HRT-ova dopisnica Branka Slavica već nekoliko desetljeća u SAD-u, na teret pristojbe, vježba rad od doma, izbjegavanje socijalnih kontakata, pojavljivanje u većim skupinama. U javljanju Damiru Smrtiću izvijestila je o koroni ono što je upravo pročitala na internetu, a što smo mogli pročitati i sami, nekoliko sati ranije
I u vrijeme dok prolazimo dolinom suza retoričke figure Damira Krstičevića mame osmijeh na lica milijuna. Krsto nikada ne propušta priliku da se posklizne na poledici jezika. ‘Tu smo’, rekao je ministar, ‘zajedno s hrvatskim narodom i dalje, sa svim svojim sposobnostima, na raspolaganju pružiti pomoć u borbi protiv ove pedemije koronovirusa.’ Pedemije!? Vot d fak? Kritičar Novosti najprije nije vjerovao da je dobro čuo, potom je vrtio replay (ono peto, digitalna tehnologija, čuda čini), pa se uvjerio: jest, vaistinu je rekao ‘pedemija’. Odmah nakon emisije su zaredali telefonski pozivi: je li stvarno to izgovorio? Jest, izgovorio je. Pedemija, vrag joj sriću odnija. Šalabahter u ruke, pročitati u sebi svaki govor prije čitanja naglas – ‘nije nega, nega je nego’ – i sreći i veselju neće biti kraja ni konca. Krsto nikada neće biti Mlakar, ali neće izgledati ni kao Don Kihot koji ustrajno juriša na vjetrenjače pravogovora.
Želite li znati kako će izgledati život nakon katastrofe, nemojte trošiti vrijeme na informativne emisije. Pogledajte neki kritički film iz prošlosti. U ovome o kojemu pišemo (snimljenom 1984., a preporuka je – pogledati) rečeno je sve o obnovi i solidarnosti u Zagrebu nakon potresa 2020. Kako? Pa jednostavno: u prvim prizorima vidimo kako neki općinski čelnik nakon Drugog svjetskog rata odlazi na obližnju rijeku, pored brane u izgradnji, u krivolov eksplozivom. Na obali nalazi neku zaostalu avionsku bombu pa, pokušavši je demontirati, zbog baruta koji sadrži pogine. Nešto kasnije pratimo kako svjedoci govore: ‘Poginuo je pokušavši spasiti branu koja će selu dati struju’; ‘Nije žalio dati ni svoj život da spasi decu…’ Pokojnik postaje heroj, moralni uzor, čovjek po kojemu škole dobivaju imena, udovica dobiva počasti, braniteljsku mirovinu i ljubavnika, a život reprizu još jedne stare farse. Muljanje je, ukratko, kulturni kod zapadnog Balkana – i takve ćemo prizore opet gledati. Tako je išlo poslije svih naših ratova i katastrofa, pa će tako ići i dalje. To što se radnja ovoga filma zbiva u Srbiji, nevažno je. U ‘Inspektoru Vinku’ (seriji snimljenoj iste godine u Hrvatskoj) vidimo da je takav i Zagreb. U filmu ‘Žena s krajolikom’ iz BiH cijelo selo donosi darove novom lugaru, pokušavši ga potkupiti čim je stupio na dužnost. Bandić i obnova Zagreba? Lisica i kokošinjac?
