Dante ništa slično nije vidio. Zakuska Maksovih mesara u devetom je krugu pakla. Vizija nacionalne povijesti kakvu je Bukovac imao u „Ilirskom preporodu“ pretvorila se u Munchov „Krik“. Stoljeće nakon nacionalnog preporoda ideji emancipatorske nacionalne zajednice izvrnuta je krvava utroba. To je slika koju vidimo u krvavoj noći. To je poruka knjige koja je putovala više od pedeset godina kroz hrvatsku povijest
Knjigu je objavio „Konzor“, izdavačka kuća sa zagrebačkom iličkom adresom, izdavač Milan Šarac, grafičko oblikovanje Nedjeljko Šopljar, tisak Tiskara Varteks, Varaždin. Glavni urednik je Velimir Visković, urednica knjige Nada Gašić, a pogovor knjizi napisao je Ivan Lovrenović. Godina je 1999. Annus memorabilis. Karcinom predsjednika Tuđmana je u terminalnoj fazi. Vraćanjem imena Dinamo u kasnu jesen Zlatko Canjuga objavljuje da je Tuđman umro: ako još nije mrtav, živ sasvim sigurno neće izaći iz Nove bolnice u Dubravi, poručuje Canjuga. Trenutak kada će autokratski nacionalistički režim ostati bez dotoka krvi i kisika u mozak, više nije daleko. Devedesete idu svom kraju.
Knjiga pisana za budućnost
U zadnjim rečenicama pogovora Konzorovoj knjizi Ivan Lovrenović piše: „Otkriće rukopisa Ilije Jakovljevića o zatočeništvu u ustaškom logoru u Staroj Gradiški 1941. i 1942. godine moralo bi biti jedan od najvažnijih događaja moderne hrvatske književnosti. Ni ta književnost, ni općenito hrvatska građanska ‘slika o sebi’, poslije ove knjige ne može ostati ista. Jakovljević svojom sudbinom i svojim tekstom-testamentom – pedeset godina nakon svoje smrti! – dramatično u tu književnost unosi nova mjerila i postavlja pred tu opću percepciju nove zahtjeve; moralne, intelektualne, političke.“
Pitanje je li knjiga Ilije Jakovljevića Konclogor na Savi u povijesnom smislu zakasnila, Ivan Lovrenović ne postavlja. Niti se pita, ako knjiga jest zakasnila u kojoj bi mjeri ona utjecala na našu nedavnu prošlost, jer to već ulazi u sferu nagađanja. Ali Lovrenović piše da Ilija Jakovljević, „opisujući svijet zločinaca i žrtava starogradiškog logora direrovskom preciznošću, nadnoseći se nad fenomen zla i zločina nezajažljivom zainteresiranošću moralista i anatoma istovremeno, ali također elaborirajući i političko-građanska zbivanja… na mnogo mjesta, čak i u frapantnim detaljima – kao da piše o ovom našem minulom ratu.“
Jasno je, od samog izlaska krajem devedesetih knjiga se smješta u kontekst bratoubilačkih ratova, onih nedavnih i onih potencijalnih, budućih. Pišući svoje svjedočanstvo o zatočeništvu u Staroj Gradiški Ilija Jakovljević je u budućnost poslao knjigu koja je trebala spriječiti da se među Hrvatima ponovo pojavi fašizam i događaji iz prve polovice četrdesetih. Ivan Lovrenović sasvim jasno naznačuje tu povijesnu misiju knjige.
