Milanović je stranku vodio kao ratnik, a politike je kreirao u skladu s trenutnim sukobima i savezništvima, pa sada za sobom ostavlja umrtvljenu partiju, bez novih ljudi, svježih ideja i prepoznatljivog socijaldemokratskog programa
Zoran Milanović je za predsjednika SDP-a izabran kao svojevrsni ratni stranački vođa: nakon smrti Ivice Račana u utrci za njegova nasljednika kao novo modernije stranačko lice potukao je konkurente ponudivši se kao fajter koji će SDP povesti u permanentno ratovanje za vlast s HDZ-om Ive Sanadera. I u proteklih devet godina doista se beskompromisno hvatao ukoštac s HDZ-om i njegovim satelitima, ali i sa svim drugim političkim oponentima, pa i onima u redovima SDP-a kad su mu se našli na putu. Iz kože ratnog SDP-ova predsjednika nije izlazio dok je bio vođa oporbe, ali ni kad je bio premijer. Ratnički duh nije ga napuštao ni u vremenima primirja, pa ni nakon rijetkih pobjeda koje je izvojevao kad su HDZ-ovi protivnici bili u rasulu i na rezervnim položajima lizali rane. Tada bi se češće sukobljavao s unutarnjom oporbom ili nekim trećim, poput IDS-a, koji bi mu dopao šaka jer se u tom trenutku nije uklapao u njegove kriterije i sliku svijeta, a i njih je često mijenjao, zbog čega se i sam gubio smještajući se u različite političke opcije, ideologije i svjetonazore.
Kao Račanov nasljednik Milanović je u amanet dobio i neke stranačke politike u koje se i sam neko vrijeme zaklinjao, a potom ih preko noći odbacivao, najčešće nakon razlaza s ljudima koji su ih kreirali i uporno zagovarali u stranci. Primjerice, u prvim mjesecima vođenja SDP-a prigrlio je stranačku ekonomsku politiku koju je kreirao nekadašnji Račanov ministar gospodarstva Ljubo Jurčić, kojeg je stranačko vodstvo čak istaklo kao premijerskog kandidata na izborima 2007. godine. U središtu ekonomskog programa bilo je zagovaranje reindustrijalizacije po modelu ‘4 x 4’, kojim se htjelo u svakoj regiji forsirati razvoj najmanje četiri industrije. Biračima je SDP tada obećavao i da će sve učiniti kako bi u svim dijelovima zemlje javne usluge bile iste: obrazovne, zdravstvene, kulturne, znanstvene i socijalne ustanove morale bi građanima biti jednako dostupne, neovisno o razvijenosti pojedinih sredina.
No od svega toga se s vremenom odustalo, a da nije jasno kojim je i kakvim ekonomskim politikama zamijenjeno. Bivši SDP-ovac Ljubo Jurčić za ‘Novosti’ kaže da je SDP pod Milanovićevim vodstvom odustao od sustavnog razvijanja svoje ekonomske politike, pa je već godinama zapravo i nema. Prisjeća se da je tadašnji ekonomski program pobudio veliko zanimanje među članovima stranke, brojne stranačke organizacije zvale su ga radi prezentacije članovima, ali umjesto da se na tom tragu krene u izradu konkretnih projekata koje bi se s pozicije vlasti realiziralo, o programu se još neko vrijeme populistički govorilo i s njim mahalo pred očima birača, a potom ga se pospremilo u ladice. Gore od toga je što tadašnji program nije ničim drugim zamijenjen, a Jurčić kaže da ljudi koji nemaju ideje o ekonomiji završe kao ortodoksni liberali jer se priklone stavu ‘Tko preživi na tržištu, preživjet će, a oni koji propadnu, sami su si krivi.’ Jurčić dodaje da se to dogodilo i s Milanovićem jer nema sustav vrijednosti i ne planira svoju politiku, nego reagira na prvu loptu i uglavnom u okršaju s protivnicima.
