Hrvatski pravni centar (HCP) nedavno je uputio otvoreno pismo premijeru Andreju Plenkoviću u kojem zahtijeva promijenu odluke Vlade o prijenosu ugovora o koncesiji „za crpljenje mineralnih voda i ugovora o koncesiji za crpljenje termalne vode za tehnološke potrebe i za prodaju na tržištu, s društva Jamnica d.d., Zagreb, na novog koncesionara Jamnica plus d.o.o., Zagreb. Ovom odlukom, koju je Vlada usvojila na sjednici od 2. svibnja“, Jamnica je kao kompanija s ogromnim tržišnim potencijalom predana u ruke stranaca. Naime, stanovitom nizozemskom holdingu prenijeta je koncesija na crpljenje do 280 milijuna litara na godinu do 2029. HPC upozorava kako se radi o političkom, dodajem i sigurnosnom pitanju, budući da je voda opće javno dobro i ljudsko pravo, a ne tržišna roba. Pitka voda zasigurno predstavlja najvažniji hrvatski prirodni resurs koji bi u narednim desetljećima u okolnostima globalnog zatopljenja i klimatskih promjena mogao snažno utjecati na sigurnost zemlje. Stoga, izvore pitke vode treba zaštititi, a u pismu HPC poziva Vladu da koncesiju povjeri javnom poduzeću.
Niz hrvatskih medija nastavio je s objavom alarmirajućih članaka o gubitku nacionalne kontrole nad najvećim izvorima pitke vode. Tako smo doznali (iako je riječ o staroj vijesti koja prolazi neopaženo, izvan radara javnosti) da četiri najveća izvora više nisu u hrvatskim rukama! Pored Jamnice, ostali smo bez Lipika, Svetog Roka i Cetine. Podravka je još 2016. prodala Lipički studenac slovenskoj tvrtki Radenska koja je u vlasništvu grupe Kofola sa sjedištem u Češkoj. Prijašnji vlasnik Svetog Roka završio je u stečaju (nije jasno kako mu je to uspjelo!), pa su punionicu preuzeli novi vlasnici iz sušne Saudijske Arabije. Četvrti izvor – Cetinu, pored domaćih poduzetničkih i lokalnih političkih snaga, preuzima offshore kompanija iz američke države Delaware, i to na 50 godina.
Najblaže rečeno, vrlo je neozbiljno da Vlada(e) sve to dopušta i mirno promatra. Razlog postajanja bilo koje vlade je zaštita nacionalnih interesa, kako javnih, tako i pojedinačnih. Stalna poskupljenja vode izravan su rezultat liberalizacije ove vrste komunalnih usluga i privatizacije izvora pitke vode.
Ujedinjeni narodi su 2008. godine proglasili pravo na vodu temeljnim ljudskim pravom. Međutim, s izuzetkom Slovenije, koja je prema Ustavu zabranila prodaju vlastitih vodnih resursa, čini se da zemlje u regiji nisu svjesne da loše i neodgovorno upravljanje vodama ugrožava jedno od temeljnih ljudskih prava njihovih građana. Tako se npr. privatizacija izvora pitke vode u Srbiji, ali i u ostatku regije odvijala gotovo nezapaženo. U Srbiji je nedavna izmjena Zakona o komunalnim uslugama omogućila privatnim tvrtkama da ponude usluge vodoopskrbe, što znači da voda više nije neotuđivo javno dobro kojim može upravljati samo javno poduzeće. Osobito je privatizacija tvrtki za flaširanje vode, odnosno njihova prodaja pod koncesijskim modelom (80% posjeduju strane tvrtke), snažno potisnula načelo javnog dobra. Nije čudo da su izvori pitke vode bili među prvim resursima koji se privatizirani u regiji. Uostalom, voda je vrhunska roba, a potrošača koliko želite.
Podaci Eurostata iz listopada 2017. pokazuju kako regija ima mnogo toga za ponuditi kada je riječ o vodi. Tako, Hrvatska ima prosjek od 27.330 kubičnih metara slatke vode po glavi stanovnika, što je stavlja na prvo mjesto u EU. Slovenija je na petom mjestu (15.550), Bugarska na sedmom mjestu (14.160), a Grčka na 14. mjestu (6.680), dok je Rumunjska s 1.840 kubičnih metara blizu granice od 1.700 kubnih metara po stanovniku, što je standard koji je postavio UN. Bitka za vodu kao javno dobro nije tek ograničena na regiju, ova rasprava snažno je prisutna i u okvirima Europske unije. Nevladina organizacija The European Water Movement upozorava da su izvori pitke vode ugroženi od strane nezasitih investitora koji žele zaraditi novac prodajući javni resurs. Širom EU-a ljudi podižu svoj glas protiv komercijalizacije vode, pa je tako do sada prikupljeno oko milijun potpisa kako bi se pravo na vodu proglasilo temeljnim ljudskim pravim na razini EU-a.
