Iako SDP-ov premijer Zoran Milanović posljednja dvadeset i četiri sata javnosti objašnjava kako se „nikoga ne tiče gdje i kod koga spava", te kako ne može ništa ako ne razumijemo što je to „dar između prijatelja", Afera prijatelj sasvim sigurno prerasta u školski primjer sukoba interesa, ali i moguće puno ozbiljniju aferu.
Premijer se poziva na privatnost i njegova privatna prijateljstva, čime zapravo vrijeđa inteligenciju građana ove zemlje. Ulaskom u Banske dvore, naime, Zoran Milanović više nije privatna osoba, nego premijer, a Emil Tedeschi nije „dečko iz kvarta", nego drugi najbogatiji tranzicijski tajkun u opljačkanoj i osiromašenoj zemlji u kojoj još uvijek nije raščišćeno kako su i na koji način svi ti ratnoprofiterski tajkuni stekli svoj prvi milijun. Dakle, nije ovo priča o Zoranu i Emilu, nego priča o premijeru i tajkunu, i utoliko se radi o vrlo ozbiljnom skandalu i indikatoru koji bi nam svima, nakon Sanadera, trebao upaliti „crvenu lampicu". I nije se tu radilo o prijateljskom daru, kako to tvrdi premijer, nego o tajkunovom nezakonitom daru predsjedniku Vlade.
Prvo, postavlja se pitanje možemo li imati povjerenja u premijera kojega na bilo koji način sponzorira drugi najbogatiji tajkun u Hrvatskoj, koji je svoje bogatstvo stekao na sumnjiv način u tranzicijskim, ratnim, devedesetim godinama. Naime, kako stvari stoje, premijer je prihvaćanjem sponzorstva od strane tajkuna Emila Tedeschija, prekršio vrlo jasne odredbe Zakona o sprječavanju sukoba interesa, koji već u Članku prvom jasno definira svrhu odredbi toga Zakona: „Svrha ovog Zakona je sprječavanje sukoba interesa u obnašanju javnih dužnosti, sprječavanje privatnih utjecaja na donošenje odluka u obnašanju javnih dužnosti, jačanje integriteta, objektivnosti, nepristranosti i transparentnosti u obnašanju javnih dužnosti te jačanje povjerenja građana u tijela javne vlasti".
Dakle, i u slučaju Afere prijatelj, radi se o tome da postoji ozbiljna sumnja kako bi sponzorsko prijateljski odnos Tedeschija i Milanovića s vremenom mogao itekako dovesti do toga taj njihov privatni odnos u nekom segmentu isto tako privatno utječe na donošenje premijerovih odluka u obnašanju javne vlasti. Zašto bi mi trebali, eto, vjerovati Milanoviću na riječ da taj njegov bliski sponzorski odnos s Tedeschijem u budućnosti, ako se to već i nije dogodilo, neće utjecati na njegove odluke kao predsjednika Vlade? Osim toga, tu je i pitanje razmjene informacija između premijera i tajkuna, odnosno radi se o tome da je premijer u mogućnosti u svojim privatnim druženjima s tajkunom, daleko od očiju javnosti, potpuno netransparentno prenijeti niz vrlo osjetljivih informacija iz vrha vlasti, koji itekako Tedeschija mogu dovesti u povoljniji položaj u njegovom poslovanju u odnosu na poduzetnike koji svoje privatno, slobodno vrijeme ne provode s premijerom. Niti možemo, niti trebamo vjerovati premijeru na riječ da se to neće dogoditi. Premijer naprosto mora znati da ponekad i ovakva druženja mogu predstavljati sukob interesa.
Već Članak drugi Zakona, jasno definira i razlučuje privatni od javnog interesa kada se radi o obnašanju javne vlasti.
„U obnašanju javne dužnosti dužnosnici ne smiju svoj privatni interes stavljati iznad javnog interesa. Sukob interesa postoji kada su privatni interesi dužnosnika u suprotnosti s javnim interesom, a posebice kada: privatni interes dužnosnika utječe na njegovu nepristranost u obavljanju javne dužnosti ili se osnovano može smatrati da privatni interes dužnosnika utječe na njegovu nepristranost u obavljanju javne dužnosti ili privatni interes dužnosnika može utjecati na njegovu nepristranost u obavljanju javne dužnosti", propisuje se Člankom 2. Zakona o spriječavanju sukoba interesa.
Priznat ćete, nesporno postoji opasnost od toga da bi privatni interes i u slučaju prijateljstva premijera i tajkuna itekako u određenom trenutku mogao utjecati na Milanovićevu nepristranost u obavljanju javne dužnosti, pogotovo jer se radi o tako bahatoj, arogantnoj osobi, koja očito ne shvaća i ne razumije taj koncept i problem sukoba interesa kao takav. To je Milanović vrlo jasno pokazao svojim odgovorom na reakciju javnosti na informacije o sponzorskom odnosu njega i Tedeschija.