- Kad mu se dogodi da mu konkurent izbjegne direktnu konfrontaciju, kao što je na ovim izborima učinio Andrej Plenković, onda počne srljati i biva poražen - ističe Jurčić.
Profesor zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti Stevo Đurašković slaže se da je ključni razlog Milanovićevog izbornog neuspjeha to što Plenković nije išao u konflikt s njim.
- Milanovićeva politička linija je konstantna, a glavno obilježje joj je konfliktna politika, pa je očekivao da će objavljivanje zvučnog zapisa njegova razgovora s braniteljima izazvati konflikt s Plenkovićem, ali nije uspio - kaže Đurašković.
Osim zbog promašaja u kampanji Milanović je, smatra Đurašković, značajan broj birača izgubio zbog toga što je ‘posve zanemario socijalni aspekt svoje politike’. Dok se europske socijaldemokratske stranke nastoje odmaknuti od blerizma, SDP to nije ni pokušao, a Milanović je i sam za sebe govorio da je liberal.
- Da bi bile prepoznatljive, stranke ljevice moraju se prije svega socijaldemokratski deklarirati, a kad to ne učine, njihovo ih biračko tijelo poistovjeti s drugim strankama i apstinira na izborima. To se očito dogodilo i SDP-u, a u kombinaciji s izbornim pravilima i općim padom odaziva birača rezultiralo je Milanovićevim porazom - dodaje Đurašković, koji smatra da Milanovićevo deklariranje kao štovatelja Franje Tuđmana nije toliko utjecalo na njegov loš izborni rezultat jer su istraživanja pokazala da SDP-ovi birači uglavnom dijele slične stavove.
No činjenica je da su Milanović i SDP u svega deset mjeseci od prošlih izbora izgubili preko 106 tisuća glasova, iako su bili u oporbi nasuprot katastrofalnoj vladi HDZ-a i Mosta, pa je očito da su SDP-ovi birači bijesni i nezadovoljni zbog toga što su im i na izvanrednim parlamentarnim izborima servirane iste priče i ljudi kao i prošle jeseni, ali i kao prije pet godina na izborima na kojima je SDP pobijedio i tu pobjedu skoro uludo ulupao. Osim toga, iako na ovim izborima nije bilo Tomislava Karamarka i njegove radikalne politike, Milanović se nastavio dokazivati kao državnik Tuđmanova kova koji je spreman u svakom trenutku pokazati zube svima na domaćoj i međunarodnoj sceni s kojima uđe u bilo kakav spor. Kao i Tuđman, Milanović se volio hvalisati da mu politiku neće diktirati iz Beograda, Budimpešte, Beča, Bruxellesa i Berlina, a bio je na rubu da i domaće konkurente tretira kao stoku sitnog zuba. Još je Ivo Sanader shvatio da je tuđmanizam na izdisaju, a Milanović je povjerovao da ga je Karamarko doista revitalizirao te ga se držao kao pijan plota, čvršće i od Plenkovića koji je to radio ritualno kako bi podilazio nostalgičarima u HDZ-u i među njegovim biračima.
Desetljeće Milanovićeve ratničke politike umorilo je golem dio SDP-ovih birača, što je bilo za očekivati i puno ranije, jer je slična Karamarkova revolucionarno-ratnička politika, koja je duplo kraće trajala, doživjela neuspjeh već na prošlim izborima, a i Most je u svega deset mjeseci svojom politikom pokazivanja mišića HDZ-u i SDP-u bez stvarnih reformskih sadržaja izgubio 40 posto svojih birača, čak i više od SDP-a. Milanović je bacio koplje u trnje tek kad se suočio s činjenicom da je preko noći izgubio 100 tisuća birača, a ukupno preko 300 tisuća otkad je počeo predvoditi SDP. Ako je doista točan podatak iz istraživanja javnog mnijenja da je tek nešto više od deset posto mladih među njegovim biračima, upitno je kad će se i može li se SDP uopće uskoro oporaviti od politike koju je vodio u proteklih desetak godina. Inicijalno isticanje kandidatura za Milanovićeva nasljednika sugerira da su male šanse da se to brzo dogodi, jer pokazuje da u stranci vlada kadrovska pustoš iz koje se teško mogu iznjedriti nove politike i nova energija koja bi zadržala stare i privukla nove birače.
