Globalna kriza javnog zdravlja uzrokovana izbijanjem koronavirusa, najprije u Kini, a onda i širom Europe ponovno je afirmirala ulogu nacionalne države koja se suočava ne samo s pandemijom neviđenih razmjera koja prijeti opustošenjem stanovništva, već i ogromnim, do sada neviđenim ekonomskim i socijalnim poremećajima. Riječ je o globalnom izazovu bez presedana koji će, bude li potrajao, pored neviđenih šteta po svjetsko gospodarstvo, dovesti i do političkih i sigurnosnih turbulencija unutar nacionalnih zajednica, ali i globalno, jačajući postojeće napetosti između velikih – globalno ili regionalno utjecajnih država. Za razliku od politike štednje i strukturnih reformi kao omiljenih neoliberalnih mjera koje su u posljednjim desetljećima postale alfa i omega politika vlada, a koje su proizvele brojne društvene izazove i dovele do neviđenih socijalnih nejednakosti, sadašnja kriza zahtjeva sasvim drukčiju političku reakciju – snažnu državnu intervenciju kakva nije viđena od Drugog. svjetskog rata i vremena slavnog ekonomista, Johna Maynarda Keynesa.
Naime, u uvjetima sveopćeg političkog, ekonomskog i socijalnog sloma nakon dva svjetska rata, engleski ekonomist John Maynard Keynes svojim konceptom Welfare state (države blagostanja) mijenja paradigmu uloge države. U poslijeratnom razdoblju model „kejnzijanske socijalne države“ realizira se kroz opsežne mjere socijalne politike i snažni državni intervencionizam koji do 1980.-tih godina 20. st. bitno oblikuje ekonomije zapadnih društava. Veliki zaokret u ekonomskoj teoriji i politici nastupa tijekom razdoblja vladavine konzervativnih političara – Ronalda Reagana, Margaret Thatcher, ali i francuskog predsjednika Valery Giscarda d’Estainga, kao političara inspiriranih neoliberalnom doktrinom „Društva Mont Pelerin“ (Mont Pelerin Society), osnovanog 1947.g., koje je okupilo ugledne ekonomiste, filozofe i poslovne ljude (Friedrich Hayek, Ludvig Von Misesom, George Stigler, Schumpeter i Popper). Već tijekom osamdesetih godina 20. stoljeća neoliberalna agenda postaje „nova ekonomska ortodoksija“ koja počinje dominirati politikom javnog upravljanja moćnih država Zapada. Znanstvenici okupljeni u „Društvu Mont Pelerin“, s vremenom su ostvarili snažan utjecaj ne samo na praksu poslovne zajednice i financijske institucije, već i na akademsku zajednicu, nakon čega je klasična ekonomska škola utemeljena na hipotezi slobodnog tržišta kao najboljeg regulatora društva i racionalnosti pojedinaca, postala znanstvena dogma ili „intelektualna satrapija“ (Laura Rem, Le Mond, srpanj, 2015) sa snažnim utjecajem na „decision makere“, oblikovanje javnih politika i posljedično na društvo. Potaknute konkretnim prijedlozima anglosaksonskih ekonomista okupljenih na Sveučilištu u Chicagu (Chicago School of Economiscs), a predvođenih Miltonom Freadmanom, američki predsjednik Ronald Reagan i britanska premijerka Margareth Tacher napuštaju kejnizijanizam i počinju s provedbom radikalnih neoliberalnih reformi: liberalizacije tržišta, deregulacije, smanjenja javnog sektora i javne potrošnje, dok iz javnog diskursa isključuju raspravu o pravičnoj raspodjeli i ekonomskoj demokraciji. Novi svjetonazor sadržan u izjavi Margaret Thatcher – There is no such thing as society – ne postoji društvo, postoje samo pojedinci i obitelj promijenio je ulogu intervencionističke države koja je u zemljama Zapada do otprilike osamdesetih imala mehanizme utjecaja na distribuciju nacionalnog bogatstva i kontrolu mobilnosti kapitala.
