske vojnike sve do generala Mirka Norca.

Na kraju, ministar Grlić Radman se osvrće na ”temeljni pristup dokumentarne serije ZDF-a – ”u kojem se osjećaju gotovo jugonostalgični ton i simpatiziranje Tita”, pa onda čitavu stranicu posvećuje svojoj interpretaciji antifašističke borbe i četrdesetpetogodišnjem komunističkom sustavu vladavine koji su bili jedna od osnova za Miloševićev uspon i krvavi raspad Jugoslavije.

Ako ćemo se osvrnuti na meritum stvari, onda ćemo vidjeti da mnoge od ovih ocjena spadaju u klasični instrumentarij jedne iskrivljene verzije povijesti, koja pojednostavljuje tzv. ”domoljubni narativ” a minimizira činjenice koje ne idu u prilog oktroiranoj slici hrvatske povijesti.

Dovoljno je usporediti ovih 11 točaka s autoritativnim povjesničarskim radovima u Hrvatskoj, primjerice s kapitalnim radovima uglednog hrvatskog povjesničara Ive Goldsteina ”Hrvatska 1918-2008.” i ”Hrvatska povijest” iz 2013. Knjigu su recenzirali profesor Ivo Banac i akademik Petar Strčić, koji su itekako dobro znali što rade.

Usporede li se tvrdnje ministra Grlić Radmana s povijesnim ocjenama Ive Goldsteina, vidjet će se koliko su one jednostrane i reduktivne.

S druge strane, dok još ima svjedoka mogu se odmah podvrgnuti kritici i Grlić Radmanove ocjene o tome da Srbi nisu bili istjerani iz policije, kada znamo da su bili itekako istjerani iz državnih službi, primjerice pravosuđa i medija – sjetimo se samo Vrdoljakove zabrane, preko noći, zaposlenim Srbima da dođu na svoje radno mjesto u HRT!
Ako već netko smatra da treba reagirati, onda su to trebali učiniti sami gledatelji njemačke televizije, ili pak neki kolega – novinar iz Hrvatske, ali u svoje ime i u ime tumačenja povijesti, a ne predstavnik države. Toga nema u diplomatskoj praksi: na takve stvari, ovakvim načinom, reagiraju samo predstavnici autoritarnih država

A zatim, ne može se govoriti o Tuđmanovoj dobroćudnosti prema Srbima i licemjernim pozivima da ostanu, kada iz Brionskog zapisnika jasno  odjekuju  zastrašujuće prijetnje: ”… a mi ćemo, im, tobože, jamčiti ljudska prava”.

Akcent je baš na onome ”tobože”, što vidimo i na pojedinačnim slučajevima govora mržnje prema Srbima danas u Hrvatskoj – sve do zastrašujuće smrtne prijetnje Miloradu Pupovcu nacrtanim vješalima.

S treće strane, opet, 4. veljače 1992. je Hans-Dietrich Genscher bio bijesan na Tuđmana, optužujući ga da ”izvozi svoj rat u Bosnu i Hercegovinu, gdje vršljaju crnokošuljaši koji dijele oružje Hrvatima da bi tamo izazvali rat”. Srećom, preduhitrili su ih bosanski Srbi, kada su zapucali na mirne manifestante 6. travnja u Sarajevu, pa je tako spirala nasilja u BiH započela ovim događajem a ne Genscherovim bojaznima da će ”hrvatski cronokošuljaši” zapaliti bure baruta.

Međutim, ni to nije ”meritum stvari”. Riječ je o nečemu drugome: posve je neuobičajeno da jedan ministar, jedne nacionalne vlade, reagira na jednu TV emisiju. Jedna od prvih lekcija je, u zapadnim demokracijama, da su mediji slobodni i da je najveća vrijednost sloboda medija i sloboda misli.

Ako već netko smatra da treba reagirati, onda su to trebalo učiniti sami gledatelji njemačke televizije, ili pak neki kolega – novinar iz Hrvatske, ali u svoje ime i u ime tumačenja povijesti, a ne predstavnik države.

Toga nema u diplomatskoj praksi: na takve stvari, ovakvim načinom, reagiraju samo predstavnici autoritarnih država.

Zato i vjerujem da ministar Grlić Radman nije taj koji je napisao i poslao ovo pismo, jer je on, prema svojem obrazovanju, dobro upoznat s time da se to tako ne radi u civiliziranom svijetu.

Ministar je očito bio pod pritiskom, i zato je i to pismo kasnilo i sadrži razinu propagandističke retorike i de facto političkog pritiska na slobodne medije jedne druge države.

Iako je ZDF javna televizija, njome upravlja Savjet od 60 članova, a njemački Ustavni sud je ograničio sudjelovanje predstavnika savezne i lokalne politike na 20 članova, dok su 24 člana predstavnici nevladinih udruga, sindikata i crkava.
Takvi rigidni principi znače da će pismo ministra vanjskih poslova jedne članice EU biti interpretirano kao politički pritisak na programsku politiku ZDF-a, a čini mi se da to nije interes Hrvatske

Oni – svi članovi Savjeta – moraju poštovati osnovno načelo Ustava, a to je sloboda medija i izražavanja i zabranu intervencije političkih tijela, od političkih stranaka do državnih institucija.

Takvi rigidni principi znače da će pismo ministra vanjskih poslova jedne članice EU biti interpretirano kao politički pritisak na programsku politiku ZDF-a, a čini mi se da to nije interes Hrvatske, osim ako se kao naš ”modus operandi” ne nametne primjer poljske i mađarske novouvedena cenzura koja proizlazi iz njihovog koncepta ”neliberalne demokracije”.

Ministar ima dugo iskustvo u Njemačkoj, i stoga ne mogu vjerovati da on ne bi znao da tim svojim pismom štetiti ugledu Hrvatske kao demokratske zemlje.

Očito da je bio pod pritiksom da to učini, a to bi značilo da Hrvatskom vladaju neke okultne sile kada čak i jedan ministar vanjskih poslova mora pogaziti – svjetski uvriježenu diplomatsku teoriju i praksu, i tako obezvrijediti i svoje obrazovanje i deonotologiju svoje profesije, i nanijeti tim pismom štetu imidžu Hrvatske – njenom ”brendu”, kako voli govoriti i predsjednica Republike.

autograf