Na razini Europske unije postoje tri prijedloga koja se odnose na ovu tematiku – model koji koriste Belgija, Italija i Slovenija. Međutim, samo je Slovenija usvojila Ustavne izmjene (u studenom 2016.) koje su definitivno onemogućile privatizaciju vodnih resursa, zbog čega su isti ostavljeni pod državnom upravom. U rujnu 2018. godine, pučka pravobraniteljica, Lora Vidović, organizirala je okrugli stol „Ljudsko pravo na vodu, je li vrijeme za zaštitu Ustavom“. Tada se moglo čuti da 6% stanovnika Hrvatske nema mogućnost priključenja na vodovod, četvrtina građana zbog povećanja cijena (pod pritiskom liberalizacije i privatizacije) kasni s plaćanjem režija, a da su razlike u cijeni vode na različitim područjima zemlje od sedam do 27 kuna. O cijeni vode odlučuje isporučitelj koji potpuno samovoljno donosi odluke i o isključivanju zbog neplaćanja.
Opasnost od privatizacije vode u budućnosti samo je jedna dimenzija problema realizacije temeljnog ljudskog prava na vodu. Prema međunarodnim preporukama (između ostalih i Svjetske zdravstvene organizacije) vlade bi građanima vodu trebale učiniti dostupnom – i u fizičkom i financijskom smislu (određenu kvalitetu i količinu vode, oko 70 litara po danu). Slovenija je prva država u Europi koja je to učinila, dok je u Belgiji, državi u kojoj je ljudsko pravo na vodu ostvareno u najvećoj mogućoj mjeri, svaki stanovnik ima po 15 kubika vode na godinu besplatno. Prema dr.sc. Desanki Sarvan, autorici knjige „Pravo na vodu“, na svjetskoj razini, oko 15 % usluga u vodoopskrbi drže privatni isporučitelji. Ipak, nakon teških slučajeva privatizacije koja je dovela do enormnog rasta cijena vode, te isključivanja korisnika usluga u pojedinim zemljama (ova se praksa naročito proširila po zemljama Latinske Amerike).
Sigurna pitka voda temeljno je javno dobro koje građani očekuju od svoje vlade, ali nije jedino. Naime, javna dobra zahtijevaju vladinu intervenciju kako bi se osigurala adekvatna opskrba. Naime, javna su dobra ili usluge (sigurnost, zdravstvena i socijalna skrb, javno obrazovanje, dostupnost i zdravstvena ispravnost vode i namirnica, komunalne usluge…) dio ekonomije blagostanja i standarda građana, riječ je o dobrima koja tržište bez djelovanja države ne bi osiguralo ili bi ih pružalo u nedovoljnoj mjeri. Javna su dobra vrijednosti koje služe velikom broju građana, uključuju univerzalne dimenzije zajedničkog života, izraz su društvene potrebe, zapravo društveno dobro. U idealnom smislu, njihova temeljna obilježja jesu dostupnost za sve građane, nekonkurentnost i neekskluzivnost, što znači da svi članovi zajednice mogu uživati u moru, plažama, parkovima, kulturnoj i povijesnoj baštini, ali i u pitkoj vodi.
Javno je dobro usko povezano s javnim interesom koji bi trebao osigurati opću stabilnost i blagostanje neke zemlje, dok bi vlade, kao i lokalne vlasti trebale djelovati na suzbijanju problema poput kriminala, širenja bolesti, siromaštva, zagađenja…, budući da u suvremenim demokratskim društvima pravo na kvalitetnu i sigurnu životnu sredinu spada u temeljna ljudska prava.
Ipak, u razdoblju dominacije neoliberalne paradigme, pristup javnim dobrima postaje sve više ograničen, mnoga od njih postaju tržišna kategorija, te bivaju privatizirana. Europska unija sve se više oslanja na tržišni model raširen u Sjedinjenim Državama. Međutim, čak i u kolijevci neoliberalne ideologije, sve su češće i žešće rasprave o ovoj temi. U članku „Social Contract and Public Goods Provision“, autor Lee Kuan Yew, School of Public Policy (Foreign Affairs, May 23, 2018) navodi kako se američki Ustav temelji na ideji društvenog ugovora engleskog filozofa, začetnika prosvjetiteljstva, Johna Locka (1632-1704). Stoga, većina američkih građana očekuju da će američka vlada temeljem Lockeovog socijalnog ugovora (Dvije rasprave o vladavini / Two Treatises of Government, 1690) koji zagorava opće slobode i jednakosti, zapravo postaviti prioritet: javno dobro građana SAD-a. Socijalni ugovori i javne usluge kako ih definiraju Jean Jacques Rousseau, Thomas Hobs ili John Locke predstavljaju dogovor između države i društva, prema kojem se građani pristaju odreći određenih prava (i platiti poreze) u zamjenu za obvezu vlade da osigura njihove potrebe. Društveni ugovor je nepisan, nije pravno obvezujući, međutim, on ipak u demokratskom svijetu ograničava vlade da djeluju u skladu s određenim skupom načela koji su u modernim demokracijama sastavni dio ustava, zakona, te predstavljaju službeni diskurs (integralni su dio PR-a svakog političara). Načelno, nepoštivanje ovakvog društvenog ugovora zapadne liberalne vlade izlaže sankcijama, najčešće gubitku izbora.
