Energetska geopolitika cijelo stoljeće imala je dva trajna obilježja. Prvo obilježje je važnost nafte, njezina strateška uloga u gospodarstvu te nadzor svjetskih velesila nad naftnim resursima i glavnim pravcima izvoza ove dragocjene sirovine. Drugo obilježje je odnos Europe i Sjedinjenih Američkih Država prema Bliskom odnosno Srednjem istoku, prostoru na kojem se nalaze zalihe skoro polovice svjetskih ugljikovodika u ležištima. Još od završetka Prvog svjetskog rata i prekrajanja Osmanskog carstva, preko dekolonizacije poslije Drugog svjetskog rata do naftnih ratova u području oko Perzijskog ili Arapskog zaljeva potkraj 20. i počekom 21. stoljeća, geopolitički interes vodećih europskih sila i SAD-a bio je usmjeren na stjecanje što većeg utjecaja na prostor Bliskog istoka. Sada, pri završetku dugog desetljeća 21. stoljeća kao da se oba ova glavna obilježja mijenjaju ili su promjene na vidiku u bugućnosti.
U svjetlu borbe protiv klimatskih promjena priprema se velika energetska tranzicija u kojoj bi glavna odrednica trebala biti promjena uloge fosilnih goriva i u tom kontekstu i promjena uloge nafte u geopolitici. Za razliku od priželjkivanja prvaka ekoloških pokreta, optimističkih izjava političkih lidera koje marketinški dobro zvuče, te zahtjeva mladih prosvjednika protiv klimatskih promjena koji se okupljaju svakog petka u u središtima velikih gradova, ova tranzicija neće biti ni laka ni jednostavna a niti brza. Energetska tranzicija predstavlja tehnološki, ekonomski i politički veoma kompleksne procese koji će otvoriti brojna pitanja od međunarodne konkurentnosti, svjetske trgovine i tehnološkog razvitka do fiskalnih politika i otpornosti ekonomskog i političkog sustava na sva ekonomska i etička iskušenja traganja za drukčijim osnovama, načinima, strategijama i politikama gospodarskog rasta i razvitka.
U svjetlu promjena glavnih težišta ekonomskog i gospodarskog značaja te sve većeg utjecaja azijskih zemalja u međunerodnoj trgovinskoj razmjeni, u sadašnjoj energetskoj strukturi mijenja se i težište glavnih pravaca izvoza energetskih sirovina s Bliskog istoka. Ono što je pred pola stoljeća bio splet odnosa Bliskog istoka, Europe i SAD-a, za koje desetljeće bit će koloplet odnosa i interesa zemalja izvoznica nafte s Bliskog istoka te Kine i Indije. U skladu s tim posljedično će se mijenjati i geopolitički odnosi. O tom seljenju energetsko-geopolitičke okosnice s Bliskog istoka i Zapada u pravcu istoka, ili o odnosima Bliskog istoka i Azije govori ova analiza, dok će drugi dio biti posvečen, izraženo riječima francukog povjesničara Fernanda Braudela novoj “globalnoj gramatici energetske geopolitike”, ili raščlambi novih strateških sirovina za geopolitiku energije obnovljivih izvora.