Danas ih više nema, a desetljeća globalizacije obezvrijedila su državu blagostanja, javno dobro, javni, kao i nacionalni interes učinila potpuno nevažnim, poništila društvenu solidarnost, istovremeno promovirajući „atomistički“ individualizam kao novi stil urbanog „lifestyla“. U razdoblju dominacije neoliberalne paradigme, pristup javnim dobrima (od zdravlja, obrazovanja, sigurnosti do aspekata zaštite zaposlenika) postaje sve više ograničen, mnoga od njih postaju tržišna kategorija i bivaju privatizirana.
Međutim, s novim sigurnosnim izazovima s kojima se Europa suočava u posljednjem desetljeću – od financijske i gospodarske krize, neviđenog vala migracija, terorizma ili posljednje zdravstvene krize, način javnog upravljanja koji uključuje i ekonomske politike podložan je radikalnim promjenama. Pandemijska kriza razotkrila je slabosti globalizacije i dugoročno bi mogla dovesti do preispitivanja nekih od njezinih najistaknutijih obilježja, poglavito jednu od najvećih vrijednosti EU – slobodu kretanja ljudi, roba i kapitala. U proteklih četrdeset godina svjedočili smo mnogim prednostima globalizacije, ali pandemija testira globalni ekonomski, politički i sigurnosni sustav, upravo zbog činjenice da bi mogao ubrzati niz dezintegracijskih procesa. Prema podacima UN-a širom svijeta je ugroženo 25 milijuna radnih mijesta, zbog čega je otvoren proces deglobalizacije uz istovremenu afirmaciju nacionalne države.
Sada, u trenucima zdravstvene krize bez presedana, uz niz mjera kojima trebaju osigurati opstojnost društava, nacionalne se vlade trebaju fokusirati prvenstveno na najbogatije – zahtjevajući njihovu solidarnost i uvođenje progresivnih poreznih stopa za elitnu grupaciju od jedan posto tzv. pobjednika ili profitera globalizacije, kao i one bliske njima. „Oni koji ne plaćaju poreze ne čine samo prekršaj nego i zločin: ako nema dovoljno kreveta u bolnicama ili respiratora, to je i njihova krivnja“ – napisao je Fabio Fazio, talijanski TV voditelj, čije je riječi javno apostrofirao i papa Franjo.
U Hrvatskoj se, u javnom diskursu, o koronavirusu raspravlja isključivo u kontekstu zdravstvene krize, naravno i šteta koju pandemija donosi gospodarstvu. Vlada je svojim mjerama okrenuta isključivo poslodavcima slijedom ustoličene paradigme prema kojoj oni zapošljavaju, potpuno gubeći iz vida brojne kreativne profesije u kojima ljudi djeluju kao slobodni umjetnici, članovi sportskih klubova, humanitarnih organizacija, vanjski suradnici na sveučilištima, itd (ispričavam se svima koje sam zaboravila), a koji su u ovom trenutku zajedno sa zaposlenicima iz privatnog sektora koji već masovno dobijaju otkaze, izloženi prijetnji masovne pauperizacije. Ponovno se čuju neumjesne optužbe na račun javnog sektora iako je sasvim vidljivo kako upravo javne službe (uz trgovine i prijevoznike koji osiguravaju lance opskrbe), u ovim trenucima postaju temeljna logistička potpora u ograničavanju širenja epidemije – bilo da se radi o liječnicima i medicinskim sestrama, pratećem osoblju, policajcima, sanitarnim inspektorima, komunalnim redarima, biolozima, znanstvenicima u institutima i na sveučilištima, ali i tzv. uhljebima, odnosno pripadnicima gradskih, županijskih i vladinih institucija bez kojih ovakva organizacija sustava ne bi bila moguća. Primjerice, javno zdravstvo se prije više od desetljeća u većini europskih zemlja, pa i Hrvatskoj, među prvima našlo na udaru mijera štednje, uz zahtjeve za smanjivanje broja bolnica, bolničkih kreveta i zaposlenika. Nije niti potrebno spominjati da je Hrvatska veliki broj liječnika neodgovornom politikom plaća i radnih uvjeta „potjerala“ u inozemstvo, a sada je posve razvidno da ih trebamo (to je slučaj i u Italiji).
