Kada su nedavno pred Županijskim sudom u Zagrebu zbog propusta pojedinih djelatnika Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu, „pale“ pojedine optužnice poput one protiv Mladinea, javno, putem medija, ali i u kuloarima tražila se odgovornost tadašnje županijske državne odvjetnice Željke Pokupec, koja je na kraju podnijela ostavku.
Pokupec je na takav potez bila praktički prisiljena što pod pritiskom medija koji su na ovaj ili onaj način povezani s krim podzemljem ili pak s polusvijetom kojeg možemo nazvati političkom mafijom, a što pod pritiskom unutar samog Državnog odvjetništva u čemu je prema nekim izvorima prednjačio današnji glavni državni odvjetnik Dinko Cvitan. Bilo kako bilo, Pokupec se na kraju povukla sa dužnosti u Državnom odvjetništvu.Začuđuje, međutim, kako sada ti isti mediji, ti isti kuloari i ti isti pravosudni, politički, mafijaški, kojekakvi krugovi, ne pozivaju na odgovornost predsjednika Županijskog suda u Zagrebu, Ivana Turudića, čiju je presudu protiv bivšeg HDZ-ovog premijera Sanadera Ustavni sud srušio argumentima koji se svode u principu na – nezakonito vođen sudski postupak. Za to nije odgovoran i kriv apstraktan netko – nitko. Nego imenom i prezimenom Ivan Turudić. Opravdano je u ovakvoj situaciji, zapravo, javno postaviti pitanja koja se nameću logičnima, kada govorimo o zakonitosti sudskog procesa protiv Ive Sanadera, i posljedica koje ovakav krah tog antikorupcijskog procesa može imati.Prvo, kako i kada je Ivan Turudić postao predsjednik Županijskog suda u Zagrebu? Pod vrlo čudnim i u najmanju ruku sumnjivim okolnostima, uoči HDZ-ovog odlaska s vlasti potkraj 2011. godine. Bilo je to jedno od zadnjih velikih imenovanja koje je odrađeno u mandatu HDZ-ove Vlade, ma koliko danas HDZ-ovci tvrdili kako se nije radilo o političkom utjecaju na odluku kojom je Državno sudbeno vijeće krajem studenog 2011. godine imenovalo Turudića na čelo jednog od najvećih sudova u zemlji. Prvi put je Turudića na mjesto šefa Županijskog suda u Zagrebu htio imenovati, zanimljivo, upravo bivši premijer Sanader, koji je prema svjedočenju Vesne Škare Ožbolt, još 2005. godine inzistirao kod tadašnje ministrice pravosuđa da se na čelo zagrebačkog Županijskog suda imenuje upravo Turudić. Škare Ožbolt javno tvrdi kako je odbila taj Sanaderov zahtjev, te kako je upravo njen sukob sa Sanaderom oko imenovanja Turudića bio razlog njezine smjene u Sanaderovoj Vladi. Sanader je, prema tvrdnjama bivše ministrice govorio kako je Turudić „naš dečko“.
Osim toga, Turudić je zahvaljujući političkom utjecaju HDZ-a 2009. godine izabran za predsjednika Državnog sudbenog vijeća, istog tijela koje je samo dvije godine kasnije donijelo odluku o njegovom imenovanju za predsjednika Županijskog suda u Zagrebu (doduše tada Turudić više nije bio predsjednik DSV-a). U napredovanju Ivana Turudića kroz pravosudnu hijerarhiju u ovoj zemlji, dakle, kao najbitniji faktor pojavljuje se jedno – kontinuitet političkog utjecaja HDZ-a. U vrijeme Turudićevog predsjedavanja DSV-om u medijima su bili učestali napisi o nepravilnostima i nezakonitostima u radu tog tijela, a Turudića se javno prozivalo za navodno nezakonito imenovanje čak pedeset i sedam sudaca. Dakle, Turudić je bio jedan od ključnih igrača u HDZ-ovom kadroviranju sudova u Hrvatskoj, čime je kao poveznica između tada vladajućeg HDZ-a i DSV-a, mogao utjecati na takav kadrovski sastav sudaca na sudovima, koji bi mogao politički više pogodovati HDZ-ovoj vlasti, što u stvari predstavlja jedan od ozbiljnih oblika političke korupcije koji se često radno naziva – kadrovskom korupcijom. Jednostavnim riječnikom napisano; Turudića bismo mogli nazvati HDZ-ovim kadrovikom hrvatskog pravosuđa.
