Četiri izborne liste mogle bi osvojiti oko 135 od ukupno 151 mandata u Saboru. Restart koalicija kandidirala je većinom ljude lojalne Davoru Bernardiću, dok Andrej Plenković u strahu od debakla uvrštava i svoje kritičare iz redova HDZ-a
U utorak u ponoć istekao je rok za predaju kandidacijskih lista za parlamentarne izbore koji će se zbiti 5. srpnja: prijavilo se 190 lista u 11 izbornih jedinica te 17 kandidatura u 12., manjinskoj jedinici. U ovom članku zadržat ćemo se na logici kreiranja lista u četirima glavnim grupacijama, onima koje bi prema recentnim i relevantnim istraživanjima zajedno mogle zahvatiti oko 135 od ukupno 151 mandata u Saboru, pri čemu je osam zastupničkih mjesta rezervirano za političke predstavnike nacionalnih manjina. Mimo ove četiri šire ili uže koalicije, u parlament bi, dakle, moglo ući svega desetak zastupnika. Lako bi se moglo dogoditi da upravo tih desetak ljudi bude presudno u sastavljanju buduće parlamentarne većine i izvršne vlasti, no liste na kojima se nalaze ti potencijalni budući parlamentarci nisu naročito pogodne za analizu, jer je uglavnom riječ o ad hoc skupljenim imenima i prezimenima od kojih tek jedno, dva ili tri imaju političku ili javnu težinu.
Na ovim stranicama ovako smo pisali prije mjesec dana: ‘Predsjednik SDP-a na predstojećim izborima neće postupiti kao što je postupio na europskim izborima. Neće biti velikodušan prema neistomišljenicima, jer sad gradi buduću – svoju – arhitekturu stranke, dok na izborima za Europski parlament praktično nije imao što izgubiti davanjem šanse i ljudima koji ne spadaju u njegov krug. Takav pristup neizbježno će dovesti do ponovnog otvaranja starih unutarstranačkih rasjeda, a to nije najpoželjniji ambijent za izlazak na izborni megdan.’ Tako se i dogodilo: Davor Bernardić pretpostavio je stvaranje lojalnog SDP-ovog zastupničkog kluba rezultatu na srpanjskim izborima, što i dalje ne znači da Restart koalicija neće osvojiti više mandata od HDZ-a, ali to samo po sebi, naravno, ne podrazumijeva stvaranje parlamentarne većine i preuzimanje vlasti. Svaki mandat bit će važan u dosezanju magične brojke od 76, a Bernardićeva uskogrudna kadrovska kombinatorika nesumnjivo će smanjiti broj saborskih ruku SDP-a i njegovih partnera.
Bernardić kao da je jedva dočekao da nagradi one koji su mu bili vjerni i poslušni u protekle turbulentne tri i pol godine, premda je jedina dva dobra poteza na čelu SDP-a povukao usprkos otvorenom ili manje otvorenom gunđanju unutarstranačke reprezentacije političkih antitalenata. Ta dva poteza – koji mu, rekosmo, nisu mogli donijeti osjetniji gubitak – bila su formiranje liste za europarlamentarne izbore mimo kriterija lojalnosti šefu partije te iznuđeno pristajanje na predsjedničku kandidaturu Zorana Milanovića. Najjača postava antitalenata sad je posađena na prva ili sigurna ‘ulazna’ mjesta na listama u većini izbornih okruga: Rajko Ostojić i Vesna Nađ u Drugoj, Domagoj Hajduković i Romana Nikolić u Četvrtoj, Davorko Vidović u Šestoj, Zlatko Komadina i Zvane Brumnić u Sedmoj, Erik Fabijanić u Osmoj, Franko Vidović u Devetoj… Osim njih, na ‘ulaznim’ ili izglednim pozicijama nalazi se i odred kandidata za koje šira javnost nikad nije čula i o kojima gotovo ništa ne znaju čak ni neki istaknuti SDP-ovci koji se s tim ljudima nalaze na istoj listi.
