Hrvatska javnost, pripadnici mlade generacije pogotovo, ne zna: da su se u vrijeme bolesti “jednoga od deset mega zločinaca 20. stoljeća” u katoličkim crkvama u tadašnjoj Jugoslaviji služile mise za njegovo ozdravljenje, “zaboravila je” ta hrvatska javnost da ga je u Vatikanu sa svim počastima primio papa Pavao VI, da je na vijest o njegovoj smrti posebnu izjavu dao kardinal Kuharić, te da su zvonila crkvena zvona i da je na njegov pokop došla i delegacija Vatikana, te položila Papin vijenac uz njegov odar. Da, govorimo o Josipu Brozu Titu kojega bi hrvatska desnica (baš kao i srpska), ali i ono što se zove Katoličkom crkvom u Hrvatskoj, a što je sve više crkva HDZ-a, najradije izbrisali iz povijesti. Oni pak koji su skloni sve to otpisati kao “jugo-komunističku propagandu” neka se potrude naći dokumente. Neka ne nasjedaju, neka papagajski ne ponavljaju propagandne floskule u službi predizborne kampanje. Jer, sve je to zabilježeno, snimljeno i dokumentirano. Ništa od toga nije laž. Ama baš ništa.
Piše: Tomislav Jakić, forum.tm
Ako bi promatrač sa strane nakon većine propovijedi održanih pred desecima tisuća ljudi širom Hrvatske, a u povodu blagdana Velike Gospe, zaključio kako u Hrvatskoj ne postoji ni crkva za Hrvate (ili: “crkva u Hrvata”), ni crkva Hrvata-katolika, nego crkva jedne jedine političke opcije, točnije stranke – bio bi savršeno u pravu. Kao i kada bi tome dodao ocjenu o potpunoj politiziranosti Crkve, odnosno o njeznoj očito neraskidivoj vezi s političkom, nerijetko i proustaškom, desnicom. Dijelom, ali samo dijelom, još je otvoreno pitanje tko tu kome zapovijeda, odnosno u kojoj je mjeri Crkva u fukciji politike, a u kojoj je ona njezin kreator.
Unatrag četvrt stoljeća, koliko Crkva nemilice iskorištava demokratski sustav da bi se nametnula kao vrhovni arbitar u svim ključnim pitanjima društva, javnost u Hrvatskoj, njezin najveći dio svakako, već se naučio, pa čak je i to prihvatio, na potpuno političke poruke što se odašilju za vrijeme misnoga slavlja i s oltara, odnosno propovjedaonica. Puna sloboda govora uspostavljena nakon sloma socijalističkog sustava (jer, podsjetimo po stoti puta, komunizma nikada i nigdje nije ni bilo, pa tako ni u Jugoslaviji) bezočno je zloupotrijebljena za indoktriniranje masa, kako kroz medije, tako kroz obrazovni sustav, ali najkonzistentnije kroz aktivnosti crkvenih velikodostojnika. Oni su sveprisutni, oni o svemu imaju što reći i oni su neprikosnoveni arbitri, kada je riječ o tome da se baci anatema na nekadašnju državu i njezin poredak.
Foto: crol.hr
Ogledni primjerak takvog nastupanja ovogodišnji je govor sisačkog biskupa Vlade Košića, očito “zaduženoga” za iznošenje najekstremijih stanovišta, na blagdan Velike Gospe. To što je on izgovorio ne zaslužuje ime propovijedi. Pa je tako taj biskup iskoristio nedavnu presudu izrečenu u Njemačkoj dvojici nekadašnjih čelnika jugoslavenske Službe državne sigurnostio da bi iz te presude, zanemarujući činjenicu da ona nije pravomoćna, tj. da u žalbenom postupku može biti i promijenjena, izvukao zaključak kako je to “presuda čitavom jugo-komunističkom sustavu koji je ubijao hrvatske domoljube u inozemstvu”, precizirajući da je njome “osuđena komunistička Jugoslavija kao teroristička država i njezin komunistički režim kao zločinački”. Ima, svakako, onih koji bi željeli (ne samo u Hrvatskoj) da to doista tako i bude. Činjenice, međutim, govore nešto drugo. Osuđena su dvojica ljudi za ubojstvo što im je pripisano bez i jednog materijalnog dokaza, mada je i više nego vjerojatno da je iza ubojstva stajala njihova Služba. Jednoga od njih hrvatski je “državotvorni tisak” svojedobno kovao u zvijezde i opisivao kao “hrvatskoga Jamesa Bonda”. Što se suđenja u Muenchenu tiče, mnogo je bliže od onoga što sisački biskup podastire vjernicima, teza kako se radi o zakašnjelom obračunu dviju obavještajnih službi, od kojih ona njemačka nikada nije mogla oprostiti jugoslavenskoj što je na njezinome terenu, u Njemačkoj, likvidirala njezinoga agenta (a to da je ubijeni bio agent njemačkog BND-a dokazana je činjenica).
