“Dom za vješanje” 1988., drama; Režija: Emir Kusturica; Scenarij: Emir Kusturica i Gordan Mihić; Produkcija: Mirza Pašić; Muzika: Goran Bregović; Igraju: Davor Dujmović, Bora Todorović, Ljubica Adžović, Husnija Hasimović, Sinolička Trpkova, Zabit Memedov…
Vjerovatno niti jedan narod na svijetu nije toliko odbacivan u stvarnosti, a više prihvaćan na filmskom platnu od jugoslavenskih Roma. Još od 14. stoljeća, od kada su stigli na terotorij bivše Jugoslavije, Romi se nalaze na margini društva svih balkanskih zemalja. Ipak, svoje mjesto pod jugoslavenskim nebom, Romi pronalaze na filmu, postajući s vremenom, ne samo neodvojiv dio balkanske kulture, nego i ogledalo za ostale narode koji će uporno bježati od tog odraza i odbijati bilo kakvo poistovjećivanje sa Ciganima. Ostvarenje koje će do krajnosti oživjeti život Roma jeste Dom za vješanje Emira Kusturice. Nakon uspješnih filmova Sjećaš li se Dolly Bell (1981) i Otac na službenom putu (1985), nastalih po scenarijima Abdulaha Sidrana, Kusturica se udružuje sa Gordanom Mihićem i snima svoje rediteljski najupečatljivije ostvarenje.
Dom za vješanje je priča o odrastanju jugoslavenskog Ciganina Perhana (Davor Dujmović), koji živi sa svojom bolesnom sestrom, bakom Hatidžom (Ljubica Adžović) koja mijenjajući oca i majku, predstavlja matrijarh porodice, te njenim rođenim sinom Merdžanom koji je ovisnik o kocki i najveći švaler u ulici. Zaljubljen u djevojku Azru (Sinolička Trpkova) iz komšiluka, Perhan odlazi kod njenih roditelja da zatraži „ruku“ buduće mlade. Nakon što Azrina majka odbije njegovu prosidbu, tvrdeći da je previše siromašan za ljepoticu kakva je njena kćerka, Perhan odluči da okonča svoj život. Međutim, naivni pokušaj samoubistva vješanjem o kanap zvona napuštene crkve propadne i Perhan sa svojom sestrom i ciganskim barunom Ahmedom (Bora Todorović) odlazi u Italiju u potrazi za boljim životom. Ipak, bolji život ne postoji i Perhana uskoro zavedu kriminalci i poslovi lake zarade, te on postane čovjekom koji mrzi sam sebe.
Već od samog početka filma i scene u kojoj se smjenjuju svadba i sahrana, jasno je da Kusturica poseže za karnevalskim osjećanjem i u svijet „palih anđela“, kako na početku filma za Rome kaže jedan od stvarnih stanovnika tog romskog naselja, uvodi nas pod velom misterije, čineći romski život daljim i bajkovitijim nego ikada prije. Istovremeno, film nas sasvim precizno, na jedan gotovo dokumentaristički način, upoznaje sa svakodnevnicom Roma i njihovom tradicijom. Naredna scena kockanja i „misterioznih prevara“, koja je snimljena u jednom kadru, čini gledatelja sveprisutnim u cijeloj ciganskoj mahali, detaljno ga upoznavajući sa svim pravilima ovoga naroda. Na ovaj način, Kusturica oživljava „magični realizam“. U knjizi Likovi – osnova scenarija, Andrew Horton, citirajući Srđana Karanovića, Dom za vješanje naziva „dokumentarnom bajkom“, a zatim prenosi odlomak iz časopisa Time: „Kusturica zna da su film i ova priča idealno mesto za razvoj ‘magičnog realizma’, … film niti romantizuje, niti odstupa od popularne slike Cigana kao primitivnog i tajanstvenog naroda“.