Međutim, upravo su Sjedinjene Države vrlo daleko od poštivanja takvog društvenog ugovora, time i od vlastitih ustavnih načela. Naime, za očekivati je da Sjedinjene Države kao najveće svjetsko gospodarstvo, s izrazito jakim demokratskim institucijama (zasigurno moćnim da osiguraju preraspodjelu resursa i nacionalnog bogatstva) jesu sposobne osigurati visoku razinu dostupnosti javnih dobara svojim građanima. Ipak, kada je riječ o indeksu ljudskog razvoja (HDI /Human Development Index) ), SAD su se u 2015. godini našle iza mnogo manjih ekonomija. Pored toga, Amerika ima iskustvo mjera New Deala kojima je ova velika država prebrodila krizu početkom 30-tih godina 20. stoljeća, a koje su sustav američke liberalne demokracije učinile prilagodljivim zahtjevima građana na način da su im javna dobra učinila dostupnim.
Međutim, više je nego očito da u ovoj neobično bogatoj, tehnološki nainovativnijoj zemlji na svijetu, ekonomskoj, političkoj i vojnoj supersili, ne postoji ni najmanja korelacija između visoke razine GDP i javnih usluga koje bi američka vlada bila spremna pružiti svojim građanima. Razina javnih usluga dostupna Amerikancima je ispod svih kriterija: urušene javne obrazovne institucije, nedostupna zdravstvena i socijalna skrb, privatizirana sigurnost koja je nakon serije školskih pokolja, postala prvorazredno političko pitanje. Upravo je predsjednik Trump tijekom svoje predizborne kampanje 2016.g. govorio o urbanom siromaštvu, o obiteljima koje ostaju „zarobljene u siromaštvu američkih predgrađa“. Sve američke vlade odbijaju prihvatiti da su ekonomska i socijalna prava zapravo temeljna ljudska prava: početkom osamdesetih godina uzastopno su glasovale protiv usvajanja deklaracije UN-a kojim se pravo na obrazovanje, rad, zdravstvenu skrb, pravilnu prehranu, vodu i nacionalni razvoj uvrštavaju u ljudska prava. Njihova se stajališta ne mijenjaju ni desetljećima poslije. Izričito se protive da se pravo na hranu, odnosno „pravo na stalnu i hranjivu prehrani“ prizna kao temeljno ljudsko pravo. Individualistički svjetonazor koji bogate doživljava kao motore ekonomskog uspjeha, a kod siromašnih razvija krivnju za vlastiti neuspjeh, američko je društvo doveo na rub dubokih podjela i raskola. Danas su SAD zemlja najveće nejednakosti, zemlja s najvišom stopom siromaštva u zapadnom svijetu, zemlja u kojoj se kvaliteta života i ekonomski uvjeti goleme većine Amerikanaca svakodnevno pogoršavaju. Oko 50 milijuna Amerikanaca zahvaćeno je ekstremnim siromaštvom, dok se preraspodjela bogatstva usmjerila prema financijskoj i poslovnoj eliti koja je profitirala paketom mjera kojima je spašen financijski sektor, otvaranjem novih ratišta kao poslovnih prilika vojno-industrijskog kompleksa, te naposlijetku i najnovijom Trumpovom poreznom reformom koja je korporacije i bogate zapravo oslobodila poreza.
Premještanje javnog bogatstva u privatni sektor ostavilo je američku vladu (time i vlade zapadnih demokracija) bez sredstava za ulaganje u mjere kojima bi se prevladalo siromaštvo. Prema Foreign Affairsu ne postoji jasan odnos između institucionalne snage države, njenog opsega, kao i sposobnosti da osigura javna dobra svojim građanima. Kao prvo, nema jamstva da će države s velikim institucionalnim kapacitetom (jakim i stabilnim demokratskim institucijama), te rastućim GDP-om pružiti više javnih dobara svojim građanima, upravo zbog novoustoličene paradigme zahtijeva za smanjivanjem javne potrošnje. Naime, ekonomska ortodoksija proizašla iz neoklasične škole ekonomske misli smatra da je najbolji lijek za prevladavanje gospodarske i financijske krize (koju je proizvela financijska i korporativna elita) smanjivanje javne potrošnje, posebno izdvajanja za socijalne potrebe društva, obrazovanje i zdravstvo, uz smanjivanje poreznih nameta korporacijama, poduzetnicima i tvrtkama koji kao „stvaratelji radnih mjesta“ zapravo najviše doprinose ekonomskom rastu i razvoju. Stoga vlade, odnosno države s vrlo visoki kapacitetima ne moraju nužno dati prioritet „proizvodnji“ javnih dobara. U kulturama koje se oslanjaju na individualizam, obiteljsku potporu i promicanje samopomoći, a koje je i Hrvatska usvojila, vlada vrlo često postavlja druge prioritete (poduzetnike) ispred razvoja društva, osobito ispred socijalne sigrurnosne mreže.
