Nakon gotovo tri desetljeća upravljanja „odozgo“ ili primjene različitih koncepata i strategija Zapada, mantri „europerspektive“ – tzv. Zapadni Balkan je zapravo nigdje. Od obećanog prosperiteta i stabilnosti nema ništa: ostavština primjenjenih zapadnih politika je krajnje siromaštvo, iznimna nezaposlenost i iseljavanje, propast javnih politika i kontinuirano gospodarsko urušavanje, kao i ponovno „aktiviranje“ postojećih kriznih žarišta: Bosne i Hercegovine, Kosova i Makedonije.
Vodeći svjetski mediji sve češće raspravljaju o obnavljanju sukoba na Balkanu, tj. o regiji kao novom geopolitičkom žarištu. Sve je očitije kako je angloamerički projekt posthladnoratovskog uređenja prostora bivše Jugoslavije značajno istrošen. Nakon gotovo tri desetljeća upravljanja „odozgo“ ili primjene različitih koncepata i strategija Zapada, mantri „europerspektive“ – tzv. Zapadni Balkan je zapravo nigdje. Od obećanog prosperiteta i stabilnosti nema ništa: ostavština primjenjenih zapadnih politika je krajnje siromaštvo, iznimna nezaposlenost i iseljavanje, propast javnih politika i kontinuirano gospodarsko urušavanje, kao i ponovno „aktiviranje“ postojećih kriznih žarišta: Bosne i Hercegovine, Kosova i Makedonije.
Kako vidimo, na Zapadnom Balkanu donedavno zamrznuti konflikti užurbano se „odmrzavaju“, zbog čega regija postaje poprište sve izraženijeg rivalstva Zapada i Rusije. Posljednjih godina njihove odnose, najgore još od vremena hladnog rata, obilježava izravno sučeljavanje koje je proizvelo niz eskalirajućih kriza – od kojih su ona ukrajinska (aneksija Krima) i rat u Siriji, svakako, znatno utjecale i na geopolitičko preslagivanje na prostoru regije. Naime, „novi hladni rat“ (ili tinjajući stvarni) koji se odvija na prostoru Bliskog istoka, Crvenog mora i Perzijskog zaljeva ima tendenciju širenja na cijeli bazen Sredozemlja, time i na Balkan. Svaka od navedenih suprotstavljenih strana (uz Tursku, Kinu, Iran i Saudijsku Arabiju) nastoji transformirati geopolitičku ulogu i značaj regije, te je u cjelosti (ili bar djelomično) uvući u okrilje vlastite interesne sfere. Budući da slabe države regije (bilo da se radi o slabim članicama EU – Slovenija, Hrvatska, Rumunjska, Bugarska i Grčka ili slabim državama Zapadnog Balkana) nemaju zajedničke institucionalne mehanizme diplomatske, političke, sigurnosne, pa niti gospodarske suradnje pomoću kojih bi Balkan mogao postati geopolitički subjekt, regija je već desetljećima samo nesretni geopolitički objekt ili eksperimentalni lonac u kojem velike sile kuhaju bez poznatih receptura.
U posthladnoratovskom razdoblju, SAD i NATO regiju su stavili pod „svoju šapu“. Međutim, okupirani drugim poslovima (čitaj ratovima), Balkan su predali u ruke „velikom magu“ – Europskoj uniji, koja je trebala gospodarski i vrijednosno revitalizirati regiju. Kako je ova imperijalna ekipa tek maksimalno opustošila Zapadni Balkan (od gospodarskih resursa do „ljudskog kapitala“), te pri tom dopustila da se okoriste i neki drugi (Rusija, Turska), Amerikanci, Britanci i NATO odlučili su ponovno uzeti stvar u svoje ruke. Tako zemlje, devastiranog ex-jugoslavenskog prostora, u najskorijem mogućem razdoblju, milom ili silom, trebaju postati članice NATO-a jer više nema vremena za čekanje.
