Piše: Ivica Ivanišević (Slobodna)
Da je Rade Šerbedžija umro s navršenih četrdeset godina, i u našoj službenoj povijesti i u našim neslužbenim uspomenama ostao bi upamćen kao jedan od najvećih glumaca ikada. Do tada je, naime, na filmu i televiziji odigrao pedeset (alo, pedeset!) uloga, mahom glavnih. Ma koliko god se ubijali surfajući internetom, nigdje nećete pronaći precizno knjigovodstvo njegovih kazališnih angažmana.
Možete se samo osloniti na vlastito varljivo pamćenje i pabirke iz požutjelih novina, pa zaključiti kako je na daskama zagrebačkog HNK, Gavelle, Teatra &TD, Dubrovačkih ljetnih igara i pitaj boga gdje sve ne odigrao na desetke antologijskih predstava. Kanonska djela hrvatske dramske književnosti u našoj kolektivnoj memoriji žive glasom Rade Šerbedžije.
Filmovi, knjige i koncerti
Koju god Krležinu rečenicu pročitali, u vašem će uhu odjekivati baritonom toga velikog glumca. On, međutim, nije preminuo 1986. Živ je i danas. Hvala bogu i ličkim genima (uostalom, i otac mu je još uvijek vitalan), dobroga je zdravlja i, čini se, nepresušne radne energije.
U zadnja tri desetljeća nanizao je – pozor, molim! – devedesetak filmskih i televizijskih uloga. Oprostite što vam ne mogu ponuditi točnu brojku, ali nekoliko projekata na kojima je u zadnje dvije godine sudjelovao u različitim su fazama produkcije, a meni je gnjavaža ažurirati njihov status. Napisao je i ponešto knjiga, snimio nekoliko albuma, otpjevao mnoge koncerte, kao pedagog ispratio lijep broj generacija studenata…
Radu Šerbedžiju sustigao je, izgleda, usud imena: naradio se za cijeli bataljun ljudi. I dočekao da ga taj bataljun, figurativno i doslovce, prokune kao otpadnika. Gospoda su, naime, načula da su neki portali, isprva srbijanski, a potom i hrvatski, prenijeli njegovu navodnu izjavu u kojoj su se prepoznali, što ih je uvrijedilo do te mjere da im je u zaštitu trebalo stati ministarstvo.
Što je to rekao?
U svibnju ove godine u Registru branitelja bilo je upisano više od pola milijuna ljudi (ako hoćete sasvim precizno, 505.221 osoba). Visoko državno tijelo koje skrbi o njihovim pravima procijenilo je da ih ugrožava jedan jedincati čovjek, k tome star sedamdeset godina, nenaoružan i bez ratnoga iskustva, pa mu je očitalo prijeteću bukvicu.
Pritom se nitko nije potrudio provjeriti što je Šerbedžija uistinu kazao, je li njegova izjava autorizirana ili slobodno naštrikana od kojega manje skrupuloznog kolege novinara. A i zašto bi kad se već dulje od 25 godina njega zdušno etiketira, i to prokušanom tehnologijom: prvo pljuni, onda zalijepi. Tobožnja izjava još je mila majka u usporedbi s nekim drugim navodnim grijesima koji su mu stavljani na teret.
Sjećate se, uostalom, koliko se dugo našim medijskim prostorom širila morbidna laž da je snimao film u vukovarskim ruševinama. Pa i dan-danas ona se širi klozetskim portalima, premda je svatko kome je stalo do istine u hipu može provjeriti i onda demantirati.
Čime je to Rade Šerbedžija zaslužio milost čerečenja? Je li problem u činjenici što se u godinama velike nacionalističke perestrojke nije htio promijeniti, nego je ostao dosljedan svojim uvjerenjima. Ili je stvar u tome što je najveći hrvatski glumac, da izvinete, Srbin? Najveći?
O, svašta bi vam o toj kvalifikaciji mogli reći naši domovinski ljepodusi. Za njih je on, pazite sad, „samo sporedni glumac u komercijalnim američkim produkcijama“. Nema veze što su njegovo kvrgavo prezime kadri izgovoriti deseci milijuna ljudi s različitih meridijana, koji su ga gledali u „Batmanu“ i u „Harryju Potteru“, ali i u nizu nagrađivanih art-filmova.
Nema veze ni to što se glavne uloge sasvim rijetko pišu za tipove sa sedam banki u životnome kalendaru. Konačno, nema veze što je Rade Šerbedžija zapravo jedan od najvećih hrvatskih izvoznih proizvoda, barem u rangu „Bajadere“ i „Vegete“. Svoje suptilne kritičare on će zadovoljiti tek ako se i fizički odluči izvesti, pa riječku adresu trajno zamijeni nekom američkom ili barem engleskom.
Što mu bi?
I fakat, koji je klinac tome čovjeku da i dalje trpi kako ga rulja ponižava i valja po blatu? Na svijetu još uvijek ima dovoljno zemalja – i uvijek će ih biti – u kojima njegovo ime izaziva poštovanje, gdje će ga titulirati kako je i red, kao velikoga glumca naše epohe, čija umjetnička biografija zapanjuje, kao facu koja je neizbrisivom tintom upisana u pamćenje civilizirana svijeta.