I brojni poslodavci, zasigurno, bez državnih subvencija ne mogu preživjeti ovo krizno razdoblje, stoga ih je važno poduprijeti, iako, ne zaboravimo, među njima ima onih koji su godinama uzimali od sustava bez obveze da u njega ulažu, primjerice oni u turizmu (iznajmljivači plaćaju tek sramotno nisku paušalnu naknadu, dok su ugostitelji nezasluženo sebi osigurali stopu PDV-a od 13%). Danas su mnogi od njih debelo potkoženi i mogu preživjeti krizu daleko lakše od svojih zaposlenika koje masovno otpuštaju, stoga je vrijeme da pokažu solidarnost i daju doprinos, umjesto da vlada pomaže njima. Isto vrijedi i za brojne strane korporacije – poput stranih banaka i teleoperatera, osiguravajućih društava, hotelskih kuća…, koji su godinama u Hrvatskoj, zahvaljujući daleko većim cijenama svojih usluga u odnosu na svoje matične zemlje, ostvarivali enormne profite upravo na leđima hrvatskih građana (pri tom ulažući malo ili nimalo u javnu infrastrukturu zemlje). Još nismo čuli u Hrvatskoj za slučaj poput talijanskog modnog kreatora Giorgia Armanija koji je donirao 1,25 milijuna eura za nekoliko talijanskih bolnica i javnih istraživačkih institucija, ili talijanske blogerice Chiare Ferragni koja je zajedno sa suprugom donirala 100 tisuća eura, ali i organizirala crowdfunding kampanju kako bi se prikupila sredstva potrebna za bolnice širom svijeta. U ovom trenutku vlade diljem svijeta bi se trebale usmjeriti na pokrivanje plaća i minimalnih životnih troškova ugroženih građana, njihova je odgovornost da ih zaštite od hirova poduzetničkog slobodnog tržišta. Koronavirus je tu odgovornost nacionalnih vlada podigao na razinu izbora između života i smrti. “Napredna društva ne smiju dopustiti da ih ekonomija, osobito utjecaj financijskih tržišta i lobističkih skupina, zaslijepi pred činjenicom da je najvažnija uloga koju ekonomska politika sada može igrati upravo održati jake socijalne veze unutar zajednica koje se nalaze pod ovim izvanrednim pritiskom”, izjavio je prije neki dan Branko Milanović, jedan od najuglednijih svjetskih ekonomista (Ishaan Tharoor: In the age of coronavirus, big government is back, Washington Post, March, 20 2020)
Što se tiče Hrvatske, kombinacijom zdravstvenih i ekonomskih aspekata krize pojačavaju se višestruke sigurnosne implikacije koje su potpuno izostavljene iz javnog diskursa, čak se tretiraju kao „fake news“, a rasprava možda podliježe i kaznenoj odgovornosti. Naime, potpuno je izostavljen sigurnosni i politički aspekt koji proizilazi iz sve pesimističnijeg scenarija koji smireno, PR-ovskom kriznom komunikacijom najavljuje vlada i nacionalni krizni stožer – dugotrajna pandemija – u kojem većina europskih zemalja pa tako niti Hrvatska neće biti u mogućnosti kontrolirati širenje zaraze još najmanje šest mjeseci, a neki spominju i godinu do dvije. Ovu „harmoniju“ katastrofe razbijaju tek odgovorni katastrofičari, poput Pavla Kalinića, pročelnika zagrebačkog Ureda za upravljanje u hitnim situacijama, Dina Kozlevca, načelnika stožera za civilnu zaštitu Istarske županije ili karlovačkog župana, Damira Jelića, koji smatraju kako Hrvatska ozbiljno kasni s uvođenjem mjera i zahtjevaju odluke koje liberalna vlada smatra neprimjerenim hrvatskoj liberalnoj demokraciji. Zahtjevne mjere su napokon ipak uvedene (danima uz razlike među županijama). Kao što navodi ekonomist, Branko Milanović – „Ako građani ostanu bez poslova, novca, pristupa zdravstvenoj skrbi, postanu očajni i bijesni, scene poput nedavnog bijega zatvorenika u Italiji ili pljačke koja je uslijedila nakon uragana Katrina u New Orleansu, 2005. godine mogli bi postati uobičajeni scenariji“.