Unatrag dvije godine počele su ozbiljne aktivnosti na „promicanju demokracije“ u regiji – diplomatsko uvjeravanje ili pritisci, ponekad otvorene prijetnje, pokoja smjena vlasti (Makedonija), kazališni državni udari (Crna Gora) i vršljanje brojnih obavještajnih službi po regiji. Crna Gora se 2017. godine pridružila NATO-u što je strateški uspjeh Saveza. Međutim, izvan su još uvijek Kosovo, Makedonija, Srbija (koja inzistira na vojnoj neutralnosti), kao i Bosna i Hercegovina. Situaciju komplicira i ruski „maligni utjecaj“ u regiji, budući da je ova euroazijska sila posljednjih desetljeća vojno, ekonomski i politički vrlo prisutna na Balkanu kojeg NATO smatra svojim dvorištem. Balkan je nesumnjivo važan Rusiji (kao izlaz na Jadransko more), ali ipak ne poput Ukrajine (Krim je ključan za kontrolu Crnog mora) ili Sirije (ruske vojne baze na Mediteranu). Iako Rusija Balkan više ne promatra kao regiju koja ulazi u njezinu sferu interesa, ipak joj nije ni na kraj pameti povući se s Balkana, prvenstveno zbog limitiranih, ali vrlo značajnih ciljeva. Naime, za Rusiju, koja je snažno fokusirana na energetski sektor, Balkan je važno tranzitno središte za transport ruske nafte i plina prema zemljama Zapadne Europe. Upravo trasom preko Balkana Rusija zaobilazi Ukrajinu, što joj je neobično važno. S druge strane, Balkan, s kojim Rusiju povezuju tradicionalne pravoslavne i panslavenske veze, regija je u kojoj Rusija može dodatno ojačati svoj međunarodni utjecaj i postupno se vratiti na prijestolje međunarodne politike.
Rusija je bila protiv članstva Crne Gore u NATO-u, protiv je članstva Makedonije i želi da Srbija zadrži neutralni status. Međutim, kako ove zemlje, zapravo, imaju vrlo ograničene vojne, ali i sve druge potencijale, Rusija ne smatra da njihov ulazak u NATO predstavlja direktnu vojnu prijetnju njezinim nacionalnim interesima. Stoga ni ne poduzima, Bog zna što. Ipak, Rusija nastoji spriječiti daljnje širenje NATO-a prema Ukrajini i Gruziji koje su za Rusiju izvori stvarne sigurnosne prijetnje. Stoga, u ovom trenutku nastoji usporiti, a ako se pruži prilika, možda, i u potpunosti spriječiti daljnje proširenje NATO-a na regiju. Rusiji odgovara status quo, odnosno održavanje kaosa kojeg su na prostoru regije stvorile atlantističke sile. Tri tinjajuće krize na prostoru regije – Kosovo, Makedonija i Bosna i Hercegovina, eskaliraju manje pod utjecajem postojećih etničkih napetosti i stvarnih netrpeljivosti, a znatno više usljed višedimenzionalnih (najprije trgovinskih) konfliktnih interesa velikih sila i njihovih nastojanja za potpunim (SAD, NATO, EU) ili djelomičnim (Rusija, Turska) otvaranjem kišobrana nad regijom.
Kada je riječ o Kosovu, inicijative Aleksandra Vučića i Hashima Thacija (korekcija granica ili podjela Kosova) kreirane su od strane velikih sila, a pod njihovim pritiscima dvojicu predsjednika zapala je nesretna sudbina da ih predstave vlastitoj javnosti. Prema dvojcu Vučić – Tachi, ali i njihovim izvanjskim sponzorima, ovakav će dogovor razrješiti jednu od najeksplozivnijih kriza u regiji. Međutim, oba inicijalna prijedloga, bez obzira na njihove razlike, vode redefiniranju granica između Srba i Albanaca, što, zapravo, podrazumijeva razmjenu teritorija i stanovništva između dvije države. To znači da bi Vučić – Tachi sporazum mogao pokrenuti tektonske procese u regiji (otvaranje pitanja granica BiH i Makedonije) što bi nesumnjivo vodilo novim sukobima, žrtvama, a prema nekim procjenama moglo bi pokrenuti i migracijski val do dva milijuna izbjeglica koji bi „shelter“ potražile, a gdje drugo, nego u članicama EU (i Hrvatskoj).
