dok ti život rominja
dok plešu sjenke odbacivanja i
dok te hrane samo još riječi
da se slab i pognut ne srušiš
sjetiš se proloma oblaka mladosti
grmljavine energije nerazboritosti
dana u ratničkom svijetu lakomislenosti
noći zanosnih oduševljenja
isticanja bratstva i slobode
presudnih odanosti i vjerolomstava
strasti od kojih te je bolio želudac
smionih pothvata i čudnih fetiša
sijevanja sanjarenja na javi i
tisuća nedovršenih skica za osvajanje svijeta.
poželiš se vratiti u doba herojstva i mašte
jednakopravnosti i spontanosti
u vrijeme vreve kojoj si doprinosio;
osjetiš očajnu potrebu smesti rasuto vrijeme
hoćeš vratiti svoju uspravnost i
sve učiniti drukčije i bolje i s drugima.
ipak odustaneš od duhovnog povratka
u doba vječnih kiša i potopa
napuštaš misao o novom početku
odričeš se patetike i samooplakivanja
nostalgije i pogleda u retrovizor
jer oni su te i doveli do ovog romora i
dosadne radnje drame koju znaš napamet.