Što se pak “ubijanja hrvatskih domoljuba u inozemstvu tiče”, čak i biskup Košić dobro zna da su se ti “domoljubi” nerijetko služili nasilnim metodama kako u inozemstvu, tako i u samoj Jugoslaviji, pa i Hrvatskoj. To, što se takve danas slavi kao borce za slobodu, posebna je priča. Baš kao što posebnu priču zaslužuje i činjenica, također dokazana, kako su neki od tih “boraca za slobodu” u planiranju svojih akcija imali neposrednu pomoć stranih obavještajnih službi (njemačke – konkretno), dok su u isto vrijeme te službe surađivale s jugoslavenskom Službom državne sigurnosti u suzbijanju njihovoga djelovanja. Podzemne aktivnosti prljav su posao. U svim državama i u svim režimima.
Bilo kako bilo, u Meunchenu niti je bivša država osuđena kao “zločinačka i teroristička” (kako bismo onda trebali nazvati, na primjer SAD, ili Izrael koji sustavno provode politiku fizičkog likvidiranja pjedinaca koje smatraju opasnima za svoju državu i poredak?), niti je “komunistički režim osuđen kao zločinački”. Napokon, ta ista Njemačka koja dokazuje svoju privrženost vladavini prava sudeći obavještajcima iz druge države, pokušala je suditi i čelniku inozemne obavještajne službe nekadašnje Njemačke Demokratske Repubike, koja se po rigidnosti svojega sustava, uključujući i djelovanje represivnog aparata ni po čemu ne može usporediti s Jugoslavijom. Da, pokušala jest, ali je i odustala. Pa je general Markus Wolf dočekao smrt kao slobodan čovjek, autor memoara tiskanih na više stranih jezika i čest gost međunarodnih seminara o problematici djelovanja obavještajnih službi (pa i u SAD).
Navodimo sve to u prvome redu zato, što hrvatska javnost, pripadnici mlade generacije pogotovo, te stvari ne zna. A ne zna ni to da su se u vrijeme bolesti “jednoga od deset mega zločinaca 20. stoljeća” u katoličkim crkvama u tadašnjoj Jugoslaviji služile mise za njegovo ozdravljenje, “zaboravila je” ta hrvatska javnost da ga je u Vatikanu sa svim počastima primio papa Pavao VI, da je na vijest o njegovoj smrti posebnu izjavu dao kardinal Kuharić, te da su zvonila crkvena zvona i da je na njegov pokop došla i delegacija Vatikana, te položila Papin vijenac uz njegov odar. Da, govorimo o Josipu Brozu Titu kojega bi hrvatska desnica (baš kao i srpska), ali i ono što se zove Katoličkom crkvom u Hrvatskoj, a što je sve više crkva HDZ-a, najradije izbrisali iz povijesti. Oni pak koji su skloni sve to otpisati kao “jugo-komunističku propagandu” neka se potrude naći dokumente. Neka ne nasjedaju, neka papagajski ne ponavljaju propagandne floskule u službi predizborne kampanje. Jer, sve je to zabilježeno, snimljeno i dokumentirano. Ništa od toga nije laž. Ama baš ništa.
AP photo
Naravno, kako ne bi ostavio ni najmanje sumnje o tome u čiju korist govori, odnosno za koga agitira (s oltara!) biskup je Košić svoje obraćanje vjernicima završio riječima: “Utecimo se Majci Mariji s molbom da nam izmoli da na vlast dođu čestiti ljudi . . . koji će nas već jednom osloboditi jugo-komunističkog nasljeđa te provesti lustraciju da ne moramo gledati u Njemačku, već da sami odbacimo one koji su, poput kralja Heroda, činili zločine nad našim narodom i tolika desetljeća ga progonili te se i danas osjeća robom u vlastitoj zemlji.” Čudno je kako se to hrvatski narod osjeća robom u zemlji kojom je najveći broj godina njezine samostalnosti upravljala stranka koju biskup neskriveno podupire. No, možda će nam i to jednoga dana objasniti, s oltara, razumije se. Jer, u današnjoj Hrvtskoj – na žalost – nema nikoga tko bi se usudio reći: dosta politike s oltara! Tužno, ali istinito. A može se pokazati i kranje opasnim. Upravo zato što je Crkva prisvojila, da ne kažemo “ukrala” funckiju političkog čimbenika, pa s oltara može otvoreno davati upute biračima, poručujući im kako na predstojećim izborima treba glasati tako da “više ne mogu vladati oni koji su štitili i štite ubojice i taj (jugo-komnistički, naravno) zločinački režim”. Sve to činjenicama, ali i poslanju Crkve, pa i djelovanju aktualnoga Pape, usprkos.
