Znaš, kaže mi tiho, polako, melankoličan,
preko glave me preplavilo nespokojstvo
jer sam sebe bez otpora uvjerio u vlastitu
razboritost i hrabrost, tako što sam svom
trajanju prestao priznavati pravo na vječnost.
Ja znam, i sada dok vijori griva vremena
na čijim leđima jurim, da utrka ima cilj.
Shvatio sam to kada sam počeo stizati
u ugovoreni trenutak, zastrašivati točnošću.
A na počecima bih dolazio prije ili kasnije,
nikada u taj čas, a isprike su bile dio
uzbudljive igre varanja sebe i drugih
na beskrajnoj stazi beskonačnog vremena.
Želim ti reći, svi smo mi usamljeni jahači,
što nekad bijahu spokojni i nerazboriti,
u očekivanju da put će trajati zauvijek.