Mnogi Europljani još uvijek vjeruju da je Covid-19 jedva ozbiljniji od gripe i teško da predstavlja prijetnju kontinuitetu redovnog društvenog i gospodarskog života. To dokazuje ponašanje Talijana koji unatoč stopama smrtnosti koje su nadvisile one kineske i dalje džogiraju ili se druže, i odbijaju prihvatiti naredbe vlade. Zanimljivo je razmišljanje Martina de Jonga, nizozemskog znanstvenika koji u članku „Eyes wide shut: Europe’s state of denial in handling the coronavirus“ (Erasmus University Rotterdam, March 7, 2020), neugodno iznenađen djelovanjem europskih vlada, navodi kako su one sve, dok bolest nije uhvatila puni zamah, poduzimale isključivo „meke“ mjere, kojima njihovi građani nisu našli za potrebno prilagoditi svoj komoditet i „veseli“ način života. Zabrinjavajuća slika stanja u Kini, uz brojne ključne činjenice, brojke i iskustva, trebala ih je usmjeriti na drukčije postupanje. Sve to unatoč kulturološkim razlikama u političkim sustavima, čak i spornim informacijama. Je li uvođenje rigoroznih mjera odgođeno zbog poštivanja osobnih sloboda – sloboda kretanja ljudi, roba i kapitala (poglavito kapitala, iako je pravo na život prvo i temeljno ljudsko pravo) i udovoljavanja zahtjevima lobističkih skupina? Za progresivističke, liberalne europske vlade, kao i mainstream medije, dramatična javnozdravstvena kriza koja je protresla Kinu bila je nezamisliva u Europi. To se jednostavno nikada ne bi moglo dogoditi. Opasne epidemije pripadaju teritorijima na kojima su vlade totalitarističke, korumpirane, u kojima nedostaje pristojne infrastrukture, medicinska skrb je nedostatna, kvaliteta života niska, a ljudi neobrazovani.
U međuvremenu su Europska unija i Nizozemska (autor je Nizozemac) bile sasvim cool – naše vlade su poštene i dobro pripremljene, bolnice čiste i dobro opremljene, a ljudi su većinom zdravi i žive u dobrim uvjetima. Međutim, stvari su krenule po zlu. Odjednom se u europskim zemljama pojavila drama – od Italije pa nadalje. Iako se broj slučajeva povećavao, Europa se još uvijek bezbrižno zabavljala. „Ovdje nešto nije u redu, pa sam se sabrao i odlučio djelovati“, navodi znanstvenik. „Kad su mi se kineski i iranski kolege obratili, pitajući kako je moguće da putnici iz Kine i Irana u kojima su žarišta epidemije, potpuno neometano slijeću na europske zračne luke i slobodno idu kamo žele – nazvao sam razne vladine agencije, uključujući i agenciju za javno zdravstvo, odgovornu za suzbijanje epidemije koronavirusa u Nizozemskoj (RIVM), regionalne zdravstvene vlasti (GGD), aerodrom Schiphol, Ministarstvo prometa i infrastrukture i nizozemsku carinu (Koninklijke Marechaussee). Pitao sam ih zašto letovi s takvih rizičnih lokacija još uvijek mogu slijetati u Nizozemsku, kako je moguće da se putnici ne provjeravaju i da ne dobijaju nikakve upute. Zbog mogućnosti da me proglase rasistom, služio sam se prilično diplomatskim rječnikom. Odgovor je bio usuglašen: “Mi u potpunosti razumijemo vašu zabrinutosti, ali ne možemo reći ništa značajno o ovom pitanju.” Pitao sam ih mogu li razgovarati s bilo kojim nadležnim političarom, utvrditi koji je protokol predviđen za takve situacije i hoće li odgovorni biti voljni poslušati ideje i savjete zabrinutih građana. Odgovorili bi: ‘Oprostite gospodine, nismo u mogućnosti to učiniti; dopustite da vas prebacimo u ured za odnose s javnošću.”
