Danas je status saborskog zastupnika, i političara općenito, u nas najunosnija profesija.
Konac jedne, stare i početak druge, nove godine nekako je uvriježena već prigoda za sastavljanje kojekakvih rezimea, svođenje ovih ili onih računa, zbrajanje i oduzimanje društvenih i osobnih (ne)uspjeha, etc., pa se i neki prigodno dosjetljiv žurnalistički um u državnoj agenciji Hini sjetio raščlaniti službenu saborsku statistiku za 2019. godinu ne bi li zaključio već poznato: replike su bile "omiljeni zastupnički alat".
Ni 2019. godine nije manjkalo tih koji jednostavno drugima nisu dali do riječi, bili u pravu ili ne, nije bitno, ali ni onih što jednostavno nisu otvorili usta. Ne zato, jer nisu zbog navijenih brbljavaca mogli do riječi. Vrag će znati komu - ako ne samima sebi, s figom u džepu, licemjernim podilaženjem tradiciji parlamentarizma u ime tzv. dobrobiti svog naroda - treba ne samo 151 nego iti jedan saborski zastupnik/ica tipa ovih što su se uoči katoličkog Božića i Nove godine razmiljeli odraditi još jednu "zasluženu" saborsku stanku.
Dužu i od godišnjeg odmora u jednom komadu prosječna radnika/ce u tzv. realnom sektoru i osjetno dužu od zimskog raspusta školaraca koji ne moraju - na vlastitu štetu - odraditi puni ili dio 36-dnevnog premijerova inata učiteljima u štrajku. Zimska parlamentarna stanka je dušu dala i za uhvatiti solidan skijaški tjedan svježeg alpskog zraka, kao svojedobno - čak sa službenim vozilom i vozačem, sic transit - ministar zdravstva u SDP-ovoj vladi i sada navodno voljom gradonačenika Bandića budući šef Dječje bolnice na zagrebačkom Srebrnjaku Siniša Varga.
Ako je stanje zdravlja države loše, a jest; ako građani najmanje vjeruju političarima, vlasti i institucijama državnog sustava, a najmanje im vjeruju i razočarani se iseljavaju u najboljoj radnoj i fertilnoj dobi, vrag će znati komu ili čemu zapravo služi saborski sustav profesionalnih dizača "zlatnih" ruku.
Višednevni/višetjedni/višemjesečni odmori - sic transit, od kojeg kuluka u sramotno i pred tv-okom gotovo praznoj sabornici, osim nekim petkom kada se mora odraditi naredbu stranačkog tzv. establishmenta o (ne) dizanju ruku za nešto o čemu politička stega isključuje vlastito mišljenje, svijest i savjest "uvaženog zastupnika" - nedvojbeno je dio honorara za vojničku poslušnost profesionalnih dizača "zlatnih" ruku. Opipljiviji i veći dio istog honorara su enormne osnovne saborske apanaže cca četiriju prosječnih radničkih plaća u tzv. realnom sektoru ili triju učiteljskih plaća za visoku stručnu spremu i najmanje 25 godina odgojnoobrazovnog rada te natprosječne povlastice za vrijeme obnašanja zastupničkog mandata i godinu nakon obnašanja dužnosti, tzv. preuzete odgovornosti.
Danas je status saborskog zastupnika, ali i političara općenito u Bijednoj Našoj najunosnija profesija, kojoj su upravo novca i moć raison d'être, a čist obraz, dostojanstvo i ugledom u narodu zadnja rupa na svirali budući da nemaju materijalni, šuškav ekvivalent na bankovnom računu. Doduše, čist obraz, dostojanstvo i ugledom u narodu neke su muzejske vrijednosti. Vrag će znati komu ili čemu trebaju svi takvi ljudi, ali sva je nesreća u tomu što politička volja s vrha piramide koja, realno, nije istovjetna općem dobru i potrebama - uvijek s razlogom tipa bog je najprije sebi napravio bradu - odlučuje o ustroju, brojnom stanju i svrsi najviše predstavničko-zakonodavne institucije u zemlji.
Tko je igdje vidio da superpovlašteni - nakon što su se iz petnih žila grebli za poziciju vlasti i moći, pa je se dohvatili i ugnijezdili - sami sebi smanjuju povlastice ili ih se sasvim odriču? Prema službenoj saborskoj statistici, "uvaženi zastupnici" su se 2019. godine više od 11 tisuća puta javili za riječ na plenarnim sjednicama, odnosno svaki drugi, više od šest tisuća puta kako bi replicirao ili odgovorio na repliku. Taj dio parlamentarne aktivnosti, koji su čak i HDZ-ove uzdanice tipa Zlatka Viteza i Hrvoja Hitreca svojedobno nazvale kokošinjcem, a više njih iz raznih parlamentarnih stranaka (o)pozicije u razno doba cirkusom, bolje je i ne spominjati.
