Ministarstvo kulture pomirilo se s upadom Velikog Fiskalizatora u sistem. Kulturnu politiku u ovoj zemlji vodi Ministarstvo financija, piše Igor Lasić.
Smanjenje PDV-a na ovo i ono najnoviji je fiskalni hit iz radionice Slavka Linića u proteklom tjednu. Među pobjednicima u najnovijem krugu su izdavači dnevnih novina, recimo, kojima će taj porez uskoro, po svoj prilici, biti smanjen s deset na pet posto, dok su glazbenici izvisili. Oni uzalud traže da se stopa od 25 posto za koncerte obori na pet, kao npr. za kino-ulaznice. Nije sasvim jasno zašto Linić i premijer Zoran Milanović kino vrednuju društveno važnijim od koncerata, no glazbeničke udruge pritom su dobro uočile jedno: kulturnu politiku ne vodi Ministarstvo kulture, koje se zalagalo za porezno rasterećenje koncerata, nego Ministarstvo financija. Uostalom, isti zaključak vrijedi za medijsku politiku, koja je također u domeni Ministarstva kulture. Porez na dodanu vrijednost za dnevne novine oborilo je Ministarstvo financija, dok je Ministarstvo kulture ovaj put ostalo šutke po strani. Dogodilo se to samo četiri mjeseca nakon posljednje velike gužve oko istog pitanja, kad je o njemu bilo rečeno sve bitno, i pričinjalo se tad kako bi javno-interesni rezon mogao prevladati. Pa da ponovimo gradivo o razlici od pet postotaka u dnevno-novinskom izdavaštvu i, nasuprot, državnom proračunu, a koja u apsolutnim ciframa iznosi do 24 milijuna kuna godišnje. Toliko će uštedjeti vlasnici dnevnika nauštrb sugrađana im; golema većina tih milijuna pripast će zapravo trima kućama. To su EPH odnosno Ninoslav Pavić, zatim Styria koju u Hrvatskoj predstavlja Ivan Tolj, te naposljetku Albert Faggian. Pavić posjeduje troje dnevne novine (Jutarnji list, Slobodna Dalmacija, Sportske novosti), Styria u Hrvatskoj isto toliko (Večernji list, 24 sata, Poslovni dnevnik), kao i Faggian (Novi list, Glas Istre, Zadarski list). Ono što ostaje mimo njih (Glas Slavonije, Business.hr) možemo, po udjelu na tržištu, slobodno zanemariti. Njima se PDV obara kako bi se pomoglo novinskoj industriji, gdje se posljednjih godina dešavaju kataklizmički poremećaji. Baš kao i drugdje, osim što se medijima pripisuju društvene ekstra-funkcije: ruše se naklade, smanjuju prihodi od prodaje i oglasa, gase se radna mjesta, obara cijena rada. Tjednika više gotovo da i nema.
Ali nećemo sad s tjedničkih pozicija kukati zbog diskriminacije, nego podsjetiti da je Ivo Sanader 2007. godine, uoči izbora, također smanjio PDV svim novinskim izdavačima. Da im se pomogne, dakle, kako bi bili bolji prema općem publikumu i prema svojim radnicima, ne samo novinarima. Tada su izdavači čak obećali konkretne poteze. Jedan od njih bilo je usvajanje redakcijskih statuta, pomoću kojih bi se unaprijedila interna demokratičnost. Ne treba objašnjavati da sloboda svakog novinara počinje od slobode unutar vlastitog mu medija. No i Pavić, i Tolj, i Faggian su pospremili milijune a da nisu ispunili nijedno obećanje. Štoviše, postali su gori i prema unutra i prema van.
Naravno, uslijed ekonomske krize koja se globalno rasprostrla, postalo je gore i njima. Nije tajna - jer to čak i neki među njima sami priznaju - da će novu razliku od smanjenog poreza utrošiti mahom na otplatu kredita u kojima doslovce grcaju. EPH je, primjerice, lani utrošio gotovo 42 milijuna kuna samo na kamate i tečajne razlike. U nebrano grožđe dospjeli su zahvaljujući svojemu multikorporativnom apetitu, preklapajući medijski s nemedijskim biznisom. A prvenstveno nekretninskim, koji će se usred ciklusa o kojem ovdje govorimo pokazati fatalno rizičnim. Tome valja pribrojiti prikrivena suvlasništva u rasponu od mafijaških i stranačkih do distributerskih, oglašivačkih i kreditorskih (Todorić, Kutle, Maček, banke).