Za razliku od prethodnog uspješnog filma o balkanskim Romima, Skupljači perja Aleksandra Petrovića koji je nastao pod snažnim uticajem evropskih filmskih tokova, Kusturica poseban odnos gradi sa američkim filmom. On se, dakle, u mnogome oslanja na Francisa Forda Coppolu i njegovo ostvarenje Kum (The Godfather, 1972), što Dom za vješanje žanrovski određuje i kao gangsterski film. Ovo se zapravo najupečatljivije vidi kroz razvoj glavnog junaka Perhana koji, poput Michaela (Al Pacino), od zaljubljenog mladića postaje nemilosrdni kriminalac. Također, osim Coppole, Kusturica nekoliko scena posvećuje i Charlieju Chaplinu (scena kada Merdžan gotovo identično kopira pokrete Chaplina) te koristeći ikonografiju stvarnih likova (posteri Elvisa Presleya i Ala Capoena), gradi odnos sa stvarnom historijom. Naravno, ne treba zaboraviti niti film Do posljednjeg daha (Breathless, Jim McBride, 1983) sa Richardom Gereom, koji Perhan i Azra gledaju u kinu, a koji opet kao kopija orginala, predstavlja lažnu sliku idiličnog svijeta.
U vječnom sukobu između fizičkog i nepoznatog (duhovnog) i smjenjujući tragične i komičke scene, Kusturica će u Domu za vješanje pokušavati da prikaže kako u svijetu Roma nemoguće postaje mogućim. Npr. scena u kojoj pijani Zabit pokušava da preskoči svoju sjenu, predstavlja komički prikaz otjelovljenja nemirne ciganske duše, te također nagovještava besmislenu upornost ka propasti glavnog junaka. Perhanova telekinetska moć s kojom on pomjera viljuške i konzerve (nemoguće postaje moguće), omogućuje mu da se osveti svom drugom ocu Ahmedu (Todorović). Dakle, na izvjestan način bi se moglo reći da Kusturica kombinira karnevalsko, koje putem citata neprikriveno preuzima od Fellinija, i mistično osjećanje, koje pronalazi kod Tarkovskog. Scena Perhanovog sna u kojem se nekoliko stotina Roma u zoru okupilo da dočeka svoj najveći praznik Đurđevdan, poslužit će kao primjer i jednog i drugog. Ipak, drugi dio sna, u kojem Perhan i Azra polugoli plutaju rijekom u barci, potvrđuje da kod Kusturice ova scena ima drugačije značenje, jer je direktno povezana sa centralnim sižejnim tokom i osim što predstavlja trenutak u kojem Perhan postaje muškarac (seksualna fantazija o gubljenju nevinosti), zapravo treba da nagovijesti tragičnu sudbinu glavnog junaka (bakin plač dok gleda prema Perhanu koji odlazi za Azrom).
Na sličan način, sa centralnim sižejnim tokom jeste povezana i muzika filma (Goran Bregović), koja ističe najvažnije segmente filma i doprinosi cjelokupnoj folklorizaciji Roma kakvu nismo vidjeli u Skupljačima perja. Ovaj postupak izdvaja Rome od ostalih naroda bivše Jugoslavije, čineći ih posebnim, dalekim i nedodirljivim, a istovremeno upoznavajući do najsitnijih detalja sa beskonačnom ljepotom njihovog života i svim njegovim tragičnim i mističnim stranama, iskušenjima, drugima često nedokučivim. U svome tekstu „Povijest kao konstanta“ autor Marjan Hajna, pišući o romskom postanku kaže:
Posljednja scena u filmu nas ponovno vraća na početak. Nakon Perhanove sahrane, i nakon što primijeti kako mali Perhan krade novčiće sa očiju pokojnika i na neki način prepozna sebe, Merdžan tužan i pokunjen izađe na kišu i prateći dječaka skrivenog u kutiji, skrene sa tog puta i završi u ostacima lokalne crkve u kojoj ga čeka samo oboren krst na kojem je naslikan Isus Krist: „Joj, Bože, šta je to sa tobom, Bože, ljubim te ja, Bože. Okrenuo si se kao i sav narod naglavačke. Ali, ne bio ja Merdžan ako te ne preokrenem“ – otpočne Merdžan razgovor sa krstom, ali uskoro od Boga zatraži da mu vrati uslugu: „Vidiš li ove kocke, Bože, daj da padnu kako treba.“ Bog odmah odgovara Merdžanu i krst ponovno pada. Dakle, religija u romskom svijetu i kod Kusturice, kao i kod Petrovićaima i svoju parodijsku stranu, jer Romi koji vjeruju u magiju, ne uspijevaju na ovome svijetu pronaći svoga Boga: „Kad je Bog bio dolje, s nama Romima nije mogao da izađe na kraj, i morao je da ode gore. Pa nisam ja kriv…“ – kaže lokalni Rom na početku filma. Kraj filma predstavlja samo nastavak života za jednog Roma, vječnog skitnicu, koji će i dalje tražiti svoju sreću i moliti se tuđem Bogu.