Potrošnja energije i prostorni raspored najvećeg korištenja energije u svijetu dosta se promijenio u 21. stoljeću. U 2000. g., posljednjoj godini 20. stoljeća, ukupna potrošnja primarnih izvora energije u svijetu iznosila je oko 9,3 milijarde tona kvivalentne nafte, dok je u 2018. g. svijet potrošio skoro 13,9 milijardi tona ekvivalentne nafte ili skoro za polovicu više primarne energije. Od toga, najrazvijeniji dio svjeta ili zemlje OECD-a pri kraju 20. stoljeća trošile su dobru polovicu od ukupne primarne energije, dok su u 2018. potrošile oko 40% od ukupne utrošene primarne energije u svijetu.[1]
Sjedinjene Američke Države mnogo desetljeća, još iz razdoblja Drugog svjetsklog rata, bile su najveći potrošač energije u svijetu. No, 2009. godine Narodna Republika Kina premašila je SAD po potrošnji ukupne primarne energije. Poslije toga Kina je najveći svjetski potrošač energije u svijetu, s potrošnjom koja je 2018. g. dostigla blizu 24% od ukupne potrošnje primarne energije u svijetu. Iste godine SAD je potrošio 16,6% i Europska unija (EU 28) tek nešto preko 12% od ukupnog utroška primarne energije u svijetu. I druge brzo rastuće zemlje u razvoju pojačanim intenzitetom troše sve više energije. Potrošnja primarne energije u Indiji povećana je s oko 320 mln t ekvivalentne nafte u 2000. na 809 mln t ekvivalentne nafte u 2018. g. To je bio porast od oko 2,5 puta u nešto manje od 2 desetljeća, i Indija danas troši blizu 6% od ukupnog utroška primarne energije u svijetu.[2]
Udio nafte u ukupnoj potrošnji primarne energije lagano se smanjije, ali samo u relativnim iznosima, dok potrošnja u apsolutnim iznosima raste. Ukupna svjetska potrošnja nafte u 2005. iznosila je oko 3,8 milijardi tona ili 36% svjetske potrošnje energije, dok je u 2018. g. potrošeno oko 4,7 milijardi tona ili 33% od ukupne svjetske potrošnje energije.
Potrošnja nafte kao i doomaća proizvodnja nafte u Europi, SAD-u, Kini i Indiji kao i uvoz nafte s Bliskog istoka prikazani su u tablicama 1 i 2.
Tablica 1.: Potrošnja i proizvodnja nafte, mln t ekv.n./ god
*) Uključujući Hong Kong.
Izvor podataka: BP Statistical Review of World Energy 2019, dostupno na: https://www.bp.com/content/dam/bp/business-sites/en/global/corporate/pdfs/energy-economics/statistical-review/bp-stats-review-2019-full-report.pdf (12.06.2019.)
Iz tablice 1 vidi se da je glavna promjena tijekom protekla dva desetljeća skoro udvostručenje domaće proizvodnje nafte u SAD-u uz približno istu potrošnju nafte kao na početku ovog stoljeća. To se dogodilo kao posljedica intenzivnih ulaganja u razvoj tehnologije eksploatacije ugljikovodika iz ležišta s niskom propusnošću stijena nositelja ugljikovodika, uključujući razvitak unaprijeđenih metoda eksploatacije (engl.: enhanced oil recovery) te razvitak i široka primjena tehnologije eksploatacije nafte metodom hidrauličkog frakturiranja (engl.: hidraulic fracturing ili fracking).
Time je SAD, uzimajući u obzir i veliku rastuću proizvodnju nafte i uvoz iz Kanade te znatnu proizvodnju u Meksiku, praktično dostigao nezavisnost opskrbe naftom u okviru Sjeverne Amerike.
Dodamo li tome i ekspanzivno rastuću proizvodnju prirodnog plina, SAD se tijekom proteklih dva desetljeća praktično oslobodio zavisnosti o opskrbi naftom iz zemalja Bliskog istoka. Uzme li se u obzir porijeklo uvezene nafte, kao što se vidi u tablici 2, i činjenicu da se nafta uvozi iz politički zavisnog Iraka i savezničke Saudijske Arabije, koju je SAD obilato obvezao recentnim velikim izvozom naoružanja i vojne opreme, postaje razvidno da se SAD time oslobodio svojevrsne geopolitičke zamke Bliskog istoka i bliskoistočne nafte. Ove činjenice razaznaju se iz nonšalantne politike u tretiranju bliskoistočnih političkih kriza sadašnjeg predsjednika Donalda Trumpa (naglo vojno povlačenje iz Sirije) u odnosu na skoro determinantan značaj bliskoistočnih kriza za politiku svjetonazorski bliskih predsjednika, Georgea Busha, oca i Georgea Busha, sina, 90-ih godina 20. stoljeća i početka 21. stoljeća.
Tablica 2.: Uvoz nafte s Bliskog istoka, mln t ekv.n./ god
*) Od toga oko 26 mln t iz Iraka i 43 mln t iz Saudijske Arabije.