Time biva jasno zašto im i ova Vlada pomaže, odmažući javnom interesu, a sebi kupujući daljnju medijsku podršku. No ostaje nam pitanje o ingerencijama unutar Vlade i podjeli strateških ovlasti. Ministarstvo kulture, rekosmo, pomirilo se s nasilničkim upadom Velikog Fiskalizatora u sistem. I još se povuklo s ranije pozicije da nema smanjenja PDV-a bez preuzimanja izdavačkih obaveza i mogućnosti njihova nadzora. Tako je bilo u prosincu: Ministarstvo kulture je, iako donekle šlampavo i nemušto, zauzelo stajalište da se novac koji bi izdavačima bio prišteđen mora iskoristiti za stvari od javnog interesa. Danas, pak, ta institucija nije više kadra ni predložiti Vladi, kad je već o PDV-u odlučeno preko njezine glave, da se ispoštuje takav minimum političkog.
Svi koji prate istupe pojedinih visokorangiranih službenika Ministarstva kulture, u vezi s medijskom politikom, razumiju da je počesto riječ o rogovima u vreći. A unutarnje slabosti djeluju i na vanjske odnose. Ipak, nešto čvršći gard namjesto stalnog taktiziranja koje prelazi u kalkulantstvo ojačao bi poziciju Ministarstv a spram Vlade i okolnih centara moći, a ne nužno istu kardinalno ugrozio. Drukčije neće biti moguće provesti ni manji dio od ambiciozne i nadasve društveno-progresivne medijske reforme, koja je u osnovama promovirana jesenas. Naravno, daleko od toga da bi s takvim programom, umnogome subverzivnim, trebalo istrčavati na svaki izazov, pa nezrelo ispasti iz igre u kojoj iole jogunasti ministri padaju kao snoplje. To da su na drugoj strani jaki subjekti, prvenstveno nabrojani i drugi medijski, te ostali privatnici, nije sporno. Upravo oni i rješavaju prljav posao iz pretprošle rečenice. S ove strane, međutim - govoreći iz kuta javnog interesa - ministrica kulture Andrea Zlatar Violić svejedno mora naći prostora za sustavnije, vjerodostojno djelovanje. Radi se o borbi za političko odlučivanje u boljem, svakako demokratičnijem smislu te riječi, dakle, umjesto politikantskog intervencionizma i voluntarizma kakav je na snazi. U odluci Vlade, koja sad ide među saborske dizače ruku, nema više politike, a najmanje medijske; glazbenici su bili u pravu.
Pritom nije bez vraga činjenica da je državno-politički instrumentarij danas u Hrvatskoj karikaturalno reduciran, a nimalo bez obzira na skori ulazak u EU. Ministarstvo financija na način sličan opisanom upravlja danas svime, jer fiskalna politika predstavlja definitivno najintenzivniju aktivnost u hrvatskome javnom i ekonomsko-političkom životu.
Izvor: H-alter
Smanjenje PDV-a na ovo i ono najnoviji je fiskalni hit iz radionice Slavka Linića u proteklom tjednu. Među pobjednicima u najnovijem krugu su izdavači dnevnih novina, recimo, kojima će taj porez uskoro, po svoj prilici, biti smanjen s deset na pet posto, dok su glazbenici izvisili. Oni uzalud traže da se stopa od 25 posto za koncerte obori na pet, kao npr. za kino-ulaznice. Nije sasvim jasno zašto Linić i premijer Zoran Milanović kino vrednuju društveno važnijim od koncerata, no glazbeničke udruge pritom su dobro uočile jedno: kulturnu politiku ne vodi Ministarstvo kulture, koje se zalagalo za porezno rasterećenje koncerata, nego Ministarstvo financija. Uostalom, isti zaključak vrijedi za medijsku politiku, koja je također u domeni Ministarstva kulture. Porez na dodanu vrijednost za dnevne novine oborilo je Ministarstvo financija, dok je Ministarstvo kulture ovaj put ostalo šutke po strani. Dogodilo se to samo četiri mjeseca nakon posljednje velike gužve oko istog pitanja, kad je o njemu bilo rečeno sve bitno, i pričinjalo se tad kako bi javno-interesni rezon mogao prevladati. Pa da ponovimo gradivo o razlici od pet postotaka u dnevno-novinskom izdavaštvu i, nasuprot, državnom proračunu, a koja u apsolutnim ciframa iznosi do 24 milijuna kuna godišnje. Toliko će uštedjeti vlasnici dnevnika nauštrb sugrađana im; golema većina tih milijuna pripast će zapravo trima kućama. To su EPH odnosno Ninoslav Pavić, zatim Styria koju u Hrvatskoj predstavlja Ivan Tolj, te naposljetku Albert Faggian. Pavić posjeduje troje dnevne novine (Jutarnji list, Slobodna Dalmacija, Sportske novosti), Styria u Hrvatskoj isto toliko (Večernji list, 24 sata, Poslovni dnevnik), kao i Faggian (Novi list, Glas Istre, Zadarski list). Ono što ostaje mimo njih (Glas Slavonije, Business.hr) možemo, po udjelu na tržištu, slobodno zanemariti. Njima se PDV obara kako bi se pomoglo novinskoj industriji, gdje se posljednjih godina dešavaju kataklizmički poremećaji. Baš kao i drugdje, osim što se medijima pripisuju društvene ekstra-funkcije: ruše se naklade, smanjuju prihodi od prodaje i oglasa, gase se radna mjesta, obara cijena rada. Tjednika više gotovo da i nema.
