Bez spomena i sjećanja na rat mi ne znamo o čemu pričamo i u čemu leži vrijednost ove pobjede, bez naših ratova mi smo izgubljeni i na dalekom, vrućem i krvavom katarskom pijesku. Hvala na katarskim lekcijama, da se ne zaboravi, izborniče
Priča se već sada može početi prepričavati. Ona je već sada antologijska i prenosit će se s generacije na generaciju. Neka nova djeca će o ovome pričati onako kako moja generacija prepričava epske sportske uspjehe jedne Janice Kostelić ili onaj Wimbledon 2001. od kojeg mi se još naježe dlake na rukama kad se sjetim bacanja na zemlju Gorana Ivaniševića nakon posljednjeg osvojenog poena. Rijetko što je usporedivo s onim osjećajem iz djetinjstva nakon nacionalnih sportskih uspjeha, onaj nepatvoreni, iracionalni, intuitivni i predivni osjećaj superiornosti i ponosa.
Hrvatska nogometna reprezentacija je srušila Brazil i po drugi put zaredom se plasirala u polufinale svjetskog nogometnog prvenstva. U glavnim ulogama Dominik Livaković sa svojih deset krakova između vratnica kojemu da se igralo još dva dana vjerojatno više nitko ne bi zabio, Josip Juranović srcu toliko dragi romantični junak iz najboljih romana, svi skupa predvođeni maestrom Lukom Modrićem koji prkosi silama starenja. Još uvijek omamljeni onim nabojem kolektivnog nacionalnog orgazma kakvog samo sportske ili ratne pobjede donose, možemo se u miru nakon prospavane noći, u hladni zimski dan sjetiti ljetnog evergreen hita TBF-a i reći kako nam ništa neće „ovi dan pokvarit, vap-ču-vari-vari, vap-ču-vari-vari, nikakvi crnjaci ni zli komentari.“
Sve dok nam izbornik Dalić ne pokvari ovi dan sa svojim komentarima i podsjeti na crnjake u kojima odrastamo i živimo. Metafizičko-patriotski erotski snošaj s domovinom je naglo prekinut, umjesto kolektivnog orgazma nastupa osjećaj praznine i gorčine. Bezbrižno ljetno popodne odjednom se pretvara u kolotečinu kakvog neprekinutog sumraka hladnog zimskog dana.
„Ova je pobjeda za naš narod, pobjeda cijele Hrvatske, svih igrača i onih na terenu i onih koji ne ulaze u igru. Pozdrav prijateljima koji pišu što pišu, neka i oni uživaju. Uživajte i vi branitelji, ovo je za vas bilo. Dva puta ulazimo u polufinale svjetskog prvenstva, a koliko nas ima, tri milijuna. Ljudi niste normalni!'“
Osim što veoma dobro izbornik Dalić zapaža najnovija statistička očitovanja prema kojima jurimo do tih spomenutih tri milijuna, izbornik nije mogao a da se opet po pravilu cinično ne očeše o svoje kritičare i posveti pobjedu braniteljima. Dok su ovi prvi poput sjenke koja prati izbornika i ne da mu mira da bude valjda jedini izbornik neke reprezentacije kojeg ne prate kritike, sjećanje na rat i branitelje u svakoj mogućoj prigodi su pak pravilo svakog hrvatskog postignuća od Zagreba do Dohe. Ne sjetiti se rata od prije trideset godina nakon ovakve epske pobjede za izbornika bi bilo nečuveno.
Ostavimo sve to sa strane, ono što se kaže pod ovakvim emocionalnim nabojem treba razumjeti i ne uzimati suviše ozbiljno. Izbornik je uostalom dirigent ove pobjede i ima ju pravo posvetiti kome god želi. Nije mi bilo niti na kraj pameti pisati ikakav tekst dok sam jednim uhom načuo ove izbornikove riječi nakon utakmice.
Sve dok izbornik Dalić nije prespavao noć te jutro nakon utakmice trezveno podijelio nove nacionalne lekcije:
„Ponosan sam što sam to izdržao, vi ste svjedoci kako je bilo i što se sve radilo protiv mene i na koji način, naročito poslije Eura, neki mediji i listovi su me htjeli srušiti, nisu uspjeli hvala Bogu i to je moja snaga. Dok sam ja izbornik hrvatske reprezentacije, ona će biti, a mnogima to smeta, mjesto okupljanja hrvatskog naroda, mjesto domoljublja, zajedništva, ljubavi, kvalitete i hrvatske zastave.“
Hrvatska nogometna reprezentacija predstavlja Hrvatsku po mjeri izbornika Dalića, ona je mjesto patriotizma par excellence. Još jednom se osvrćući na nekakvu urotu koja se godinama kuje protiv njega, izbornik nakon branitelja priziva i Svevišnjega koji ga štiti od „zlih komentara“, zaogrće se posvećenom zastavom dok ponizno vodi ljubav s voljenom domovinom tisućama kilometara daleko, privija je snažno uza se dok ona stenje na grobljima tisuća poginulih radnika – čija brojka po nekim statističkim podacima seže i do broja poginulih u onom ratu koji izbornik Dalić na svakom koraku evocira – za koje, međutim, nije bilo niti će biti mjesta spomena u onoj Hrvatskoj po izbornikovoj mjeri u kojoj su prljavi i rasno inferiorni Azijati i Afrikanci važni kao i crno pod noktom.
