Dvadeset i pet godina iste priče došlo je do svoga kraja. Tijekom posljednjih četvrt stoljeća vladajuće klase, od jugoslavenskih preko nacionalističkih do liberalnih, nisu uspjele ponuditi ni jedan politički program osim “europskog puta” bez obzira na posljedice. Sada, na kraju tog puta, svakome tko svijet ne gleda kroz ružičaste naočale, ta europska Hrvatska i ne izgleda kao ispunjenje nekog sna. Europa u krizi je prostor žestokih sukoba i masovnog nezadovoljstva, a Unija je instrument prisilnog nametanja mjera štednje, pa čak i pod cijenu uvođenja “tehnokratskih” vlada. Europska Hrvatska je žrtvovala svoje najvažnije ekonomske grane da bi doživjela najveću nezaposlenost u suvremenoj povijesti.
Nije zato čudno da ostvarenje tranzicijskog sna nailazi na opću ravnodušnost. Medijska pompa i fešta plaćena više milijuna kuna slabo su prikrili stvarni nedostatak euforije povodom ulaska u EU. Fraze vladajućih klasa zvuče sve šuplje. Istovremeno nas uvjeravaju da u Europu ulazimo jer nas tamo očekuju “novci”, a svojim europskim kolegama obećaju da smo mi štedljivi i da nam neće trebati “njihovi novci”. Naravno, ne postoji nikakvi “novci” koji se dijele po Europskoj uniji. Fondovi na koje se vjerojatno misli nisu pokloni novaca – to su projekti koje u velikoj mjeri financira upravo zemlja koja tobože dobiva pomoć, a služe olakšavanju ulaska stranog kapitala, tzv. investicijama.
Koliko su te investicije “pokloni novaca” najbolje nam pokazuju dosadašnje velike investicije u Hrvatskoj: prodaja Telekoma i banaka, koje nas i nisu osobito usrećile. Kao i uvijek, “strani investitori” bave se onim djelatnostima u kojima mogu ostvariti brz profit bez puno ulaganja, pa one nisu i ne mogu biti temelj razvoja zemlje. Ako smo sve žrtvovali kako bismo članstvom u EU privukli investicije, ako otpuštamo u javnim službama, privatiziramo javna poduzeća i gasimo brodogradilišta samo da bismo olakšali prodaju banaka, telekomunikacijskih tvrtki, hotela i drugih turističkih kapaciteta, onda smo negdje pogriješili u računici.
Ne iznenađuje nas zato činjenica kako je česta izjava političara o tome kako Hrvatskoj u EU ne može biti loše jer “nikome nije gore od kad je ušao” zapravo potpuno netočna. “Najuspješnije male europske zemlje”, “tigrovi”, “regionalne gospodarske sile” s kojima su nam desetljećima punili uši kao što su Slovenija, Irska, Baltičke zemlje i Grčka – sve su one danas sinonim za ekonomsku katastrofu. Razina nezaposlenosti mladih, dramatičan pad standarda, masovna emigracija, nefunkcioniranje javnih službi – sve to ostavlja dojam “propalih država” sličnijih Trećem svijetu nego Europi koju haluciniraju vladajuće klase.
Kada je teško opravdati nerazumna ekonomska očekivanja, političari spremno iz rukava vade konzervativne priče o “Europskoj obitelji” koje koketiraju s rasizmom. “Tu smo kod kuće”, a u Europu se vraćamo zbog “kulture i civilizacije”, jer je to ipak jedna bijela, liberalna i kršćanska Europa. Ali u toj bijeloj Europi mi smo Crnci, vječni gastarbajteri na baušteli i kućne pomoćnice po domovima bijele europske buržoazije, sobarice, konobari i kuhari po Europi i za europske turiste u vlastitoj domovini. I to je ona perspektiva koju nam političari otvoreno nude. Kada se ulazi u Europu, “odljev mozgova” i radna emigracija odjednom više nisu problem, nego postaju sjajna prilika mladima “da putuju”.
Ali ako za vladajuće klase Europa doista “nema alternativu”, za nas ona mora postojati. Alternativa Europskoj uniji je demokracija, socijalna pravda, ravnopravnost i samostalnost. Ta alternativa se rađa iz požara po predgrađima Stockholma, Londona i Pariza, na ulicama Atene i Madrida. Jednoga dana, prije nego što očekuju, ova će vatra zamirisati pod prozorima europskih vladajućih klasa. Donijet će ih iz svojih periferija, provincija i svojih predgrađa žrtve europskog projekta.
Izvor: Crvena akcija