**) Dodatno se uvozi još oko 20 mln t naftnih derivata.
***) Dodatno se uvozi još oko 20 mln t naftnih derivata .
Izvor podataka: BP Statistical Review of World Energy 2019, dostupno na: https://www.bp.com/content/dam/bp/business-sites/en/global/corporate/pdfs/energy-economics/statistical-review/bp-stats-review-2019-full-report.pdf (12.06.2019.)
Kina i Indija trebaju i troše sve više energije. Proteklih 10 godina Kina je zemlja koja troši najviše energije u svijetu. Porast potrošnje energije u Indiji tijekom proteklih nekoliko godina premašuje sve velike potrošače energije, i prema većini ozbiljnih projekcija tako će biti i u iduća dva desetljeća.
Uz to, u Kini i Indiji mijenja se i struktura korištenja primarnih izvora energije. Udjeli domaćeg jeftinog ugljena se postupno smanjuju premda potrošnja ugljena u Kini i Indiji još uvijek raste, osobito u Indiji. Kako stagnira ili pada domaća proizbodnja ugljikovodika, tako se povećava uvoz nafte i plina i sve više raste uvoz nafte iz zemalja Bliskog istoka.
Uvoz nafte s Bliskog istoka u Kinu i Indiju prije desetak ili nešto više godina iznosio je manje od polovice uvoza nafte u SAD i zemlje EU, dok je prošle godine kineski i indijski uvoz nafte s Bliskog istoka više nego dvostruko nadmašivao američki i europski uvoz nafte iz tog područja.
Glavni pravci trgovanja naftom u svijetu u 2006. i 2018. godini prikazani su na slikama 1 i 2.
Izvor: BP Statistical Review of World Energy June 2007, dostupno na: www.bp.com (15.06.20117.)
Slika 1. Glavni pravci trovanja naftom u svijetu u 2006. g.
Izvor: BP Statistical Review of World Energy 2019, dostupno na: https://www.bp.com/content/dam/bp/business-sites/en/global/corporate/pdfs/energy-economics/statistical-review/bp-stats-review-2019-full-report.pdf (12.06.2019.)
Slika 2. Glavni pravci trgovanja naftom u svijetu u 2018. g.
Ukupna količina izvezene nafte iz zemalja oko Perzijskog ili Arapskog zaljeva prema azijskim zemljama u 12 godina, tj. od 2006. do 2018. g. povećana je s oko 460 na 725 milijuna tona. Ako se uvozu sirove nafte pridoda uvoz naftnih derivata, kineski uvoz nafte i naftnih derivata iz zemalja Bliskog istoka u 2018. g. nadmašio je 220 mln tona. Uz to, Kina uvozi i oko 45 milijardi prirodnog plina plinovodima iz Kazahstana i Tadžikistana te da je sklopila ugovor za uvoz još oko 38 milijardi m3 prirodnog plina novim plinovodom iz Rusije koji je ugradnji (plinovod „Sibirska energija“ ili „Power of Siberia“)[3]. Uz plin iz plinovoda, Kina uvozi preko 40 milijardi m3 prirodnog plina u obliku LNG-a i trenutno gradi još 6 prihvatnih terminala za LNG, dok Indija uvozi preko 20 milijardi m3 prirodnog plina u obliku LNG-a.
Uzmemo li sve ovo u obzir, jasan je porast ovisnosti Kine i Indije o nafti s Bliskog istoka te plinu iz Rusije i središnje Azije. Indijski uvoz nafte i naftnih derivata u 2018. g. skoro je dostigao 170 mlin tona. Time se ukupni uvoz nafte i naftnih derivata iz zemalja Bliskog istoka bliži iznosu od pola milijarde tona godišnje i okretanje naftnih putova s Bliskog istoka postaje razvidno.
Raščlanjivanjem podataka u potrošnji energije i strukturi glavnih primarnih izvora te njihova potrijetla za opskrbu energijom glavnih globalnih potrošača energije može se zaključiti kako se položaj Bliskog istoka kao izvora primarne energije mijenja nakon stotinjak godina. Bliski istok prestaje biti glanim područjem opskrbe naftom za zemlje Zapada, tj. SAD i vodeće europske zemlje. Time se mijenja i geopolitička uloga Bliskog istoka. Umjesto područja političkog interesa SAD i Europe, ova regija je na putu da postane područje od važnog političkog interesa za vodeće azijske zemlje.