Bernardićev jedini argument jest da je svako mjesto na listi isto i na isti način ‘ulazno’, s obzirom na to da postoji mogućnost preferencijalnog glasanja, no taj argument, svi to znaju, nikako ne drži vodu. Peđa Grbin, Vojko Obersnel i Joško Klisović, na primjer, moraju se boriti za preferencijalne glasove i voditi donekle personalizirane i neizvjesne kampanje, a Eriku Fabijaniću, Zlatku Komadini i sličnima zagarantirana je saborska fotelja samo zbog toga što su srčano branili šefa stranke. Davorko Vidović čak je šest mjesta na listi ispred Kristine Ikić Baniček, iako je ona na izborima u Sisku postigla rezultate kakve Vidović nikad nije ostvario.
Predsjedniku SDP-a primarno je da što više učvrsti svoju vlast u stranci, da sačuva svoj položaj neovisno o tome kakav će biti rasplet predstojećih izbora. SDP će zbog toga platiti cijenu na izborima, pitanje je samo koliku, a profit bi – osim HDZ-a u vidu apstinencije dijela socijaldemokratskih birača – mogla izvući lijevo-zelena koalicija okupljena oko platforme Možemo!, s tim da lijevo-zeleni teško mogu do više od dva ili tri zastupnika, ali u ovim okolnostima i taj broj zastupnika može biti od velike važnosti.
Andrej Plenković ozbiljno se uplašio izbornog debakla, pa se pri sastavljanju izbornih lista odlučio za ‘širokogrudnost’ u odnosu na svoj pristup slaganju liste za prošlogodišnje europske izbore: sad se, za razliku od prošlog proljeća, na listama našlo mjesta, makar na dnu ili pri dnu, i za one koji su bili Plenkovićevi protivnici na unutarstranačkim izborima prije tri mjeseca ili su bili bliski njegovim protivnicima. Riječ je o Davoru Ivi Stieru, koji je visoko plasiran, pa Miru Kovaču, Domagoju Ivanu Miloševiću, Stevi Culeju. Bernardić je, dakle, napravio korak unatrag, Plenković korak naprijed, i našli su se otprilike u istoj ravni. Šef HDZ-a – čija se dosadašnja izborna kampanja ili pretkampanja doima umornom i defanzivnom – želi disperzirati odgovornost za rezultat izbora i suziti prostor postizborne kritike, naročito postizborne kritike s unutarstranačke desnice. Sva takozvana iznenađenja na HDZ-ovim listama, što uključuje i već spomenute Stiera i društvo, povezana su s Plenkovićevom nakanom da pokaže svoje domoljubno mišićje desnijima od HDZ-a, da se obrani od Škorinog nezadrživog napada na biračko polje u kojem je stacioniran i veliki broj ljudi na čiji glas računa HDZ. U tome je smisao angažiranja povjesničara i hercegovačkog ratnog obavještajca Ive Lučića, ultrakonzervativne bivše europarlamentarke Marijane Petir, utjecajnog ratnog veterana Ante Deura…
Vrlo je vjerojatno da će se to paradno skretanje udesno pokazati promašenim. Plenković nije shvatio da, što god da učini, ne može vratiti najveći dio desnih glasača koji su mu okrenuli leđa i na europskim i na predsjedničkim izborima. Sve da i lično navuče majicu s HOS-ovim grbom i da se založi za punu legalizaciju ustaških povika, sve da je na svoje liste uspio privući još deset ratnih generala i pridobiti još otvoreniju podršku Kaptola, Plenković ne može neutralizirati nabujalu desničarsku konkurenciju: nepovratno je – svejedno da li opravdano ili neopravdano – izgubio povjerenje radikalnijeg krila desnice, a Škoro još nije stigao iznevjeriti poveći dio od onih 460 tisuća glasača s nedavnih predsjedničkih izbora. Umjesto nadmetanja u desnilu sa Škorom i njegovima, HDZ-u je bilo mudrije da se pokušao protegnuti prema centru na temi europskih vrijednosti i konkretne koristi od članstva od Europskoj uniji. Plenkoviću je, međutim, bilo važnije da, u slučaju izbornog podbačaja, ima argument protiv unutrašnjih prigovora da se radi o logičnoj posljedici HDZ-ovog četverogodišnjeg lijevog skretanja.
