Operacija prisvajanja neprijatelja, prisvajanja protivnika, riskira se preokrenuti čak i u samouništenje. To je današnji scenarij, scenarij nuklearne strategije. Ukratko, niko se neće spasiti u Trećem svjetskom ratu. To znamo. Zato nemojmo slijediti sablasni ples trgovaca smrću. U protivnom, nećemo imati pravedni mir u Evropi, nego ćemo imati, kako kaže Kant, vječni mir groblja i smrti.
Postoji jedna veoma raširena metafora koja se tiče rata, metafora magle. Rat je prvenstveno magla, naime ratni kontekst: kontekst onoga koji više ne razlikuje i, dakle, podupire konfuziju. Mogli bismo reći da je to neka vrst mentalne lijenosti onoga koji ne vrši razlikovanja, razlikovanja koja su pak važna za misao, ali i za život. Općenito se kaže da bi prva žrtva rata imala biti istina, ali u stvarnosti – kad se bolje pogleda – prva žrtva rata jeste, tome naprotiv, misao. Gdje je tu mentalna lijenost? Mentalna lijenost svojstvena je onima koji, na primjer, ne razlikuju Putina i Hitlera, koji povijesni kontekst, na primjer, 1938. godine svode na sasvim drukčiji kontekst, kontekst 2022. U tom smislu, magla je svakako i slika sljepoće. Rat je sljepoća i mogli bismo već reći da je mir borba protiv sljepoće. Što znači sljepoća? Sljepoća znači obamrlost, sljepoća znači ukočenost, ukrućenost. Ukrućenost što je živimo i ovih dana, militarizacija frontova i binarna shema onoga koji silom prilika nameće da se bude na jednoj strani fronte, onoga koji nameće svrstavanje. Ili si na strani Ukrajinaca ili si na strani Putina.
Što je ova binarna shema rigidnija, to je sramotniji način na koji se pacifiste uzima na nišan. Pacifisti su oni koji se ne svrstavaju ni na jednu ni na drugu stranu i stoga moraju podnositi tolike uvrede. Uvrede, na primjer, da su kukavice i cinici, da su naivni. Naprotiv, biti pacifist danas znači imati mnogo hrabrosti. Da biste bili pacifist, morate imati hrabrosti i također morate imati dobre prijatelje, dobre drugove s kojima možete razgovarati, s kojima se čak možete i sukobljavati. Potrebno je samo oporeći ratni poredak militarizacije, i u tom smislu pacifizam nipošto nije ekvidistanca, nego je ona distanca koja je zapravo distanca misli koja omogućuje zaustavljanje nasilja, koja dopušta razmišljanje. I prije svega, omogućuje nam da izbjegnemo ono što je danas iznimno opasno, naime pojednostavljivanja, prečice, prosta rješenja. Najteži je put uvijek put kompleksnosti: preispitivanje uzroka, jer samo oni koji uzroke propituju mogu obratiti pažnju i na rješenje. I onda, naravno, istina je, pacifisti su ”kompleksisti”, zagovornici ili pristaše kompleksnosti, kako je to netko ovih dana ponovno lansirao, upravo zato što ne vole simplifikaciju.
Danas znamo da postoji još jedna velika opasnost, opasnost od mistifikacije. Mistifikacija je, sad već godinama, vrlo opasna, vrlo rizična politička figura. S tim u vezi, mora se reći, mora se naglasiti, kada, na primjer, koristimo simbole ili boje unutar javnog prostora, to ima simboličku vrijednost, ima političku vrijednost. Tako, na primjer, onoga ko podiže nacionalnu tkaninu, onu Ukrajine, ja ga poštujem, to je u redu, ali on nije pacifist. Ko na trgu plješće lideru naoružane nacije koji traži još oružja, nije pacifist: to bi bila ozbiljna mistifikacija. Naravno, u redu je braniti napadnuti narod, ali problem, kao što znamo, koji nameće promišljanje, koji nameće razmišljanje, jeste da li se brani napadnuti narod s više oružja, s više nasilja, ili, naprotiv, s naglim mirom. Mistifikacija, dopustite mi reći, jeste mistifikacija onih koji, na primjer, mašu imenom Gina Strade (znameniti italijanski hirurg i mirovni aktivist, prim. prev.), kao što se događalo posljednjih dana, zauzimajući sasma suprotnu poziciju od pacifizma.
