Novinarka Ana Malbaša povezala se s izdavateljem diploma koji se uredno oglašavao u javnosti. Od nje je zatražio solarnu metodu plaćanja, no predložio je i alternativu: ‘Ako mi se svidiš, riješit ću ti u pola cijene.’ Vlada bi morala pokrenuti provjeru svih diploma u javnom sektoru jer je očito riječ o masovnoj pojavi
Kada se – kaže spiker uz bolan uzdah – nakon duge i teške noći 13. veljače 1866. veliki hrvatski političar Ante Starčević ujutro pogledao u ogledalo, bio je potpuno sijed! Očita i nesvakidašnja promjena, slušamo dalje isti sugestivan glas, dogodila se za jednu jedinu noć. Zašto je Otac Domovine posijedio? Zbog saborskih zastupnika! Barabe su protrgovali državne interese za neke svoje beneficije, prodali vjeru za večeru, uzeli sinekure, primili mito, kakav je već (među)narodni običaj u ovom regionu itd., a ovaj pobijelio od muke. Je li Otac Domovine bio suočen i s pojačanim lučenjem glukoze? Da možda nije poflekavio zbog navale kortizola? Bi li danas počupao kosu s glave, a ne tek posijedio, da recimo vidi Inu u ugarskim rukama, a banke u austrijskim? To ne znamo, no vjerujemo da će nas prisavska klinika već na vrijeme obavijestiti. Glupost je božji dar, ali se ne smije sva odjednom iskoristiti, rekao je Bismarck, treba nešto ostaviti i za iduće nastavke. Ili možda dati u Dnevnik, koji je u zadnje vrijeme često teško razlikovati od Dramskog programa.
Svi znaju pjesmu ‘Devojko mala’ koju je pjevao Vlastimir Đuza Stojiljković, a kasnije je prepjevali Idoli i besmrtni Vlada Divljan, ali malo tko danas zna – autor ove kritike to recimo nije znao do ove serije – da je djevojka iz pjesme Desanka Beba Lončar! Beba je bila, doznajemo, prvi ženski jugoslavenski superstar. Slučajno je 1960. godine dobila ulogu u filmu ‘Ljubav i moda’ s Đuzom Stojiljkovićem, jednom od najšarmantnijih pojava srpske glumačke scene u stoljetnoj perspektivi, a onda ušla u legendu. Promet na ulicama zaustavljao se kad je prolazila Beba, dugo nije smjela izlaziti u kafiće i disko klubove jer bi svi počeli piljiti u nju, tražiti autograme, onemogućavati normalan život. Nakon toga slijedio je ‘Deveti krug’ Francea Štiglica, a potom holivudska karijera u A produkciji – filmovi s Richardom Widmarkom i drugim zvijezdama, u Europi s Mastroiannijem… Uglavnom, zabavna serija, takve bi trebalo snimati i kod nas, ali ovdje vlada damnatio memoriae pa od toga nema ništa.
Marko Perožić razgovara s Ivanom Bodrožić o najnovijim avanturama s lektirom. Kurikularni vunbacitelji Ivanu su nogirali s popisa, kao i većinu suvremenika – kod nas je kategorija ‘živući klasik’ očito nemoguća. Izuzetak je Miro Gavran, koji je ušao u lektiru jer posjeduje osobinu presudnu za uvrštenje – nitko ga ne čita. Ivana je ispred police s knjigama na kojoj se – to vidimo kad zaustavimo sliku – kočopere sljedeći naslovi: ‘Tuđmanizam i mesićizam’ (autor Zdravko Tomac), ‘Vrijeme krivokletnika’ (Miroslav Tuđman), ‘Strahote zabluda’ (Ante Pavelić)… Vrag će ga znati jesu li se Marko i Ivana pod te klasike postavili slučajno ili namjerno, da ruju i rovare, ali stvar je duhovita, izvan svake sumnje, i funkcionira kao ironični komentar. ‘Hrvatska nije za mnogo toga suvremenog. Suvremeni hrvatski autori – ili je čudo da su živi ili ne postoje. Pisci koji su mladi kritički pišu pa se to ne uklapa u mainstream koji promoviraju predsjednica i premijer’, rekla je autorica ‘Hotela Zagorje’; popisi literature i indeksi zabranjenih knjiga obično imaju veze s naravima režima. Elem, hoće li u lektiri biti Gundulić ili Držić, Miro Gavran ili Miro Krleža, sasvim je svejedno. To malo tko čita u toj dobi. Što djecu može privući knjigama? Jules Verne. Astrid Lindgren. Karl May. Emilio Salgari. Tolkien. Branko Ćopić. Ivan Kušan. Erich Kästner. Jack London, Maksim Gorki. Hesse, Dostojevski, Nabokov, Karakaš, Andrić… Naći će oni svoj put, neće o njihovoj sudbini odlučivati hrastovci.