Za razliku od snova u Skupljačima perja, u kojima je čežnja za slobodom predstavljala život bez ograničenja (ptičji let), Dom za vješanje, zapravo, dokazuje koliko su Romi mnogo bliže zemlji nego nebu (Perhan podiže Azru pri porođaju, nakon čega se ona vraća na zemlju), te kako je smrt jedini izvjestan kraj tog nikada dovršenog uzleta (Azra umire, dok Perhan nakon skoka sa mosta, pada u voz koji ga odvozi u smrt). Uprkos svemu, Romi će nastaviti gajiti svoju beskompromisnu žudnju za konačnom slobodom, koju će sada pokušavati pronaći u ljubavi, pa makar ona značila i let u vlastitu smrt.
pulse
Vjerovatno niti jedan narod na svijetu nije toliko odbacivan u stvarnosti, a više prihvaćan na filmskom platnu od jugoslavenskih Roma. Još od 14. stoljeća, od kada su stigli na terotorij bivše Jugoslavije, Romi se nalaze na margini društva svih balkanskih zemalja. Ipak, svoje mjesto pod jugoslavenskim nebom, Romi pronalaze na filmu, postajući s vremenom, ne samo neodvojiv dio balkanske kulture, nego i ogledalo za ostale narode koji će uporno bježati od tog odraza i odbijati bilo kakvo poistovjećivanje sa Ciganima. Ostvarenje koje će do krajnosti oživjeti život Roma jeste Dom za vješanje Emira Kusturice. Nakon uspješnih filmova Sjećaš li se Dolly Bell (1981) i Otac na službenom putu (1985), nastalih po scenarijima Abdulaha Sidrana, Kusturica se udružuje sa Gordanom Mihićem i snima svoje rediteljski najupečatljivije ostvarenje.
Dom za vješanje je priča o odrastanju jugoslavenskog Ciganina Perhana (Davor Dujmović), koji živi sa svojom bolesnom sestrom, bakom Hatidžom (Ljubica Adžović) koja mijenjajući oca i majku, predstavlja matrijarh porodice, te njenim rođenim sinom Merdžanom koji je ovisnik o kocki i najveći švaler u ulici. Zaljubljen u djevojku Azru (Sinolička Trpkova) iz komšiluka, Perhan odlazi kod njenih roditelja da zatraži „ruku“ buduće mlade. Nakon što Azrina majka odbije njegovu prosidbu, tvrdeći da je previše siromašan za ljepoticu kakva je njena kćerka, Perhan odluči da okonča svoj život. Međutim, naivni pokušaj samoubistva vješanjem o kanap zvona napuštene crkve propadne i Perhan sa svojom sestrom i ciganskim barunom Ahmedom (Bora Todorović) odlazi u Italiju u potrazi za boljim životom. Ipak, bolji život ne postoji i Perhana uskoro zavedu kriminalci i poslovi lake zarade, te on postane čovjekom koji mrzi sam sebe.
