"Ova skrivena plažica na razvikanom hrvatskom otoku dobro je čuvana tajna!" Tim naslovom najčitaniji je domaći portal nekidan najavio najnoviju redovnu sezonsku senzaciju, otkriće prekrasne male i teško pristupačne uvale na jednom dalmatinskom otoku, "skriveni kutak raja koji svojim čistim morem i netaknutom prirodom ostavlja bez daha".
Svake godine u ovo doba redakcijske ekspedicije naoružane mobitelima s GPS-om i kamerom razmile se Dalmacijom kao španjolski i portugalski moreplovci šesnaestim stoljećem, pa traže morski put do raja i otkrivaju daleke i neistražene uvale i plaže na koje ljudska sandala još nije kročila. Dalmatinski Indijanci, istina, odavno znaju za te “skrivene kutke raja”, znaju za njih i redovni turisti, znaju za njih i oni neredovni, eno ih u brošurama lokalne turističke zajednice – eno ih, najzad, i u lanjskim ljetnim rubrikama s povijesnim geografskim otkrićima – ali hrvatski mediji u magnovenju sveudilj i dalje senzacionalno otkrivaju te “dobro čuvane tajne”, za slučaj da negdje u njemačkim, češkim i zagrebačkim gudurama postoji još poneki avanturist koji na “razvikanom hrvatskom otoku” nije umočio dupe u kristalno more “skrivenog kutka raja”.
Pa nas onda zapljuskuju naslovima: “Na ovoj plaži nikad nema gužve, a što je najbolje – dobro je skrivena!” Ili: “Ova skrivena plaža okružena borovom šumom idealna je za one koji traže mir!” Ili: “Hrvatski otok skriva jednu od najljepših plaža na svijetu!” Ili: “Ova skrivena plaža oduzima dah ljepotom, do nje je teško doći!” Ili: “Ovu plažu nazivaju tajnim kutkom Hrvatske!” Ili: “U Hrvatskoj se krije plaža kojoj se divi i CNN!”
I tako svakog ljeta.
Prije petnaestak godina zvali su tako i mene, da za Globusov ljetni specijal, valjda kao poznavatelj tematike, uredim veliki, raskošno opremljeni prilog s pedeset najljepših skrivenih i nepoznatih dalmatinskih uvala. Bio sam iskreno zapanjen: zašto bih, zaboga – zašto bi itko – za najtiražniji tjednik u državi otkrivao nepoznate skrivene plaže i odavao njihove točne lokacije? Posao sam, jasno, odbio s prezirom. Osjećao bih se, objasnio sam redakciji, kao cinkaroš koji je odao prijatelje, kao izdajnik koji je pred okupatorskom tajnom policijom otkucao imena, adrese i telefone partizanskih ilegalaca.
Džabe je, međutim, bilo moje herojsko držanje i prkosna šutnja pred Gestapom: bilo je dovoljno domaćih izdajnika, uvijek ih ima, pa su specijali s izborima najljepših skrivenih i tajnih plaža u međuvremenu postali cijeli zaseban žanr: svakog ljeta medijski cinkaroši objavljuju spiskove s imenima, fotografijama, adresama i telefonima zabačenih uvala, i u ovih petnaestak godina nije na jadranskim obalama ostao nepopisan i nekatalogiziran nijedan kvadrat morskog žala i nijedan borovi hlad. Do jučer potpuno nepoznate, divlje i puste plaže na zabačenim dalmatinskim otocima fotografi danas moraju snimati za sunčanih zimskih dana, jer ljeti je na njima veća gužva nego na Poljudu.
Pred Gestapom i domaćim izdajnicima na koncu sam pobjegao u partizane, i sve otada živim u zaseoku što visi nad morem negdje između Trsta i Dubrovnika, pokraj jednog malog mista nedaleko drugog. Naše malo misto poznato je po prekrasnim šljunčanim plažama – po njima je dobilo i ime – ali od početka okupacije turisti su ih zauzeli sve. Ili, točnije, sve osim dvije, divlje, nepristupačne i najljepše, do kojih se teško dolazi. Za jednu ste možda i čuli, nalazi se u nedalekoj Vruji, nju smo nakon dvadesetogodišnjeg gerilskog rata tek nedavno oslobodili. Druga je potpuno nepoznata, i sve ove godine okupacije služi kao tihi i mirni ljetni azil za nas domoroce.
