U trenutku pisanja ove analize, javnost je zatečena najnovijim prijedlogom o podjeli Ukrajine koji stiže ni manje ni više nego iz NATO-a. Naime, predstojnik Ureda Glavnog tajnika NATO-a, visokopozicionirani, Stian Jensen, izjavio je da bi rješenje sukoba „moglo biti da se Ukrajina odrekne svog teritorija, a zauzvrat dobije članstvo u NATO-u”, što je jedan od mogućih načina za postizanje kompromisa zaraćenih strana,te dodao da je pitanje “prijenosa teritorija” već na meniju NATO-a budući da postoji širok interes da se vojni sukob u istočnoj Europi ne ponovi.
Uistinu lijepo! Ljeto je pa (neugodne) vijesti s ukrajinskog fronta manje pune zapadne medije kojima je sve teže zanijekati istinu o neuspješnoj ukrajinskoj ofenzivi, stotinama tisuća (nepotrebnih) žrtava te infrastrukturnom i demografskom sunovratu ove najveće europske zemlje. Izbjegavanje suštinske rasprave o uzrocima ove, najopasnije situacije za Europu, ali i svijet, još od vremena Kubanske krize (1962.), u Hrvatskoj ostaje i dalje „sveto pismo“ koje oblikuje medijski i politički diskurs.
Međutim, promjena narativa je itekako vidljiva u zapadnim medijima u kojima se sve učestalije vrlo otvoreno analiziraju uzroci i kontekst rata u Ukrajini te potezi političkih i vojnih elita koji vode prema porazu Zapada. Tako je (samo) kritika već postala mainstream. Kako navodi American Conservative (vidjeti članak James W. Carden: The Coming Battle: Who Lost Ukraine, Aug 7, 2023) sukob se uobičajeno dekonstektualizira i predstavlja u svojoj najjednostavnijoj formi – kao bitka između dobra i zla, odnosno skupa binarnih suprotnosti – demokracija vs. autokracija.
Strategija je to koja je jako ograničila parametre dopuštenog razmišljanja time i analize rata na prostoru Ukrajine. I služi da namjerno zbuni i infantilizira razumijevanje ljudi o tome što se zapravo događa, i zašto. Ali to je, strategija kojom se postavljaju temelji za ono što dolazi nakon što postane neporecivo da Ukrajina (time i Zapad), bar za sad, gubi rat.
Autor upozorava da se približavaju američki izbori tijekom kojih će pitanje rata u Ukrajini nesumnjivo biti važan dio kampanje. I dok ukrajinski sukob ide prema svom katastrofalnom raspletu, možemo očekivati da će oni koji su odgovorni za njega platiti otprilike isto toliko tešku cijenu kao i arhitekti rata i posljedičnog fijaska u Afganistanu, Iraku, Libiji i Siriji. Dakle, nikakvu, smatra Carden. Štoviše, zagovornici suzdržane i razumne vanjske politike u SAD-u trebali bi se pripremiti za “još veće pritiske i optužbe za domoljubnu nelojalnost“. Kao i u Europi!
Devastacija Ukrajine i demografska katastrofa
Ali devastacija Ukrajine od početka ruske invazije je užasavajuća. Svjetska banka je nedavno objavila da je invazija nanijela nezamislivu patnju narodu Ukrajine i ekonomiji ove države, s padom BDP-a od nevjerojatnih 29,2 posto u 2022. godini. Iako je Ukrajina nakon stjecanja neovisnosti, 1991. imala 51,5 milijuna stanovnika, prema procjenama, 2019., ostala je na samo 37 milijuna. Rat koji je u tijeku rezultirao je velikim (iako neobjavljenim) brojem vojnih (uglavnom muškaraca u najboljim godinama) i civilnih žrtava, te je pokrenuo val izbjeglica čiji su izgledi za povratak slabi. Gradovi su uništeni, oko 8 milijuna Ukrajinaca je napustilo zemlju, dok je oko 7 milijuna interno raseljeno.