I, što je važno, ne postoje različiti pacifizmi: ne postoji, kako se želi vjerovati, integralistički, fundamentalistički pacifizam u usporedbi s pretpostavljenim pacifizmom, to jest, oštroumnijim, razboritijim, prikladnijim pacifizmom. Onaj ko podržava oružano suprotstavljanje, onaj ko podržava slanje oružja, nije pacifist. Ili oružje ili mir. Naoružani pacifizam, ratoborni pacifizam jeste oksimoron, to je kontradikcija u terminima, i stoga nas to ne smije zavesti, što znamo nažalost i od onoga što se dogodilo u Evropi u dvadesetom stoljeću. Jer oni koji su se dali zavesti, upravo pacifisti, koji su, na primjer, već u Prvom svjetskom ratu postali intervencionisti, kolaborirali su u razaranju. Zato budite oprezni, izvan tih slučajnih okolnosti koje nas tjeraju da budemo na strani onih koji čine nasilje ili onih koji ga trpe.
Danas zadatak, prvi zadatak, pacifista jeste dekonstruirati i demontirati ratnu propagandu, propagandu koja svakim danom postaje sve nasilnija i sveobuhvatnija. Propaganda, riječ propaganda je važna, ona ne znači samo širenje vijesti, propaganda znači i konsolidiranje, jer propaganda konsolidira fronte, konsolidira postrojavanja i naravno doprinosi retorici, ukrućenosti riječi. Retorika je način na koji se danas koristi riječ “predaja”. Riječ “predaja”, predati se, dio je militarističkog jezika, dio je jezika rata i koristi se umjesto pregovora, dogovora. Onaj koji je pacifist vjeruje u dogovor i prije svega vjeruje u riječ “izvan fronta”, a time i u mogućnost prevladavanja nasilja koje je uvijek gruba neposrednost. To upravo znači obratiti pažnju na dogovor, gledati na pregovore kako se ne bi izgubilo još više ljudskih života i nadasve kako bismo izbjegli nepotrebne žrtve.
Suosjećanje? Ovih sam dana vidjela, kao i svi, slike koje nam izazivaju tjeskobu, slike koje nas bole, slike – na primjer – bespomoćnih starijih ljudi koji su ostali sami, kojima niko ne može pomoći pod bombama… Ko ne osjeća tjeskobu? Ko ne osjeća bol? Ali, budite oprezni, jer empatija i samo empatija je opasna, jer uvijek je potrebno razmišljati, jer korak prema automatskoj identifikaciji jeste kratak korak. Na primjer, ne identificiram se s onima koji se proglašavaju herojima, s uniformiranim Ukrajincima i s uniformiranim Rusima koji se, prirodno veličajući riječi nasilja nacionalističkim pjesmama, bore za svoju zemlju. I željela bih reći: nikad se ne diviti nasilju. Nikad ne mrziti neprijatelje.
Čitala sam ovih dana da se govori o svojevrsnom novom sukobu civilizacija za koji se Ukrajinci bore za nas, bore za naše vrijednosti, i pitala sam se koje su to vrijednosti. Kažu nam sloboda, demokracija, ali onda i, pazite sada, domovina, nacionalni identitet, zemlja. I imam utisak da su ove posljednje upravo temeljne vrijednosti. I pitam se: da li je uzalud prošlo toliko godina i toliko desetljeća u Evropi? Nismo li težili Evropi naroda izvan nacionalnih država? Ne Evropa domovina, Evropa nacija, nego Evropa suživota, suživota s drugim? Nacija je etnički i diskriminirajući kriterij i taj je kriterij sve opasniji. Vidimo to, s jedne strane, na strani Rusa, na strani Ukrajinaca, i sve je opasnije jer se evropsko stanovništvo sve više miješa u globaliziranom svijetu. Države koriste naciju za jačanje svojih granica. Nacija koristi državu za njen fantomski integritet, etničku čistoću. I država i nacija su opasni mitovi prošlosti, o domovini da i ne govorimo.
Domovina (otadžbina, patrija) je za mene groteskna riječ, to je zemlja očeva, to je mit o autohtonosti: naime, misliti da sam rođen na ovoj zemlji, da pripadam ovoj zemlji i da zemlja pripada meni, i da imam, dakle, suvereno pravo na odbacivanje i odbijanje drugog, sve do njegove eliminacije. Ovo je vrlo opasan mit. Na kraju krajeva, suverenitet je također opasan mit: naime, ideja da ćemo biti suvereni, da postoji suvereni subjekt. Vrijedi za individuu, vrijedi za narod.
Već znamo, također zahvaljujući pandemiji, da moja sloboda nije na prvom mjestu, nego se moja sloboda uvijek spreže sa slobodom drugoga. Ljudski život je važniji od domovine, život djece, žena, staraca… i prestanimo sa žrtvovanjem za vrijednosti. Doista, danas u dvadeset i prvom stoljeću.
