Iako s vremena na vrijeme domaći televizionari počnu priču o modernizaciji, širenju na druge platforme, o novim projektima, novom pristupu pa, u slučaju HTV-a, čak i o novim bojama - u 2017. godini na domaćim televizijama bilo je vrlo malo toga što miriše na bilo kakav trud ili napredak. Domaće televizije, čini se, još samo životare na gledateljskim očima one generacije koja je navikla na 'staru' televiziju. Teško je zamisliti da će poživjeti čak i do trenutka kada zadnji pripadnik te generacije zadnji put ugasi svoj televizor u staračkom domu



Mnogo puta tijekom proteklih godina u godišnjim smo pregledima znali konstatirati da su nas domaće televizije - posebice ona javna - tijekom godine više znale zabavljati svojim unutarnjim previranjima, smjenama i zamjenama negoli programom. U državi u kojoj svi živi i poneko mrtav misle da znaju slagati program i informirati gledatelje bolje nego profesionalci - ti profesionalci najčešće završe na marginama, a glavnu riječ počnu voditi ovi koji sve znaju.


Ove godine, međutim, na javnoj televiziji nije bilo čak ni tog momenta zabave. Reorganizacije, restrukturiranje, mijenjanje šefova i urednika, ukidanje i uvođenje emisija - nikome više nije zanimljivo. Otupjeli smo nakon brojnih takvih drama i više se čak i nemamo snage zgražavati nad novim vrhuncima bedastoće koje program javne televizije u nekim svojim segmentima doseže bez imalo problema.







Ni s komercijalcima situacija nije mnogo bolja. Iako u svojem informativnom programu svim silama nastoje činiti sve ono što javnoj televiziji zbog (unutarnjih i vanjskih) političkih pritisaka ne uspijeva, ostatak im je programa, metaforički rečeno, jeftina mjuza - teška cuga (užas je njihova furka). Rasporedom dominiraju reality showovi, sapunjare, osrednji i stari filmski blockbusteri, strane se serije ciklički repriziraju na 'sporednim' kanalima ili u kasnim terminima i sve u svemu, ne poduzima se baš nijedan korak prema tome da se bilo tko od domaćih televizionara pridruži svjetskom trendu proizvodnje kvalitetnih televizijskih sadržaja, ponajviše u dramskom programu.




'Stambeno pitanje' - jedan od rijetkih svijetlih trenutaka na domaćim televizijama 2017.Autor: HRT



Prije koji mi se tjedan bio obratio jedan mladi inozemni producent koji prikuplja materijale o kvalitetnoj televiziji u istočnoj Europi te mi postavio pitanje imamo li mi u Hrvatskoj koju dobru seriju proizvedenu 2017. godine koja bi se mogla nazvati sljedbenicom svjetskih trendova u produkciji 'nove televizije'. Morala sam mu sa žaljenjem odgovoriti da nemamo jer iako je prethodnih godina bilo nekih pomaka u tom smjeru pa su bile snimljene neke izvrsne igrane i dokumentarne serije, primjerice, 'Počivali u miru', 'Crno-bijeli svijet', 'Nemoj nikome reći', 'Stambeno pitanje', 'Betonski spavači'... baš ove, 2017. godine nije bilo gotovo ničega sličnog. Kao da su se svi uspavali i kao da svi nešto čekaju, ne znajući što.

Rezultat je potpuno nepatmljiva televizijska godina, u kojoj se samo uz malo truda možemo prisjetiti nekih sitnijih ekscesa, pri čemu pod 'ekscesi' mislim i na gluposti koje su se prikazivale, odnosno događale na televizijama, ali i na onih nekoliko kvalitetnih stvari koje su očito nastale zbog slučajnog, naglog i brzo zataškanog istupanja iz standarda.







Možemo se, recimo, prisjetiti da je na javnoj televiziji u rujnu mjesecu pompozno najavljena nova jesenska shema pod nazivom 'nove boje jeseni', u kojoj su hrtovci pokušali zaspinnati činjenicu da im je program poluprazan, da su nekvalitetnim ljudima dali nove talk-showove, da su iz programa iščistili gotovo sve 'nepodobno' što bi mu dalo kakvu-takvu raznolikost te da nisu osobito ulagali u domaću produkciju igranih sadržaja, osim u par filmova produljenih na četiri-pet epizoda. Od velikog spektakla ostala je samo jedna istinski kvalitetna emisija 'A strana', dok se većina ostalog sadržaja koji je mogao biti dobar razvodnila u neprimjerenom ritmu i terminu prikazivanja. Možemo se, naravno, prisjetiti i da je jedan dio tog sadržaja došao na mjesto mnogo koherentnije i terminu prikladnije 'Hrvatske uživo', što je bio još jedan klasičan HTV-ovski moment ukidanja, previranja, smjenjivanja i zamjenjivanja zbog razloga koji nemaju veze s televizijom. Negdje u toj rubrici možemo se sjetiti i smjene Domagoja Novokmeta s mjesta urednika 'Otvorenog', a krajem godine imali smo i legendarno HTV-ovo ograđivanje od Aleksandra Stankovića zbog toga što je jednom gostu u emisiji postavljao 'nepodobna' pitanja o domovinskom ratu.




Mirjana Hrga digla je ponešto prašine uključenim mikrofonom nakon završetka intervjua s Bandićem



Komercijalci su se teško mogli mjeriti s tom količinom previranja, smjena, uvođenja i ukidanja emisija jer ipak funkcioniraju na načelima koja nisu toliko sljubljena uz ulagivanje određenim političkim orijentacijama, ali smo i od njih ove godine doživjeli nekoliko nevjerojatnih trenutaka. Ni u njihovu slučaju nije bilo riječ ni o čemu nezaboravnom, ali evo, recimo, Zoran Šprajc je u svoju OZBILJNU INFORMATIVNU emisiju doveo vidovnjakinju, kojoj je onda postavljao pitanja kao da je razgovara s političkom analitičarkom. Da i na komercijalnim televizijama zna biti previranja, smjenjivanja i sličnih drama pokazalo se i kada je Mirjana Hrga smijenjena s mjesta voditeljice emisije 'RTL Danas', ali oko svih su se tih događaja priče utišale u rekordnom roku, pokazujući da je gledateljima doista pun kufer takvih priča i popratnih sadržaja.

Program se, pak, ni po čemu i ni u čemu nije poboljšao niti je nastojao uhvatiti korak sa svijetom i takozvanom 'kvalitetnom televizijom'. Godina 2017. za hrvatske je televizije možda više nego ijedna prije izgledala kao predsmrtna koma. Iako se svako malo govorilo o novim projektima, restrukturiranjima, širenju na nove platforme, vidljivih rezultata na ekranima nije bilo. Sve je stajalo, uz povremeno malo prčkanja. 

Domaće su televizije, dakle - barem ako je suditi po njihovim aktivnostima tijekom 2017. - sasvim spremne na to da se ubrzo ugase. Jer ovo što su pokazale tijekom godine na izmaku jednostavno je životarenje na pukoj činjenici da još postoji generacija koja televiziju gleda na 'stari' i 'klasičan' način. Budući da se još nije navikla na alternative, ta generacija i dalje gleda domaće televizije, unatoč i njezinu sve glasnijem nezadovoljstvu programom. No prema onome što smo na domaćem programu vidjeli 2017. bojim se da onoga trenutka kada zadnji pripadnik te generacije u svojem staračkom domu zadnji put isključi televizijski aparat - nitko neće plakati ni s nostalgijom pričati o HTV-u, Novoj ni RTL-u. Možda me 2018. opovrgne. No te godine nekako sve brže prolaze...

tportal