Čovjek ne može utjecati na izvanjske okolnosti, one se nazivaju neosobnom srećom ili nesrećom, ali, zahvaljujući snazi prosudbe, svaki čovjek u okolnostima u kojima se nalazi može postići ono što je za njega najbolje.
Oni koji se prepuštaju neosobnoj sreći ili sudbini plutaju na površini života, oni koji za sebe donose najbolje odluke, aktivno usmjeravaju vlastiti život i ne prepuštaju se neosobnoj sreći, nego ostvaruju osobnu sreću.
Aristotel je smatrao da se čovjek od svih ostalih živih bića razlikuje po tome što ima svijest o sebi. Samo oni koji su svjesni sebe, samo oni koji spoznaju sebe i imaju znanje o sebi, u stanju su donositi odluke koje će maksimizirati njihovu sreću.
Čovjek ima priliku, i to na dnevnoj osnovi, donositi od nekoliko stotina do nekoliko tisuća odluka. Naravno da sve odluke nisu iste razine, mnoge od njih su nebitne – primjerice, kojom rukom ćemo otvoriti vrata ili koje cipele ćemo danas obuti; no neke odluke su bitne jer određuju kakav će nam budući život biti.
Te bitne odluke pripadaju posebnom vremenu koje obilježava čitavu našu egzistenciju i zato se to vrijeme naziva egzistencijalno jakim vremenom. Naše bivanje ne obilježava samo jedno jako egzistencijalno vrijeme, nego nekoliko jakih egzistencijalnih vremena.
Egzistencijalno jaka vremena ne smijemo prokockati. To su vremena u kojima donosimo bitne odluke koje će nas usrećiti ili unesrećiti. Takve odluke i posljedice takvih odluka susrećemo u budućem životu.
Oni koji ne razmišljaju, koji se prepuštaju nesvjesnom, nepropitujućem plutanju na površini jednostavnog bivanja, obmanjujući se da uživaju u punini razigranog života, ne shvaćaju da je naša sadašnjost zapravo susret s posljedicama naših nekadašnjih odluka donesenih u egzistencijalno jakim vremenima odnosno da je naša sadašnjost susret s propuštenom mogućnošću da donesemo takve odluke.
To je, uostalom, odgovornost – sadašnje susretanje s nekadašnjom odlukom. Ta odluka smo zapravo transformirani mi koji smo sada pohranjeni u činu, događaju ili djelovanju.
Kada, primjerice, biramo srednju školu ili fakultet, donosimo bitnu odluku i ulazimo u jako egzistencijalno vrijeme koje će nam se čitav život vraćati, baš kao kad biramo partnera s kojim namjeravamo provesti život ili se odlučujemo za samački život.
Sve su to bitne odluke za koje je potrebno imati svijest o sebi i projekcije koji lanac događajnosti će takva odluka proizvesti.
Ako ove odluke donosimo, odnosno propuštamo donijeti, pod pritiskom drugih, onda nemamo svijest o sebi, nego slijedimo nalog drugih kako bismo se pokorili njihovom mišljenju o nama ili kako bismo ostvarili njihov plan za nas. Takvi životi nisu autentični.
Mnogi ljudi ne žive autentične živote jer nisu u stanju sebe razotkriti i za sebe se izboriti u neautentičnim, monolitnim zdanjima sredine kojoj pripadaju.
Teško je nadići borbene iluzije svjetonazora, religije ili nacije koje nam komuniciraju norme ljudskosti koje bespogovorno trebamo slijediti i ostvarivati.
Monolitnost je uvijek smrt individualne bitnosti. Mrtvi individualitet je lako prepoznati po refleksnom, borbenom, ogorčenom i nerazumskom djelovanju.
Autentičan život je onaj koji proizlazi iz razumske, dobro promišljene odluke koja nas usrećuje zato što imamo svijest o sebi. Tko ima svijest o sebi, smatra Aristotel, želi biti sretan i zato se trudi donositi odluke koje ga usrećuju.
Iako u Aristotelovom vremenu, na svu sreću, nije bilo self-help literature, postojala su pravila bez kojih nije moguće donositi razumske odluke. Ta pravila su bila razumska pravila, zato i danas vrijede.
Najbitnije je da se odluke ne donose u stanju emocionalnog nereda ili u impulzivnom stanju i da se odluke ne donose bez dostatnih informacija. Stari Grci su znali da se razum i impulzivnost isključuju, baš kao što se isključuju razum i neinformiranost.
Da Aristotela i njegove suvremenike, makar na jedan dan uvedemo u naše vrijeme histerije, populizma, impulzivnosti, alternativnih informacija i kolektivnih odluka, zasigurno bi se našli u stanju zabrinutog čuđenja.
Naše vrijeme je vrijeme histerije, sudbine ili, ako je riječ o političkom životu, vrijeme populizma i tragično neinformiranih građana. Sve više odustajemo, i sve se više udaljujemo, od razumskih odluka, a to znači da se sve više udaljujemo od sretnog osobnog i javnog života.
Političke odluke sve manje donose pojedinci koji imaju svijest o sebi, a sve više ih donose neautentični, histerični pripadnici ili branitelji neke otuđujuće monolitnosti.
