Teško ćete pronaći zakon kojim je Plenković Hrvatsku plasirao udesno. Prešutno pomicanje granica njegova je ključna politička vještina
„Ostale su samo sjene
Glupost je ipak pobijedila
Ostali su neki junaci
Sreća i sloboda u lancima“
Saša Milovanović
Moja je misija promijeniti HDZ, a nakon toga Hrvatsku.“ Riječi su to Andreja Plenkovića iz rujna 2016., s početka njegove domaće političke avanture. Bogami, jest promijenio. Hrvatsku pogotovo. Samo, kako?
Deset godina poslije Hrvatska jest drugačija. Značajno „desnija“, tvrđa prema jednima, popustljivija prema drugima. Naviknuli smo se da se o temeljnim vrijednostima države ne odlučuje u Saboru, već negdje drugdje. Često na ulici, a sad i kroz policijske biltene, optužne prijedloge, prekršajne presude. No postoji zamka. Ako čitate zakone, teško ćete pronaći onaj kojim je Plenković Hrvatsku plasirao udesno. Vjerojatno zato što je upravo prešutno pomicanje granica njegova ključna politička vještina.
Ovih su dana Marko Skejo i još dvanaestorica pripadnika HOS-a oslobođeni optužbe zbog trostrukog javnog izvođenja pozdrava „za dom spremni“ u Kninu. Općinski prekršajni sud u Splitu pritom jest zabilježio da je riječ o ustaškom pozdravu, simbolu totalitarnog režima i rasističke ideologije, suprotnom Ustavu. Dakle, ukratko, da je zločinački, fašistički. Ali… Ali isti je sud zaključio da u konkretnom slučaju nije nedopušten. Jer, hej, izgovoren je na mjestu pijeteta, prilikom „odavanja počasti“ braniteljima. Ustaški, protuustavan, ali može proći.
Sud, dakle, nije osporio značenje pozdrava. Utvrdio je da je ustaški, totalitaran, rasistički, protivan ustavnim vrijednostima. A onda je zaključio da ga „kontekst pijeteta“ čini dopuštenim. Nije, međutim, objasnio zašto značenje pozdrava u tom kontekstu prestaje biti pravno odlučno. Kontekst je tako prestao biti okolnost pravne ocjene i postao ideološka vešmašina.
Samo par dana prije zagrebački sud oslobodio je Mariju Miletu, organizatoricu marša „Ujedinjeni protiv fašizma“. Za nju je policija tražila 3000 eura kazne zbog četiriju transparenata koje nisu nosili ni ona ni redari. Na skupu bez nasilja pokušalo je se učiniti odgovornom za politički govor drugih. Obe su presude oslobađajuće pa bi plošno bilo tvrditi da se u Hrvatskoj kažnjava antifašizam, a oslobađa ustaštvo. Ipak, razlika nastaje prije presude, u načinu na koji država zamišlja odgovornost. Kod pozdrava „za dom spremni“ pažljivo se traži kontekst koji će odgovornost suziti, a kod antifašističkog marša policija traži konstrukciju kojom bi je proširila na tuđe transparente. Jednima se odgovornost individualizira i kontekstualizira govor. Drugima se kolektivizira odgovornost i imputira govor drugih. Nije to pogreška jednog policijskog službenika ni eksces jednoga suda, ta asimetrija tolerancije raste u prostoru koji je Plenkovićeva vlast svjesno ostavila neuređenim.
Vlada je 2017. osnovala Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima. To je vijeće godinu dana potom predalo Dokument dijaloga, premijer je obećao temeljitu analizu i „odgovarajuće korake“. Koraci su, eto, do danas toliko odgovarajući da ih nakon osam godina još čekamo. Nije donesen zakon koji bi jasno uredio uporabu totalitarnih simbola ni odnos između povijesnih insignija postrojbi iz Domovinskog rata i javnog izvođenja ustaškog, fašističkog, pozdrava. Postoje samo policijski optužni prijedlozi i sudska praksa koja samu sebe opisuje kao neujednačenu. Nakon osam godina, vijeća, preporuka, niza suprotnih presuda, šutnja nije propust. Ona je odluka. Šutnja je ono što se želi!
Dokument dijaloga nije izvor prava. To je političko-stručni dokument bez normativne snage. Štoviše, ni on nije tvrdio da iznimka već postoji, nego je predložio da bi se njezino zakonsko uređenje moglo razmotriti. I to usko, za autentične vojne insignije, na komemoracijama poginulim pripadnicima postrojbi koje su se pod tim oznakama borile. Vlada ništa nikada nije predložila. Sabor iznimku nikada nije propisao. No sudovi su je ipak počeli primjenjivati, zatim i širiti. S insignije na verbalno skandiranje. S komemoracije konkretnoj postrojbi na cijeli državni blagdan. Od prijedloga za budući zakon do razloga nekažnjivosti danas. Od ničega je nastalo nešto. U fizici možda nemoguće, u Hrvatskoj stvarnost. „Moglo bi se propisati“ pretvoreno je u „dopušteno je“, a da zakonodavac nije učinio ništa.