Ali nećemo sad s tjedničkih pozicija kukati zbog diskriminacije, nego podsjetiti da je Ivo Sanader 2007. godine, uoči izbora, također smanjio PDV svim novinskim izdavačima. Da im se pomogne, dakle, kako bi bili bolji prema općem publikumu i prema svojim radnicima, ne samo novinarima. Tada su izdavači čak obećali konkretne poteze. Jedan od njih bilo je usvajanje redakcijskih statuta, pomoću kojih bi se unaprijedila interna demokratičnost. Ne treba objašnjavati da sloboda svakog novinara počinje od slobode unutar vlastitog mu medija. No i Pavić, i Tolj, i Faggian su pospremili milijune a da nisu ispunili nijedno obećanje. Štoviše, postali su gori i prema unutra i prema van.
Naravno, uslijed ekonomske krize koja se globalno rasprostrla, postalo je gore i njima. Nije tajna - jer to čak i neki među njima sami priznaju - da će novu razliku od smanjenog poreza utrošiti mahom na otplatu kredita u kojima doslovce grcaju. EPH je, primjerice, lani utrošio gotovo 42 milijuna kuna samo na kamate i tečajne razlike. U nebrano grožđe dospjeli su zahvaljujući svojemu multikorporativnom apetitu, preklapajući medijski s nemedijskim biznisom. A prvenstveno nekretninskim, koji će se usred ciklusa o kojem ovdje govorimo pokazati fatalno rizičnim. Tome valja pribrojiti prikrivena suvlasništva u rasponu od mafijaških i stranačkih do distributerskih, oglašivačkih i kreditorskih (Todorić, Kutle, Maček, banke).
Time biva jasno zašto im i ova Vlada pomaže, odmažući javnom interesu, a sebi kupujući daljnju medijsku podršku. No ostaje nam pitanje o ingerencijama unutar Vlade i podjeli strateških ovlasti. Ministarstvo kulture, rekosmo, pomirilo se s nasilničkim upadom Velikog Fiskalizatora u sistem. I još se povuklo s ranije pozicije da nema smanjenja PDV-a bez preuzimanja izdavačkih obaveza i mogućnosti njihova nadzora. Tako je bilo u prosincu: Ministarstvo kulture je, iako donekle šlampavo i nemušto, zauzelo stajalište da se novac koji bi izdavačima bio prišteđen mora iskoristiti za stvari od javnog interesa. Danas, pak, ta institucija nije više kadra ni predložiti Vladi, kad je već o PDV-u odlučeno preko njezine glave, da se ispoštuje takav minimum političkog.
Svi koji prate istupe pojedinih visokorangiranih službenika Ministarstva kulture, u vezi s medijskom politikom, razumiju da je počesto riječ o rogovima u vreći. A unutarnje slabosti djeluju i na vanjske odnose. Ipak, nešto čvršći gard namjesto stalnog taktiziranja koje prelazi u kalkulantstvo ojačao bi poziciju Ministarstv a spram Vlade i okolnih centara moći, a ne nužno istu kardinalno ugrozio. Drukčije neće biti moguće provesti ni manji dio od ambiciozne i nadasve društveno-progresivne medijske reforme, koja je u osnovama promovirana jesenas. Naravno, daleko od toga da bi s takvim programom, umnogome subverzivnim, trebalo istrčavati na svaki izazov, pa nezrelo ispasti iz igre u kojoj iole jogunasti ministri padaju kao snoplje. To da su na drugoj strani jaki subjekti, prvenstveno nabrojani i drugi medijski, te ostali privatnici, nije sporno. Upravo oni i rješavaju prljav posao iz pretprošle rečenice. S ove strane, međutim - govoreći iz kuta javnog interesa - ministrica kulture Andrea Zlatar Violić svejedno mora naći prostora za sustavnije, vjerodostojno djelovanje. Radi se o borbi za političko odlučivanje u boljem, svakako demokratičnijem smislu te riječi, dakle, umjesto politikantskog intervencionizma i voluntarizma kakav je na snazi. U odluci Vlade, koja sad ide među saborske dizače ruku, nema više politike, a najmanje medijske; glazbenici su bili u pravu.
Pritom nije bez vraga činjenica da je državno-politički instrumentarij danas u Hrvatskoj karikaturalno reduciran, a nimalo bez obzira na skori ulazak u EU. Ministarstvo financija na način sličan opisanom upravlja danas svime, jer fiskalna politika predstavlja definitivno najintenzivniju aktivnost u hrvatskome javnom i ekonomsko-političkom životu.
Izvor: H-alter