‘Hoće li gradonačelnik Zagreba Milan Bandić pomoći gradu u obnovi nakon potresa?’ pita reporter N1 stariju Zagrepčanku. ‘Mislite, bivši gradonačelnik?’ odgovara gospođa. Nešto kasnije, u studiju, Iva Puljić Šego kaže kako više skoro nije moguće naći Zagrepčanina koji podržava Bandića. Teče mu odjavna špica. Zagreb ga neće pamtiti po dobru. Milan Bandić – to je najveća samoobmana grada i njegova prvog čovjeka – nije dobio šest izbora, on ih je, to je danas posve jasno, kupio. Bandić je cijelo vrijeme potkupljivao Zagrepčane: poslovnim prostorima, stanovima, zaposlenjima, sponzorstvima, prijevozom, promaknućima. Ni kontrolor parkinga nije se mogao zaposliti bez njegova blagoslova. Zaposlio je masu ljudi iz sigurnosnih sustava, koji su mu funkcionirali kao privatna obavještajna služba. Svi su njegovi mandati bili teatar. Glumio je radnika, ljubitelja grada, asketu, zagrebačkog Fausta. Došao bi tramvajem na dan kad zasjeda skupština, potom bi, kad se svjetla reflektora ugase, sjedao u limuzinu. Šakom i kapom dijelio je novac Zagrepčana, čak i onaj iz gradske pričuve – namijenjen izvanrednim stanjima – obnavljajući zavičajne crkve rasova svoje izborne baze, ali nije škrtario ni na gradskima. Bio je veliki ktitor, ali javnim novcem. Za sanaciju najgore nesreće u gradu u zadnjih stoljeće i pol dao je dvadeset posto ili petinu svoje plaće – 3.650 kuna. A taj je zapanjujući tvrdičluk otkrio najdublju istinu – Milan Bandić, zapravo, ne voli grad koji vodi. Kakve osjećaje prema njemu uistinu gaji, strah nas je i pomisliti. Da prvi čovjek grada nije znao upravljati gradom vidjelo se po urbanizmu, odnosno devastiranim, obeščašćenim ostacima urbanizma. On je od Zagreba napravio palanku. Nakon dvadeset godina vlasti i više od stotinu milijardi kuna kojima je raspolagao odvojio je za grad manje no što odvaja za cipele i time sve rekao. Ne ponovio se.
Kako je Branka Slavica doživjela prelazak na javljanja iz samoizolacije? Pa spremnije od bilo koga: dopisnica HRT-a već nekoliko desetljeća u SAD-u, na teret pristojbe, vježba rad od doma, izbjegavanje socijalnih kontakata, pojavljivanje u većim skupinama ljudi, a to je ono što se danas stručnim jezikom epidemiologije zove samoizolacija. S par sati zakašnjenja (ovoga puta javila se skypeom iz Washingtona) izvijestila je o onome što je upravo pročitala na internetu, a što smo mogli pročitati i sami, nekoliko sati ranije. U javljanju Damiru Smrtiću saznali smo da je Ameriku pogodila pedemija korone, da im nije lako, da u Washingtonu nije dramatično kao u New Yorku i da će naredni dani biti teški. Pulitzer!
portalnovosti
N1 info, 27. ožujka, 16:00
I u vrijeme dok prolazimo dolinom suza retoričke figure Damira Krstičevića mame osmijeh na lica milijuna. Krsto nikada ne propušta priliku da se posklizne na poledici jezika. ‘Tu smo’, rekao je ministar, ‘zajedno s hrvatskim narodom i dalje, sa svim svojim sposobnostima, na raspolaganju pružiti pomoć u borbi protiv ove pedemije koronovirusa.’ Pedemije!? Vot d fak? Kritičar Novosti najprije nije vjerovao da je dobro čuo, potom je vrtio replay (ono peto, digitalna tehnologija, čuda čini), pa se uvjerio: jest, vaistinu je rekao ‘pedemija’. Odmah nakon emisije su zaredali telefonski pozivi: je li stvarno to izgovorio? Jest, izgovorio je. Pedemija, vrag joj sriću odnija. Šalabahter u ruke, pročitati u sebi svaki govor prije čitanja naglas – ‘nije nega, nega je nego’ – i sreći i veselju neće biti kraja ni konca. Krsto nikada neće biti Mlakar, ali neće izgledati ni kao Don Kihot koji ustrajno juriša na vjetrenjače pravogovora.
