DORA se vratila nakon dugih osam godina i to je fantastična vijest za sve one koji već dugo na Fejsu nisu napisali zgroženi status koji sadrži neku varijaciju rečenice "na što oni troše naš novac".
S druge strane, ako ste baš jako željeli "mini Eurosong" ili "Eurosong za siromašne", ovo je izvanredna prilika jer posljednjih osam godina nismo imali mogućnost uživati u otprilike dva sata pokušavanja stvaranja umjetne napetosti oko toga koga ćemo poslati da pohara sredinu i dno ljestvice.
No, lako je to popljuvati. Štoviše, ekstremno je lako popljuvati svaku pjesmu, svaki nastup, svaki outfit, svaku usiljenu duhovitost ili svaki pokušaj da se gledatelje uvjeri da će netko biti duboko potresen ako neka od tih pjesama ne završi kao predstavnica Hrvatske na Eurosongu.
Pljuvanje Dore opće je mjesto i linija manjeg otpora. Treba to znati obraniti.
Sve je to sranje i sve je namješteno
Za početak, treba odgovoriti na pitanje zašto su Doru uopće vratili i po čemu je ovo bolje od toga da HRT bez previše pompe pošalje bilo koju pjesmu. Tim više jer je potpuno svejedno hoće li dosadnu pjesmu izabrati HRT ili žiri uz pomoć glasača. Na sve to, dosadnu ćemo pjesmu poslati na natjecanje koje je samo po sebi toliko "nezaboravno" da se u ovom trenutku vjerojatno ne možete ni sjetiti tko je prošle godine pobijedio, kako se pjesma zvala niti kako ide refren. No, isto to možete reći i za dodjelu Oscara, rukometno prvenstvo ili bilo što drugo što je bitno samo ljudima koji to prate.
Iako to možda nije popularno mišljenje, povratak Dore je, barem u teoriji, dobra stvar jer ljudi vole mrziti i razvijati teorije oko stvari koje su potpuno beznačajne.
Više ne morate mrziti samo pjesmu koju smo poslali na Eurosong. Sada na svom hejterskom itineraru imate čak 16 pjesama. Šesnaest razloga da se užasnuto zapitate "ovo je najbolje što smo mogli" i šesnaest prilika da pobjedu neke pjesme proglasite namještaljkom epskih razmjera.
U stvarnosti, nikog nije briga. Čak i u slučaju da je Dora očito namještena.
Da, glazbeni kužeri i "insajderi" napisat će neki ciničan status o "velikoj nepravdi", a "poznati splitski menadžer" reći će vam koga smo trebali, a koga nismo trebali slati na Eurosong i zašto, ali nikog nije briga. Stvarno nije. Možda biste i mogli razviti teoriju o tome kako bi izbor trebao biti transparentan jer se radi o novcu pretplatnika, ali ako HRT-u plaćate pretplatu, više je nego očito da niste opterećeni stvarima na koje bacate novac. Gledajte i uživajte u spoznaji da ste zaposlenicima HRT-a platili izlet u Opatiju.
Dobro je i za izvođače koji odlaze na izlet na kojem ih salijeću načelno nezainteresirani novinari koji se pretvaraju da ih zanima što misle o tome kako je prošla večer, tko su im bili favoriti i tko ih je obukao, a oni odgovaraju i pretvaraju se da ta pitanja nisu dosadna, glupa i preko kurca odrađena. Dođu, pofotkaju se, popiju, pojedu i predstave svoje pjesme od kojih 95% toga zvuči kao kombinacija desetak sličnih pjesama koje smo prethodnih godina slali na Eurosong i nisu postigle apsolutno ništa.
Čuli, vidjeli, zaboravili
Besprijekorno izvedeni medley Mije Negovetić i Dine Jelušića bio je savršen podsjetnik na to da smo nekoć davno na Eurosong slali pjesme koje su se, neovisno o konačnom plasmanu, slušale i urezale u pamćenje. Ključna riječ je "nekoć" jer od 2000. nadalje možete se prisjetiti možda dvije ili tri predstavničke pjesme od kojih je jedna "Moja štikla". A to nam puno govori. Posebno o ovih 16 pjesama.
I na stranu vokali. Vokalne su izvedbe bile, ili solidne ili fantastične. Problem je to da kvalitetni vokali ne znače mnogo ako su dio pjesme koja neće pobuditi nikakvu reakciju.
Čuli ste ih, složili se da su neke bolje, a neke lošije i nastavili dalje, ali vjerojatno niste zapamtili niti jedan refren. Radio postaje pobjedničku će pjesmu mahnito vrtjeti do završetka Eurosonga i nakon toga je nećete čuti sve dok netko ne napravi retrospektivu hrvatskih pjesama koje smo slali na Eurosong. A ako nešto nije hit ni na domaćem terenu, koliko je realno očekivati da će to postati bilo gdje drugdje?
Meh
Stoga, čemu sve ovo? Čemu sve ove saharinske balade, rasprave o kvalitetnim vokalima i filozofije o umjetničkoj vrijednosti? Govorimo o Eurosongu. Onom Eurosongu koji se pretvorio u šareni freakshow na kojem je veća šansa da ćete vidjeti opernu pjevačicu maskiranu u jednoroga nego čuti dobru pjesmu.
I to nije loše. Producenti Eurosonga znaju da je upravo freakshow ono što prodaje tu priču. Čak i ako ne pobijedi najveći cirkusant. Nije loše ni to što se Dora vratila. Problem je u tome što HRT-u nije jasno da ovo prije svega mora biti zabavno. Izuzmemo li Luku Nižetića i Manntru, povratnička Dora jedva da je imala puls.
Na kraju krajeva, Dora je i ukinuta zato što nije bilo novca za nešto impresivno. I nitko ne očekuje čuda niti raskošan spektakl na svjetskoj razini, ali barem može biti zabavno. Prestanite se truditi biti "veći katolik od pape", gnjaviti nas s pričama o "umjetničkim vrijednostima", baladama i dajte nam nešto što ćemo voljeti ili barem mrziti sa žarom.
Izaberite kriminalno grozne pjesme, očigledno namještajte pobjednike i dajte novinarima da vas razotkriju, lažirajte svađu između voditelja, neka jedna od pjesama bude najseljačkija cajka u svemiru, pozovite Vucu i ukradite mu pobjedu. Pobrinite se da se dogodi nešto. Bilo što. Ako se pjesma dobro plasira, super, ako ne - nikom ništa, ali barem smo se zabavili.
Čitajući neke reakcije na društvenim mrežama, mogli biste steći dojam da je ovogodišnja Dora bila "grozna" ili da su pjesme bile "smeće". To nije točno. Ljudi obožavaju pretjerivati. Ništa od toga nije bilo grozno niti katastrofalno. Bilo je pristojno, izvedbe su bile solidne ili jako dobre, scenski nastupi bili su na nivou, a cjelokupni događaj bio je lišen skandala. Ukratko, bilo je prokleto dosadno ili jednom riječju - meh.
A to je najgore.