„Alternativno zakonodavstvo“, o tome se radi. Sudovi moraju tumačiti otvorene norme i u prekršajnom pravu poštovati načelo zakonitosti te zabranu „širenja“ kažnjive norme na štetu okrivljenika. No kad neobvezujuća preporuka postane izvor iznimke koju Sabor nije donio, tad se ne popunjava samo rupa u zakonu. Stvara se pravilo. Stvara ga sudska vlast koja za to nema ustavni mandat, upravo zato što ju je ona vlast, iako za to demokratsku legitimaciju ima, odlučila ne upotrijebiti!
Andreju Plenkoviću ovaj sustav savršeno odgovara. Vlada nije dopustila pozdrav, Sud je oslobodio okrivljenike. Država nije prestala kažnjavati, policija uredno podnosi prijave. Vlada nije proizvela neujednačenost, sudstvo je neovisno. Vlada ne određuje značenje simbola, odlučuje se prema okolnostima slučaja. Sve su te rečenice pojedinačno formalno moguće. No zajedno one čine sustav organizirane neodgovornosti. Tu policija ima važnu ulogu. Podnosi prijave i tako Vladi omogućuje da pokaže kako institucije „rade“. No prijave se podnose na temelju norme za koju se godinama zna da nije jasna ni ujednačeno primjenjivana. Kad završe oslobađanjem, pravno ne nastaje opća dopuštenost pozdrava. Ali politički i društveno upravo se to događa. Policija prijavi, sud oslobodi. Zaključak je da se može. A sljedeći put granica se pomiče još malo. Poraz pravne države postaje pobjeda normalizacije. Vlada pritom ostaje čistih ruku.
To je puzajuća ustašizacija. Ne zakon kojim bi se rehabilitirala NDH, takav bi čin bio politički i međunarodno neobranjiv. Ovo je suptilnije. Ono što je neprihvatljivo prvo postaje sporno. Sporno potom postaje ambivalentno. Ambivalentno se pretvara u „pitanje konteksta“. Kontekst naposljetku proizvodi dopuštenu iznimku. Nema ni jednoga akta ni izjave na koje se može ukazati prstom. No postoji niz pomaka, uvijek u istome smjeru. A premijer se „čudi“ optužbama da se išta promijenilo.
Nejasan zakon nije uvijek slabost vlasti. Ponekad je on upravo njen najkorisniji mehanizam. „Autoritarna vlast voli fleksibilne zakone i zapravo ne voli pravila“, pisao je Kregar, jer „bolje je šutjeti, opranih ruku, reći neka institucije rade svoj posao“. Nije, možda, posao političara hapsiti i kažnjavati, ali jest poslati nedvosmislenu moralnu i političku poruku. A „Plenkovićev zakon šutnje“ upravo djeluje suprotno. Institucije „rade“, ali nitko politički ne odgovara za smjer u kojem to čine. Policija prijavljuje, sudovi proturječe. Vlada pere ruke, a granica dopuštenog postojano se miče na istu stranu. Politička vlast, pritom, najosjetljivije pitanje identiteta države ne prepušta apstraktnom, „nepogrešivom“ sudstvu, već stvarnom hrvatskom pravosuđu. Onom opterećenom neujednačenom praksom, sporošću, aferama. I to nije argument protiv neovisnosti sudstva niti konkretne sutkinje, već argument protiv političke abdikacije. Što se više „stvaranja“ prava prenosi na sudove, to oni moraju imati veći kapital dosljednosti, stručnosti i povjerenja. A hrvatsko pravosuđe taj kapital nema.
Slušamo, često, da je Plenković „preuzeo“ desnicu. To je točnije no što se čini. Jer nije ju pobijedio ni uvjerio da odustane od svojih povijesnih mitova i simbola. Samo joj je oduzeo političko tržište, i to tako što je dio njena repertoara učinio svakodnevicom, političkim mainstreamom. Plenković nije morao ići na rub, pomaknuo je rub. A onda ponovno stao u sredinu. Pred sljedeće izbore Plenković će se opet lagano vraćati centru. Govorit će o stabilnosti, Europi, institucijama i odgovornosti. Možda će se riješiti i ponekog neugodnog partnera s desnice. No to neće biti povratak u centar iz 2016. Onaj koji je tada „odbacio“ Karamarka. Ne, centar se pomaknuo udesno. Tu će se vratiti Plenković. Ono što je 2016. bilo ekstremno danas je „kontroverzno“. Ono što nije bilo dopušteno danas ovisi o „kontekstu“. Ono što smo osudili sad je samo dvojba. Centar to ne bi smio oprostiti. Umjerenost nakon uspješne normalizacije ustaškog revizionizma nije povratak centru. Ona je njegova kapitulacija!
Andrej Plenković obećao je promijeniti HDZ, a zatim Hrvatsku. Jest, promijenio ju je. Zakonima koje nije predložio, odlukama koje nije donio, porukama koje nije morao izgovoriti. Hrvatsku je udesnio, a sad će nas pokušati uvjeriti da je to centar. Centar koji mu to oprosti više neće biti žrtva Plenkovićeva zakona šutnje. Bit će koautor.