Zadnjih dana internetom kola kratki duhoviti video u kojemu vidimo autobus koji, pun putnika, ide prema Mostaru. U jednom trenutku vozač kaže: ‘Dragi putnici, u Mostaru stajemo dvadeset minuta, za to vrijeme možete popiti kavu, popušiti cigaru, završiti fakultet…’ Slijedi smijeh, ali scena je, kako dokazuje agilna Ana Malbaša, realistična i nije nimalo smiješna. Malbaša se povezala s izdavateljem diploma od ranije poznatim policiji, koji se uredno oglašavao u javnosti nudeći širok spektar usluga. ‘Možeš za šta god oćeš, samo donesi pare. Samo novce, hoćeš li letiti u svemir, hoćeš da ti sredim da budeš astronaut’, rekao je zahtijevajući solarnu metodu plaćanja, no predložio je i alternativu: ‘Pošalji mi svoju sliku na Viber, ako mi se svidiš, riješit ću ti u pola cijene.’ Vlada bi morala pokrenuti provjeru svih diploma u javnom sektoru jer je očito riječ o masovnoj pojavi. Kome to nije jasno, neka pogleda ovaj prilog pa će vidjeti kako oni koji bez po muke dolaze do diploma otimaju kruh onima koji se ubijaju nad knjigama.
U dva elementa komercijalne televizije nikada neće dosegnuti HRT. Prvi je kultura – Treći program čak i pod najezdom fundamentalista, kao reliquiae reliquiarum, funkcionira kao akademija znanosti i umjetnosti naspram drugih televizija, što treba pripisati kvalitetnim kadrovima koji su preživjeli čistku. Drugi razlog je ‘akustičke’ naravi. HRT ima zbor najboljih, najškolovanijih, najotmjenijih glasova u našem eteru. Tea Rapaić, koja je čitala tekst ‘Divlje Patagonije’, vlasnica je jednog takvog, ugodnog, toplog, dojmljivog glasa koji gledatelja prikuje uz ekran, a ako je još i slika u kadru uzbudljiva, onda sreći i veselju nema ni kraja ni konca, kako vele braća Grimm. Tea Rapaić, čitamo u biografiji, ‘rođena je Splićanka, kao zagrebačka gimnazijalka bila je članicom školskoga zbora. Na audiciju za voditelje Hrvatske televizije brat ju je prijavio bez njezina znanja. Najviše uživa u čitanju dokumentaraca.’ Eto, uživamo i mi. Miljenko Kokot, drugi glas iz offa, jednako je ugodan i školovan, govorne vježbe dovode do savršenstva. Uz pobrojane, tu su i Mario Anduš, Željko Tomac, Lidija Kardum… prije njih Helga Vlahović, Vesna Spinčić, Željka Fattorini, generacija uzora koji, na sreću, ipak imaju nasljednike.
portalnovosti
TV kalendar, HRT, 13. veljače, 11:40
Kada se – kaže spiker uz bolan uzdah – nakon duge i teške noći 13. veljače 1866. veliki hrvatski političar Ante Starčević ujutro pogledao u ogledalo, bio je potpuno sijed! Očita i nesvakidašnja promjena, slušamo dalje isti sugestivan glas, dogodila se za jednu jedinu noć. Zašto je Otac Domovine posijedio? Zbog saborskih zastupnika! Barabe su protrgovali državne interese za neke svoje beneficije, prodali vjeru za večeru, uzeli sinekure, primili mito, kakav je već (među)narodni običaj u ovom regionu itd., a ovaj pobijelio od muke. Je li Otac Domovine bio suočen i s pojačanim lučenjem glukoze? Da možda nije poflekavio zbog navale kortizola? Bi li danas počupao kosu s glave, a ne tek posijedio, da recimo vidi Inu u ugarskim rukama, a banke u austrijskim? To ne znamo, no vjerujemo da će nas prisavska klinika već na vrijeme obavijestiti. Glupost je božji dar, ali se ne smije sva odjednom iskoristiti, rekao je Bismarck, treba nešto ostaviti i za iduće nastavke. Ili možda dati u Dnevnik, koji je u zadnje vrijeme često teško razlikovati od Dramskog programa.
SFRJ za početnike, Klasik TV, 13. veljače, 18:10
Svi znaju pjesmu ‘Devojko mala’ koju je pjevao Vlastimir Đuza Stojiljković, a kasnije je prepjevali Idoli i besmrtni Vlada Divljan, ali malo tko danas zna – autor ove kritike to recimo nije znao do ove serije – da je djevojka iz pjesme Desanka Beba Lončar! Beba je bila, doznajemo, prvi ženski jugoslavenski superstar. Slučajno je 1960. godine dobila ulogu u filmu ‘Ljubav i moda’ s Đuzom Stojiljkovićem, jednom od najšarmantnijih pojava srpske glumačke scene u stoljetnoj perspektivi, a onda ušla u legendu. Promet na ulicama zaustavljao se kad je prolazila Beba, dugo nije smjela izlaziti u kafiće i disko klubove jer bi svi počeli piljiti u nju, tražiti autograme, onemogućavati normalan život. Nakon toga slijedio je ‘Deveti krug’ Francea Štiglica, a potom holivudska karijera u A produkciji – filmovi s Richardom Widmarkom i drugim zvijezdama, u Europi s Mastroiannijem… Uglavnom, zabavna serija, takve bi trebalo snimati i kod nas, ali ovdje vlada damnatio memoriae pa od toga nema ništa.
