O genocidu u Srebrenici političari govore kao o ”porazu humanosti”. Ovo je, naravno, istina, ali samo ako ovu istinu ne izriču nacionalistički političari, jer su upravo oni ti koji su porazili humanost i politiku, oni su ti koji trajno i uvijek poražavaju ljudskost.
Iz nacionalizma ne proizlaze politike, nego isključivo smrt i trajna spremnost da se druge usmrti. Nacionalistička uzurpacija politike je, tijekom deset dana mjeseca srpnja 1995. godine, u Srebrenici usmrtila preko osam tisuća Bošnjaka, dok se, još uvijek, traga za oko tisuću posmrtnih ostataka stanovnika ovog grada.
Dakle, nacionalisti su, u ovom gradu, dnevno ubijali oko tisuću ljudi. Nacionalisti, svi i svugdje, spremni su ubijati tisuće ljudi. Kada ne ubijaju, veličaju ubojice. Svugdje i uvijek. Zbog toga prezirem sve nacionaliste, prema njima osjećam iskonsko egzistencijalno gađenje.
Radovan Karadžić, kao politički opunomoćenik srpskih nacionalista, i Ratko Mladić, kao vojni izvršitelj nacionalističke uzurpacije politike, danas su istovremeno i zločinci, jer su ubijali i širili područje smrti, ali i heroji, jer i danas na povijesnoj pozornici postoje oni koji ih slave.
Svijet u kojem ravnopravno i istovremeno postoji sjećanje na žrtve i veličanje krvnika, zasigurno nije ljudski svijet. Takav svijet je naš svijet. Naš svijet zato nije ljudski svijet.
Nema potrebe da se samozavaravamo kako se danas genocid u Srebrenici ne bi više mogao ponoviti. Bi, nedvojbeno bi. Sve dok je nacionalista, sve dok ravnopravno i istovremeno postoji sjećanje na ubijene i veličanje njihovih krvnika, ovaj svijet je samo privremeno sedirano stratište.
Naši susjedi, koji veličaju krvnike, naši su budući krvnici. Oni će nas, kada i ako im se pruži prilika, tjerati iz stanova i s radnih mjesta, smještati u logore i ubijati. Nacionalisti ne mogu biti susjedi, oni nisu u stanju razvijati politike jer politika, makar u demokratskim vremenima u kojima navodno živimo, uređuje javni život za sve.
Tko danas ne suosjeća sa žrtvama Srebrenice, jer u njima vidi Bošnjake, baštinik je krvnika. Tko danas ne suosjeća s Bošnjacima ubijenima u Srebrenici, baštinik je krvnika i, stoga, krvnik.
Mi danas obilježavamo stradanje ljudi koji su bili ljudi u Srebrenici, a oni su stradali zato što je njihova ljudskost bila bošnjačka ljudskost. Nacionalni i vjerski identiteti su ljudski identiteti i zato žrtvama ne smijemo oduzimati identitete.
Srbi koji ne oplakuju Bošnjake, nisu Srbi kojima je srpstvo ljudski identitet, njima je srpstvo krvnički identitet.
Hrvati koji ne oplakuje bošnjačke žrtve, ne mogu oplakivati ni hrvatske žrtve u Vukovaru, njima Vukovar nije ljudsko, nego nacionalističko mjesto. Zbog toga im, primjerice, ćirilica, kao ljudsko pismo, predstavlja problem, jer nisu usmjereni prema politikama razvijanja, definiranja i čuvanja ljudskosti. Takvi Hrvati nisu Hrvati, oni su nacionalistički destruktori hrvatstva.
Sve dok je naša povijest povijest ratovanja, a ona to oduvijek pa i sada jest, živjet ćemo u svijetu ”poražene humanosti”, tu humanost smo mi porazili – aktivnim ubijanjem, sjećanjem na krvnike kao na heroje, promatranjem susjeda kao neprijatelja, samozavaravanjem da pluralnost uključuje ravnopravnost žrtava i krvnika i, ponajviše, tišinom i pasivnošću onih koji sve ovo vide, ali ih pogled ne potiče na aktivno suprotstavljanje svim nacionalizmima.
Novinari i međunarodna zajednica su šutnjom ”poraza humanosti” slušali Ratka Mladića kako 11. srpnja 1995. godine govori da je ”došlo vrijeme da se osveti Turcima” i kako će, kao povijesnu zadovoljštinu srpskom nacionalizmu, ”srpskom narodu pokloniti ovaj grad”.
Ovo su riječi historijskog krvnika koji se uzvisio iznad izdajničke i kukavičke međunarodne zajednice i medija. Mediji su tih godina, na ovim prostorima, uglavnom bili izdajnički.
Kada je riječ o tadašnjoj Hrvatskoj, novinari su osim Ferala, Radija 101 i nekolicine pojedinaca u ostalim redakcijama, sudjelovali u progonu friziranjem istine, promoviranjem nacionalizma, iživljavanjem nad onima koji su se nacionalizmu suprotstavljali te pozivom na javni linč onih koji su u javnosti zastupali humani integritet.
Izdajničko novinarstvo i danas djeluje, ono održava na životu uzurpatore demokracije i politike. Gadljivo je promatrati kako se, posebno za vrijeme izborne kampanje, spremno odazivaju i servilno podaju svojim gospodarima kako bi i dalje na povijesnoj sceni vladala zakonitost i praksa ”poraza humanosti”.
Humanost se mjeri u promilima u ovim našim, postgenocidnim, ali, nažalost, i predgenocidnim vremenima, jer sve dok živimo u kontekstu istovremene ravnopravnosti sjećanja na žrtve i veličanja zločinaca, svi oni koji veličaju zločince i u njihovom zločinu vide izraz ljubavi prema domovini, iluzorno je očekivati da se, u nekoj budućnosti, genocid neće ponoviti.
Humanost su, dakle, oživotvorili i humanost oživotvoruju malobrojni.
Humanost od Srba ne traži da odustanu od srpstva, nego da njihovo srpstvo ne bude srpstvo Mladićevog tipa koje se osvećuje zbog nečega u povijesti kako bi građane grada, konkretno Srebrenice, ubijalo i darovalo ga nacionalističkom srpstvu koje će se, u nekoj budućnosti, opet nekome osvećivati, ubijati i otimati gradove kao poklone srpstvu. Mladić je Srbima darovao povijest kao stratište, a srpstvo kao vještinu smaknuća neprijatelja.
Naša je ljudska obveza sjećati se žrtava genocida u Srebrenici, ali i da Mladića, kao i sve nacionaliste, ekskomuniciramo iz naše sadašnjosti.
Ako to ne napravimo, a do sada to nismo napravili, sudjelujemo u ”porazu ljudskosti”, neovisno jesmo li kao novinari porazili novinarstvo, kao vjernici vjeru, kao susjedi susjedstvo, kao Hrvati hrvatstvo, Srbi srpstvo ili Bošnjaci bošnjaštvo.
Poražena ljudskost nam oduzima sve ljudske uloge. Oduzeta ili poražena ljudskost je ubijala u Srebrenici, sjedila i pisala u redakcijama, veličala zločine i sakrivala tragove pljačke, ubojstava, progona i iživljavanja.
Oduzeta ili poražena ljudskost je i dalje među nama, ona se ne zgraža nad svim zločinima jer veliča svoje zločince i svoje zločine vidi kao ostvarenje povijesne pravde.
Zbog svih tih, trenutno sediranih ili uspavanih zločinaca, naša povijest je osuđena da bude povijest ”poražene humanosti”.