Na nedavno održanom referendumu u Makedoniji, uobličenom u naizgled nespretnom, ali zbog svoje dvosmislenosti i iznimno opasnom pitanju – „Jeste li za članstvo u EU i NATO, uz prihvaćanje sporazuma o imenu između Republike Makedonije i Grčke“, Makedonci su jasno iskazali svoj otpor. „Ovo je najbolje što trenutno možemo napraviti… Ok, okupirani smo, ali smo odbijanjem potpisivanja smrtne presude, odlučili spasiti vlastitu povijest“, zaključak je makedonske intelektualne javnosti. Makedonci zaista žele ući u EU i NATO, ali suočeni s ozbiljnim presedanom kojim im velike sile nameću promjenu imena države, reviziju identiteta i povijesti, odlučili su se na zaokret. Novi spin ili prvorazredni primjer fake newsa koji je preplavio medije je izjava premijera Zaeva, inače glavnog makedonskog „Amerikanca“, kako je velika većina birača, nevjerojatnih 91,2% od onih koji su izašli na referendum, glasala za navedenu začkoljicu od pitanja, i time odobrila novo ime „Republika Sjeverna Makedonija“. Budući da je više od 90% građana glasalo za (od toga preko 60% glasova Albanaca), Sobranje (makedonski parlament) treba potvrditi volju većine, smatra Zaev. Mali problem je što je referendum čak i izborna komisija proglasila nevažećim. Naime, kako su Makedonci odlučili ne izgubiti čast i bojkotirati promjenu imena, na referendum je izašlo svega 36,91% birača, nedovoljno da bi bio pravovaljan. Makedonci, vrlo skloni Europskoj uniji i NATO-u, odbili su raspravu o vlastitoj povijesti, referendum je u tom smislu bio svojevrsni plebiscit protiv režima Zorana Zaeva, ali i snažnih pritisaka koje nad Makedoncima vrše Sjedinjene Države, Europska unija i NATO. Kada je, nedavno, predsjednik Đorđe Ivanov za govornicom UN-a pozvao na bojkot referenduma, bilo je sasvim jasno da se Makedonci organiziraju u otporu.
Iako se radi o dugogodišnjem sporu između Grčke i Makedonije, jedan od glavnih pokretača promjene imena u makedonskoj politici jesu, zapravo, Albanci, koji postaju politički sve snažniji – kontroliraju 1/3 parlamenta i imaju nekoliko vrlo utjecajnih političkih stranaka. Albanci, poznato je, zahtijevaju reviziju povijesti, ukazujući na činjenicu kako je prostor današnje Makedonije dugo stoljeća bio dio Osmanskog carstva. Ideja Velike Albanije zato je vrlo živa, a njezina realizacija ovisi o „smrti“, federalizaciji ili raspadu Makedonije.
I konačno, izbori u Bosni i Hercegovini prijete novim nestabilnostima u regiji. Naime, nakon više od petnaest godina od potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma vidljivo je kako međunarodna zajednica nije uspjela stabilizirati Bosnu i Hercegovinu, a kamoli stvoriti funkcionalnu državu s djelotvornim zajedničkim institucijama. Daytonski sporazum, nastao kao rezultat kompromisa zaraćenih strana i međunarodnih aktera, uvažio je, ratnim sukobima i etničkim čišćenjima, izvršenu etničku podjelu Bosne i Hercegovine i uspostavio međunarodni suverenitet zemlje u postojećim granicama. Ova kontradiktornost, proizašla iz Daytonskog sporazuma, tijekom vremena je dovela do potpunog zastoja u funkcioniranju države (protektorata). Na Općim izborima u BiH natječe se 58 stranaka, 36 koalicija i 34 neovisna kandidata, a građani biraju između više od 7000 kandidata. Tijekom kampanje otvorena su neka od potencijalno eksplozivnih pitanja – razgraničenje sa Srbijom (s obzirom na razgraničenje Srbije i Kosova), pitanje unutarnje strukture (ukidanje konstitutivnosti kao temelja ravnopravnosti triju naroda, i afirmacija načela „jedan čovjek jedan glas“), kao i uspostava trećeg entiteta (nakon čega bi svaki od naroda imao svoju „državu u državi“). Sumnjivi birački popisi, veliki rast broja inozemnih glasova, 200 tisuća birača više nego izdatih osobnih iskaznica, neka su od „obilježja“ ovogodišnjih izbora, za koji mnogi smatraju kako su za BiH najznačajniji od potpisivanja Daytona, 1995. godine.
