Foto: Wikimedia Commons: Václav Brožík (1851-1901) – Jan Hus na Koncilu 1415
Zaboravlja se i da je uplitanje u politički život, što učestalo rade pojedini hrvatski biskupi ono što se Crkvi uvijek vraćalo kao bumerang. Htijenje Katoličke Crkve da u cjelosti ovlada svim aspektima života naše zajednice sve je vidljivije i izraženije. Pitanje je dana i mjeseca kada će se, nastavi li Crkva živjeti daleko od naroda, jer prvi su zvižduci već tu, postaviti i pitanje – Pa ako imamo Trg žrtava fašizma i Prilaz žrtava komunizma, te ako sve žrtve zaslužuju pijetet, red je da imamo i Trg žrtava Katoličke Crkve.
Cijelo me ljeto progonila spoznaja, odnosno činjenica, da smo mi Hrvati a isto tako kao i Srbi i Bosanci i Hercegovci, tri puta religiozniji od Čeha. Potpuno je neshvatljivo da među nama, inače bliskim narodima po povijesnom iskustvu a i slavenskom rodu, postoje tolike razlike u odnosu prema religiji, pa me progonila ne dajući mi mira cijelo ljeto ta gola konstatacija o našoj religioznoj „zatucanosti“, odnosno češkoj „indiferentnosti“ u odnosu na vjerovanje u boga. Nije stoga bilo češkog turiste koji je došao na ljetovanje kod mene u Blacama a da u razgovoru s njim nisam pokušao dokučiti koji je razlog tolike naše različitosti u odnosu prema religioznosti, odnosno zašto toliko puno Čeha ne vjeruje u Boga, a tako puno Hrvata, Srba i Bosanaca i Hercegovaca u Boga vjeruje?
Naime, po istraživanju koje je provela ugledna američka organizacija Pew Research Center, negdje pred početak ovogodišnje turističke sezone, u Boga vjeruje 86 % stanovnika Hrvatske, 87 % stanovnika Srbije i 94 % stanovnika Bosne i Hercegovine, te svega 29 % stanovnika Češke Republike. No, to samo po sebi i ne bi bio problem da nije izravno povezano s odnosom prema znanosti. Naime, što je zajednica više posvećena Bogu, manje je okrenuta znanosti, što znači da su Hrvati, Srbi i Bosanci i Hercegovci među znanstveno najneprosvjećenjima, a Česi, sada obratno, među znanstveno najprosvjećenjim narodima u Europi. Tako čak 83 % Čeha prihvaća da su ljudi nastali evolucijom, a broj Hrvata sklonih evoluciji je svega 57 %.
Zašto su Česi kao narod, po ovom pitanju, tako drugačiji od nas, to je ono pitanje koje mi nije dalo mira, tako da nije bilo druge nego, iako je pitanje vjere i vjerovanja strogo privatna sfera, to saznati od samih Čeha, a tada je to najbolje uraditi uz bićerin pelješkog prošeka koji treba poslužiti „ razbijanju“ sfere privatnosti, stvarajući atmosferu neposrednosti. I mnoge i mnoge sam Čehe i Čehinje pitao, a da nisam dobio odgovor, dok na ljetovanje nije iz Slanya nedaleko Praga stigla Alena N. koja mi reče – Pa Vedran, to je zbog Jana Husa. On je naš veliki reformator i borac za češka narodna prava, za češki jezik, kojega je Katolička Crkva na lomači spalila kao heretika. On je u srcu svih Čeha. Zato smo ti mi Česi, kada je u pitanju Crkva, odnosno vjerovanje, vrlo oprezni i uvijek na distanci.
Dakle, Jan Hus.
„S vjerom u Boga s kojom sam pisao, učio i propovjedao, umirem danas s radošću“, govorio je ponosni Jan Hus okupljenom mnoštvu sa lomače tog 6.srpnja 1415. godine na Trgu u Koblenzu dok su biskupski dželati pod njim, dekanom Filozofskog fakulteta, Rektorom Univerziteta u Pragu, tvorcem češkog književnog jezika potpaljivali vatru, a on Jan Hus, dok ga pale, ližu i prže plamenovi biskupske lomače pjeva
„Isuse, Sine Davidov, Smiluj mi se“,
I pjeva sve tišim glasom
„Isuse, Sine Davidov, Smiluj mi se“,
Sve dok mu glas nije u potpunosti zamukao, a plameni jezici progutali njegovo tijelo na lomači, na Trgu u Koblenzu na Rajni u Njemačkoj, nakon što ga je Katolička Crkva osudila kao heretika.