Osim tradicionalnih potrošača bliskoistočne nafte, Japana i Južne Koreje, koji su kao zapadni saveznici bili geopolitički neutralni, sve više raste izvoz nafte i plina u Kinu i Indiju, nove globalne industrijske velesile, koje će svoj budući geopolitički značaj vjerojatno potražiti u valorizaciji vlastite političke uloge na Bliskom istoku. Činjenica kako već sada preko pola milijarde tona uvjetne nafte teče s Bliskog isoka u Kinu i Indiju te blizu tri četvrtine milijarde tona ukupno prema azijskim zemljama, sigurno neće ostati bez posljedica.
Glavni pravci izvoza nafte s Bliskog istoka u SAD i Europu sad okreću u pravcu Azije, a ponajviše Kine i Indije. To vjerojatno neće proći bez geopolitičko-energetskog odjeka, i to kako u odnosima Bliskog istoka s vodećim zemljama Zapada tako i s vjerojatno rastućom budućom željom Kine i Indije da svoj energetsko-trgovački položaj u odnosu na Bliski istok valoriziraju i u geopolitičkom smislu.
Zaključak
Nakon sto godina putovi nafte s Bliskog istoka ka zapadu (SAD i Europa) okreću se prema istoku i to neće ostati bez posljedica, kako za buduću energetsku geopolitiku tako i politički utjecaj i nadzor nad političkim prijeporima i eventualnim krizama bna Bliskom istoku. Koristeći pojmovnik francuskog povjesničara Fernanda Braudela, i „energetsko-geopolitička gramatika“ i energetsko-geopolitička uloga Bliskog istoka počela se mijenjati i prije glavne globalne energetske promjene koja nam predstoji – tranzicije prema dugoročno održivoj energetici.
Kina i Indija, osim što su na dobrom putu prema vodećim položajima u globalnom gospodarstvu, također sve više postaju ovisni o uvozu energije iz Bliskog ili Srednjeg istoka. To neće ostate bez geopolitičkih posljedica pa se može očekivati nastojanje Kine i Indije za većom nazočnošću te političkim utjecajem, isprva u diskreciji diplomatskih kontakata, na prostor Bliskog istoka. S vremenom se može očekivati porast konkretnog i javno obznanjenog političkog utjecaja Kine, a u daljnjoj bodućnosti i Indije, u bliskoistočnim političkim odnosima te želje za posredovanjem ili arbitriranjem i u kriznim situacijama na Bliskom istoku. Pomalo enigmatske kineske najave „Novog pomorskog pita svile“ samo potvrđuju ove teze.
(dr. sc. Igor Dekanić diplomirao je, magistrirao i doktorirao na Sveučilištu u Zagrebu. Profesor je na Rudarsko-geološko-naftnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Autor je osam knjiga i blizu 200 znanstvenih i stručnih radova te projekata u području energetike. Vodio je ili sudjelovao u brojnim konzultantskim uslugama iz područja energetike i energetske politike za ministarstva Republike Hrvatske te za tvrtke i agencije koje se bave energetikom.)
[1]) Izvori podataka:
· BP Statistical Review of World Energy 2019, dostupno na: https://www.bp.com/content/dam/bp/business-sites/en/global/corporate/pdfs/energy-economics/statistical-review/bp-stats-review-2019-full-report.pdf (12.06.2019.)
· International Energy Agency (IEA): IEA Key World Energy Statistics 2019, dostupno na: https://webstore.iea.org/key-world-energy-statistics-2019 (27.09.2019.)
[2]) Izvori podataka:
· BP Statistical Review of World Energy June 2007, dostupno na: www.bp.com (15.06.20117.)
· BP Statistical Review of World Energy 2019, dostupno na: https://www.bp.com/content/dam/bp/business-sites/en/global/corporate/pdfs/energy-economics/statistical-review/bp-stats-review-2019-full-report.pdf (12.06.2019.)
· International Energy Agency (IEA): IEA Key World Energy Statistics 2019, dostupno na: https://webstore.iea.org/key-world-energy-statistics-2019 (27.09.2019.)
[3]) Gazprom, dostupno na: https://www.gazprom.com/projects/power-of-siberia/ (27.11.2019.)
geopolitika
