Policijski inspektor Josip Vrbić medijski je junak. Junačku aureolu dodatno mu je učvrstila nepravomoćna sudska presuda kojom je osuđen na devet mjeseci zatvora i trogodišnju zabranu obavljanja policijskog posla. Zbog olakotnih okolnosti sudac Ivan Turudić kaznu zatvorom odmah je zamijenio dobrotvornim radom, pa je inspektor Vrbić zasad na oltar javnog interesa žrtvovao samo svoju policijsku karijeru, ali ne i slobodu.
Vrbić je nepravomoćno osuđen zato što je tijekom policijske istrage protiv bivšeg predsjednika HGK-a Nadana Vidoševića, osumnjičenog za pljačku Komorine blagajne, Jutarnjem listu doturio fotografije umjetničkih slika i lovačkih trofeja koje je bunkerirao u tajnoj prostoriji svojega doma. Javnost je bila zgrožena, ali i ogorčena zbog Vidoševićeva beskrupuloznog trošenja opljačkanog javnog novca.
Vrbić se na sudu branio da je dokaze iz policijske istrage plasirao u medije kako bi spriječio eventualno policijsko i pravosudno zataškavanje Vidoševićeve pljačke. Takvih je iskustava navodno imao i prije, iako sudu nije predočio dokaze da su neke ranije njegove istrage pospremljene u policijske ladice, a osumnjičeni počinitelji kaznenih djela ostali nekažnjeni. Prema Vrbićevim tvrdnjama, jedan od njih bio je i Vidošević.
Hvaljeni i uzorni policijski inspektor Vrbić zato je ovaj put odlučio barem djelomično uzeti pravdu u svoje ruku i prije kraja istrage i pravosudnog postupka pribiti Vidoševića na javni stup srama. I Vrbić i mediji koji su mu u javnom provaljivanju Vidoševićeve pljačkaške beskrupuloznosti dali ruku uvjereni su da je to u javnom interesu i jače od poštivanja zakonitosti istražnog i sudskog postupka i pravila policijskog posla.
Policijsko uzimanje pravde u svoje ruke ima, međutim, i svoju drugu stranu. Drastičan primjer dogodio se na vrhuncu rata u Hrvatskoj, na prijelazu iz 1991. u 1992. godinu. Policijska uprava Sisak na čijem je čelu tada bio Đuro Brodarac, dijelu medija je dostavila informaciju da je uhapsila četnika Lj. S.-a koji je na Baniji ubio trudnu Hrvaticu, rasporio joj trbuh, izvadio mrtvu bebu i na njezino mjesto stavio mrtve mačiće. LJ. S. je u policijskoj istrazi priznao monstruozno ubojstvo za koje ga je optužio pripadnik Zbora narodne garde, koji je tvrdio da je vidio mrtvo tijelo trudnice s mačićima u rasporenom trbuhu te da je od protjeranih Hrvata doznao da je počinitelj zločina upravo Lj. S., s čijim je pokojnim bratom dugo godina kao strojovođa radio na željeznici.
Zločin četničkog monstruma i prije podizanja optužnice i suđenja postao je udarna vijest. Prednjačio je tada najtiražniji tjednik - Slobodni tjednik, koji je svoju naslovnicu s fotografijom LJ. S.-a i kratkim opisom zločina koji je počinio reklamirao u udarnim terminima na svim televizijama
Zločin četničkog monstruma i prije podizanja optužnice i suđenja postao je udarna vijest. Prednjačio je tada najtiražniji tjednik - Slobodni tjednik, koji je svoju naslovnicu s fotografijom LJ. S.-a i kratkim opisom zločina koji je počinio reklamirao u udarnim terminima na svim televizijama. I najmiroljubiviji građani Hrvatske vjerojatno su poželjeli svojim rukama presuditi LJ. S.-u i svima sličnima njemu.
U moru ratnih stradanja i zločina koji su se tada događali i najokrutniji su zločini, međutim, brzo odlazili u medijski zapećak. Tako je bilo i sa zločinom LJ. S.-a iako je istražni i pravosudni postupak protiv njega proveden po ubrzanom postupku. Nije prošlo puno vremena i pred Vojnim sudom u Zagrebu sazvano je suđenje LJ. S.-u. Vojni tužitelj optužio ga je za sudjelovanje u oružanoj pobuni, a zločin koji je šokirao Hrvatsku nije ni spomenuo.