Svoje je učenje sažeo i objavio u knjizi „O Crkvi“ osuđujući zloupotrebe, korupciju i razvratnički život klera, a zalažući se za skromniju Crkvu, nasuprot materijalnom bogaćenju Crkve i njenom uplitanju u političke sukobe, protiveći se Indulgencijama – prodajom oprosta od grijeha, govoreći:
„Čovjek oprost od grijega dobija stvarnim pokajanjem, a ne kroz novac“.
Pored toga, svoje je propovijedi držao na češkom jeziku, zalažući se za prijevod Biblije na narodni jezik.
Pošten i naivan Jan Hus se odaziva pozivu biskupa da na Općem Koncilu u Konstanzu iznese svoja učenja iznijeta u brojnim spisima koje je objavio, uzdajući se u riječ biskupa i jamstvo Cara Žigmunda da će se živ i zdrav vratiti u Češku bez obzira što se presudi na Koncilu koji je osnovao komisiju od tri biskupa „istražujući“ njegovo učenje. Jan Hus odbija zahtjev Koncila da se odrekne svoga učenja, te isto tako ne priznaje primat apostola Petra. Koncil ga proglašava heretikom, osuđuje na smrt i istoga dana ga živoga na lomači spaljuju.
No debelim i masnim razvratnicima, materijalno dobro potkoženim biskupima to nije bilo dovoljno, pa već slijedeće godine na lomači spaljuju, budući se nije htio odreći učenja Jana Husa, njegovog bliskog prijatelja i učenika - Jeronima Praškog.
Svi Česi, bez razlike vjerovali u Boga ili ne, objašnjava mi Alena N. iz mjesta Slany u Češkoj, preziremo taj čin Katoličke Crkve koja je jednog istinskog i pravog kršćanina Jana Husa, okrutno spalila kao heretika na lomači. On je danas naš nacionalni heroj, a dan kada je spaljen na lomači 6. srpnja je državni praznik.
Zahvalio sam se Aleni koja je uvjerena da Česi razvijaju svoju zajednicu na poštenim vrijednosnim kriterijima, držeći se principa pravednosti, slobode i mira. Česi su danas po standardu života daleko ispred nas. Još jučer smo im se smijali i zvali „paradajz turistima“, a danas im mijenjamo posteljinu dok se češka gospoda odmara. Jer sve do 90-tih Hrvatska je od Češke bila kudikamo razvijenija. Češka danas povećava broj stanovnika, a iz Hrvatske se ne da odlazi već bježi.
Katolička Crkva je u svojoj povijesti imala i razdoblja koja su sramotna sa moralne i ljudske točke gledišta. U ime križa i pod križom su počinjeni brojni zločini, sjetite se samo Križarskih ratova, od prvog do četvrtog i nekoliko milijuna ljudskih žrtava koje su oni, uključujući i sukobe koji su ih pratili, donijeli oslobađajući Kristov grob od nevjernika i muslimana. A što sa razdobljem Inkvizicije i lomača, pa samo je u Njemačkoj spaljeno preko 100 tisuća žena na lomačama pod lažnim optužbama da se radi o vješticama.
Katolička Crkva kao da zaboravlja koliko ju je u povijesti „koštalo“ materijalno zgrtanje blaga preko Indulgencija, potvrda o oprostu grijeha, sadašnjih i budućih, a što je bio temelj bogaćenja Crkve i svećenstva, ali i glavni zahtjev reformatora da se sa Indulgencijama prestane.
Upravo to matetijalno i financijsko bogaćenje Crkve je prisutno i danas, pa dovoljno je pogledati u kakvim odajama i zdanjima obitavaju i s kojim financijskim sredstvima raspolažu hrvatski biskupi, pa da se shvati da oni s hrvatskim narodom ni u kom pogledu ne dijele sudbinu, sudbinu naroda koji doživljava demografsku kataklizmu, naroda koji odlazi dok su biskupski podbradci sve puniji.
Zaboravlja se i da je uplitanje u politički život, što učestalo rade pojedini hrvatski biskupi ono što se Crkvi uvijek vraćalo kao bumerang. Htijenje Katoličke Crkve da u cjelosti ovlada svim aspektima života naše zajednice sve je vidljivije i izraženije. Pitanje je dana i mjeseca kada će se, nastavi li Crkva živjeti daleko od naroda, jer prvi su zvižduci već tu, postaviti i pitanje – Pa ako imamo Trg žrtava fašizma i Prilaz žrtava komunizma, te ako sve žrtve zaslužuju pijetet, red je da imamo i Trg žrtava Katoličke Crkve. Iako bi se osobno zalagao da se zadržimo samo na onom prvom Trgu, čini mi se da je ovakovi ishod neminovan kao posljedica klerikalizacije hrvatskog društva kojega provodi Crkva i različite crkvene udruge.