tacno
Piše: Tomislav Jakić, forum.tm
Ako bi promatrač sa strane nakon većine propovijedi održanih pred desecima tisuća ljudi širom Hrvatske, a u povodu blagdana Velike Gospe, zaključio kako u Hrvatskoj ne postoji ni crkva za Hrvate (ili: “crkva u Hrvata”), ni crkva Hrvata-katolika, nego crkva jedne jedine političke opcije, točnije stranke – bio bi savršeno u pravu. Kao i kada bi tome dodao ocjenu o potpunoj politiziranosti Crkve, odnosno o njeznoj očito neraskidivoj vezi s političkom, nerijetko i proustaškom, desnicom. Dijelom, ali samo dijelom, još je otvoreno pitanje tko tu kome zapovijeda, odnosno u kojoj je mjeri Crkva u fukciji politike, a u kojoj je ona njezin kreator.
Unatrag četvrt stoljeća, koliko Crkva nemilice iskorištava demokratski sustav da bi se nametnula kao vrhovni arbitar u svim ključnim pitanjima društva, javnost u Hrvatskoj, njezin najveći dio svakako, već se naučio, pa čak je i to prihvatio, na potpuno političke poruke što se odašilju za vrijeme misnoga slavlja i s oltara, odnosno propovjedaonica. Puna sloboda govora uspostavljena nakon sloma socijalističkog sustava (jer, podsjetimo po stoti puta, komunizma nikada i nigdje nije ni bilo, pa tako ni u Jugoslaviji) bezočno je zloupotrijebljena za indoktriniranje masa, kako kroz medije, tako kroz obrazovni sustav, ali najkonzistentnije kroz aktivnosti crkvenih velikodostojnika. Oni su sveprisutni, oni o svemu imaju što reći i oni su neprikosnoveni arbitri, kada je riječ o tome da se baci anatema na nekadašnju državu i njezin poredak.
Foto: crol.hr
Ogledni primjerak takvog nastupanja ovogodišnji je govor sisačkog biskupa Vlade Košića, očito “zaduženoga” za iznošenje najekstremijih stanovišta, na blagdan Velike Gospe. To što je on izgovorio ne zaslužuje ime propovijedi. Pa je tako taj biskup iskoristio nedavnu presudu izrečenu u Njemačkoj dvojici nekadašnjih čelnika jugoslavenske Službe državne sigurnostio da bi iz te presude, zanemarujući činjenicu da ona nije pravomoćna, tj. da u žalbenom postupku može biti i promijenjena, izvukao zaključak kako je to “presuda čitavom jugo-komunističkom sustavu koji je ubijao hrvatske domoljube u inozemstvu”, precizirajući da je njome “osuđena komunistička Jugoslavija kao teroristička država i njezin komunistički režim kao zločinački”. Ima, svakako, onih koji bi željeli (ne samo u Hrvatskoj) da to doista tako i bude. Činjenice, međutim, govore nešto drugo. Osuđena su dvojica ljudi za ubojstvo što im je pripisano bez i jednog materijalnog dokaza, mada je i više nego vjerojatno da je iza ubojstva stajala njihova Služba. Jednoga od njih hrvatski je “državotvorni tisak” svojedobno kovao u zvijezde i opisivao kao “hrvatskoga Jamesa Bonda”. Što se suđenja u Muenchenu tiče, mnogo je bliže od onoga što sisački biskup podastire vjernicima, teza kako se radi o zakašnjelom obračunu dviju obavještajnih službi, od kojih ona njemačka nikada nije mogla oprostiti jugoslavenskoj što je na njezinome terenu, u Njemačkoj, likvidirala njezinoga agenta (a to da je ubijeni bio agent njemačkog BND-a dokazana je činjenica).