U međuvremenu je, naime, jedini svjedok pred istražnim sucem promijenio iskaz koji je dao policiji. Sada je tvrdio da je za zločin nad trudnicom i mrtvim mačićima u njezinu trbuhu čuo od skupine prognanih Hrvata, ali nije znao reći ni tko su oni i gdje se u tom trenutku nalaze. Istražni sudac i policija nisu, međutim, pronašli nijednog prognanika koji bi potvrdio svjedokovu priču, nije bilo ni drugih dokaza da je zločin doista i počinjen, a niti da ga je počinio LJ. S. No svjedok ga je nastavio teretiti da je s još dvojicom pobunjenika sudjelovao u napadu na utvrđene položaje Zbora narodne garde na kojima se i on nalazio.
U međuvremenu je obitelj LJ. S.-a angažirala odvjetnika koji ga je posjetio u zatvoru i golim okom utvrdio da je pretučen i pod prisilom priznao zločin. Isto je utvrdio i istražni sudac i navodni zločin izbacio iz optužnog prijedloga koji je predao vojnom tužitelju. LJ. S., njegova obitelj i odvjetnik pismeno su odbili i ponudu sisačke policije da bude razmijenjen sa zarobljenim hrvatskim vojnicima i policajcima. Ustrajali su na sudskom postupku tvrdeći da LJ. S. nije sudjelovao u oružanoj pobuni, a nije ni mogao jer je kao invalid bio oslobođen vojske, nego se odmah nakon izbijanja oružanih sukoba u kraju gdje je živio, preko BiH, prebacio u Zaprešić kod brata. Iz Zaprešića je redovito odlazio u Sisak kako bi se javljao u Željezaru koja je prestala raditi i svoje radnike poslala na čekanje uz obavezu redovnog javljanja kako bi ostvarili svoja prava.
Na suđenju u zagrebačkom Vojnom sudu LJ. S. se, međutim, nije pojavio jer je toga jutra prisilno razmijenjen. Unatoč protestima njegova odvjetnika i obitelji, koji su tražili odgodu suđenja dok se ne osigura njegovo pojavljivanje pred sudom, LJ. S. je po kratkom postupku, samo na osnovu svjedočenja jednog svjedoka, u odsutnosti osuđen na 13 godina zatvora zbog sudjelovanja u oružanoj pobuni s pravom na obnovu postupka kad bude dostupan hrvatskom pravosuđu. Sudac koji je presudio LJ. S.-u nekoliko mjeseci kasnije je na vlastiti zahtjev napustio Vojni sud u Zagrebu.
Sisačka policija je uz pomoć dijela medija LJ. S.-a javno obilježila kao jednog od najgorih monstruma koji su hodali Hrvatskom, a potom je spriječila i njegovo pojavljivanje pred Sudom kako bi se branio od optužbi kojima ga se teretilo na osnovu iskaza samo jednog svjedoka i batinama iznuđenog priznanja. Sisačka policija je u ratnim uvjetima uzela pravdu u svoje ruke, pa i onda kad je pokušala "provesti" je kroz pravosudne institucije u slučaju LJ. S.-a, na kraju mu je njegovom razmjenom oduzela i pravo na kakvo-takvo pravedno suđenje.
Vrbić je radi javnog prokazivanja Vidoševićeve pljačke žrtvovao svoju uspješnu policijsku karijeru i ugrozio svoju slobodu, a da nije kažnjen zbog toga, otvorio bi vrata praksi u kojoj bi i drugi policajci, s časnim ili nečasnim motivima, zbog osobnog ili javnog interesa, počeli javno presuđivati svima protiv kojih vode istrage i prije nego što ih sud optuži i pravomoćno osudi
Neovisno o motivima, i inspektor Josip Vrbić je, uzimajući pravdu u svoje ruke plasiranjem istražnih dokaza u medije, prije sudskog postupka Nadanu Vidoševiću umanjio, ako ne i uskratio pravo na zakonito i pošteno suđenje. I to ne može biti javni interes. Puno prije bi javni interes bilo to da je hvaljeni i uspješni policijski inspektor nastavio raditi svoj posao u okviru zakona kako bi otkrivao, suzbijao i kažnjavao kriminal, a presuđivanje prepustio pravosudnim institucijama.
Ovako je radi javnog prokazivanja Vidoševićeve pljačke žrtvovao svoju uspješnu policijsku karijeru i ugrozio svoju slobodu, a da nije kažnjen zbog toga, otvorio bi vrata praksi u kojoj bi i drugi policajci, s časnim ili nečasnim motivima, zbog osobnog ili javnog interesa, počeli javno presuđivati svima protiv kojih vode istrage i prije nego što ih se pred sudovima optuži i pravomoćno osudi. U uređenim pravnim državama to nije i ne može biti javni interes, a nije ni junačko djelo, nego tek još jedno kršenje zakona koje mora biti kažnjeno.