Kada Zagrepčani i Splićani prošetaju ulicama Žrtava Katoličke Crkve i broj vjerujućih će biti približan onima u Češkoj.
tacno
Zaboravlja se i da je uplitanje u politički život, što učestalo rade pojedini hrvatski biskupi ono što se Crkvi uvijek vraćalo kao bumerang. Htijenje Katoličke Crkve da u cjelosti ovlada svim aspektima života naše zajednice sve je vidljivije i izraženije. Pitanje je dana i mjeseca kada će se, nastavi li Crkva živjeti daleko od naroda, jer prvi su zvižduci već tu, postaviti i pitanje – Pa ako imamo Trg žrtava fašizma i Prilaz žrtava komunizma, te ako sve žrtve zaslužuju pijetet, red je da imamo i Trg žrtava Katoličke Crkve.
Cijelo me ljeto progonila spoznaja, odnosno činjenica, da smo mi Hrvati a isto tako kao i Srbi i Bosanci i Hercegovci, tri puta religiozniji od Čeha. Potpuno je neshvatljivo da među nama, inače bliskim narodima po povijesnom iskustvu a i slavenskom rodu, postoje tolike razlike u odnosu prema religiji, pa me progonila ne dajući mi mira cijelo ljeto ta gola konstatacija o našoj religioznoj „zatucanosti“, odnosno češkoj „indiferentnosti“ u odnosu na vjerovanje u boga. Nije stoga bilo češkog turiste koji je došao na ljetovanje kod mene u Blacama a da u razgovoru s njim nisam pokušao dokučiti koji je razlog tolike naše različitosti u odnosu prema religioznosti, odnosno zašto toliko puno Čeha ne vjeruje u Boga, a tako puno Hrvata, Srba i Bosanaca i Hercegovaca u Boga vjeruje?
Naime, po istraživanju koje je provela ugledna američka organizacija Pew Research Center, negdje pred početak ovogodišnje turističke sezone, u Boga vjeruje 86 % stanovnika Hrvatske, 87 % stanovnika Srbije i 94 % stanovnika Bosne i Hercegovine, te svega 29 % stanovnika Češke Republike. No, to samo po sebi i ne bi bio problem da nije izravno povezano s odnosom prema znanosti. Naime, što je zajednica više posvećena Bogu, manje je okrenuta znanosti, što znači da su Hrvati, Srbi i Bosanci i Hercegovci među znanstveno najneprosvjećenjima, a Česi, sada obratno, među znanstveno najprosvjećenjim narodima u Europi. Tako čak 83 % Čeha prihvaća da su ljudi nastali evolucijom, a broj Hrvata sklonih evoluciji je svega 57 %.
Zašto su Česi kao narod, po ovom pitanju, tako drugačiji od nas, to je ono pitanje koje mi nije dalo mira, tako da nije bilo druge nego, iako je pitanje vjere i vjerovanja strogo privatna sfera, to saznati od samih Čeha, a tada je to najbolje uraditi uz bićerin pelješkog prošeka koji treba poslužiti „ razbijanju“ sfere privatnosti, stvarajući atmosferu neposrednosti. I mnoge i mnoge sam Čehe i Čehinje pitao, a da nisam dobio odgovor, dok na ljetovanje nije iz Slanya nedaleko Praga stigla Alena N. koja mi reče – Pa Vedran, to je zbog Jana Husa. On je naš veliki reformator i borac za češka narodna prava, za češki jezik, kojega je Katolička Crkva na lomači spalila kao heretika. On je u srcu svih Čeha. Zato smo ti mi Česi, kada je u pitanju Crkva, odnosno vjerovanje, vrlo oprezni i uvijek na distanci.
Dakle, Jan Hus.
„S vjerom u Boga s kojom sam pisao, učio i propovjedao, umirem danas s radošću“, govorio je ponosni Jan Hus okupljenom mnoštvu sa lomače tog 6.srpnja 1415. godine na Trgu u Koblenzu dok su biskupski dželati pod njim, dekanom Filozofskog fakulteta, Rektorom Univerziteta u Pragu, tvorcem češkog književnog jezika potpaljivali vatru, a on Jan Hus, dok ga pale, ližu i prže plamenovi biskupske lomače pjeva
„Isuse, Sine Davidov, Smiluj mi se“,
I pjeva sve tišim glasom
„Isuse, Sine Davidov, Smiluj mi se“,
Sve dok mu glas nije u potpunosti zamukao, a plameni jezici progutali njegovo tijelo na lomači, na Trgu u Koblenzu na Rajni u Njemačkoj, nakon što ga je Katolička Crkva osudila kao heretika.
Svoje je učenje sažeo i objavio u knjizi „O Crkvi“ osuđujući zloupotrebe, korupciju i razvratnički život klera, a zalažući se za skromniju Crkvu, nasuprot materijalnom bogaćenju Crkve i njenom uplitanju u političke sukobe, protiveći se Indulgencijama – prodajom oprosta od grijeha, govoreći:
„Čovjek oprost od grijega dobija stvarnim pokajanjem, a ne kroz novac“.