Nije beznačajna niti činjenica da je Turudić bio vrlo blizak i sa bivšim glavnim tajnikom HDZ-a Brankom Bačićem, s kojim se privatno družio i ispijao nedjeljne kavice na zagrebačkoj špici (što dokazuje i fotografija koju sam snimio krajem veljače 2012. godine), a koji je u vrijeme njihovih privatnih druženja bio (formalnopravno je još uvijek) jedan od ključnih svjedoka u sudskim procesima protiv Sanadera. Sasvim slučajno! Što je još zanimljivije u svjetlu najnovije odluke Ustavnog suda, s Bačićem i Turudićem je nedjeljne kave na špici u privatnim druženjima ispijao i sudac Ustavnog suda Miroslav Šeparović, pa bi se iz cijele te priče mogla izvući vrlo zanimljiva pitanja, koja bi ozbiljno problematizirala kako Turudićev sudski postupak protiv Sanadera, tako i najnoviju odluku Ustavnog suda. Naime, iako ne možemo govoriti o nekim čvrstim dokazima, svakako možemo raspravljati o tome da postoji dovoljno indicija koje ukazuju na (vrlo blago rečeno) čudnu, da ne kažem sumnjivu spregu, političkog vrha HDZ-a s prvim čovjekom zagrebačkog Županijskog suda i s pojedinim vrlo utjecajnim sucima Ustavnog suda.
Je li moguće da je sve oko ovog postupka protiv Sanadera bio samo dobro dogovoren i uigran scenarij, kako bi se na kraju sve optužbe i inkriminacije protiv HDZ-ovog premijera, pa i same stranke toliko izbanalizirale da bi na kraju dovele neminovno do političko pravosudnog debakla, na kraju kojeg neće biti jasno tko je korumpiran, a kome je kako se Sanader cijelo vrijeme branio politički pakirano?! Kada vidimo sve te pozadinske, zakulisne, tajne ili javne međusobne veze i povezanost ključnih igrača u ovoj pravosudno, političko, kriminalno, korupcijskoj trakavici, svaka naša sumnja kako se moguće radi o unaprijed dogovorenoj priči u Slučaju Sanader i ne izgleda tako nemoguće. U protivnom trebalo bi vjerovati da je Turudić neiskusni, polupismeni, neobrazovani, neškolovani, amaterski sudac, koji eto nije znao kako suditi u ovako važnom antikorupcijskom procesu pa je sudio – nezakonito. A u tu priču će malo tko od u ovoj zemlji povjerovati. Kada sam i ja snimio HDZ-ovsko pravosudni trojac na famoznoj zagrebačkoj kavi u veljači 2012. godine, nisam doduše mogao predvidjeti koliko će ta fotka postati aktualna samo tri godine kasnije, i koliko će veza HDZ- Bačić – Turudić – Šeparović, zapravo dovesti u pitanje legitimnost, ali i legalnost funkcioniranja hrvatskog pravosuđa i najviših sudova u ovoj zemlji. Je li moguće da se ovdje radi o davno dogovorenom, lukavo isplaniranom i tehnički odlično izvedenom projektu kojeg bismo mogli nazvati nekom vrstom pravosudnog državnog udara u korupcijskoj sprezi s najkorumpiranijom političkom strankom u Hrvatskoj? Svi ovi njihovi zakulisni odnosi i igre ostavljaju dovoljno mjesta za ovakva pitanja i špekulacije.
Ako oni imaju pravo na svoje igre, mi imamo pravo na ovakva nezgodna pitanja, i nezgodne pretpostavke.
Drugo, što svi zaboravljaju („slučajno“ ili ne), a ne manje bitno je činjenica da je jedan od odlučujućih faktora kod imenovanja sudaca i tzv. sigurnosna procjena, koju su i u slučaju Turudića, ali i u slučaju Šeparovića, kao i u slučaju mnogih drugih sudaca morali dati djelatnici Sigurnosno obavještajne agencije, koje je kontrolirao ni manje ni više nego – Tomislav Karamarko. Kada uzmemo u obzir da je, zbog političkih i drugih posljedica presude Sanaderu kao i presude protiv HDZ-a, upravo Karamarko danas zainteresiran da „opere“ HDZ od optužbi i presuda za korupciju, organizirani kriminal i ratno profiterstvo, nije teško zamisliti da je pod Karamarkovom koordinacijom osmišljen takav plan, kojim bi se korištenjem zakulisnih utjecaja u pravosuđu ishodile odluke poput ovog najnovijeg Rješenja Ustavnog suda. Osim toga, Turudić je kao tzv. uskočki sudac morao proći ozbiljniju sigurnosnu provjeru od mnogih drugih.