Konačno, na svijetu ima dovoljno zemalja u kojima će ulicom moći hodati strepeći samo od toga hoće li na njega navaliti oduševljeni fanovi koji bi s njim okinuli poneki selfie, ali ne i mrmoti koji bi ga rado okinuli šakom u potiljak.
radiogornjigrad
Da je Rade Šerbedžija umro s navršenih četrdeset godina, i u našoj službenoj povijesti i u našim neslužbenim uspomenama ostao bi upamćen kao jedan od najvećih glumaca ikada. Do tada je, naime, na filmu i televiziji odigrao pedeset (alo, pedeset!) uloga, mahom glavnih. Ma koliko god se ubijali surfajući internetom, nigdje nećete pronaći precizno knjigovodstvo njegovih kazališnih angažmana.
Možete se samo osloniti na vlastito varljivo pamćenje i pabirke iz požutjelih novina, pa zaključiti kako je na daskama zagrebačkog HNK, Gavelle, Teatra &TD, Dubrovačkih ljetnih igara i pitaj boga gdje sve ne odigrao na desetke antologijskih predstava. Kanonska djela hrvatske dramske književnosti u našoj kolektivnoj memoriji žive glasom Rade Šerbedžije.
Filmovi, knjige i koncerti
Koju god Krležinu rečenicu pročitali, u vašem će uhu odjekivati baritonom toga velikog glumca. On, međutim, nije preminuo 1986. Živ je i danas. Hvala bogu i ličkim genima (uostalom, i otac mu je još uvijek vitalan), dobroga je zdravlja i, čini se, nepresušne radne energije.
U zadnja tri desetljeća nanizao je – pozor, molim! – devedesetak filmskih i televizijskih uloga. Oprostite što vam ne mogu ponuditi točnu brojku, ali nekoliko projekata na kojima je u zadnje dvije godine sudjelovao u različitim su fazama produkcije, a meni je gnjavaža ažurirati njihov status. Napisao je i ponešto knjiga, snimio nekoliko albuma, otpjevao mnoge koncerte, kao pedagog ispratio lijep broj generacija studenata…
Radu Šerbedžiju sustigao je, izgleda, usud imena: naradio se za cijeli bataljun ljudi. I dočekao da ga taj bataljun, figurativno i doslovce, prokune kao otpadnika. Gospoda su, naime, načula da su neki portali, isprva srbijanski, a potom i hrvatski, prenijeli njegovu navodnu izjavu u kojoj su se prepoznali, što ih je uvrijedilo do te mjere da im je u zaštitu trebalo stati ministarstvo.
Što je to rekao?
U svibnju ove godine u Registru branitelja bilo je upisano više od pola milijuna ljudi (ako hoćete sasvim precizno, 505.221 osoba). Visoko državno tijelo koje skrbi o njihovim pravima procijenilo je da ih ugrožava jedan jedincati čovjek, k tome star sedamdeset godina, nenaoružan i bez ratnoga iskustva, pa mu je očitalo prijeteću bukvicu.
Pritom se nitko nije potrudio provjeriti što je Šerbedžija uistinu kazao, je li njegova izjava autorizirana ili slobodno naštrikana od kojega manje skrupuloznog kolege novinara. A i zašto bi kad se već dulje od 25 godina njega zdušno etiketira, i to prokušanom tehnologijom: prvo pljuni, onda zalijepi. Tobožnja izjava još je mila majka u usporedbi s nekim drugim navodnim grijesima koji su mu stavljani na teret.
Sjećate se, uostalom, koliko se dugo našim medijskim prostorom širila morbidna laž da je snimao film u vukovarskim ruševinama. Pa i dan-danas ona se širi klozetskim portalima, premda je svatko kome je stalo do istine u hipu može provjeriti i onda demantirati.
Čime je to Rade Šerbedžija zaslužio milost čerečenja? Je li problem u činjenici što se u godinama velike nacionalističke perestrojke nije htio promijeniti, nego je ostao dosljedan svojim uvjerenjima. Ili je stvar u tome što je najveći hrvatski glumac, da izvinete, Srbin? Najveći?
O, svašta bi vam o toj kvalifikaciji mogli reći naši domovinski ljepodusi. Za njih je on, pazite sad, „samo sporedni glumac u komercijalnim američkim produkcijama“. Nema veze što su njegovo kvrgavo prezime kadri izgovoriti deseci milijuna ljudi s različitih meridijana, koji su ga gledali u „Batmanu“ i u „Harryju Potteru“, ali i u nizu nagrađivanih art-filmova.
Nema veze ni to što se glavne uloge sasvim rijetko pišu za tipove sa sedam banki u životnome kalendaru. Konačno, nema veze što je Rade Šerbedžija zapravo jedan od najvećih hrvatskih izvoznih proizvoda, barem u rangu „Bajadere“ i „Vegete“. Svoje suptilne kritičare on će zadovoljiti tek ako se i fizički odluči izvesti, pa riječku adresu trajno zamijeni nekom američkom ili barem engleskom.
Što mu bi?
I fakat, koji je klinac tome čovjeku da i dalje trpi kako ga rulja ponižava i valja po blatu? Na svijetu još uvijek ima dovoljno zemalja – i uvijek će ih biti – u kojima njegovo ime izaziva poštovanje, gdje će ga titulirati kako je i red, kao velikoga glumca naše epohe, čija umjetnička biografija zapanjuje, kao facu koja je neizbrisivom tintom upisana u pamćenje civilizirana svijeta.
Konačno, na svijetu ima dovoljno zemalja u kojima će ulicom moći hodati strepeći samo od toga hoće li na njega navaliti oduševljeni fanovi koji bi s njim okinuli poneki selfie, ali ne i mrmoti koji bi ga rado okinuli šakom u potiljak.
radiogornjigrad