Iako se prognoze o broju stanovnika Ukrajine nakon završetka neprijateljstava razlikuju, sve su izrazito pesimistične – kreću se između 24 i 35 milijuna. U svakom slučaju, 2030. godine ukrajinsko društvo moglo bi biti jedno od najstarijih u Europi, s visokim udjelom pojedinaca koji pate od višestrukih bolesti, invaliditeta, posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP) i depresija. Invazija je bitno pogoršala tjelesno i mentalno zdravlje građana Ukrajine, a pored toga, Ukrajina se sada suočava s vrlo izazovnim demografskim jazom, čija će veličina (usprkos velikim obećanjima) realno spriječiti njezin dinamičan razvoj i poslijeratnu obnovu. Dakle, kako navodi Europska komisija „rat će fiksirati Ukrajinu na putu nepovratnog demografskog pada”.
Zanimljiv osvrt na mogući završetak sukoba nedavno je dao američki ekspert za međunarodne odnose, ugledni profesor John Mearsheimer u članku „The Darkness Ahead: Where The Ukraine WarIs Headed“.
Zapad je Ukrajinu htio učiniti “bedemom NATO-a na ruskim granicama”
Iako je nepobitna činjenica da je Rusija izvršila invaziju na Ukrajinu, treba uzeti u obzir da je Zapad još od 2008. nastojao Ukrajinu „učiniti bedemom NATO-a na ruskim granicama“, navodi autor. Odlučan poraziti Rusiju i izbaciti je iz redova velikih sila, čak izazvati promjenu režima ili njezin raspad, Zapad predvođen SAD-om i NATO-om ima za cilj strateški poraz Rusije. Takav skup ciljeva, Moskva je doživjela kao egzistencijalnu prijetnju svom opstanku. Rusija stoga smatra da mora dobiti rat! Ali prema Mearsheimaru ta bi pobjeda mogla biti Pirova. Naime, idealan ishod za Rusiju bio je sadržan u zahtjevima za sigurnosnim jamstvima koji je Rusija u prosincu 2021. uputila SAD-u i NATO-u – neutralnost Ukrajine kao i autonomija Donbasa. Čini se da su ti ciljevi bili temelj pregovora u Istanbulu između Kijeva i Moskve u ožujku 2022., a da je bilo političkog razuma i volje sadašnji je rat mogao biti spriječen ili brzo okončan.
Međutim, od sporazuma ništa, a ratni sukob je eskalirao. Rusi su uskoro objavili da žele denacifikaciju i demilitarizaciju Ukrajine što je ukazivalo na namjeru ovladavanja cjelokupnim teritorijem zemlje, prisiljavanja njenih vojnih snaga na predaju i postavljanja „prijateljskog“ režima u Kijevu. Ipak, uskoro su odustali budući da je postalo jasno da bi regimechange sigurno završio katastrofom po Moskvu uslijed čega se Rusija usmjerila na vrlo konkretne ciljeve – aneksiju znatnog dijela ukrajinskog teritorija uz istovremeno pretvaranje Ukrajine u disfunkcionalnu okrnjenu državu. Osobito nakon raskida Sporazuma o žitu kada se našla u poziciji da nanese značajnu štetu ukrajinskom gospodarstvu. Primjerice, ruska kontrola cijele ukrajinske obale duž Crnog mora bitno bi smanjila sposobnost Ukrajine da vodi rat protiv Rusije, nakon čega bi njeno članstvo, bilo u EU-u ili NATO-u postalo upitno. Štoviše, slomljena Ukrajina bila bi posebno osjetljiva na rusko uplitanje u njezinu unutarnju politiku. Ukratko, Ukrajina više ne bi bila „bastion Zapada na ruskoj granici“, zaključuje Mearsheimer.