geopolitika
Vodeći svjetski mediji sve češće raspravljaju o obnavljanju sukoba na Balkanu, tj. o regiji kao novom geopolitičkom žarištu. Sve je očitije kako je angloamerički projekt posthladnoratovskog uređenja prostora bivše Jugoslavije značajno istrošen. Nakon gotovo tri desetljeća upravljanja „odozgo“ ili primjene različitih koncepata i strategija Zapada, mantri „europerspektive“ – tzv. Zapadni Balkan je zapravo nigdje. Od obećanog prosperiteta i stabilnosti nema ništa: ostavština primjenjenih zapadnih politika je krajnje siromaštvo, iznimna nezaposlenost i iseljavanje, propast javnih politika i kontinuirano gospodarsko urušavanje, kao i ponovno „aktiviranje“ postojećih kriznih žarišta: Bosne i Hercegovine, Kosova i Makedonije.
Kako vidimo, na Zapadnom Balkanu donedavno zamrznuti konflikti užurbano se „odmrzavaju“, zbog čega regija postaje poprište sve izraženijeg rivalstva Zapada i Rusije. Posljednjih godina njihove odnose, najgore još od vremena hladnog rata, obilježava izravno sučeljavanje koje je proizvelo niz eskalirajućih kriza – od kojih su ona ukrajinska (aneksija Krima) i rat u Siriji, svakako, znatno utjecale i na geopolitičko preslagivanje na prostoru regije. Naime, „novi hladni rat“ (ili tinjajući stvarni) koji se odvija na prostoru Bliskog istoka, Crvenog mora i Perzijskog zaljeva ima tendenciju širenja na cijeli bazen Sredozemlja, time i na Balkan. Svaka od navedenih suprotstavljenih strana (uz Tursku, Kinu, Iran i Saudijsku Arabiju) nastoji transformirati geopolitičku ulogu i značaj regije, te je u cjelosti (ili bar djelomično) uvući u okrilje vlastite interesne sfere. Budući da slabe države regije (bilo da se radi o slabim članicama EU – Slovenija, Hrvatska, Rumunjska, Bugarska i Grčka ili slabim državama Zapadnog Balkana) nemaju zajedničke institucionalne mehanizme diplomatske, političke, sigurnosne, pa niti gospodarske suradnje pomoću kojih bi Balkan mogao postati geopolitički subjekt, regija je već desetljećima samo nesretni geopolitički objekt ili eksperimentalni lonac u kojem velike sile kuhaju bez poznatih receptura.
U posthladnoratovskom razdoblju, SAD i NATO regiju su stavili pod „svoju šapu“. Međutim, okupirani drugim poslovima (čitaj ratovima), Balkan su predali u ruke „velikom magu“ – Europskoj uniji, koja je trebala gospodarski i vrijednosno revitalizirati regiju. Kako je ova imperijalna ekipa tek maksimalno opustošila Zapadni Balkan (od gospodarskih resursa do „ljudskog kapitala“), te pri tom dopustila da se okoriste i neki drugi (Rusija, Turska), Amerikanci, Britanci i NATO odlučili su ponovno uzeti stvar u svoje ruke. Tako zemlje, devastiranog ex-jugoslavenskog prostora, u najskorijem mogućem razdoblju, milom ili silom, trebaju postati članice NATO-a jer više nema vremena za čekanje.