Brzopotezno kandidiranje Ranka Ostojića, Tonina Picule, pa i Aleksandre Kolarić ukazuje da SDP živi u prošlosti, da se pretvorio u političku sektu koja je u proteklih desetak godina putem izgubila brojne suputnike i simpatizere koji su doprinosili njegovim politikama i projektima, a da nije umjesto njih nikoga novoga s lijevo-liberalne političke i društvene scene privukao k sebi. Čak je i Karamarko u HDZ ubacio nove mlađe desne i konzervativne snage i energiju, dok Milanoviću i vodstvu SDP-a nije padalo na pamet da se makar približe novim lijevim pokretima i udrugama i osluhnu o čemu to oni govore, a kamoli da im ponude da sudjeluju u kreiranju njihovih politika i projekata.
SDP-ov problem nije samo to što je ostao bez puno nekadašnjih istaknutih članova i simpatizera koji su davali ruku stranci u kreiranju politika i programa, nego i to što su i najveće i najpotentnije stranačke organizacije umrtvljene i gurnute u zapećak da tavore i čekaju da budu upotrijebljene kao pješadija na izborima. Kad zagrebačka i riječka organizacija, da splitsku i ne spominjemo, godinama ne uspijevaju lansirati nove ljude i ideje ne samo na nacionalnoj razini, nego i u svojim sredinama, onda je jasno da se SDP vratio u godine kad je pod Račanovim vodstvom klizio prema izbornom pragu, strepeći hoće li se održati na političkoj sceni. Iz polumrtvih se uzdigao kad su na vidjelo počele izlaziti najmračnije strane tranzicijske politike Tuđmanova HDZ-a, zbog kojih se društvo raslojilo na manjinu tranzicijskih dobitnika i golemu većinu gubitnika. Uostalom, i Milanović je lani nakratko zaustavio svoj i SDP-ov pad ponajprije zahvaljujući ratničkom suprotstavljanju Karamarkovoj konzervativnoj nacionalističkoj revoluciji koja je tjerala strah u kosti ne samo lijevo-liberalnim nego i centrističkim biračima.
Godine ekonomske krize zacementirale su odnose u društvu koji su uspostavljeni u prvih desetak tranzicijskih godina, a SDP je malo toga uspio pokrenuti i promijeniti, iako je imao priliku to učiniti. Politike koje SDP zagovara samo se u nijansama razlikuju od onih u koje se kunu njegov glavni konkurent HDZ i većina drugih relevantnijih stranaka, a i politike koje su se u nekim razdobljima bitnije razlikovale, poput obrazovne i kurikularne reforme, gotovo slučajno su se dogodile, jer su SDP-ovci prepustili da ih kreiraju prosvjetarski entuzijasti kojima je dozlogrdilo stanje u obrazovnom sustavu. No da nije bilo masovne pobune građana, i njih bi prepustili sudbini koju su im namijenili Karamarkovi konzervativni revolucionari, a nije još rečeno da se to neće i dogoditi, pa i zbog kilave SDP-ove podrške.
Zoran Milanović je na svom ratničkom pohodu izvojevao i lijepih pobjeda, puno je bitaka dobio i spasio SDP od teških poraza, ali nije znao nakon tih političkih ratova barem povremeno stati na loptu i kreirati i provoditi mirnodopsku politiku koja bi život ljudima učinila boljim i kvalitetnijim, a i SDP-u osigurala političku budućnost s novim ljudima i idejama. Možda je svojim odlaskom i njima odškrinuo SDP-ova vrata.