Za aktualnog premijera, doduše, puno je ozbiljnija odredba Članka 5. Zakona:
„Dužnosnici ne smiju biti ni u kakvom odnosu ovisnosti prema osobama koje bi mogle utjecati na njihovu objektivnost".
Osim toga, ovim Zakonom se posebno problematizira i odnos dužnosnika sa interesno „povezanim osobama", a iz sadržaja Članka 4. Zakona jasno bi moglo proizlaziti kako se tajkun Tedeschi u ovom slučaju može smatrati osobom interesno povezanom s dužnosnikom, u ovom slučaju premijerom:
„Povezane osobe u smislu ovog Zakona su osobe navedene u stavku 2. ovog članka te ostale osobe koje se prema drugim osnovama i okolnostima opravdano mogu smatrati interesno povezanima s dužnosnikom".
Zakonske odredbe o primanju darova, pak, definitivno govore o tome kako je premijer boravkom u tajkunovoj vili prekršio Zakon o sprječavanju sukoba interesa. Tako je člankom jedanaestim jasno propisano: „Darom u smislu ovog Zakona smatra se novac, stvari bez obzira na njihovu vrijednost, prava i usluge dane bez naknade koje dužnosnika dovode ili mogu dovesti u odnos zavisnosti ili kod njega stvaraju obvezu prema darovatelju", dok je u nastavku propisana visina vrijednosti dara kojeg premijer smije primiti: „Dužnosnik smije zadržati samo dar simbolične vrijednosti i to najviše u vrijednosti do 500,00 kuna od istog darovatelja".
Jedno je sigurno; noćenje u luksuznoj vili na Hvaru, kao i troškovi prehrane, daleko nadilaze iznos od pet stotina kuna, koliko je premijeru Zakonom dopušteno primiti u obliku dara. Nemoguće je bilo gdje na Hvaru u takvom smještaju dobiti prenoćište za iznos manji od ovog kojeg propisuje Zakon, pa je nedvojbeno da je premijer prihvaćanjem ovog tajkunovog sponzorstva prekršio ove zakonske odredbe, čime se našao u sukobu interesa, a kao što sam ranije pisao sukob interesa može se tumačiti i kao korupcija.
Nesporno je, dakle, kako je premijer svojim boravkom u hvarskoj vili drugog najbogatijeg tajkuna u zemlji, grubo i bahato prekršio Zakon, a potom bahato odgovorio na interes javnosti na ovakvo njegovo ponašanje. Slično je reagirao i za korupciju optuženi Ivo Sanader, kada smo ga kao premijera javno prozivali zbog sličnih prijateljstava, a i bivši predsjednik Mesić kada je javnost od njega tražila odgovore o tome koji su mu prijatelji posudili višemilijunski iznos za kupnju novog stana. Premijerova bahatost, ipak ne mijenja činjenicu da je prekršio Zakon.
I to ne samo Zakon o sprječavanju sukoba interesa. Naime, kako tvrdi poznata civilna aktivistica sa Hvara, Tedeschijeva Vila Florijana, u uvali Parja, na zapadnoj strani Hvara, sagrađena je potpuno – bespravno. Tajkunova vila, dakle, u kojoj je boravio premijer, tvrdi se, nema niti građevinsku, ni uporabnu, niti bilo kakvu dozvolu, a nalazi se i na lokaciji na kojoj takvu dozvolu nije bilo niti moguće ishoditi. Osim toga, obala koju je tajkun privatizirao, a premijer prilikom nedavnog posjeta koristio, nezakonito je uzurpirana, i za sve radove koje je tajkun obavljao na obali, nije imao nikakvu potrebnu dozvolu nadležnih institucija.
Ironično, premijer je upravo iz tako nezakonito sagrađene tajkunske vile telefonom smijenio ministricu zaštite okoliša, čije bi inspekcijske službe bile nadležne za ovu gradnju uz samu obalu mora. Već ta činjenica budi sumnju u objektivnost premijera i moguće interese koji su stajali iza smjene Mirele Holy. Tako je, osim evidentnog sukoba interesa i kršenja odredba Zakona o sprječavanju sukoba interesa premijer spavao i u, kako se tvrdi, bespravno sagrađenoj tajkunskoj vili. Ne preostaje ništa drugo nego se zapitati hoće li tajkunu, sada nakon premijerovog posjeta, legalizacija bespravno sagrađene vile biti olakšana.
Izvor: seebiz.eu