Revidirani ciljevi Rusije i egzistencijalne prijetnje
Ali dogovor koji zadovoljava ciljeve Rusije više nije aktualan. Ukrajina je de facto dio NATO-a, stoga ukrajinska neutralnost teško da može biti dio sporazuma. U međuvremenu, Moskva je službeno anektirala ukrajinske teritorije gusto naseljene etničkim Rusima – Krim (2014.), Donjeck, Herson, Lugansk i Zaporožje (2022.) – koji zajedno predstavljaju oko 23 posto ukupnog teritorija Ukrajine (dio ovih oblasti Rusija ne kontrolira). Rusija nema namjeru predati taj teritorij, ali istovremeno ne želi nove, većinski naseljene neprijateljski raspoloženim etničkim Ukrajincima, što predstavlja značajna ograničenja daljnjem ruskom širenju.
Usprkos trenutnom statusu quo, Mearsheimer smatra da će Rusija pokušati anektirati dodatni ukrajinski teritorij „ako bude imala vojne sposobnosti da to učini uz razumnu cijenu“. Dakle, na udaru bi se mogle naći još četiri oblasti – Dnjepropetrovsk, Harkov, Mikolaiv i Odesa. Ako se realizira ovaj izazovni scenarij, Rusija bi kontrolirala otprilike 43 posto teritorija Ukrajine, uglavnom Ukrajinu istočno od rijeke Dnjepar, uključujući i dio Kijeva koji se nalazi na istočnoj obali te rijeke.
S druge strane, Zapad Rusiju također tretira kao egzistencijalnu prijetnju, stoga je predan ratu do pobjede i održavanju suvereniteta Ukrajine po svaku cijenu. Konkretno, cilj je poraziti rusku vojsku u Ukrajini brisanjem njezinih teritorijalnih dobitaka, ali i unazaditi rusko gospodarstvo smrtonosnim sankcijama koje su na djelu (bez učinka, op. aut.). Zapadni čelnici su u međuvremenu obznanili dodatne ciljeve koji uključuju promjenu režima u Moskvi, suđenje Putinu i drugim visokim dužnosnicima za ratne zločine te razbijanje Rusije na manje države. Zapad je također potpuno predan bezuvjetnoj pobjedi budući da bi gubitak rata imao ogromne negativne posljedice za Washington i za NATO (Europu nitko ni ne spominje).
I na kraju, Ukrajina, koja je, bez sumnje, suočena s egzistencijalnom prijetnjom, s obzirom na to da ju je Rusija spremna raskomadati. Takva okrnjena država bila bi ne samo ekonomski slaba, već ne bi imala šanse biti (ni de facto ni de jure) članica NATO-a i EU. Stoga, Kijev dijeli ciljeve Zapada – nastoji poraziti i oslabiti Rusiju kako bi mogao vratiti svoj izgubljeni teritorij. Ukrajina za sada ne želi prihvatiti mir koji se temelji na teritorijalnim kompromisima.
Golemi gubici u ukrajinskoj protuofenzivi
Kao što vidimo, ukrajinska ofenziva već dva mjeseca udara glavom o ruski obrambeni zid. Ljudski gubitci su ogromni, a uništena je impresivna količina ukrajinske vojne tehnike, od toga oko 30 posto oružja koje je isporučio Zapad. Kampanja „do pobjede“ je sporo napredovala, a ukrajinske mehanizirane divizije opremljene i obučene na Zapadu zaglavljene su, kako navodi Washington Post, u „slojevima ruske obrane“ koja uključuje ogromna minska polja, betonske barijere ili “zmajeve zube”, duboke protutenkovske jarke i kilometre bodljikave žice. Ukrajina ne objavljuje službene brojke o svojim žrtvama, ali je razumljivo da broj mrtvih raste, dok istovremeno moral pada. Ljudima se više naprosto ne umire, stoga bježe od regrutacije pa je tako predsjednik Zelenski nedavno smijenio sve voditelje vojnih regrutnih centara u zemlji temeljem izvješća o raširenoj korupciji i uzimanju mita dužnosnika od potencijalnih ročnika koji time izbjegavaju novačenje. Naime, nedavno izvješće objavljeno u Wall Street Journalu upozorava na jeziv podatak koji sugerira da su amputacije udova pogodile između 20.000 i 50.000 Ukrajinaca od početka invazije.
-Nastavlja se.-