Ivan Lovrenović piše: „Otkriće rukopisa Ilije Jakovljevića o zatočeništvu u ustaškom logoru u Staroj Gradiški 1941. i 1942. godine moralo bi biti jedan od najvažnijih događaja moderne hrvatske književnosti. Ni ta književnost, ni općenito hrvatska građanska ‘slika o sebi’, poslije ove knjige ne može ostati ista“
Vrisak iz ćelije
Ilija Jakovljević nije znao zašto su ga ustaše hapsili, razlozi su kaže bili teški, ali posve općeniti: paktirao je s neprijateljem i suzbijao sve što je hrvatsko i oslobodilačko, i tako dalje i tomu slično. „Dok bijah u logoru pronijela se po Zagrebu vijest da sam nekom ustaši opsovao njihova poglavicu i da me taj ustaša na mjestu ustrijelio.“ Kraj je dakle već bio ispisan, dogodio se na nekom od stratišta uz Savu, nekog nepoznatog, maglovitog dana, hicem u glavu. Ali početka nema. Ilija Jakovljević, književnik i odvjetnik, predsjednik Društva hrvatskih književnika, pokupljen je zajedno s tobožnjim masonima, mada s masonskim ložama nije imao nikakve veze, kao ni mnogi drugi privedeni. Netko je morao biti uhapšen, zaključuje, pa je krenula hajka na masone, kako bi se ispraznile „katedre na sveučilištima“, „kako bi se napravilo mjesta prijateljima“.
Na Savskoj cesti našao se u istoj zgradi s Meštrovićem i Jozom Kljakovićem, također proglašenima za masone. Ničemu se dobrom ne može nadati, ali ne može reći da nije u najboljem hrvatskom društvu. S njime je i nekoliko znanaca, književnici Antun Barac i Josip Badalić, povjesničar Grga Novak i romanist Mirko Deanović, Mirko Breyer – autor knjige o Franu Kurelcu i Ljudevitu Gaj – te mnoštvo drugih intelektualaca ispremiješanih s privrednicima, radićevcima i narodnim zastupnicima. Iz zatvora na Savskoj cesti zatočenike se razmekšanim jesenjim putevima teretnjakom odvodi u smjeru Nove Gradiške. Na putu pada hladna kiša: „ustaška, novoeuropska, oslobodilačka kiša“, primjećuje cinično Jakovljević pišući u sebi pjesmu s naslovom „Vožnja“, nakon rata objavljenoj u knjizi pjesama Lirika nevremena (1945.).
U Staroj Gradiški Ilija Jakovljević dodijeljen je grupi s oznakom „M“. I dalje ga se dakle vodi kao slobodnog zidara. Prosjek starosti u „masonskoj“ grupi je pedeset i šest godina, najmlađi su u četrdesetoj, najstariji se približavaju osamdesetoj. Ispitivanja su svakodnevna. Ilija Jakovljević, Hercegovac je iz Mostara, Hrvat, ali ustaše kažu da nije dobar Hrvat… nije možda ni skroz loš Hrvat, ali nije ni dobar. Isljeđuju ga Maks Luburić i Viktor Tomić, u kontaktu je s Vladom Singerom, istaknutim članom ustaškog pokreta koji je i sam uhapšen zbog svog židovskog podrijetla. Pokušava shvatiti za što ga se tereti kako bi se znao postaviti. Koljačke noći događaju se u ćeliji tik ispod njegove tamnice. Jedne noći tamo će biti zaklan njegov kolega Dragutin Karla Kovačević; u zajedničkoj spavaonici iza njega će ostati samo šešir i prazan kaput. Druge će noći jednoj Židovki, navodno liječnici povezanoj s partizanima, koljači odrezati obje dojke: divlji, suludi vrisak u dubokoj noći, Ilija Jakovljević ne može zaboraviti. „Taj je vrisak izrazio više nego što može kazati cijela ova knjiga…“
Svjedočanstvo iz konclogora na Savi, ono čemu je svjedočio i ono što se ne može opisati, Ilija Jakovljević je završio na Uskrs 1943., a rukopis će vlastoručno potpisati u Zagrebu, 21. rujna 1944. godine. U ustaškom zatočeništvu proveo je više od godinu dana, od listopada 1941. do kraja prosinca 1942. godine. Kao „povlašteni“ i „ugledni“ zatočenik, priveden u logor zbog „preodgoja“, većinu tog vremena provodi završavajući svoje romane i pišući pjesme koje datira datumima teških zločina. Radi i zabilješke onoga čemu svjedoči, praveći se pred hercegovačkim stražarima da piše hercegovački roman. Zajedno s drugim rukopisima zapise uspijeva pukom srećom prokrijumčariti iz logora: na povratku iz Stare Gradiške ponovo je zadržan u zatvoru na Savskoj cesti, kako bi se provjerilo kakve to tekstove iznosi iz logora, no bilješke iz sakrivenih bilježnica nisu otkrivene.