Ne samo zbog kritične demonstracije kućnog neodgoja, neukusa, bezobrazluka, prostakluka, govora mržnje, osobnih i skupnih uvreda, čak pokušaja fizičkog nasrtanja (premijera Andreja Plenkovića na Mostovog zastupnika Miru Bulja, npr.), zabrane govora, isključenja sa sjednica sve do intervencije saborskog osiguranja iznošenjem zastupnika (višekratno Ivana Pernara, npr.) iz sabornice, već i zbog sramotne veleizdaje birača pretrčavanjem/kupoprodajom tzv. žetončića iz jednog u drugi stranački tabor.
Javnosti se - pokazuju to ankete među građanima, ali i dvotrećinsko uvjerenje kako vlada i premijer vode državu u pogrešnom smjeru - zgadila HDZ-ova tzv. stabilna saborska većina, skupljena s kolca i konopca koja nije produkt biračke volje i rezultata izbora, već koruptivna kompilacija protivna duhu zdrave međustranačke borbe rješenjima za boljitak zemlje i demokracije.
Službena saborska statistika tvrdi da "zastupnici nerado nastupaju kao izvjestitelji sa sjednica saborskih odbora", pa je zabilježeno da je samo Ines Strenja-Linić (Most) osam puta od 24 ta izvješća "prenijela stajališta i zaključke Odbora za zdravstvo i socijalnu politiku", kojem i predsjeda. Bez konkurencije po broju javljanja za riječ na plenarnim sjednicama su Mostovi zastupnici Miro Bulj (858) i Nikola Grmoja (386) te SDP-ovi Gordan Maras (776) i Saša Đujić (348), iako se njihove intervencije nisu dojmile HDZ-ove tzv. stabilne saborske većine do te mjere da ih podrže ni u slučajevima kad su bile evidentno u korist općeg dobra i u interesu građana RH znatno više no prijedlozi Plenkovićeve vlade.
Tko ih šiša i tko šiša opći interes, jer "tako se i SDP-ova vlast svojedobno odnosila prema našim prijedlozima/intervencijama kada je HDZ bio u oporbi". Je li, nije bitno tko nije zaslužio debelu saborsku plaću s povlasticama zato što iz čistog strančarenja/inata, po direktivi i mimo svakog razumnog razloga odbija učiniti dobro svojoj zemlji i njezinim žiteljima dizanjem ruke za bolje od možebitno i dobrog rješenja, ali jest itekako važno to da takav sustav profesionalnog (ne)dizanja "zlatnih" ruku nanosi veliku štetu i vladajućoj politici i državi kao poželjnoj zajednici svakojakih različitosti.
Institut tzv. povrede saborskog Poslovnika iskorišten je ove godine 480 puta, a tu su "grozotu" - među 151 narodnim poslanikom - najviše alarmirali opet isti "brbljavci": Gordan Maras 74, Miro Bulj 60 i Nikola Grmoja 52 puta. Zbog kojekakvih majmunarija profesionalnih dizača "zlatnih" ruku ili specifičnih kriterija, odnosno poslovničkih tumačenja HDZ-ova predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića, ali i zamjenika mu "viteza" Reda čuvara svetoga groba jeruzalemskog Željka Reinera i Milijana Brkića nadimkom Vaso bile su izrečene i 332 stegovne mjere.
Sve u svemu, ništa novo. I tako već tridesetak godina radnja radi, država mentalno/razvojno trokira ili u najboljem slučaju radi u leru. Sustav koji se temelji na volji stranačkih vođa, tj. direktivi profesionalnim dizačima "zlatnih" ruku, a ne na najboljim rješenjima (je li, više ljudi više znâ) koja će biti prihvaćena radi opće dobrobiti žitelja i cijele države, bez obzira na stranačke/politikantske interese i inate, troši ogroman novac - uzalud.
Ne laže službena saborska statistika: "uvaženi" su zastupnici, bez plaća, bili potrošili samo u 2019. godini 8,6 milijuna kuna. Doduše, 36 tisuća kuna manje no lani, ali svejedno - ogroman novac. Koji se u oskudici jamačno mogao korisnije uložiti. Pogotovo kad se vidi da je čak 2,8 milijuna otišlo na korištenje osobnih automobila u tzv. službene svrhe, te 2,4 milijuna za najam zastupničkih stanova ili gotovo milijun kuna za zrakoplovne karte.