Na listama nije bilo prostora jedino za Ivana Penavu i Milijana Brkića, kao ni za veći broj žena, odnosno onaj broj žena koji je zakonski minimalan. Za Penavu bi se, kako je krenulo, još i našla pozicija da nije bio odviše nestrpljiv i da nije pohitao k Škori, dok je Brkić, čini se, bio unaprijed otpisan. Ubrzo će se pokazati hoće li Brkić, od kojeg je Plenković kontinuirano strahovao u prošle četiri godine, jednostavno iščeznuti iz politike ili će na odlasku učiniti sve da našteti onome i onima koji su ga otpisali.
Personalni sastav izbornih lista Domovinskog pokreta u velikoj mjeri odražava profil Miroslava Škore: red ljutih nacionalista antisrpske provenijencije, red patetičnih nacionalista, red politički zainteresiranih biznismena, red klerikalnih polufanatika, red bivših mostovaca i drugih konvertita, red relativno popularnih zabavljača i komedijaša, red ekshibicionista i šarlatana. Škoro se opredijelio za lakši put: u desetak mjeseci, koliko aktivno politički djeluje, pjevač se nije potrudio da izgradi ili počne graditi autentičnu političku opciju i organizaciju, nego je s političkih margina pokupio ono što mu se jeftino nudilo i što se uklopilo u njegov plan da na brzinu kapitalizira glasove iz prvog kruga predsjedničkih izbora. Taj put je, rekosmo, lakši, no mana mu je u tome što je savez te vrste gotovo nemoguće održati na okupu poslije izbora ili na iole duži rok, naročito s obzirom na to kakvim sujetama raspolažu viđeniji ljudi sa Škorinih izbornih lista.
Od viđenijih dosadašnjih mostovaca na listama su se našli tek Božo Petrov, Nikola Grmoja, Miro Bulj i Marko Sladoljev, a ostali su zamijenjeni novim i navodno popularnim licima koja se, bez ikakvog pokrića, proglašava političkim kapitalcima. To su, prije svega, Nino Raspudić, Marija Selak Raspudić, Marin Miletić i Zvonimir Troskot. Ovakva predizborna zamjena identiteta, ili preciznije: hokejaška prilagodba kadrovskog sastava stvarnoj političkoj ideji stranke, dosad nije viđena u hrvatskoj politici. Bez obzira na to hoće li se takav pristup pokazati više ili manje neuspješnim za Most, već je sad jasno da neće donijeti ništa dobro ni hrvatskoj politici ni hrvatskim građanima.
portalnovosti
U utorak u ponoć istekao je rok za predaju kandidacijskih lista za parlamentarne izbore koji će se zbiti 5. srpnja: prijavilo se 190 lista u 11 izbornih jedinica te 17 kandidatura u 12., manjinskoj jedinici. U ovom članku zadržat ćemo se na logici kreiranja lista u četirima glavnim grupacijama, onima koje bi prema recentnim i relevantnim istraživanjima zajedno mogle zahvatiti oko 135 od ukupno 151 mandata u Saboru, pri čemu je osam zastupničkih mjesta rezervirano za političke predstavnike nacionalnih manjina. Mimo ove četiri šire ili uže koalicije, u parlament bi, dakle, moglo ući svega desetak zastupnika. Lako bi se moglo dogoditi da upravo tih desetak ljudi bude presudno u sastavljanju buduće parlamentarne većine i izvršne vlasti, no liste na kojima se nalaze ti potencijalni budući parlamentarci nisu naročito pogodne za analizu, jer je uglavnom riječ o ad hoc skupljenim imenima i prezimenima od kojih tek jedno, dva ili tri imaju političku ili javnu težinu.
Restart koalicija
Na ovim stranicama ovako smo pisali prije mjesec dana: ‘Predsjednik SDP-a na predstojećim izborima neće postupiti kao što je postupio na europskim izborima. Neće biti velikodušan prema neistomišljenicima, jer sad gradi buduću – svoju – arhitekturu stranke, dok na izborima za Europski parlament praktično nije imao što izgubiti davanjem šanse i ljudima koji ne spadaju u njegov krug. Takav pristup neizbježno će dovesti do ponovnog otvaranja starih unutarstranačkih rasjeda, a to nije najpoželjniji ambijent za izlazak na izborni megdan.’ Tako se i dogodilo: Davor Bernardić pretpostavio je stvaranje lojalnog SDP-ovog zastupničkog kluba rezultatu na srpanjskim izborima, što i dalje ne znači da Restart koalicija neće osvojiti više mandata od HDZ-a, ali to samo po sebi, naravno, ne podrazumijeva stvaranje parlamentarne većine i preuzimanje vlasti. Svaki mandat bit će važan u dosezanju magične brojke od 76, a Bernardićeva uskogrudna kadrovska kombinatorika nesumnjivo će smanjiti broj saborskih ruku SDP-a i njegovih partnera.