Bilo kako bilo, Turudić naprosto mora snositi osobnu i sudačku odgovornost za „pad“ presude protiv Ive Sanadera. Takav ishod ovog antikorupcijskog procesa značajno i opasno kompromitira ionako već uvelike diskreditirano pravosuđe, za koje su neki europski diplomati i ne tako davno javno govorili kako „nitko u Europi ne bi htio pred hrvatski sud“. Od te famozne izjave na tim istim sudovima nisu se promijenili niti kadrovi, ni način funkcioniranja. Sve je ostalo isto, promijenila se tek pokoja ploča na ulazu, poneka zgrada, unutarnje dekoracije i slična kozmetička dotjerivanja.
Odluka Ustavnog suda u Slučaju Sanader za Aferu Hypo i INA – MOL dugoročno je opasnija od afere s arbitražom oko Piranskog zaljeva. Uzroci i posljedice su puno ozbiljniji dalekosežniji i dugoročniji, ali nitko, čini se, ovih dana neće javno reći na koji način ova nova situacija realno ugrožava tzv. nacionalnu sigurnost u tzv. državi. I na koji način ovakav rasplet antikorupcijskog sudskog procesa protiv Ive Sanadera otvara pitanje korupcijske kadrovske hobotnice koja je premrežena hrvatskim pravosuđem, policijom, tužiteljstvima, obavještajnim službama, državnim institucijama i političkim strankama. Sada je bolji trenutak od onog kada je to pitanje postavljeno Sanaderu, da se ponovno javno pita svu tu premreženu garnituru: Vlada li Hrvatskom mafija?
Osim toga, Turudić je zahvaljujući političkom utjecaju HDZ-a 2009. godine izabran za predsjednika Državnog sudbenog vijeća, istog tijela koje je samo dvije godine kasnije donijelo odluku o njegovom imenovanju za predsjednika Županijskog suda u Zagrebu (doduše tada Turudić više nije bio predsjednik DSV-a). U napredovanju Ivana Turudića kroz pravosudnu hijerarhiju u ovoj zemlji, dakle, kao najbitniji faktor pojavljuje se jedno – kontinuitet političkog utjecaja HDZ-a. U vrijeme Turudićevog predsjedavanja DSV-om u medijima su bili učestali napisi o nepravilnostima i nezakonitostima u radu tog tijela, a Turudića se javno prozivalo za navodno nezakonito imenovanje čak pedeset i sedam sudaca. Dakle, Turudić je bio jedan od ključnih igrača u HDZ-ovom kadroviranju sudova u Hrvatskoj, čime je kao poveznica između tada vladajućeg HDZ-a i DSV-a, mogao utjecati na takav kadrovski sastav sudaca na sudovima, koji bi mogao politički više pogodovati HDZ-ovoj vlasti, što u stvari predstavlja jedan od ozbiljnih oblika političke korupcije koji se često radno naziva – kadrovskom korupcijom. Jednostavnim riječnikom napisano; Turudića bismo mogli nazvati HDZ-ovim kadrovikom hrvatskog pravosuđa.
Nije beznačajna niti činjenica da je Turudić bio vrlo blizak i sa bivšim glavnim tajnikom HDZ-a Brankom Bačićem, s kojim se privatno družio i ispijao nedjeljne kavice na zagrebačkoj špici (što dokazuje i fotografija koju sam snimio krajem veljače 2012. godine), a koji je u vrijeme njihovih privatnih druženja bio (formalnopravno je još uvijek) jedan od ključnih svjedoka u sudskim procesima protiv Sanadera. Sasvim slučajno! Što je još zanimljivije u svjetlu najnovije odluke Ustavnog suda, s Bačićem i Turudićem je nedjeljne kave na špici u privatnim druženjima ispijao i sudac Ustavnog suda Miroslav Šeparović, pa bi se iz cijele te priče mogla izvući vrlo zanimljiva pitanja, koja bi ozbiljno problematizirala kako Turudićev sudski postupak protiv Sanadera, tako i najnoviju odluku Ustavnog suda. Naime, iako ne možemo govoriti o nekim čvrstim dokazima, svakako možemo raspravljati o tome da postoji dovoljno indicija koje ukazuju na (vrlo blago rečeno) čudnu, da ne kažem sumnjivu spregu, političkog vrha HDZ-a s prvim čovjekom zagrebačkog Županijskog suda i s pojedinim vrlo utjecajnim sucima Ustavnog suda.