Unatrag dvije godine počele su ozbiljne aktivnosti na „promicanju demokracije“ u regiji – diplomatsko uvjeravanje ili pritisci, ponekad otvorene prijetnje, pokoja smjena vlasti (Makedonija), kazališni državni udari (Crna Gora) i vršljanje brojnih obavještajnih službi po regiji. Crna Gora se 2017. godine pridružila NATO-u što je strateški uspjeh Saveza. Međutim, izvan su još uvijek Kosovo, Makedonija, Srbija (koja inzistira na vojnoj neutralnosti), kao i Bosna i Hercegovina. Situaciju komplicira i ruski „maligni utjecaj“ u regiji, budući da je ova euroazijska sila posljednjih desetljeća vojno, ekonomski i politički vrlo prisutna na Balkanu kojeg NATO smatra svojim dvorištem. Balkan je nesumnjivo važan Rusiji (kao izlaz na Jadransko more), ali ipak ne poput Ukrajine (Krim je ključan za kontrolu Crnog mora) ili Sirije (ruske vojne baze na Mediteranu). Iako Rusija Balkan više ne promatra kao regiju koja ulazi u njezinu sferu interesa, ipak joj nije ni na kraj pameti povući se s Balkana, prvenstveno zbog limitiranih, ali vrlo značajnih ciljeva. Naime, za Rusiju, koja je snažno fokusirana na energetski sektor, Balkan je važno tranzitno središte za transport ruske nafte i plina prema zemljama Zapadne Europe. Upravo trasom preko Balkana Rusija zaobilazi Ukrajinu, što joj je neobično važno. S druge strane, Balkan, s kojim Rusiju povezuju tradicionalne pravoslavne i panslavenske veze, regija je u kojoj Rusija može dodatno ojačati svoj međunarodni utjecaj i postupno se vratiti na prijestolje međunarodne politike.
Rusija je bila protiv članstva Crne Gore u NATO-u, protiv je članstva Makedonije i želi da Srbija zadrži neutralni status. Međutim, kako ove zemlje, zapravo, imaju vrlo ograničene vojne, ali i sve druge potencijale, Rusija ne smatra da njihov ulazak u NATO predstavlja direktnu vojnu prijetnju njezinim nacionalnim interesima. Stoga ni ne poduzima, Bog zna što. Ipak, Rusija nastoji spriječiti daljnje širenje NATO-a prema Ukrajini i Gruziji koje su za Rusiju izvori stvarne sigurnosne prijetnje. Stoga, u ovom trenutku nastoji usporiti, a ako se pruži prilika, možda, i u potpunosti spriječiti daljnje proširenje NATO-a na regiju. Rusiji odgovara status quo, odnosno održavanje kaosa kojeg su na prostoru regije stvorile atlantističke sile. Tri tinjajuće krize na prostoru regije – Kosovo, Makedonija i Bosna i Hercegovina, eskaliraju manje pod utjecajem postojećih etničkih napetosti i stvarnih netrpeljivosti, a znatno više usljed višedimenzionalnih (najprije trgovinskih) konfliktnih interesa velikih sila i njihovih nastojanja za potpunim (SAD, NATO, EU) ili djelomičnim (Rusija, Turska) otvaranjem kišobrana nad regijom.
Kada je riječ o Kosovu, inicijative Aleksandra Vučića i Hashima Thacija (korekcija granica ili podjela Kosova) kreirane su od strane velikih sila, a pod njihovim pritiscima dvojicu predsjednika zapala je nesretna sudbina da ih predstave vlastitoj javnosti. Prema dvojcu Vučić – Tachi, ali i njihovim izvanjskim sponzorima, ovakav će dogovor razrješiti jednu od najeksplozivnijih kriza u regiji. Međutim, oba inicijalna prijedloga, bez obzira na njihove razlike, vode redefiniranju granica između Srba i Albanaca, što, zapravo, podrazumijeva razmjenu teritorija i stanovništva između dvije države. To znači da bi Vučić – Tachi sporazum mogao pokrenuti tektonske procese u regiji (otvaranje pitanja granica BiH i Makedonije) što bi nesumnjivo vodilo novim sukobima, žrtvama, a prema nekim procjenama moglo bi pokrenuti i migracijski val do dva milijuna izbjeglica koji bi „shelter“ potražile, a gdje drugo, nego u članicama EU (i Hrvatskoj).