Bernardić kao da je jedva dočekao da nagradi one koji su mu bili vjerni i poslušni u protekle turbulentne tri i pol godine, premda je jedina dva dobra poteza na čelu SDP-a povukao usprkos otvorenom ili manje otvorenom gunđanju unutarstranačke reprezentacije političkih antitalenata. Ta dva poteza – koji mu, rekosmo, nisu mogli donijeti osjetniji gubitak – bila su formiranje liste za europarlamentarne izbore mimo kriterija lojalnosti šefu partije te iznuđeno pristajanje na predsjedničku kandidaturu Zorana Milanovića. Najjača postava antitalenata sad je posađena na prva ili sigurna ‘ulazna’ mjesta na listama u većini izbornih okruga: Rajko Ostojić i Vesna Nađ u Drugoj, Domagoj Hajduković i Romana Nikolić u Četvrtoj, Davorko Vidović u Šestoj, Zlatko Komadina i Zvane Brumnić u Sedmoj, Erik Fabijanić u Osmoj, Franko Vidović u Devetoj… Osim njih, na ‘ulaznim’ ili izglednim pozicijama nalazi se i odred kandidata za koje šira javnost nikad nije čula i o kojima gotovo ništa ne znaju čak ni neki istaknuti SDP-ovci koji se s tim ljudima nalaze na istoj listi.
Bernardićev jedini argument jest da je svako mjesto na listi isto i na isti način ‘ulazno’, s obzirom na to da postoji mogućnost preferencijalnog glasanja, no taj argument, svi to znaju, nikako ne drži vodu. Peđa Grbin, Vojko Obersnel i Joško Klisović, na primjer, moraju se boriti za preferencijalne glasove i voditi donekle personalizirane i neizvjesne kampanje, a Eriku Fabijaniću, Zlatku Komadini i sličnima zagarantirana je saborska fotelja samo zbog toga što su srčano branili šefa stranke. Davorko Vidović čak je šest mjesta na listi ispred Kristine Ikić Baniček, iako je ona na izborima u Sisku postigla rezultate kakve Vidović nikad nije ostvario.
Predsjedniku SDP-a primarno je da što više učvrsti svoju vlast u stranci, da sačuva svoj položaj neovisno o tome kakav će biti rasplet predstojećih izbora. SDP će zbog toga platiti cijenu na izborima, pitanje je samo koliku, a profit bi – osim HDZ-a u vidu apstinencije dijela socijaldemokratskih birača – mogla izvući lijevo-zelena koalicija okupljena oko platforme Možemo!, s tim da lijevo-zeleni teško mogu do više od dva ili tri zastupnika, ali u ovim okolnostima i taj broj zastupnika može biti od velike važnosti.