Ilija Jakovljević, književnik i odvjetnik, predsjednik Društva hrvatskih književnika, pokupljen je zajedno s tobožnjim masonima, mada s masonskim ložama nema nikakve veze. Netko je morao biti uhapšen, zaključuje, pa je krenula hajka na masone, kako bi se ispraznile „katedre na sveučilištima“, „kako bi se napravilo mjesta prijateljima“
Prošlost koja se vraća
U Zagrebu Jakovljević obnavlja kontakte s vrhom HSS-a, obavještavajući ga o zbivanjima u ustaškim logorima. Kako stoji u zaglavku knjige, 30. kolovoza 1944. s nekoliko znanaca, među kojima je i Branko Radić, sin Stjepana Radića, večera u gostionici Planinšek, u Petrovoj ulici. HSS-ovcima savjetuje da se prebace na oslobođeni teritorij. I sam se sprema prijeći pod zaštitu partizana. Rukopis naslovljen Konclogor na Savi ostavlja za sobom, zajedno s majkom i sinom. „Bilo bi vrijedno doživjeti oslobođenje već zato da ih ponovo vidim u Zagrebu“, zapisuje na kraju zaglavka.
Nakon još jednog pokušaja uhićenja Jakovljević se skriva i 22. rujna 1944. prelazi na oslobođeni teritorij. Po završetku rata u oslobođenom Splitu imenovan je u komisiju za istraživanje ratnih zločina. No u svibnju 1948. ponovo je u zatvoru. Novu uzničku jesen ovoga puta neće preživjeti. Nakon petomjesečnog zatočenja u istražnom zatvoru, bez optužnice, obitelj je obaviještena da je Ilija Jakovljević 28. listopada 1948. u zatvoru počinio samoubojstvo, što je uobičajena režimska šifra za smaknuće. Na crno-bijeloj osmrtnici među ožalošćenima potpisani su supruga, sin, otac i tast. Rukopis iz Stare Gradiške ostaje neobjavljen, a kada ponovo izroni iz dubina vremena progovara o prošlosti koja se ciklički vraća. Preko osušene stare krvi već je prolivena nova, svježa krv.
Bi li išta bilo drugačije da je Konclogor na Savi objavljen deset godina ranije?
Koljačka zakuska
Odlazimo nazad u Staru Gradišku, na zakusku u kuću Maksovih mesara. U ćeliji smo za isljeđivanje, u kutu stoji zaključani ormar sa sjekirama, kliještima, žicom za davljenje, toljagama i maljevima. U noći kada je ubijen predratni radićevac Dragutin Karla Kovačević u ćeliji su Viktor Tomić, službena ustaška pisarica, koljači Nikola i „Uzvišeni“, i jedna srpska zatočenica. Jakovljević zapisuje događaje onako kako mu ih je prenijela komunistička zatočenica. Karlu je trebao zaklati neki čiča optužen kao špijun, potom je čiču trebao zaklati Karla, a zatim je u noći sa stotinu ideja Tomić, šef obavještajne službe, naredio da se Karla i čiča sami „viteški“ obračunaju noževima.
