Dolaskom toplijih dana Hrvatska podlegne jednoj neobičnoj infekciji: izvanrednim konferencijama za medije. Ta bolest traje skoro pola desetljeća, a kako se čini trenutno je taj oblik političke dramaturgije u terminalnoj fazi. Iznureno tijelo konzumenta te nekoć omiljene političke zabave upravo jede strašni vuk stvarnog života, piše Julijana Adamović. Pita se kako je moguće da izvanredne i dramatične vijesti o ostavkama i sličnim stvarima doznajemo uz buku i pompu, ali redovito jedno mjesec dana prekasno i bez ikakve katarze


Druga zaredom ostavka Tomislava Karamarka na još jednoj dramatičnoj konferenciji za novinare nikog nije zapanjila dramatikom. Dapače, ja sam, kao i većina ljudi koje poznajem, oguglala na te zakašnjele i lažno dramatične izljeve demokracije.

Kako to da praktički nikada ne doživimo da političara u Hrvatskoj stjeraju u kut, a on pošteno kao šahist koji ne vidi izlaz prizna poraz i poštedi nas mrcvarenja?

Čija majka crnu vunu prede i gdje se zapetljalo?



Dvadesetog svibnja prošle godine, predsjednica države pred bankrotom sazvala je svoju prvu (rekla bih i povijesnu) izvanrednu konferenciju za tisak. Konspirativno i bez bilo kakve naznake o onome što nam želi reći, ostavila nas je da čekamo (i nagađamo) do sutradan u podne. Naciju su prolazili trnci. Što će, kvragu, tako važno reć', a ostalo je skriveno pogledu javnosti? Gdje se zapetljalo runo crne vune što nam mater godinama prede?

Jer, pet godina nije dovoljno da svjesno ili nesvjesno ovakve dramatične najave visokopozicioniranih ljudi u državi ne povežemo, recimo, s akcijom zvanom odstupanje premijera. Ili, promjena mišljenja tog istog premijera koji misli da je ova država i dalje njegov objekt uslužne djelatnosti pa će iznenadna konferencija za tisak i drama koju ona nosi biti dovoljna da se uz veliku pompu i fanfare vrati na mjesto zločina.

'Htio sam proizvesti šok koji je kasnije doveo i do deblokade sporazuma Pahor – Kosor', samouvjereno je u ljeto te 2010. izjavio u kamere tada već bivši premijer Ivo Sanader.

A onda, pet godina nakon šok-terapije koju nam je 'za naše dobro' ćaća i brižni državnik priuštio, bježanije autocestama, policijskih rotirki, kriznih poreza i početka kaznenog postupka od kojeg se toliko očekivalo, Kolinda Grabar-Kitarović je izvadila list papira i hrvatskim građanima koji su zaustavili dah u iščekivanju neke nove drame (gospodarske, kadrovske, špijunske ili barem ekološke) pročitala izjavu o sudbonosnim stvarima za ovu državu: 'odlučila sam sudjelovati u radu Državnog odbora za obilježavanje 20. obljetnice Oluje'.

I još je govorila nešto, a ništa, pune dvije minute. A onda, šokiranim novinarima i javnosti dodala jedno ljubazno 'hvala lijepa' i okrenula se na potpeticama te bez povjetarca u lakiranoj kosi nestala iza masivnih vrata dvorane za tiskovne konferencije u Uredu predsjednice RH.

I tako je Asju pojeo vuk.


Inflacija presica na kojoj znaš što će se reći, a što prešutjeti
Više nitko ne pljuga konferencije za tisak. Uništena im je čar. Nestalo je elementa drame, kuge i kolere. Devalvirale su.

Tiskaju se konferencije za tisak jedna za drugom. Dnevno nam se obraća u prosjeku dva do tri dionika aktualne hrvatske trakavice. I ne samo da imamo inflaciju tiskovnih konferencija, već unaprijed znamo što će tko na kojoj izreći ili prešutjeti.


I danas je bila ta jedna. Doduše, saziva se sa zakašnjenjem od najmanje mjesec dana. Dok ovo pišem, predsjednik jedne parlamentarne stranke postao je bivši. Govori novinarima ono što je trebao reći puno ranije, da bi ga u ovoj državi netko uopće ozbiljno shvatio.

I vjerojatno nas i dalje gleda u oči, uvjeren da među nama ipak ima priličan broj onih koji mu vjeruju kako je vukao poteze jedne zrele, racionalne i politički odgovorne osobe. Iako je srušio vlastitu vladu. Iako je doveo vlastitu stranku u položaj sličan onom koji je imala za vrijeme konferencija za tisak Ive Sanadera. Iako je unatrag nekoliko godina od javnosti percipiran kao uvjerljivo najmanje omiljen političar na hrvatskoj političkoj sceni.

Je li vlast cilj ili alat?

Vlast je toliko slatka. Osjećaj moći koji ti iskrivi ionako zakržljale sposobnosti samoprocjene i validacije vlastite vrijednosti/važnosti.



Vlast bi normalnom čovjeku bila breme, njegova usluga društvu koju nikada ne može naplatiti do kraja. Vlast bi trebala biti odricanje i muka za onog tko je vrši. Bilo kakva sumnja u takvog čovjeka bila bi mu povod da se riješi tog bremena, te muke i kaže - evo, nezahvalnici, nađite si nekog drugog, ja sam i previše sebe potrošio na vas.Kada je vlast tek sredstvo političaru u nekim drugim igrama, sve je drukčije. Onda odlazak nije skidanje bremena, nego gubljenje alata. I nije to samo bolest političara. Još je to vidljivije kada se pogleda Zdravka Mamića i HNS. I oni su uhvatili vlast koja nosi korist pa ni oni ne odstupaju, makar nastupila kataklizma.

Ma, nije to ništa čudno. Događa se oduvijek i svagdje.

Ali, vrijeme je da otkrijemo i da to nije aksiom, da može biti i normalnije.