Na nedavno održanom referendumu u Makedoniji, uobličenom u naizgled nespretnom, ali zbog svoje dvosmislenosti i iznimno opasnom pitanju – „Jeste li za članstvo u EU i NATO, uz prihvaćanje sporazuma o imenu između Republike Makedonije i Grčke“, Makedonci su jasno iskazali svoj otpor. „Ovo je najbolje što trenutno možemo napraviti… Ok, okupirani smo, ali smo odbijanjem potpisivanja smrtne presude, odlučili spasiti vlastitu povijest“, zaključak je makedonske intelektualne javnosti. Makedonci zaista žele ući u EU i NATO, ali suočeni s ozbiljnim presedanom kojim im velike sile nameću promjenu imena države, reviziju identiteta i povijesti, odlučili su se na zaokret. Novi spin ili prvorazredni primjer fake newsa koji je preplavio medije je izjava premijera Zaeva, inače glavnog makedonskog „Amerikanca“, kako je velika većina birača, nevjerojatnih 91,2% od onih koji su izašli na referendum, glasala za navedenu začkoljicu od pitanja, i time odobrila novo ime „Republika Sjeverna Makedonija“. Budući da je više od 90% građana glasalo za (od toga preko 60% glasova Albanaca), Sobranje (makedonski parlament) treba potvrditi volju većine, smatra Zaev. Mali problem je što je referendum čak i izborna komisija proglasila nevažećim. Naime, kako su Makedonci odlučili ne izgubiti čast i bojkotirati promjenu imena, na referendum je izašlo svega 36,91% birača, nedovoljno da bi bio pravovaljan. Makedonci, vrlo skloni Europskoj uniji i NATO-u, odbili su raspravu o vlastitoj povijesti, referendum je u tom smislu bio svojevrsni plebiscit protiv režima Zorana Zaeva, ali i snažnih pritisaka koje nad Makedoncima vrše Sjedinjene Države, Europska unija i NATO. Kada je, nedavno, predsjednik Đorđe Ivanov za govornicom UN-a pozvao na bojkot referenduma, bilo je sasvim jasno da se Makedonci organiziraju u otporu.
Iako se radi o dugogodišnjem sporu između Grčke i Makedonije, jedan od glavnih pokretača promjene imena u makedonskoj politici jesu, zapravo, Albanci, koji postaju politički sve snažniji – kontroliraju 1/3 parlamenta i imaju nekoliko vrlo utjecajnih političkih stranaka. Albanci, poznato je, zahtijevaju reviziju povijesti, ukazujući na činjenicu kako je prostor današnje Makedonije dugo stoljeća bio dio Osmanskog carstva. Ideja Velike Albanije zato je vrlo živa, a njezina realizacija ovisi o „smrti“, federalizaciji ili raspadu Makedonije.
I konačno, izbori u Bosni i Hercegovini prijete novim nestabilnostima u regiji. Naime, nakon više od petnaest godina od potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma vidljivo je kako međunarodna zajednica nije uspjela stabilizirati Bosnu i Hercegovinu, a kamoli stvoriti funkcionalnu državu s djelotvornim zajedničkim institucijama. Daytonski sporazum, nastao kao rezultat kompromisa zaraćenih strana i međunarodnih aktera, uvažio je, ratnim sukobima i etničkim čišćenjima, izvršenu etničku podjelu Bosne i Hercegovine i uspostavio međunarodni suverenitet zemlje u postojećim granicama. Ova kontradiktornost, proizašla iz Daytonskog sporazuma, tijekom vremena je dovela do potpunog zastoja u funkcioniranju države (protektorata). Na Općim izborima u BiH natječe se 58 stranaka, 36 koalicija i 34 neovisna kandidata, a građani biraju između više od 7000 kandidata. Tijekom kampanje otvorena su neka od potencijalno eksplozivnih pitanja – razgraničenje sa Srbijom (s obzirom na razgraničenje Srbije i Kosova), pitanje unutarnje strukture (ukidanje konstitutivnosti kao temelja ravnopravnosti triju naroda, i afirmacija načela „jedan čovjek jedan glas“), kao i uspostava trećeg entiteta (nakon čega bi svaki od naroda imao svoju „državu u državi“). Sumnjivi birački popisi, veliki rast broja inozemnih glasova, 200 tisuća birača više nego izdatih osobnih iskaznica, neka su od „obilježja“ ovogodišnjih izbora, za koji mnogi smatraju kako su za BiH najznačajniji od potpisivanja Daytona, 1995. godine.
geopolitika