Kada ništa od toga nije uspjelo Tomić daje znak Nikoli da zakolje Karlu, zastupnika HSS-a u Skupštini u kojoj je ubijen Radić. Na starčev strašni krik zatočenica se baci na krevet i uz vrisak počupa kosu, a pisarica joj pristupi i poče tješiti i milovati. Ljut što je predstava s Karlom propala, Tomić zapovijedi da dovedu Iliju. Zatočenica se zauzme za Jakovljevića, tvrdi da je on „njihov“ ustaški čovjek, „klerikalac i fašist“, a pisarica govori da je već kasno i moli Viktora da prestane sa svime, jer je „gospođa sva izvan sebe“. Na kraju se pere pod od Karline krvi i sjeda za stol. Za koljačku zakusku služi se pečena kokoš i vino…
Da su Gaj, Lisinski, Vraz, Mihanović i ostali očevi nacije ustali iz groba i našli se za tim stolom s Viktorom, Nikolom i „Uzvišenim“, pali bi natrag u svoj devetnaestostoljetni preporodni grob. Dante ništa slično nije vidio. Zakuska Maksovih mesara u devetom je krugu pakla. Vizija nacionalne povijesti kakvu je Bukovac imao u „Ilirskom preporodu“ pretvorila se u Munchov „Krik“: Gundulić umjesto Mažuranića i Preradovića u historicističkoj noćnoj mori vidi zapovjednike Jasenovca Milu Oreškovića i fra Miroslava Filipovića kojemu Luburić dodaje nadimak „Majstorović“. Stoljeće nakon nacionalnog preporoda ideji emancipatorske nacionalne zajednice izvrnuta je krvava utroba. To je slika koju vidimo u krvavoj noći. To je poruka knjige koja je putovala više od pedeset godina kroz hrvatsku povijest.
Bi li išta bilo drugačije da je Konclogor na Savi objavljen deset godina ranije? Na to se ne može decidirano odgovoriti, ali se može primijetiti da otkako je objavljena, knjiga nije puno toga promijenila.
Krda otporna na knjigu
Početkom nultih na čas se učinilo da društvo prolazi proces demokratizacije i dekriminalizacije. S okupljanjem nacionalista u Splitu pokazalo se da taj proces niti je pravocrtan, niti je proces. Svaki korak naprijed ujedno znači i najmanje jedan korak natrag u kleptonacionalističko društvo; bilo to s Karamarkom, Plenkovićem ili Sanaderom. Onako kako su se četrdesete vratile devedesetih, tako se u novom mileniju vraćaju devedesete.
Lovrenovićev imperativ, po kojem nakon izlaska Jakovljevićeve knjige hrvatska građanska „slika o sebi“ ne može ostati ista, u proteklih je četvrt stoljeća lupio u zatvorena vrata. Unuci i praunuci čiji su djedovi i pradjedovi dali kvislinšku prisegu Führeru obnovili su stare djedovske zakletve. Na sijelima pastirskog rocka i dronovskog katoličanstva stotine tisuća fanova u crnim majicama pozdravlja ustaškim pozdravom. „Imperativ“ više nije promijeniti „sliku o sebi“, nego je nacionalni imperativ dovršiti nacionalnu revoluciju s početka devedesetih i proglasiti svetu nezavisnu državu: pa u inat svima organizirati još veće i još crnje sijelo.
U knjizi je Ilija Jakovljević je zapisao: „Bilo mi je, dakle, potpuno jasno gdje se nalazim i tko u svojim rukama drži moju sudbinu. Spoznaja neutješna, ali ipak radosna kao sve spoznaje.“ U suvremenoj Hrvatskoj ne drži se do povijesne spoznaje, čak ni ako je potencijalno ljekovita. Ne drži se do Knjige. Plemenska zajednica koja se naziva imenom Gajeve nacije knjigu je onjušila, oprezno zagrizla, pa bacila među blatne tragove hipodromskih kopita. Krda su otporna na knjigu, a kao i sve spoznaje i ova bi trebala biti radosna.
Nije to jedina radosna vijest. Spoznaja, a pogotovo o tome gdje se nalazimo i tko nam drži sudbinu u rukama, i dalje ima svoj potencijal. I to je ono što od knjige Ilije Jakovljevića Konclogor na Savi (Konzor, 1999.) danas ostaje „u društveno-političkom kontekstu“.