Zato dezertirajmo iz nacionalizama, otrgnimo se od njih, jer to znači dezertirati, i otrgnimo se od tih destruktivnih vrijednosti: dovedimo u pitanje ovaj ratni poredak. Mir ne dolazi sam od sebe, nasilje je neposredno, mir ne dolazi sam od sebe. Za mir je potreban veliki napor, veliki trud, a to je trud da se ne mrzi neprijatelj i taj trud je obilježje pacifista. Sigurno ne uspijeva svima, jer se lakše upuštati u nasilje, ubojstvo, ubijanje. Rat je upravo to: drugi se, naime, pretvara u stvar, drugi se pretvara u objekt. Postoji ova reifikacija drugog. Drugi nije samo neprijatelj nego, zapravo, objekt koji mogu eliminirati, prepreka na mom putu. Rat iz tog razloga porobljava sve. Rat je stvarnost u svojoj bjelodanosti, rat je surova stvarnost, rat je surovost stvarnosti. Ali nijema stvarnost, stvarnost bez riječi i brutalna stvarnost upravo neposrednih vrijednosti.
Mir prekida nasilje, mir je prekid. Ko želi poslati oružje, prihvaća licemjerno voditi rat tijelom drugih i stoga prihvaća rat preko punomoćnika. Posljednjih godina već smo vidjeli mnoge ratove preko punomoćnika i također mnoge takozvane pravedne ratove. Ne postoji pravedan rat, pravedni rat je kontradikcija u terminima, pravedni rat je oksimoron. Tamo gdje je rat, nema pravde. Koji bi bili kriteriji za pravedni rat? Sve dok to prihvaćamo, kao što se događa ovih dana, riskiramo slijediti ovaj apokaliptični valcer koji trgovci smrću već plešu. Apokaliptični valcer, jer upravo, znamo, sada se već govori kao da je nuklearna strategija razumljiva po sebi.
Mislim da ovih dana nasilje ove militarističke propagande dovoljno govori o svrsi, krajnjem cilju. Upravo zato što se želi pripremiti stanovništvo, nadasve se želi pripremiti one koji će biti najviše pogođeni – a to su najslabiji, najsiromašniji, najnezaštićeniji – razornim posljedicama rata. Svi oni koji su već platili, svi oni koji su platili i s pandemijom, morat će nanovo platiti. Više se ne govori o ulaganju u istraživanje, kulturu i obrazovanje. Tome smo se nadali, u novom poglavlju u povijesti Evrope, a umjesto toga govorimo o oružju, o raznim vrstama oružja, a nadasve govorimo o novom naoružavanju pojedinih evropskih zemalja. I to bi trebala biti kompaktna Evropa koju neki hvale? I to bi trebala biti kompaktnost Evrope? Ova naoružana Evropa? Ne želimo to.
Mir nije naivnost, mir nije moralna suspenzija naoružane politike, niti je pak mir ponašanje lijepih i neiskusnih duša. Mir je danas jedini spas u globaliziranom svijetu: nikada ne smijemo zaboraviti da ovaj rat jeste rat između dvije nacionalne i izrazito nacionalističke države unutar Evrope, ali po scenariju globalizacije. I onda moramo misliti da mir nije ono što treba doći. Mir je s onu stranu rata. Mir je perspektiva onoga ko promatra, onih koji podižu pogled i gledaju na alternativu, na mogućnost izvan ratnog poretka postrojavanja. Mir danas više ne može biti negativan koncept, mir se ne priprema ratom, preko rata, mir ne dolazi nakon rata, mir dolazi prije rata i mir je upravo to, naime priznanje da drugi dolazi prije mene i da ja jesam ja zahvaljujući drugome. To vrijedi za sve nas, a još više za narode. Sada imamo u pozadini scenarij Trećeg svjetskog rata, nuklearni scenarij, apokaliptični scenarij, kao što sam rekla. Rizik se ne može izmjeriti, faktor nepredvidivosti se ne može izmjeriti.
Operacija prisvajanja neprijatelja, prisvajanja protivnika, riskira se preokrenuti čak i u samouništenje. To je današnji scenarij, scenarij nuklearne strategije. Ukratko, niko se neće spasiti u Trećem svjetskom ratu. To znamo. Zato nemojmo slijediti sablasni ples trgovaca smrću. U protivnom, nećemo imati pravedni mir u Evropi, nego ćemo imati, kako kaže Kant, vječni mir groblja i smrti.
tacno