Takvima je posredovan korpus svetih istina koje se ne dovode u pitanje zato što su to svete istine koje njihovim grupama, političkim opcijama ili strankama osiguravaju opstanak i moć.
Jasno je da ove odluke nisu razumske i ne mogu voditi prema sretnom osobnom i javnom životu, ali se to u histeriji ne vidi. Histeriju ne zanima sreća.
Histerijska monolitnost i odsustvo razumskih odluka koje uređuju javni život posebno dolazi do izražaja u zemljama nezrele demokracije kao što je to Hrvatska.
Za Hrvatsku nema pomaka sve dok ne prođemo kroz traumu suočavanja s onim što Hrvatska sada jest, a ona je zapuštena, prevarena, izigrana, ostavljena, iskorištena i nesretna zemlja.
Psihijatar Robert Torre više je puta upozoravao da se moramo suočiti s neuspjehom. Zar nije riječ o bolnom neuspjehu što smo vlastitim snagama, bez ičije pomoći, sustavno uništili državu koju smo htjeli i željeli stvoriti? Jest. Odrastimo više i suočimo se s tim neuspjehom.
Nikakva histerija i nikakva buka stranačke monolitnosti neće promijeniti činjenicu da smo uništili ovu državu i da je, nažalost, i dalje nastavljamo uništavati.
Zar ne uništavamo državu time što pristajemo ili uz političku destrukciju premijera, koji nije premijer jer se nameće institucijama, ili, naprotiv, pristajemo uz političku destrukciju predsjednika koji umjesto da demonstrira snagu Ustava, javnosti nudi uvid u političku nemoć vlastitog karaktera? Uništavamo, itekako.
Ova država vapi za tim da bude država s premijerom koji je premijer i s predsjednikom koji je predsjednik, a to onda znači da ćemo i imati državu koja je država. Sve dok ne prođemo kroz traumu suočavanja s onim što smo ovoj državi našim odlukama učinili, a te odluke kreiraju upravo ovakve političare, bit ćemo izloženi histeriji monolitnosti i gomilanju neuspjeha i nesreće.
Za sretan život nam ne treba neosobna sreća, nego razum i mogućnost donošenja ispravnih odluka u egzistencijalno jakim vremenima.
Ponavljam, za sreću nam ne treba neosobna sreća, nego upravo naš razum. Prepuštanje sudbini je monolitno histeriziranje.
autograf
Oni koji se prepuštaju neosobnoj sreći ili sudbini plutaju na površini života, oni koji za sebe donose najbolje odluke, aktivno usmjeravaju vlastiti život i ne prepuštaju se neosobnoj sreći, nego ostvaruju osobnu sreću.
Aristotel je smatrao da se čovjek od svih ostalih živih bića razlikuje po tome što ima svijest o sebi. Samo oni koji su svjesni sebe, samo oni koji spoznaju sebe i imaju znanje o sebi, u stanju su donositi odluke koje će maksimizirati njihovu sreću.
Čovjek ima priliku, i to na dnevnoj osnovi, donositi od nekoliko stotina do nekoliko tisuća odluka. Naravno da sve odluke nisu iste razine, mnoge od njih su nebitne – primjerice, kojom rukom ćemo otvoriti vrata ili koje cipele ćemo danas obuti; no neke odluke su bitne jer određuju kakav će nam budući život biti.
Te bitne odluke pripadaju posebnom vremenu koje obilježava čitavu našu egzistenciju i zato se to vrijeme naziva egzistencijalno jakim vremenom. Naše bivanje ne obilježava samo jedno jako egzistencijalno vrijeme, nego nekoliko jakih egzistencijalnih vremena.
Egzistencijalno jaka vremena ne smijemo prokockati. To su vremena u kojima donosimo bitne odluke koje će nas usrećiti ili unesrećiti. Takve odluke i posljedice takvih odluka susrećemo u budućem životu.
Monolitnost je uvijek smrt individualne bitnosti. Mrtvi individualitet je lako prepoznati po refleksnom, borbenom, ogorčenom i nerazumskom djelovanju
Oni koji ne razmišljaju, koji se prepuštaju nesvjesnom, nepropitujućem plutanju na površini jednostavnog bivanja, obmanjujući se da uživaju u punini razigranog života, ne shvaćaju da je naša sadašnjost zapravo susret s posljedicama naših nekadašnjih odluka donesenih u egzistencijalno jakim vremenima odnosno da je naša sadašnjost susret s propuštenom mogućnošću da donesemo takve odluke.
To je, uostalom, odgovornost – sadašnje susretanje s nekadašnjom odlukom. Ta odluka smo zapravo transformirani mi koji smo sada pohranjeni u činu, događaju ili djelovanju.
Kada, primjerice, biramo srednju školu ili fakultet, donosimo bitnu odluku i ulazimo u jako egzistencijalno vrijeme koje će nam se čitav život vraćati, baš kao kad biramo partnera s kojim namjeravamo provesti život ili se odlučujemo za samački život.
