Glumica Ana Gruica senzibilirala je hrvatsku javnost s izjavom kako se zaljubila u proslavljenog Hrvoja Šalkovića, te kako uspješno održava vezu na daljinu, kako je on napisao puno knjiga i kako je postavila nekakvu predstavu, ali se jako umorila i stresirala pa je morala otvoriti bolovanje. Za Badnjak će biti u Splitu, a za Božić u Zagrebu. Ili obratno. Važno je da nam ozdravi, ili, što bi Dalmoši rekli, da se rekupera kako bi mogla dočekati Novu godinu i krenuti u nove radne pobijede. To su izjave sa TV ekrana od prije desetak dana koje su prošle potpuno nezapaženo. Djelom zbog drugih gluposti koje je dotična osoba u stanju izvaliti, a možda i zato što je javnost više bila zaokupljena odlaskom štreberčića Varge na skijanje sa službenim automobilom u vlasništvu Vlade RH. „Sunce ti j.... žarko“ - zavapio bi Mija Aleksić u „Maratoncima“ .Ili još bolje, u „Tesnoj koži“, kad poruči prije skoro 30 godina: “Nemamo mi toliko da može da se krade...“ Da je Varga tada živio u Hrvatskoj ili bivšoj Jugi vjerojatno bi bio osjećajniji i pošteniji, pa mu slične gluposti ne bi padale na pamet. A što se tiče gospodične Gruice – ona nije ništa kriva jer za Miju Aleksića vjerojatno nikada nije ni čula. Krivi su doktori koji joj tako olako daju bolovanje zbog stresa. Analizirajući postojeću situaciju, vidno uzrujan zbog bolesti koja je zahvatila, čuvenu glumicu, zaključio sam da je ona, ustvari, trebala biti liječnica ili proročica, jer točno zna kada će ozdraviti i da će joj ulaskom u Novu godinu biti bolje. Bolest ju ne sprječava da daje izjave na TV-u, niti da mjenja mjesto boravka odnosno da putuje iz grada u grad (tko zna gdje je uopće prijavljena?). Pitanje koje se logički postavlja: Koliko dana bolovanja nose stresovi za radnike Imunološkog zavoda, TLM-a, DIOKI-ja, sisačke Željezare ili radnica u Ustanovi DV Ivana Brlić Mažuranić u Slavonskom Brodu?
Nitko to ne zna, a i da zna, ne bi odgovorio. U međuvremenu je moralni ministar refundirao novac za gorivo, cestarine i dnevnice pa se imamo s čime zabavljati.To je vjerojatno učinjeno da slijedeći slalomš koji bude išao na skijanje iz vlade RH ne mora posegnuti za vlastitim sredstvima nego će zagrabiti u društvenu kasu, pa ako ga uhvate dobro, a ako ne još bolje. Nekada se tako „bunarilo“ po kasama uzajamne pomoći koje su bile prisutne u svim radnim organizacijama u ondašnjem sistemu.
Zaštićeni svjedoci govore da je Varga navodno prenio u Italiju velike količine sarme i kiselog kupusa, čemu je inače naš narod koji odlazi na skijanje sklon. Bilo bi nezgodno da ga skinu na granici, a da smrdi na zelje. Ipak je on ministar. A u službenom vozilu i smrad je podnošljiviji. Iako je dugo živio u Kanadi, izgleda da je zanat naučio kod onog Lale koji u kolima hitne pomoći prevozi kupus, doduše slatki, dok pacijenti histerično okreću 112. Prekomjerno jašiti po proračunu, koristiti službene automobile i telefone u privatne svrhe, kupovati odijela i zavrtati runde znaju jednako dobro: ekonomisti, inžinjeri, bauštelci, načelnici, pročelnici, političari, sportaši, profesori, novinari pa čak i lopovi, ali nekako najvičniji u tome su oduvijek bili ovi iz Varginog resora. Dok su liste čekanja sve duže, lijekovi skuplji, terapije sve kraće, pravo na ortopedska pomagala ukida se mnogima pa čak i djeci.
Osobno nemam negativnih iskustava sa Ministarstvom zdravlja, jer sam samo jednom vodio dijete na liječenje u drugi grad „preko socijalnog“ (naravno nisu mi isplatili trošak na koji imam pravo), ali to je bilo prije 8 godina tako da još ima vremena. Jednom sam čak išao kod njih na blagajnu i zatražio isplatu sa uredno ovjerenim nalogom i doživio nezaboravnu reakciju uhljebice koja je danas možda i Vargina pomoćnica: „Ali, gospodine, ne možemo mi vama iz blagajne isplatiti sredstva.“ Pa, da kako se odmah nisam sjetio? Vjerojatno se novci isplaćuju u operacijskoj sali, bolničkoj kantini ili klozetu.