Već od samog početka filma i scene u kojoj se smjenjuju svadba i sahrana, jasno je da Kusturica poseže za karnevalskim osjećanjem i u svijet „palih anđela“, kako na početku filma za Rome kaže jedan od stvarnih stanovnika tog romskog naselja, uvodi nas pod velom misterije, čineći romski život daljim i bajkovitijim nego ikada prije. Istovremeno, film nas sasvim precizno, na jedan gotovo dokumentaristički način, upoznaje sa svakodnevnicom Roma i njihovom tradicijom. Naredna scena kockanja i „misterioznih prevara“, koja je snimljena u jednom kadru, čini gledatelja sveprisutnim u cijeloj ciganskoj mahali, detaljno ga upoznavajući sa svim pravilima ovoga naroda. Na ovaj način, Kusturica oživljava „magični realizam“. U knjizi Likovi – osnova scenarija, Andrew Horton, citirajući Srđana Karanovića, Dom za vješanje naziva „dokumentarnom bajkom“, a zatim prenosi odlomak iz časopisa Time: „Kusturica zna da su film i ova priča idealno mesto za razvoj ‘magičnog realizma’, … film niti romantizuje, niti odstupa od popularne slike Cigana kao primitivnog i tajanstvenog naroda“.
Za razliku od prethodnog uspješnog filma o balkanskim Romima, Skupljači perja Aleksandra Petrovića koji je nastao pod snažnim uticajem evropskih filmskih tokova, Kusturica poseban odnos gradi sa američkim filmom. On se, dakle, u mnogome oslanja na Francisa Forda Coppolu i njegovo ostvarenje Kum (The Godfather, 1972), što Dom za vješanje žanrovski određuje i kao gangsterski film. Ovo se zapravo najupečatljivije vidi kroz razvoj glavnog junaka Perhana koji, poput Michaela (Al Pacino), od zaljubljenog mladića postaje nemilosrdni kriminalac. Također, osim Coppole, Kusturica nekoliko scena posvećuje i Charlieju Chaplinu (scena kada Merdžan gotovo identično kopira pokrete Chaplina) te koristeći ikonografiju stvarnih likova (posteri Elvisa Presleya i Ala Capoena), gradi odnos sa stvarnom historijom. Naravno, ne treba zaboraviti niti film Do posljednjeg daha (Breathless, Jim McBride, 1983) sa Richardom Gereom, koji Perhan i Azra gledaju u kinu, a koji opet kao kopija orginala, predstavlja lažnu sliku idiličnog svijeta.
U vječnom sukobu između fizičkog i nepoznatog (duhovnog) i smjenjujući tragične i komičke scene, Kusturica će u Domu za vješanje pokušavati da prikaže kako u svijetu Roma nemoguće postaje mogućim. Npr. scena u kojoj pijani Zabit pokušava da preskoči svoju sjenu, predstavlja komički prikaz otjelovljenja nemirne ciganske duše, te također nagovještava besmislenu upornost ka propasti glavnog junaka. Perhanova telekinetska moć s kojom on pomjera viljuške i konzerve (nemoguće postaje moguće), omogućuje mu da se osveti svom drugom ocu Ahmedu (Todorović). Dakle, na izvjestan način bi se moglo reći da Kusturica kombinira karnevalsko, koje putem citata neprikriveno preuzima od Fellinija, i mistično osjećanje, koje pronalazi kod Tarkovskog. Scena Perhanovog sna u kojem se nekoliko stotina Roma u zoru okupilo da dočeka svoj najveći praznik Đurđevdan, poslužit će kao primjer i jednog i drugog. Ipak, drugi dio sna, u kojem Perhan i Azra polugoli plutaju rijekom u barci, potvrđuje da kod Kusturice ova scena ima drugačije značenje, jer je direktno povezana sa centralnim sižejnim tokom i osim što predstavlja trenutak u kojem Perhan postaje muškarac (seksualna fantazija o gubljenju nevinosti), zapravo treba da nagovijesti tragičnu sudbinu glavnog junaka (bakin plač dok gleda prema Perhanu koji odlazi za Azrom).