Zoran Milanović je za predsjednika SDP-a izabran kao svojevrsni ratni stranački vođa: nakon smrti Ivice Račana u utrci za njegova nasljednika kao novo modernije stranačko lice potukao je konkurente ponudivši se kao fajter koji će SDP povesti u permanentno ratovanje za vlast s HDZ-om Ive Sanadera. I u proteklih devet godina doista se beskompromisno hvatao ukoštac s HDZ-om i njegovim satelitima, ali i sa svim drugim političkim oponentima, pa i onima u redovima SDP-a kad su mu se našli na putu. Iz kože ratnog SDP-ova predsjednika nije izlazio dok je bio vođa oporbe, ali ni kad je bio premijer. Ratnički duh nije ga napuštao ni u vremenima primirja, pa ni nakon rijetkih pobjeda koje je izvojevao kad su HDZ-ovi protivnici bili u rasulu i na rezervnim položajima lizali rane. Tada bi se češće sukobljavao s unutarnjom oporbom ili nekim trećim, poput IDS-a, koji bi mu dopao šaka jer se u tom trenutku nije uklapao u njegove kriterije i sliku svijeta, a i njih je često mijenjao, zbog čega se i sam gubio smještajući se u različite političke opcije, ideologije i svjetonazore.
Kad mu se dogodi da mu konkurent izbjegne direktnu konfrontaciju, kao što je na ovim izborima učinio Andrej Plenković, Milanović počne srljati i biva poražen – ističe Ljubo Jurčić
Kao Račanov nasljednik Milanović je u amanet dobio i neke stranačke politike u koje se i sam neko vrijeme zaklinjao, a potom ih preko noći odbacivao, najčešće nakon razlaza s ljudima koji su ih kreirali i uporno zagovarali u stranci. Primjerice, u prvim mjesecima vođenja SDP-a prigrlio je stranačku ekonomsku politiku koju je kreirao nekadašnji Račanov ministar gospodarstva Ljubo Jurčić, kojeg je stranačko vodstvo čak istaklo kao premijerskog kandidata na izborima 2007. godine. U središtu ekonomskog programa bilo je zagovaranje reindustrijalizacije po modelu ‘4 x 4’, kojim se htjelo u svakoj regiji forsirati razvoj najmanje četiri industrije. Biračima je SDP tada obećavao i da će sve učiniti kako bi u svim dijelovima zemlje javne usluge bile iste: obrazovne, zdravstvene, kulturne, znanstvene i socijalne ustanove morale bi građanima biti jednako dostupne, neovisno o razvijenosti pojedinih sredina.
No od svega toga se s vremenom odustalo, a da nije jasno kojim je i kakvim ekonomskim politikama zamijenjeno. Bivši SDP-ovac Ljubo Jurčić za ‘Novosti’ kaže da je SDP pod Milanovićevim vodstvom odustao od sustavnog razvijanja svoje ekonomske politike, pa je već godinama zapravo i nema. Prisjeća se da je tadašnji ekonomski program pobudio veliko zanimanje među članovima stranke, brojne stranačke organizacije zvale su ga radi prezentacije članovima, ali umjesto da se na tom tragu krene u izradu konkretnih projekata koje bi se s pozicije vlasti realiziralo, o programu se još neko vrijeme populistički govorilo i s njim mahalo pred očima birača, a potom ga se pospremilo u ladice. Gore od toga je što tadašnji program nije ničim drugim zamijenjen, a Jurčić kaže da ljudi koji nemaju ideje o ekonomiji završe kao ortodoksni liberali jer se priklone stavu ‘Tko preživi na tržištu, preživjet će, a oni koji propadnu, sami su si krivi.’ Jurčić dodaje da se to dogodilo i s Milanovićem jer nema sustav vrijednosti i ne planira svoju politiku, nego reagira na prvu loptu i uglavnom u okršaju s protivnicima.
- Kad mu se dogodi da mu konkurent izbjegne direktnu konfrontaciju, kao što je na ovim izborima učinio Andrej Plenković, onda počne srljati i biva poražen - ističe Jurčić.