Sve su to bitne odluke za koje je potrebno imati svijest o sebi i projekcije koji lanac događajnosti će takva odluka proizvesti.
Ako ove odluke donosimo, odnosno propuštamo donijeti, pod pritiskom drugih, onda nemamo svijest o sebi, nego slijedimo nalog drugih kako bismo se pokorili njihovom mišljenju o nama ili kako bismo ostvarili njihov plan za nas. Takvi životi nisu autentični.
Mnogi ljudi ne žive autentične živote jer nisu u stanju sebe razotkriti i za sebe se izboriti u neautentičnim, monolitnim zdanjima sredine kojoj pripadaju.
Teško je nadići borbene iluzije svjetonazora, religije ili nacije koje nam komuniciraju norme ljudskosti koje bespogovorno trebamo slijediti i ostvarivati.
Monolitnost je uvijek smrt individualne bitnosti. Mrtvi individualitet je lako prepoznati po refleksnom, borbenom, ogorčenom i nerazumskom djelovanju.
Autentičan život je onaj koji proizlazi iz razumske, dobro promišljene odluke koja nas usrećuje zato što imamo svijest o sebi. Tko ima svijest o sebi, smatra Aristotel, želi biti sretan i zato se trudi donositi odluke koje ga usrećuju.
Iako u Aristotelovom vremenu, na svu sreću, nije bilo self-help literature, postojala su pravila bez kojih nije moguće donositi razumske odluke. Ta pravila su bila razumska pravila, zato i danas vrijede.
Najbitnije je da se odluke ne donose u stanju emocionalnog nereda ili u impulzivnom stanju i da se odluke ne donose bez dostatnih informacija. Stari Grci su znali da se razum i impulzivnost isključuju, baš kao što se isključuju razum i neinformiranost.
Da Aristotela i njegove suvremenike, makar na jedan dan uvedemo u naše vrijeme histerije, populizma, impulzivnosti, alternativnih informacija i kolektivnih odluka, zasigurno bi se našli u stanju zabrinutog čuđenja.
Naše vrijeme je vrijeme histerije, sudbine ili, ako je riječ o političkom životu, vrijeme populizma i tragično neinformiranih građana. Sve više odustajemo, i sve se više udaljujemo, od razumskih odluka, a to znači da se sve više udaljujemo od sretnog osobnog i javnog života.
Političke odluke sve manje donose pojedinci koji imaju svijest o sebi, a sve više ih donose neautentični, histerični pripadnici ili branitelji neke otuđujuće monolitnosti.
Oni koji se prepuštaju neosobnoj sreći ili sudbini plutaju na površini života, oni koji za sebe donose najbolje odluke, aktivno usmjeravaju vlastiti život i ne prepuštaju se neosobnoj sreći, nego ostvaruju osobnu sreću
Takvima je posredovan korpus svetih istina koje se ne dovode u pitanje zato što su to svete istine koje njihovim grupama, političkim opcijama ili strankama osiguravaju opstanak i moć.
Jasno je da ove odluke nisu razumske i ne mogu voditi prema sretnom osobnom i javnom životu, ali se to u histeriji ne vidi. Histeriju ne zanima sreća.
Histerijska monolitnost i odsustvo razumskih odluka koje uređuju javni život posebno dolazi do izražaja u zemljama nezrele demokracije kao što je to Hrvatska.
Za Hrvatsku nema pomaka sve dok ne prođemo kroz traumu suočavanja s onim što Hrvatska sada jest, a ona je zapuštena, prevarena, izigrana, ostavljena, iskorištena i nesretna zemlja.
Psihijatar Robert Torre više je puta upozoravao da se moramo suočiti s neuspjehom. Zar nije riječ o bolnom neuspjehu što smo vlastitim snagama, bez ičije pomoći, sustavno uništili državu koju smo htjeli i željeli stvoriti? Jest. Odrastimo više i suočimo se s tim neuspjehom.
Nikakva histerija i nikakva buka stranačke monolitnosti neće promijeniti činjenicu da smo uništili ovu državu i da je, nažalost, i dalje nastavljamo uništavati.
Zar ne uništavamo državu time što pristajemo ili uz političku destrukciju premijera, koji nije premijer jer se nameće institucijama, ili, naprotiv, pristajemo uz političku destrukciju predsjednika koji umjesto da demonstrira snagu Ustava, javnosti nudi uvid u političku nemoć vlastitog karaktera? Uništavamo, itekako.
Ova država vapi za tim da bude država s premijerom koji je premijer i s predsjednikom koji je predsjednik, a to onda znači da ćemo i imati državu koja je država. Sve dok ne prođemo kroz traumu suočavanja s onim što smo ovoj državi našim odlukama učinili, a te odluke kreiraju upravo ovakve političare, bit ćemo izloženi histeriji monolitnosti i gomilanju neuspjeha i nesreće.
Za sretan život nam ne treba neosobna sreća, nego razum i mogućnost donošenja ispravnih odluka u egzistencijalno jakim vremenima.
Ponavljam, za sreću nam ne treba neosobna sreća, nego upravo naš razum. Prepuštanje sudbini je monolitno histeriziranje.
autograf