N1 uživo, 13. veljače, 19:10
Marko Perožić razgovara s Ivanom Bodrožić o najnovijim avanturama s lektirom. Kurikularni vunbacitelji Ivanu su nogirali s popisa, kao i većinu suvremenika – kod nas je kategorija ‘živući klasik’ očito nemoguća. Izuzetak je Miro Gavran, koji je ušao u lektiru jer posjeduje osobinu presudnu za uvrštenje – nitko ga ne čita. Ivana je ispred police s knjigama na kojoj se – to vidimo kad zaustavimo sliku – kočopere sljedeći naslovi: ‘Tuđmanizam i mesićizam’ (autor Zdravko Tomac), ‘Vrijeme krivokletnika’ (Miroslav Tuđman), ‘Strahote zabluda’ (Ante Pavelić)… Vrag će ga znati jesu li se Marko i Ivana pod te klasike postavili slučajno ili namjerno, da ruju i rovare, ali stvar je duhovita, izvan svake sumnje, i funkcionira kao ironični komentar. ‘Hrvatska nije za mnogo toga suvremenog. Suvremeni hrvatski autori – ili je čudo da su živi ili ne postoje. Pisci koji su mladi kritički pišu pa se to ne uklapa u mainstream koji promoviraju predsjednica i premijer’, rekla je autorica ‘Hotela Zagorje’; popisi literature i indeksi zabranjenih knjiga obično imaju veze s naravima režima. Elem, hoće li u lektiri biti Gundulić ili Držić, Miro Gavran ili Miro Krleža, sasvim je svejedno. To malo tko čita u toj dobi. Što djecu može privući knjigama? Jules Verne. Astrid Lindgren. Karl May. Emilio Salgari. Tolkien. Branko Ćopić. Ivan Kušan. Erich Kästner. Jack London, Maksim Gorki. Hesse, Dostojevski, Nabokov, Karakaš, Andrić… Naći će oni svoj put, neće o njihovoj sudbini odlučivati hrastovci.
Provjereno, Nova TV, 14. veljače, 22:30
Zadnjih dana internetom kola kratki duhoviti video u kojemu vidimo autobus koji, pun putnika, ide prema Mostaru. U jednom trenutku vozač kaže: ‘Dragi putnici, u Mostaru stajemo dvadeset minuta, za to vrijeme možete popiti kavu, popušiti cigaru, završiti fakultet…’ Slijedi smijeh, ali scena je, kako dokazuje agilna Ana Malbaša, realistična i nije nimalo smiješna. Malbaša se povezala s izdavateljem diploma od ranije poznatim policiji, koji se uredno oglašavao u javnosti nudeći širok spektar usluga. ‘Možeš za šta god oćeš, samo donesi pare. Samo novce, hoćeš li letiti u svemir, hoćeš da ti sredim da budeš astronaut’, rekao je zahtijevajući solarnu metodu plaćanja, no predložio je i alternativu: ‘Pošalji mi svoju sliku na Viber, ako mi se svidiš, riješit ću ti u pola cijene.’ Vlada bi morala pokrenuti provjeru svih diploma u javnom sektoru jer je očito riječ o masovnoj pojavi. Kome to nije jasno, neka pogleda ovaj prilog pa će vidjeti kako oni koji bez po muke dolaze do diploma otimaju kruh onima koji se ubijaju nad knjigama.
Divlja Patagonija, HRT, 15. veljače, 02:03
U dva elementa komercijalne televizije nikada neće dosegnuti HRT. Prvi je kultura – Treći program čak i pod najezdom fundamentalista, kao reliquiae reliquiarum, funkcionira kao akademija znanosti i umjetnosti naspram drugih televizija, što treba pripisati kvalitetnim kadrovima koji su preživjeli čistku. Drugi razlog je ‘akustičke’ naravi. HRT ima zbor najboljih, najškolovanijih, najotmjenijih glasova u našem eteru. Tea Rapaić, koja je čitala tekst ‘Divlje Patagonije’, vlasnica je jednog takvog, ugodnog, toplog, dojmljivog glasa koji gledatelja prikuje uz ekran, a ako je još i slika u kadru uzbudljiva, onda sreći i veselju nema ni kraja ni konca, kako vele braća Grimm. Tea Rapaić, čitamo u biografiji, ‘rođena je Splićanka, kao zagrebačka gimnazijalka bila je članicom školskoga zbora. Na audiciju za voditelje Hrvatske televizije brat ju je prijavio bez njezina znanja. Najviše uživa u čitanju dokumentaraca.’ Eto, uživamo i mi. Miljenko Kokot, drugi glas iz offa, jednako je ugodan i školovan, govorne vježbe dovode do savršenstva. Uz pobrojane, tu su i Mario Anduš, Željko Tomac, Lidija Kardum… prije njih Helga Vlahović, Vesna Spinčić, Željka Fattorini, generacija uzora koji, na sreću, ipak imaju nasljednike.
portalnovosti