Da bi bile prepoznatljive, stranke ljevice moraju se prije svega socijaldemokratski deklarirati, a kad to ne učine, njihovo ih biračko tijelo poistovjeti s drugim strankama i apstinira na izborima – tumači Stevo Đurašković
Profesor zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti Stevo Đurašković slaže se da je ključni razlog Milanovićevog izbornog neuspjeha to što Plenković nije išao u konflikt s njim.
- Milanovićeva politička linija je konstantna, a glavno obilježje joj je konfliktna politika, pa je očekivao da će objavljivanje zvučnog zapisa njegova razgovora s braniteljima izazvati konflikt s Plenkovićem, ali nije uspio - kaže Đurašković.
Osim zbog promašaja u kampanji Milanović je, smatra Đurašković, značajan broj birača izgubio zbog toga što je ‘posve zanemario socijalni aspekt svoje politike’. Dok se europske socijaldemokratske stranke nastoje odmaknuti od blerizma, SDP to nije ni pokušao, a Milanović je i sam za sebe govorio da je liberal.
- Da bi bile prepoznatljive, stranke ljevice moraju se prije svega socijaldemokratski deklarirati, a kad to ne učine, njihovo ih biračko tijelo poistovjeti s drugim strankama i apstinira na izborima. To se očito dogodilo i SDP-u, a u kombinaciji s izbornim pravilima i općim padom odaziva birača rezultiralo je Milanovićevim porazom - dodaje Đurašković, koji smatra da Milanovićevo deklariranje kao štovatelja Franje Tuđmana nije toliko utjecalo na njegov loš izborni rezultat jer su istraživanja pokazala da SDP-ovi birači uglavnom dijele slične stavove.
No činjenica je da su Milanović i SDP u svega deset mjeseci od prošlih izbora izgubili preko 106 tisuća glasova, iako su bili u oporbi nasuprot katastrofalnoj vladi HDZ-a i Mosta, pa je očito da su SDP-ovi birači bijesni i nezadovoljni zbog toga što su im i na izvanrednim parlamentarnim izborima servirane iste priče i ljudi kao i prošle jeseni, ali i kao prije pet godina na izborima na kojima je SDP pobijedio i tu pobjedu skoro uludo ulupao. Osim toga, iako na ovim izborima nije bilo Tomislava Karamarka i njegove radikalne politike, Milanović se nastavio dokazivati kao državnik Tuđmanova kova koji je spreman u svakom trenutku pokazati zube svima na domaćoj i međunarodnoj sceni s kojima uđe u bilo kakav spor. Kao i Tuđman, Milanović se volio hvalisati da mu politiku neće diktirati iz Beograda, Budimpešte, Beča, Bruxellesa i Berlina, a bio je na rubu da i domaće konkurente tretira kao stoku sitnog zuba. Još je Ivo Sanader shvatio da je tuđmanizam na izdisaju, a Milanović je povjerovao da ga je Karamarko doista revitalizirao te ga se držao kao pijan plota, čvršće i od Plenkovića koji je to radio ritualno kako bi podilazio nostalgičarima u HDZ-u i među njegovim biračima.
Desetljeće Milanovićeve ratničke politike umorilo je golem dio SDP-ovih birača, što je bilo za očekivati i puno ranije, jer je slična Karamarkova revolucionarno-ratnička politika, koja je duplo kraće trajala, doživjela neuspjeh već na prošlim izborima, a i Most je u svega deset mjeseci svojom politikom pokazivanja mišića HDZ-u i SDP-u bez stvarnih reformskih sadržaja izgubio 40 posto svojih birača, čak i više od SDP-a. Milanović je bacio koplje u trnje tek kad se suočio s činjenicom da je preko noći izgubio 100 tisuća birača, a ukupno preko 300 tisuća otkad je počeo predvoditi SDP. Ako je doista točan podatak iz istraživanja javnog mnijenja da je tek nešto više od deset posto mladih među njegovim biračima, upitno je kad će se i može li se SDP uopće uskoro oporaviti od politike koju je vodio u proteklih desetak godina. Inicijalno isticanje kandidatura za Milanovićeva nasljednika sugerira da su male šanse da se to brzo dogodi, jer pokazuje da u stranci vlada kadrovska pustoš iz koje se teško mogu iznjedriti nove politike i nova energija koja bi zadržala stare i privukla nove birače.