A jednom sam čak uspio iskamčiti D3 kapi za djecu, ali ih tada nije bilo u brodskim ljekarnama (budući da se proizvode tamo daleko u Zagrebu) pa smo ih morali keširati (ovdje blizu u Srpskom Brodu). Od tada tablete i travu (ljekovitu) kupujem u Srbiji i pomažem njihov proračun, a s druge strane divim se sam sebi i zamišljam kako živim u Americi, gdje se sve u zdravstvu plaća. Svaki puta kad se netko razboli sjetim se onog vica kad je „naš bajica“ bio isfrustriran kako svatko negdje putuje samo on mora uvijek biti kod kuće. A pajdaši ga nagovore da kaže svima kako ide na put u Trst, a da se sakrije na vrhu štaglja nekoliko dana. Budući da je bilo ljetnje doba, a na štaglju jako vruće on razmakne nekoliko crijepova da dobije malo zraka. Kroz tu rupu gleda na dvoriše gdje se djeca igraju kad, ne lezi vraže, jedan malac zafijati kamen i pogodi ga pravo u čelenku. A, bajica će ne to sav krvav: “Mali, j....ću ti ja mater, samo kad dođem iz Trsta.“
Nitko to ne zna, a i da zna, ne bi odgovorio. U međuvremenu je moralni ministar refundirao novac za gorivo, cestarine i dnevnice pa se imamo s čime zabavljati.To je vjerojatno učinjeno da slijedeći slalomš koji bude išao na skijanje iz vlade RH ne mora posegnuti za vlastitim sredstvima nego će zagrabiti u društvenu kasu, pa ako ga uhvate dobro, a ako ne još bolje. Nekada se tako „bunarilo“ po kasama uzajamne pomoći koje su bile prisutne u svim radnim organizacijama u ondašnjem sistemu.
Zaštićeni svjedoci govore da je Varga navodno prenio u Italiju velike količine sarme i kiselog kupusa, čemu je inače naš narod koji odlazi na skijanje sklon. Bilo bi nezgodno da ga skinu na granici, a da smrdi na zelje. Ipak je on ministar. A u službenom vozilu i smrad je podnošljiviji. Iako je dugo živio u Kanadi, izgleda da je zanat naučio kod onog Lale koji u kolima hitne pomoći prevozi kupus, doduše slatki, dok pacijenti histerično okreću 112. Prekomjerno jašiti po proračunu, koristiti službene automobile i telefone u privatne svrhe, kupovati odijela i zavrtati runde znaju jednako dobro: ekonomisti, inžinjeri, bauštelci, načelnici, pročelnici, političari, sportaši, profesori, novinari pa čak i lopovi, ali nekako najvičniji u tome su oduvijek bili ovi iz Varginog resora. Dok su liste čekanja sve duže, lijekovi skuplji, terapije sve kraće, pravo na ortopedska pomagala ukida se mnogima pa čak i djeci.
Osobno nemam negativnih iskustava sa Ministarstvom zdravlja, jer sam samo jednom vodio dijete na liječenje u drugi grad „preko socijalnog“ (naravno nisu mi isplatili trošak na koji imam pravo), ali to je bilo prije 8 godina tako da još ima vremena. Jednom sam čak išao kod njih na blagajnu i zatražio isplatu sa uredno ovjerenim nalogom i doživio nezaboravnu reakciju uhljebice koja je danas možda i Vargina pomoćnica: „Ali, gospodine, ne možemo mi vama iz blagajne isplatiti sredstva.“ Pa, da kako se odmah nisam sjetio? Vjerojatno se novci isplaćuju u operacijskoj sali, bolničkoj kantini ili klozetu.
A jednom sam čak uspio iskamčiti D3 kapi za djecu, ali ih tada nije bilo u brodskim ljekarnama (budući da se proizvode tamo daleko u Zagrebu) pa smo ih morali keširati (ovdje blizu u Srpskom Brodu). Od tada tablete i travu (ljekovitu) kupujem u Srbiji i pomažem njihov proračun, a s druge strane divim se sam sebi i zamišljam kako živim u Americi, gdje se sve u zdravstvu plaća. Svaki puta kad se netko razboli sjetim se onog vica kad je „naš bajica“ bio isfrustriran kako svatko negdje putuje samo on mora uvijek biti kod kuće. A pajdaši ga nagovore da kaže svima kako ide na put u Trst, a da se sakrije na vrhu štaglja nekoliko dana. Budući da je bilo ljetnje doba, a na štaglju jako vruće on razmakne nekoliko crijepova da dobije malo zraka. Kroz tu rupu gleda na dvoriše gdje se djeca igraju kad, ne lezi vraže, jedan malac zafijati kamen i pogodi ga pravo u čelenku. A, bajica će ne to sav krvav: “Mali, j....ću ti ja mater, samo kad dođem iz Trsta.“