Je li moguće da je sve oko ovog postupka protiv Sanadera bio samo dobro dogovoren i uigran scenarij, kako bi se na kraju sve optužbe i inkriminacije protiv HDZ-ovog premijera, pa i same stranke toliko izbanalizirale da bi na kraju dovele neminovno do političko pravosudnog debakla, na kraju kojeg neće biti jasno tko je korumpiran, a kome je kako se Sanader cijelo vrijeme branio politički pakirano?! Kada vidimo sve te pozadinske, zakulisne, tajne ili javne međusobne veze i povezanost ključnih igrača u ovoj pravosudno, političko, kriminalno, korupcijskoj trakavici, svaka naša sumnja kako se moguće radi o unaprijed dogovorenoj priči u Slučaju Sanader i ne izgleda tako nemoguće. U protivnom trebalo bi vjerovati da je Turudić neiskusni, polupismeni, neobrazovani, neškolovani, amaterski sudac, koji eto nije znao kako suditi u ovako važnom antikorupcijskom procesu pa je sudio – nezakonito. A u tu priču će malo tko od u ovoj zemlji povjerovati. Kada sam i ja snimio HDZ-ovsko pravosudni trojac na famoznoj zagrebačkoj kavi u veljači 2012. godine, nisam doduše mogao predvidjeti koliko će ta fotka postati aktualna samo tri godine kasnije, i koliko će veza HDZ- Bačić – Turudić – Šeparović, zapravo dovesti u pitanje legitimnost, ali i legalnost funkcioniranja hrvatskog pravosuđa i najviših sudova u ovoj zemlji. Je li moguće da se ovdje radi o davno dogovorenom, lukavo isplaniranom i tehnički odlično izvedenom projektu kojeg bismo mogli nazvati nekom vrstom pravosudnog državnog udara u korupcijskoj sprezi s najkorumpiranijom političkom strankom u Hrvatskoj? Svi ovi njihovi zakulisni odnosi i igre ostavljaju dovoljno mjesta za ovakva pitanja i špekulacije.
Ako oni imaju pravo na svoje igre, mi imamo pravo na ovakva nezgodna pitanja, i nezgodne pretpostavke.
Drugo, što svi zaboravljaju („slučajno“ ili ne), a ne manje bitno je činjenica da je jedan od odlučujućih faktora kod imenovanja sudaca i tzv. sigurnosna procjena, koju su i u slučaju Turudića, ali i u slučaju Šeparovića, kao i u slučaju mnogih drugih sudaca morali dati djelatnici Sigurnosno obavještajne agencije, koje je kontrolirao ni manje ni više nego – Tomislav Karamarko. Kada uzmemo u obzir da je, zbog političkih i drugih posljedica presude Sanaderu kao i presude protiv HDZ-a, upravo Karamarko danas zainteresiran da „opere“ HDZ od optužbi i presuda za korupciju, organizirani kriminal i ratno profiterstvo, nije teško zamisliti da je pod Karamarkovom koordinacijom osmišljen takav plan, kojim bi se korištenjem zakulisnih utjecaja u pravosuđu ishodile odluke poput ovog najnovijeg Rješenja Ustavnog suda. Osim toga, Turudić je kao tzv. uskočki sudac morao proći ozbiljniju sigurnosnu provjeru od mnogih drugih.
Bilo kako bilo, Turudić naprosto mora snositi osobnu i sudačku odgovornost za „pad“ presude protiv Ive Sanadera. Takav ishod ovog antikorupcijskog procesa značajno i opasno kompromitira ionako već uvelike diskreditirano pravosuđe, za koje su neki europski diplomati i ne tako davno javno govorili kako „nitko u Europi ne bi htio pred hrvatski sud“. Od te famozne izjave na tim istim sudovima nisu se promijenili niti kadrovi, ni način funkcioniranja. Sve je ostalo isto, promijenila se tek pokoja ploča na ulazu, poneka zgrada, unutarnje dekoracije i slična kozmetička dotjerivanja.
Odluka Ustavnog suda u Slučaju Sanader za Aferu Hypo i INA – MOL dugoročno je opasnija od afere s arbitražom oko Piranskog zaljeva. Uzroci i posljedice su puno ozbiljniji dalekosežniji i dugoročniji, ali nitko, čini se, ovih dana neće javno reći na koji način ova nova situacija realno ugrožava tzv. nacionalnu sigurnost u tzv. državi. I na koji način ovakav rasplet antikorupcijskog sudskog procesa protiv Ive Sanadera otvara pitanje korupcijske kadrovske hobotnice koja je premrežena hrvatskim pravosuđem, policijom, tužiteljstvima, obavještajnim službama, državnim institucijama i političkim strankama. Sada je bolji trenutak od onog kada je to pitanje postavljeno Sanaderu, da se ponovno javno pita svu tu premreženu garnituru: Vlada li Hrvatskom mafija?