Ispostavilo se kako aviokompanije same odlučuju gdje lete, te da vlada, kao ni aerodromske vlasti ne nameću nikakva ograničenja, niti namjeravaju to učiniti. Je li Nizozemska živi medicinski laboratorij, zapitao se profesor Martin de Jong, te navodi da se i Finska nalazi(la) u potpuno istoj situaciji – nepostojeći propisi, što ljudi smatraju normalnim. Dostatno je napomenuti da je i Hrvatska, prije toga i Italija u jeku najveće krize u Wuhanu, nonšalantno prihvatila grupu turista iz Wuhana, epicentra koronavirusa, kojima je u Milanu izmjerena tek temperatura, a u Hrvatskoj su dobili upute da se jave epidemiologu u slučaju bilo kakvih simptoma. Wuhanovci su slobodno prošetali Plitvicma, Zadrom i Dubrovnikom, nevjerojatno. Neke druge zemlje u Europi, poput Belgije, bile su opreznije i zahtijevale su karantenu, ali ne ozbiljnu. Unutar Europske unije prevladali su osobna sloboda (neograničena sloboda kretanja ljudi, roba i kapitala), snažni ekonomski lobiji, nedostatak inicijative za reguliranje i opća nevjerica da stvari mogu poći po zlu. Pravo je pitanje – je li Europa uopće bila pripremljena za krizu?
U političkom smislu pandemija koronavirusa mogla bi predstavljati najveći izazov europskom jedinstvu, uopće europskom modelu integracije u godinama koje slijede. Nedavno su se čelnici 26 europskih zemalja Schengenske zone, koja omogućava slobodno kretanje bez granica unutar većeg dijela EU-a, dogovorili oko privremenog zatvaranje svoje granice prema zemljama nečlanicama (Hrvatska je izuzeta), a unutar EU, nacionalne vlade postavljaju prepreke tamo gdje ih nije bilo, blokirajući čak i izvoz medicinske opreme u države izvan EU-a (često izrazito potrebite). Sada svaka EU vlada za sebe uspostavlja ratni, sanitarni režim – cordon sanitaire – koji u potpunosti potkopava proklamirane vrijednosti jedinstva i zajedničke svrhe. Granice i protekcionizam ponovno su „in“, unatoč široko promoviranoj globalističkoj paradigmi 21. st – svijeta bez granica. Građani suverenih država sve češće otvoreno zahtijevaju barijere protiv dolaska stranaca, ali i uvoza vanjskih dobara i usluga. Novouspostavljene granice, mnogi vide kao trajno naslijeđe koje će oblikovati novi međunarodni poredak, međutim, vrlo je tanka linija između liberalizma i totalitarizma. Za sada ostaje činjenica da se protiv bolesti ne možemo učinkovito boriti na pojedinačnoj razini, već samo kao društvo. To zahtijeva pripremu, koordinaciju, planiranje i sposobnost brzog donošenja odluka, kao i iznimne napore. Dakle, intervencionističku snažnu državu koja će raditi u korist svih građana, ne tek u interesu lobističkih skupina koje su nas i dovele u ovu sigurnosnu situaciju. Dakle, ekonomija ne može biti važnija od politike, a pojedinačni, osobni interesi iznad zajedničkih.
geopolitika