Ma hajde, neka ga, pustimo izbornika na miru neka se bori protiv svojih kritičara i zaziva branitelje, Boga, zajedništvo i ljubav na onom pustinjskom groblju. Ali izbornik Dalić je uporan i ne posustaje, odlučuje kvariti atmosferu, paradoksalnog mu vraga, baš sada kad ne treba i u onoj maniri za koju već godinama optužuje druge:
„Tako će biti, a to nekima smeta, smeta im što je Hrvatska Hrvatska, ali mi se ne damo i hvala dragom Bogu na tome, na snazi koju mi je dao u nekim trenucima u kojima sam možda pokleknuo, ali što je bilo više kritika, inat u meni je jačao i doveo me do ovoga.“
Teško je shvatiti što izborniku Daliću točno smeta, kritika na njegov račun nikad nije bilo manje, uspio je na dojmljiv način pokazati da nije trenerska prevara, dapače. Hrvatska nikada nije bila više Hrvatska nego što je to sada, one nacionalne manjine smo sveli na statističku grešku, „mi se ne damo i hvala dragom Bogu“ sve ide po planu još od stoljeća sedmog. I Svevišnji je bio na našoj strani kad je trebalo biti, za razliku od ovih na čijim kostima hodaš, oni su tu tek bili da iskrče put epskim pobjedama hrvatskih domoljuba koji će osim na sportskim terenima iskazivati svoje domoljublje i na nacionalnim sudištima davajući lažne iskaze i prolazeći bez ikakvih posljedica.
Tek jedna emocionalno nabijena izjava te, ironično, još više ona nakon prospavane noći oslikava kakva je to Hrvatska po mjeri izbornika Dalića. Ona kojoj je rat na usnama kad se budi i kad odlazi spavati. Ona koja sanja o nekakvom zajedništvu, nesvjesna da nije zajedništvo to što čini neko društvo boljim, već suprotno, da je to upravo svakovrsna različitost. Ona koja ne prihvaća da nacija nije nikakav historijski vrhunac niti izraz ničije svevišnje volje odozgo, već historijski nusprodukt, konglomerat kulturnih, jezičnih i društvenih značajki koje su se objedinile u ovom konkretnom periodu i da kao takve nisu odvajkada niti vječne.
Hrvatska šizofrenija tako ne prestaje niti na drugom kraju svijeta, hrvatsku podijeljenost ne umanjuju kilometri koji nas dijele. Osim pustinjske prašine zatrovane smrću, mi dišemo naše ratove i u Kataru. Ta šizofrenija i podijeljenost, treba opet naglasiti, uopće nije problem, ona je dapače blago jednog društva koje će to postati tek onda kada se pomiri s tim da u njemu žive ljudi različitih političkih razmišljanja, da je čitava moderna hrvatska povijest obilježena suprotnim političkim i nacionalnim uvjerenjima, da je obilježena Hrvatima koji su to htjeli i još uvijek žele biti na svoj način, božemesačuvaj ilirizma ili nedajbože jugoslavenstva, Ljudevita li mi Gaja i svih onih kojima „smeta što je Hrvatska Hrvatska.“
Izbornik Dalić je u svojim izjavama odabrao drugi put, onaj sazidan na mitu o zajedništvu i strahu od nekoga i nečega što stalno prijeti, što visi u zraku te ne da disati tobožnju slobodu punim plućima. Izbornik evocira rat od prije trideset godina u trenucima nakon pobjede i ujutro nakon prespavane noći
U nekom boljem svijetu, da smo neki bolji ljudi opterećeni podjelama u onoj mjeri u kojoj ih shvaćamo kao bogatstvo i prihvaćajući ih kao normalno društveno stanje – jerbo što više različitosti znači manje apsolutizma i totalitarnosti – pobjeda nad Brazilom bi nas učila lekcije o radu, upornosti, disciplini i najviše tome da ne podcjenjujemo svoje osobne i društvene kapacitete.
No, izbornik Dalić je u svojim izjavama odabrao drugi put, onaj sazidan na mitu o zajedništvu i strahu od nekoga i nečega što stalno prijeti, što visi u zraku te ne da disati tobožnju slobodu punim plućima. Izbornik evocira rat od prije trideset godina u trenucima nakon pobjede i ujutro nakon prespavane noći. To nije, dakle, tek puki iracionalni i momentalni osjećaj emocionalnog naboja nakon epske pobjede, to je dapače temeljna odrednica svake trezvene komunikacije i mentalna paradigma suvremenog hrvatstva. Bez spomena i sjećanja na rat mi ne znamo o čemu pričamo i u čemu leži vrijednost ove pobjede, bez naših ratova mi smo izgubljeni i na dalekom, vrućem i krvavom katarskom pijesku.
Rat dišemo, u ratu smo rođeni, u ratu ćemo i umrijeti. Hvala na katarskim lekcijama, da se ne zaboravi, izborniče.