Tu je i nešto manje od 732.000 kuna naknada za odvojeni život, 528.000 za hotelski smještaj, nešto manje od 480.000 naknada za cestarine, za dnevnice 244.000, za režije u unajmljenim stanovima 286.000 i 26.000 kuna za javni prijevoz vlakom, trajektom ili autobusom...
Tko su kapitalci potrošnje javnog novca iz zastupničkog proračuna izvan redovnih plaća? HDZ-ov Miro Kovač s 190.000 kuna, Ante Babić (HDZ) s blizu 178.000, Domagoj Hajduković (SDP) s 170.000, Saša Đujić (SDP) s 145.000, Tomislav Panenić (Most) s blizu 135.000, pa Željko Raguž (HDZ) s 134.000 kuna, itd.
Dakako da je i osobno jako korisno biti u tim pozicijama, jer dnevnice i ini pripadni troškovi znaju osjetno podebljati plaće profesionalnih dizača "zlatnih" ruku, koje i inače strše u odnosu na ekvivalent korist što ju ti ljudi - osim cirkusa i prostakluka - priskrbljuju svojim biračima. Slobodna Dalmacija je nedavno objavila popis isplaćenih saborskih plaća za lipanj 2019. iz koje se liste daju iščitati nevesele činjenice o tomu zašto politika jest u Bijednoj Našoj najunosnija, najpoželjnija i najmasovnija profesija. I zašto ljudski obraz, temeljne moralne vrijednosti, odgovornost na poslu i znanje/sposobnost u obavljanju dužnosti ne vrijede pola pišljivog boba.
"Kad vidite koliko mjesečno novca u džep stavljaju saborski zastupnici i kakve sve dodatke imaju na plaću", piše Slobodna, "jasno je zašto je premijer Andrej Plenković s lakoćom na zadnjem testu rekonstrukcije Vlade dobio 82 ruke, a među njima i glasove čak petero bivših SDP-ovaca. Ni jednome od tih zastupnika ne žuri se prije vremena izgubiti goleme saborske povlastice koje imaju."
Samo mjesečni paušal (1500 kuna) i naknada za odvojeni život (1000 kuna) podebljavaju plaću za iznos mjesečne mirovine 800.000 od cca 1,2 milijuna hrvatskih penzića, a - apsurda li do neba - naknada za odvojeni život uredno se isplaćivala čak i katoličkom svećeniku u celibatu don Ivanu Grubišiću. Sic transit.
Aktualni kapitalci saborskih boli glava apanaža u lipnju bili su - neki i više prethodnih mandata, čak! - predsjednik Hrvatskog sabora (HDZ) Gordan Jandroković (sa smiješnih tek 808 preferencijalnih glasova na izborima) s 22.442 kune na ruke plus 1500 kuna paušala. Drugi na top listi je HDZ-ov dozlaboga kontroverzni zastupnik i šef Hvidre Josip Đakić, zapravo i najveći kapitalac, s osnovnom plaćom 21.950 kuna, 1500 kuna paušala i 1000 kuna za odvojeni život (drugi put je razveden; četiri punoljetna sina) pa je lik samo po toj osnovi pospremio u džep 24.450 kuna. Za što?
Đakiću su uz bok Milijan Brkić nadimkom Vaso (HDZ) s 21.141 kunom, Furio Radin (zastupnik talijanske manjine od 1992. godine!?) s plaćom 20.901 kunu i dodatcima do ukupno više od 23.000 kuna. Peti na listi je SDP-ov potpredsjednik Sabora Siniša Hajdaš-Dončić kojrmu je u lipnju isplaćeno 21.745 kuna plaće s paušalom.
Ukupno je profesionalnim dizačima "zlatnih" ruku samo u lipnju na osnovi plaće isplaćeno 2,226 milijuna kuna plus 68.000 kuna onima što rade izvan Hrvatskog sabora. Prema službenoj statistici, prosječna je osnovna saborska plaća oko16 tisuća kuna, ali nitko ne prima manje od 13 tisuća. Naravno, bez paušala i dodataka koji tu apanažu - za stranačku podobnost/pokornost u dizanju "zlatnih" ruku - lansiraju u stratosferu. Koju, dakako, mogu samo sanjati i liječnici svetskoga glasa u domaćem zdravstvu, znanstvenici takorekuć pred Nobelom, etc., čija će postignuća zadužiti naraštaje...
I što je činiti? O profesionalnim dizačima "zlatnih" ruku ovisi jesu li, a nisu kadri lomiti falšu političku volju i mijenjati kvarnu praksu. Prije izbora se ne zna tko su imenom i prezimenom - osim prvih na prolaznim mjestima stranačkih lista - uškopljenici amoralnog mentaliteta u se, na se i poda se. Rješavanje te kvadrature kruga ostaje budućima, ako ih uopće bude.
h-alter