HDZ i partneri
Andrej Plenković ozbiljno se uplašio izbornog debakla, pa se pri sastavljanju izbornih lista odlučio za ‘širokogrudnost’ u odnosu na svoj pristup slaganju liste za prošlogodišnje europske izbore: sad se, za razliku od prošlog proljeća, na listama našlo mjesta, makar na dnu ili pri dnu, i za one koji su bili Plenkovićevi protivnici na unutarstranačkim izborima prije tri mjeseca ili su bili bliski njegovim protivnicima. Riječ je o Davoru Ivi Stieru, koji je visoko plasiran, pa Miru Kovaču, Domagoju Ivanu Miloševiću, Stevi Culeju. Bernardić je, dakle, napravio korak unatrag, Plenković korak naprijed, i našli su se otprilike u istoj ravni. Šef HDZ-a – čija se dosadašnja izborna kampanja ili pretkampanja doima umornom i defanzivnom – želi disperzirati odgovornost za rezultat izbora i suziti prostor postizborne kritike, naročito postizborne kritike s unutarstranačke desnice. Sva takozvana iznenađenja na HDZ-ovim listama, što uključuje i već spomenute Stiera i društvo, povezana su s Plenkovićevom nakanom da pokaže svoje domoljubno mišićje desnijima od HDZ-a, da se obrani od Škorinog nezadrživog napada na biračko polje u kojem je stacioniran i veliki broj ljudi na čiji glas računa HDZ. U tome je smisao angažiranja povjesničara i hercegovačkog ratnog obavještajca Ive Lučića, ultrakonzervativne bivše europarlamentarke Marijane Petir, utjecajnog ratnog veterana Ante Deura…
Vrlo je vjerojatno da će se to paradno skretanje udesno pokazati promašenim. Plenković nije shvatio da, što god da učini, ne može vratiti najveći dio desnih glasača koji su mu okrenuli leđa i na europskim i na predsjedničkim izborima. Sve da i lično navuče majicu s HOS-ovim grbom i da se založi za punu legalizaciju ustaških povika, sve da je na svoje liste uspio privući još deset ratnih generala i pridobiti još otvoreniju podršku Kaptola, Plenković ne može neutralizirati nabujalu desničarsku konkurenciju: nepovratno je – svejedno da li opravdano ili neopravdano – izgubio povjerenje radikalnijeg krila desnice, a Škoro još nije stigao iznevjeriti poveći dio od onih 460 tisuća glasača s nedavnih predsjedničkih izbora. Umjesto nadmetanja u desnilu sa Škorom i njegovima, HDZ-u je bilo mudrije da se pokušao protegnuti prema centru na temi europskih vrijednosti i konkretne koristi od članstva od Europskoj uniji. Plenkoviću je, međutim, bilo važnije da, u slučaju izbornog podbačaja, ima argument protiv unutrašnjih prigovora da se radi o logičnoj posljedici HDZ-ovog četverogodišnjeg lijevog skretanja.
Na listama nije bilo prostora jedino za Ivana Penavu i Milijana Brkića, kao ni za veći broj žena, odnosno onaj broj žena koji je zakonski minimalan. Za Penavu bi se, kako je krenulo, još i našla pozicija da nije bio odviše nestrpljiv i da nije pohitao k Škori, dok je Brkić, čini se, bio unaprijed otpisan. Ubrzo će se pokazati hoće li Brkić, od kojeg je Plenković kontinuirano strahovao u prošle četiri godine, jednostavno iščeznuti iz politike ili će na odlasku učiniti sve da našteti onome i onima koji su ga otpisali.
Domovinski pokret i partneri
Personalni sastav izbornih lista Domovinskog pokreta u velikoj mjeri odražava profil Miroslava Škore: red ljutih nacionalista antisrpske provenijencije, red patetičnih nacionalista, red politički zainteresiranih biznismena, red klerikalnih polufanatika, red bivših mostovaca i drugih konvertita, red relativno popularnih zabavljača i komedijaša, red ekshibicionista i šarlatana. Škoro se opredijelio za lakši put: u desetak mjeseci, koliko aktivno politički djeluje, pjevač se nije potrudio da izgradi ili počne graditi autentičnu političku opciju i organizaciju, nego je s političkih margina pokupio ono što mu se jeftino nudilo i što se uklopilo u njegov plan da na brzinu kapitalizira glasove iz prvog kruga predsjedničkih izbora. Taj put je, rekosmo, lakši, no mana mu je u tome što je savez te vrste gotovo nemoguće održati na okupu poslije izbora ili na iole duži rok, naročito s obzirom na to kakvim sujetama raspolažu viđeniji ljudi sa Škorinih izbornih lista.
Most nezavisnih lista
Od viđenijih dosadašnjih mostovaca na listama su se našli tek Božo Petrov, Nikola Grmoja, Miro Bulj i Marko Sladoljev, a ostali su zamijenjeni novim i navodno popularnim licima koja se, bez ikakvog pokrića, proglašava političkim kapitalcima. To su, prije svega, Nino Raspudić, Marija Selak Raspudić, Marin Miletić i Zvonimir Troskot. Ovakva predizborna zamjena identiteta, ili preciznije: hokejaška prilagodba kadrovskog sastava stvarnoj političkoj ideji stranke, dosad nije viđena u hrvatskoj politici. Bez obzira na to hoće li se takav pristup pokazati više ili manje neuspješnim za Most, već je sad jasno da neće donijeti ništa dobro ni hrvatskoj politici ni hrvatskim građanima.
portalnovosti