Što se pak “ubijanja hrvatskih domoljuba u inozemstvu tiče”, čak i biskup Košić dobro zna da su se ti “domoljubi” nerijetko služili nasilnim metodama kako u inozemstvu, tako i u samoj Jugoslaviji, pa i Hrvatskoj. To, što se takve danas slavi kao borce za slobodu, posebna je priča. Baš kao što posebnu priču zaslužuje i činjenica, također dokazana, kako su neki od tih “boraca za slobodu” u planiranju svojih akcija imali neposrednu pomoć stranih obavještajnih službi (njemačke – konkretno), dok su u isto vrijeme te službe surađivale s jugoslavenskom Službom državne sigurnosti u suzbijanju njihovoga djelovanja. Podzemne aktivnosti prljav su posao. U svim državama i u svim režimima.
Bilo kako bilo, u Meunchenu niti je bivša država osuđena kao “zločinačka i teroristička” (kako bismo onda trebali nazvati, na primjer SAD, ili Izrael koji sustavno provode politiku fizičkog likvidiranja pjedinaca koje smatraju opasnima za svoju državu i poredak?), niti je “komunistički režim osuđen kao zločinački”. Napokon, ta ista Njemačka koja dokazuje svoju privrženost vladavini prava sudeći obavještajcima iz druge države, pokušala je suditi i čelniku inozemne obavještajne službe nekadašnje Njemačke Demokratske Repubike, koja se po rigidnosti svojega sustava, uključujući i djelovanje represivnog aparata ni po čemu ne može usporediti s Jugoslavijom. Da, pokušala jest, ali je i odustala. Pa je general Markus Wolf dočekao smrt kao slobodan čovjek, autor memoara tiskanih na više stranih jezika i čest gost međunarodnih seminara o problematici djelovanja obavještajnih službi (pa i u SAD).
Navodimo sve to u prvome redu zato, što hrvatska javnost, pripadnici mlade generacije pogotovo, te stvari ne zna. A ne zna ni to da su se u vrijeme bolesti “jednoga od deset mega zločinaca 20. stoljeća” u katoličkim crkvama u tadašnjoj Jugoslaviji služile mise za njegovo ozdravljenje, “zaboravila je” ta hrvatska javnost da ga je u Vatikanu sa svim počastima primio papa Pavao VI, da je na vijest o njegovoj smrti posebnu izjavu dao kardinal Kuharić, te da su zvonila crkvena zvona i da je na njegov pokop došla i delegacija Vatikana, te položila Papin vijenac uz njegov odar. Da, govorimo o Josipu Brozu Titu kojega bi hrvatska desnica (baš kao i srpska), ali i ono što se zove Katoličkom crkvom u Hrvatskoj, a što je sve više crkva HDZ-a, najradije izbrisali iz povijesti. Oni pak koji su skloni sve to otpisati kao “jugo-komunističku propagandu” neka se potrude naći dokumente. Neka ne nasjedaju, neka papagajski ne ponavljaju propagandne floskule u službi predizborne kampanje. Jer, sve je to zabilježeno, snimljeno i dokumentirano. Ništa od toga nije laž. Ama baš ništa.
AP photo
Naravno, kako ne bi ostavio ni najmanje sumnje o tome u čiju korist govori, odnosno za koga agitira (s oltara!) biskup je Košić svoje obraćanje vjernicima završio riječima: “Utecimo se Majci Mariji s molbom da nam izmoli da na vlast dođu čestiti ljudi . . . koji će nas već jednom osloboditi jugo-komunističkog nasljeđa te provesti lustraciju da ne moramo gledati u Njemačku, već da sami odbacimo one koji su, poput kralja Heroda, činili zločine nad našim narodom i tolika desetljeća ga progonili te se i danas osjeća robom u vlastitoj zemlji.” Čudno je kako se to hrvatski narod osjeća robom u zemlji kojom je najveći broj godina njezine samostalnosti upravljala stranka koju biskup neskriveno podupire. No, možda će nam i to jednoga dana objasniti, s oltara, razumije se. Jer, u današnjoj Hrvtskoj – na žalost – nema nikoga tko bi se usudio reći: dosta politike s oltara! Tužno, ali istinito. A može se pokazati i kranje opasnim. Upravo zato što je Crkva prisvojila, da ne kažemo “ukrala” funckiju političkog čimbenika, pa s oltara može otvoreno davati upute biračima, poručujući im kako na predstojećim izborima treba glasati tako da “više ne mogu vladati oni koji su štitili i štite ubojice i taj (jugo-komnistički, naravno) zločinački režim”. Sve to činjenicama, ali i poslanju Crkve, pa i djelovanju aktualnoga Pape, usprkos.
tacno