Na sličan način, sa centralnim sižejnim tokom jeste povezana i muzika filma (Goran Bregović), koja ističe najvažnije segmente filma i doprinosi cjelokupnoj folklorizaciji Roma kakvu nismo vidjeli u Skupljačima perja. Ovaj postupak izdvaja Rome od ostalih naroda bivše Jugoslavije, čineći ih posebnim, dalekim i nedodirljivim, a istovremeno upoznavajući do najsitnijih detalja sa beskonačnom ljepotom njihovog života i svim njegovim tragičnim i mističnim stranama, iskušenjima, drugima često nedokučivim. U svome tekstu „Povijest kao konstanta“ autor Marjan Hajna, pišući o romskom postanku kaže:
„Romi su zagonetan i nepristupačan narod samo za one koji nemaju dovoljno dobre volje da vide, čuju ili pročitaju bar osnovne podatke o njihovoj povijesti. Nažalost, većina ljudi koji svakodnevno prolaze pored svojih sugrađana Roma praveći se da ih ne vide, čak i kada se napregnu da razmišljaju o njihovom postojanju, spremna je da ponovi samo ukorijenjene stereotipe o njihovoj nestalnosti, neciviliziranom načinu života i zatvorenosti prema drugima, to jest razmišljaju da su Romi ‘neki drugi ljudi’, i to ne neki obični ljudi. Istina je, naravno, sasvim drugačija jer Romi se suštinski razlikuju od slike koju u predrasudama nose njihovi susjedi. Tako moramo napomenuti da je romski narod jedan od najtolerantnijih naroda, jer nikada i nigdje nisu započeli nikakvu ratnu situaciju ili rasnu netrpeljivost. Romi su uvijek željeli na miran i tolerantan način živjeti s drugim narodima.“
Posljednja scena u filmu nas ponovno vraća na početak. Nakon Perhanove sahrane, i nakon što primijeti kako mali Perhan krade novčiće sa očiju pokojnika i na neki način prepozna sebe, Merdžan tužan i pokunjen izađe na kišu i prateći dječaka skrivenog u kutiji, skrene sa tog puta i završi u ostacima lokalne crkve u kojoj ga čeka samo oboren krst na kojem je naslikan Isus Krist: „Joj, Bože, šta je to sa tobom, Bože, ljubim te ja, Bože. Okrenuo si se kao i sav narod naglavačke. Ali, ne bio ja Merdžan ako te ne preokrenem“ – otpočne Merdžan razgovor sa krstom, ali uskoro od Boga zatraži da mu vrati uslugu: „Vidiš li ove kocke, Bože, daj da padnu kako treba.“ Bog odmah odgovara Merdžanu i krst ponovno pada. Dakle, religija u romskom svijetu i kod Kusturice, kao i kod Petrovićaima i svoju parodijsku stranu, jer Romi koji vjeruju u magiju, ne uspijevaju na ovome svijetu pronaći svoga Boga: „Kad je Bog bio dolje, s nama Romima nije mogao da izađe na kraj, i morao je da ode gore. Pa nisam ja kriv…“ – kaže lokalni Rom na početku filma. Kraj filma predstavlja samo nastavak života za jednog Roma, vječnog skitnicu, koji će i dalje tražiti svoju sreću i moliti se tuđem Bogu.
Za razliku od snova u Skupljačima perja, u kojima je čežnja za slobodom predstavljala život bez ograničenja (ptičji let), Dom za vješanje, zapravo, dokazuje koliko su Romi mnogo bliže zemlji nego nebu (Perhan podiže Azru pri porođaju, nakon čega se ona vraća na zemlju), te kako je smrt jedini izvjestan kraj tog nikada dovršenog uzleta (Azra umire, dok Perhan nakon skoka sa mosta, pada u voz koji ga odvozi u smrt). Uprkos svemu, Romi će nastaviti gajiti svoju beskompromisnu žudnju za konačnom slobodom, koju će sada pokušavati pronaći u ljubavi, pa makar ona značila i let u vlastitu smrt.
pulse