Ili je barem tako bilo do lani, kad ju je sasvim slučajno otkrio jedan mrski turist. I što je mrski turist napravio kad je otkrio rajsko bijelo žalo u borovom hladu, našu – a sada i njegovu – “dobro čuvanu tajnu”? Oduševljen, odmah je prekrasnu “skrivenu plažu” tagirao na Google Maps kao “Hidden Beach”! Umjesto da ostatak godišnjeg odmora provede skriven u netaknutoj prirodi, zavjerenički se namigujući s nama urođenicima, imbecil je požurio na pametnom telefonu označiti jebenu Hidden Beach, da već sutra horde braće imbecila s mobitelima u ruci, točnim koordinatama i preciznim uputama, naoružani ležaljkama, suncobranima, šatorima, SUP-ovima, ružičastim flamingosima i ručnicima površine Šlezije podignu Hidden Beach City, naprave ludi Instagram party i popišaju mu se u vlastiti ćeif, ostavljajući za sobom samo prazne limenke piva i sjajne recenzije na Google Mapsu.
I taj smo napad, hvala na pitanju, brzo i na vrijeme odbili – naša jedinica za informatičko ratovanje istog je dana uspješno uklonila “Hidden Beach” s Google Mapsa – i ostalo je neotklonjeno tek pitanje: zašto?
Zašto, zaboga, ljudi to rade?
Zašto – umjesto da uživaju u slučajno otkrivenoj prekrasnoj djevičanskoj plaži – imaju potrebu cijelom svijetu razglasiti svoje senzacionalno otkriće s točnim GPS koordinatama? Zašto samo ne dođu i uživaju? Zašto, uostalom, i drugima uskraćuju užitak slučajnog otkrića? Što je s ljudima? Kakva točno vrsta imbecila moraš biti da lutajući betoniranom Dalmacijom slučajno naiđeš na pedesetak četvornih metara netaknutog žala prelivenog tirkiznim morem, pa to odmah daš na Instagram, TikTok, Facebook, Google Maps i sve novine i portale?
Mora, sunca, žala i Dalmacije ima za sve?!
Da vam odmah kažem: nema! Nažalost i jebiga, nema.
Podsjetila me cijela stvar na zaboravljeni jedan slučaj od prije dvadeset godina, kad se među lovcima u samoborskom kraju
raširila legenda o potpuno bijeloj srni, “primjerku kakav nije zabilježen u povijesti hrvatskog lovstva”, kako je tih dana zabilježio Večernji list. Da bi se uvjerili u istinitost glasina, članovi lokalnog Lovačkog društva Šljuka krenuli su tada u šumu Konjščicu kraj Okića, gdje je zagonetna životinja navodno posljednji put viđena. Priču je u Večernjaku dovršio jedan “ugledni lovac, biznismen i vlasnik Pirotehnike iz Mirnoveca”, u ono vrijeme poznatiji kao “hrvatski kralj vatrometa”.
“Kad mi je prijatelj rekao da je vidio bijelu srnu, nisam mu baš vjerovao. Ali ipak je nas petnaestak odlučilo provjeriti o čemu je riječ. Rasporedili smo se po šumi i nakon nekoliko sati gotovo odustali od potrage. Tada sam je ugledao u daljini. Nisam mogao vjerovati svojim očima”, vidno uzbuđen pričao je kralj vatrometa. “Naciljao sam, ali ona je pobjegla prema drugoj ekipi lovaca. Ubrzo su je i oni vidjeli, te je potjerali natrag prema meni… i to je bilo to.”
Glava rijetke albino srne, da skratim priču, odrubljena i preparirana danas stoji u domu Lovačkog društva u Slavogori. U lovačkom svijetu, ona je dokaz da mitološka bijela srna zaista postoji. U stvarnom svijetu, međutim, koliko god to lovcima glupo zvučalo, bijela srna tek od tada više – ne postoji.
Danas, dvadeset godina kasnije, po trafikama i internetskim portalima vise preparirane rijetke dalmatinske albino uvale. U stvarnom svijetu, u stvarnoj Dalmaciji, one više ne postoje: u trenutku kad njihove fotografije s točnim lokacijama izađu u stotinu hiljada novinskih primjeraka i sto milijuna pregleda na Instagramu, “skrivene uvale” i “nepoznate plaže” – ne znam kako bih imbecilima drugačije to objasnio – jednostavno više nisu ni skrivene ni nepoznate. U stvarnom svijetu, u stvarnoj Dalmaciji, postoje samo prenapučena plitka pojila za manekene Instagrama.
Na stranu, eto, moj urođenički neprijateljski stav: ljetni specijal s pedeset skrivenih tajnih uvala logički je nemoguć.
Hidden Beach na Google Mapsu ne može postojati. Da postoji, ne bi bio na Google Mapsu; ako postoji, nije Hidden. Skrivena plaža kao dobro čuvana tajna na najčitanijem hrvatskom portalu nije više niti skrivena, a kamoli dobro čuvana tajna.
I kad bi nekakva okupatorska vlast od njih to zatražila, hrvatski bi se domaći izdajnici upravo utrkivali u objavljivanju ljetnih specijala s imenima, fotografijama, adresama, točnim lokacijama pripadnika pokreta otpora i ostalim “dobro čuvanim tajnama”.
Što bi rekli na Instagramu: oh, wait!