Pored toga, svoje je propovijedi držao na češkom jeziku, zalažući se za prijevod Biblije na narodni jezik.
Pošten i naivan Jan Hus se odaziva pozivu biskupa da na Općem Koncilu u Konstanzu iznese svoja učenja iznijeta u brojnim spisima koje je objavio, uzdajući se u riječ biskupa i jamstvo Cara Žigmunda da će se živ i zdrav vratiti u Češku bez obzira što se presudi na Koncilu koji je osnovao komisiju od tri biskupa „istražujući“ njegovo učenje. Jan Hus odbija zahtjev Koncila da se odrekne svoga učenja, te isto tako ne priznaje primat apostola Petra. Koncil ga proglašava heretikom, osuđuje na smrt i istoga dana ga živoga na lomači spaljuju.
No debelim i masnim razvratnicima, materijalno dobro potkoženim biskupima to nije bilo dovoljno, pa već slijedeće godine na lomači spaljuju, budući se nije htio odreći učenja Jana Husa, njegovog bliskog prijatelja i učenika - Jeronima Praškog.
Svi Česi, bez razlike vjerovali u Boga ili ne, objašnjava mi Alena N. iz mjesta Slany u Češkoj, preziremo taj čin Katoličke Crkve koja je jednog istinskog i pravog kršćanina Jana Husa, okrutno spalila kao heretika na lomači. On je danas naš nacionalni heroj, a dan kada je spaljen na lomači 6. srpnja je državni praznik.
Zahvalio sam se Aleni koja je uvjerena da Česi razvijaju svoju zajednicu na poštenim vrijednosnim kriterijima, držeći se principa pravednosti, slobode i mira. Česi su danas po standardu života daleko ispred nas. Još jučer smo im se smijali i zvali „paradajz turistima“, a danas im mijenjamo posteljinu dok se češka gospoda odmara. Jer sve do 90-tih Hrvatska je od Češke bila kudikamo razvijenija. Češka danas povećava broj stanovnika, a iz Hrvatske se ne da odlazi već bježi.
Katolička Crkva je u svojoj povijesti imala i razdoblja koja su sramotna sa moralne i ljudske točke gledišta. U ime križa i pod križom su počinjeni brojni zločini, sjetite se samo Križarskih ratova, od prvog do četvrtog i nekoliko milijuna ljudskih žrtava koje su oni, uključujući i sukobe koji su ih pratili, donijeli oslobađajući Kristov grob od nevjernika i muslimana. A što sa razdobljem Inkvizicije i lomača, pa samo je u Njemačkoj spaljeno preko 100 tisuća žena na lomačama pod lažnim optužbama da se radi o vješticama.
Katolička Crkva kao da zaboravlja koliko ju je u povijesti „koštalo“ materijalno zgrtanje blaga preko Indulgencija, potvrda o oprostu grijeha, sadašnjih i budućih, a što je bio temelj bogaćenja Crkve i svećenstva, ali i glavni zahtjev reformatora da se sa Indulgencijama prestane.
Upravo to matetijalno i financijsko bogaćenje Crkve je prisutno i danas, pa dovoljno je pogledati u kakvim odajama i zdanjima obitavaju i s kojim financijskim sredstvima raspolažu hrvatski biskupi, pa da se shvati da oni s hrvatskim narodom ni u kom pogledu ne dijele sudbinu, sudbinu naroda koji doživljava demografsku kataklizmu, naroda koji odlazi dok su biskupski podbradci sve puniji.
Zaboravlja se i da je uplitanje u politički život, što učestalo rade pojedini hrvatski biskupi ono što se Crkvi uvijek vraćalo kao bumerang. Htijenje Katoličke Crkve da u cjelosti ovlada svim aspektima života naše zajednice sve je vidljivije i izraženije. Pitanje je dana i mjeseca kada će se, nastavi li Crkva živjeti daleko od naroda, jer prvi su zvižduci već tu, postaviti i pitanje – Pa ako imamo Trg žrtava fašizma i Prilaz žrtava komunizma, te ako sve žrtve zaslužuju pijetet, red je da imamo i Trg žrtava Katoličke Crkve. Iako bi se osobno zalagao da se zadržimo samo na onom prvom Trgu, čini mi se da je ovakovi ishod neminovan kao posljedica klerikalizacije hrvatskog društva kojega provodi Crkva i različite crkvene udruge.
Kada Zagrepčani i Splićani prošetaju ulicama Žrtava Katoličke Crkve i broj vjerujućih će biti približan onima u Češkoj.
tacno