O pokojniku sve najlepše, Klasik TV, 30. ožujka, 23:25
Želite li znati kako će izgledati život nakon katastrofe, nemojte trošiti vrijeme na informativne emisije. Pogledajte neki kritički film iz prošlosti. U ovome o kojemu pišemo (snimljenom 1984., a preporuka je – pogledati) rečeno je sve o obnovi i solidarnosti u Zagrebu nakon potresa 2020. Kako? Pa jednostavno: u prvim prizorima vidimo kako neki općinski čelnik nakon Drugog svjetskog rata odlazi na obližnju rijeku, pored brane u izgradnji, u krivolov eksplozivom. Na obali nalazi neku zaostalu avionsku bombu pa, pokušavši je demontirati, zbog baruta koji sadrži pogine. Nešto kasnije pratimo kako svjedoci govore: ‘Poginuo je pokušavši spasiti branu koja će selu dati struju’; ‘Nije žalio dati ni svoj život da spasi decu…’ Pokojnik postaje heroj, moralni uzor, čovjek po kojemu škole dobivaju imena, udovica dobiva počasti, braniteljsku mirovinu i ljubavnika, a život reprizu još jedne stare farse. Muljanje je, ukratko, kulturni kod zapadnog Balkana – i takve ćemo prizore opet gledati. Tako je išlo poslije svih naših ratova i katastrofa, pa će tako ići i dalje. To što se radnja ovoga filma zbiva u Srbiji, nevažno je. U ‘Inspektoru Vinku’ (seriji snimljenoj iste godine u Hrvatskoj) vidimo da je takav i Zagreb. U filmu ‘Žena s krajolikom’ iz BiH cijelo selo donosi darove novom lugaru, pokušavši ga potkupiti čim je stupio na dužnost. Bandić i obnova Zagreba? Lisica i kokošinjac?
Novi dan, N1, 2. travnja, 10:00
‘Hoće li gradonačelnik Zagreba Milan Bandić pomoći gradu u obnovi nakon potresa?’ pita reporter N1 stariju Zagrepčanku. ‘Mislite, bivši gradonačelnik?’ odgovara gospođa. Nešto kasnije, u studiju, Iva Puljić Šego kaže kako više skoro nije moguće naći Zagrepčanina koji podržava Bandića. Teče mu odjavna špica. Zagreb ga neće pamtiti po dobru. Milan Bandić – to je najveća samoobmana grada i njegova prvog čovjeka – nije dobio šest izbora, on ih je, to je danas posve jasno, kupio. Bandić je cijelo vrijeme potkupljivao Zagrepčane: poslovnim prostorima, stanovima, zaposlenjima, sponzorstvima, prijevozom, promaknućima. Ni kontrolor parkinga nije se mogao zaposliti bez njegova blagoslova. Zaposlio je masu ljudi iz sigurnosnih sustava, koji su mu funkcionirali kao privatna obavještajna služba. Svi su njegovi mandati bili teatar. Glumio je radnika, ljubitelja grada, asketu, zagrebačkog Fausta. Došao bi tramvajem na dan kad zasjeda skupština, potom bi, kad se svjetla reflektora ugase, sjedao u limuzinu. Šakom i kapom dijelio je novac Zagrepčana, čak i onaj iz gradske pričuve – namijenjen izvanrednim stanjima – obnavljajući zavičajne crkve rasova svoje izborne baze, ali nije škrtario ni na gradskima. Bio je veliki ktitor, ali javnim novcem. Za sanaciju najgore nesreće u gradu u zadnjih stoljeće i pol dao je dvadeset posto ili petinu svoje plaće – 3.650 kuna. A taj je zapanjujući tvrdičluk otkrio najdublju istinu – Milan Bandić, zapravo, ne voli grad koji vodi. Kakve osjećaje prema njemu uistinu gaji, strah nas je i pomisliti. Da prvi čovjek grada nije znao upravljati gradom vidjelo se po urbanizmu, odnosno devastiranim, obeščašćenim ostacima urbanizma. On je od Zagreba napravio palanku. Nakon dvadeset godina vlasti i više od stotinu milijardi kuna kojima je raspolagao odvojio je za grad manje no što odvaja za cipele i time sve rekao. Ne ponovio se.
Dnevnik, HRT, 4. travnja, 21:56
Kako je Branka Slavica doživjela prelazak na javljanja iz samoizolacije? Pa spremnije od bilo koga: dopisnica HRT-a već nekoliko desetljeća u SAD-u, na teret pristojbe, vježba rad od doma, izbjegavanje socijalnih kontakata, pojavljivanje u većim skupinama ljudi, a to je ono što se danas stručnim jezikom epidemiologije zove samoizolacija. S par sati zakašnjenja (ovoga puta javila se skypeom iz Washingtona) izvijestila je o onome što je upravo pročitala na internetu, a što smo mogli pročitati i sami, nekoliko sati ranije. U javljanju Damiru Smrtiću saznali smo da je Ameriku pogodila pedemija korone, da im nije lako, da u Washingtonu nije dramatično kao u New Yorku i da će naredni dani biti teški. Pulitzer!
portalnovosti