Brzopotezno kandidiranje Ranka Ostojića, Tonina Picule, pa i Aleksandre Kolarić ukazuje da SDP živi u prošlosti, da se pretvorio u političku sektu koja je u proteklih desetak godina putem izgubila brojne suputnike i simpatizere koji su doprinosili njegovim politikama i projektima, a da nije umjesto njih nikoga novoga s lijevo-liberalne političke i društvene scene privukao k sebi. Čak je i Karamarko u HDZ ubacio nove mlađe desne i konzervativne snage i energiju, dok Milanoviću i vodstvu SDP-a nije padalo na pamet da se makar približe novim lijevim pokretima i udrugama i osluhnu o čemu to oni govore, a kamoli da im ponude da sudjeluju u kreiranju njihovih politika i projekata.
SDP-ov problem nije samo to što je ostao bez puno nekadašnjih istaknutih članova i simpatizera koji su davali ruku stranci u kreiranju politika i programa, nego i to što su i najveće i najpotentnije stranačke organizacije umrtvljene i gurnute u zapećak da tavore i čekaju da budu upotrijebljene kao pješadija na izborima. Kad zagrebačka i riječka organizacija, da splitsku i ne spominjemo, godinama ne uspijevaju lansirati nove ljude i ideje ne samo na nacionalnoj razini, nego i u svojim sredinama, onda je jasno da se SDP vratio u godine kad je pod Račanovim vodstvom klizio prema izbornom pragu, strepeći hoće li se održati na političkoj sceni. Iz polumrtvih se uzdigao kad su na vidjelo počele izlaziti najmračnije strane tranzicijske politike Tuđmanova HDZ-a, zbog kojih se društvo raslojilo na manjinu tranzicijskih dobitnika i golemu većinu gubitnika. Uostalom, i Milanović je lani nakratko zaustavio svoj i SDP-ov pad ponajprije zahvaljujući ratničkom suprotstavljanju Karamarkovoj konzervativnoj nacionalističkoj revoluciji koja je tjerala strah u kosti ne samo lijevo-liberalnim nego i centrističkim biračima.
Godine ekonomske krize zacementirale su odnose u društvu koji su uspostavljeni u prvih desetak tranzicijskih godina, a SDP je malo toga uspio pokrenuti i promijeniti, iako je imao priliku to učiniti. Politike koje SDP zagovara samo se u nijansama razlikuju od onih u koje se kunu njegov glavni konkurent HDZ i većina drugih relevantnijih stranaka, a i politike koje su se u nekim razdobljima bitnije razlikovale, poput obrazovne i kurikularne reforme, gotovo slučajno su se dogodile, jer su SDP-ovci prepustili da ih kreiraju prosvjetarski entuzijasti kojima je dozlogrdilo stanje u obrazovnom sustavu. No da nije bilo masovne pobune građana, i njih bi prepustili sudbini koju su im namijenili Karamarkovi konzervativni revolucionari, a nije još rečeno da se to neće i dogoditi, pa i zbog kilave SDP-ove podrške.
Zoran Milanović je na svom ratničkom pohodu izvojevao i lijepih pobjeda, puno je bitaka dobio i spasio SDP od teških poraza, ali nije znao nakon tih političkih ratova barem povremeno stati na loptu i kreirati i provoditi mirnodopsku politiku koja bi život ljudima učinila boljim i kvalitetnijim, a i SDP-u osigurala političku budućnost s novim ljudima i idejama. Možda je svojim odlaskom i njima odškrinuo SDP-ova vrata.