U fokusu znanstvene rasprave sve je češće nejednaki razvoj svjetskog kapitalizma, pri čemu periferne zemlje (u koje spada i Hrvatska) postaju svojevrsni labaratorij neoliberalizma u kojem propisane mjere šok terapije (politika štednje i strukturnih reformi) proizvode snažne socijalne posljedice koje ubrzano slabe društvenu koheziju. Process razgradnje socijalne države, “welfare state” ili intervencionističke države, promijenio je značenje zaposlenosti, stabilnosti i sigurnosti rada. Logika globalizacije time je državu blagostanja, kao i javna dobra, te javni interes učinila potpuno bezvrijednim i nevažnim, iako su floskule o pravičnosti, jednakosti ili prosperitetu i napretku naših građana omiljena „mantra“ liberalnih političara, zapravo dio njihovog PR-a. Međutim, dometi „društvenog ugovora“ sasvim su mjerljivi i vidljivi kroz politike vlade, odnosno kroz njene sposobnosti u pružanju javnih usluga. One su, na žalost, sve manje i manje, upravo zahvaljujući zloglasnoj „politici štednje“, kao i „strukturnih reformi“ koje nas obvezuje na privatizaciju najvrednijih nacionalnih resursa koji se predaju u ruke bjelosvjetskih mešetara.
geopolitika
Niz hrvatskih medija nastavio je s objavom alarmirajućih članaka o gubitku nacionalne kontrole nad najvećim izvorima pitke vode. Tako smo doznali (iako je riječ o staroj vijesti koja prolazi neopaženo, izvan radara javnosti) da četiri najveća izvora više nisu u hrvatskim rukama! Pored Jamnice, ostali smo bez Lipika, Svetog Roka i Cetine. Podravka je još 2016. prodala Lipički studenac slovenskoj tvrtki Radenska koja je u vlasništvu grupe Kofola sa sjedištem u Češkoj. Prijašnji vlasnik Svetog Roka završio je u stečaju (nije jasno kako mu je to uspjelo!), pa su punionicu preuzeli novi vlasnici iz sušne Saudijske Arabije. Četvrti izvor – Cetinu, pored domaćih poduzetničkih i lokalnih političkih snaga, preuzima offshore kompanija iz američke države Delaware, i to na 50 godina.
Najblaže rečeno, vrlo je neozbiljno da Vlada(e) sve to dopušta i mirno promatra. Razlog postajanja bilo koje vlade je zaštita nacionalnih interesa, kako javnih, tako i pojedinačnih. Stalna poskupljenja vode izravan su rezultat liberalizacije ove vrste komunalnih usluga i privatizacije izvora pitke vode.
Ujedinjeni narodi su 2008. godine proglasili pravo na vodu temeljnim ljudskim pravom. Međutim, s izuzetkom Slovenije, koja je prema Ustavu zabranila prodaju vlastitih vodnih resursa, čini se da zemlje u regiji nisu svjesne da loše i neodgovorno upravljanje vodama ugrožava jedno od temeljnih ljudskih prava njihovih građana. Tako se npr. privatizacija izvora pitke vode u Srbiji, ali i u ostatku regije odvijala gotovo nezapaženo. U Srbiji je nedavna izmjena Zakona o komunalnim uslugama omogućila privatnim tvrtkama da ponude usluge vodoopskrbe, što znači da voda više nije neotuđivo javno dobro kojim može upravljati samo javno poduzeće. Osobito je privatizacija tvrtki za flaširanje vode, odnosno njihova prodaja pod koncesijskim modelom (80% posjeduju strane tvrtke), snažno potisnula načelo javnog dobra. Nije čudo da su izvori pitke vode bili među prvim resursima koji se privatizirani u regiji. Uostalom, voda je vrhunska roba, a potrošača koliko želite.
Podaci Eurostata iz listopada 2017. pokazuju kako regija ima mnogo toga za ponuditi kada je riječ o vodi. Tako, Hrvatska ima prosjek od 27.330 kubičnih metara slatke vode po glavi stanovnika, što je stavlja na prvo mjesto u EU. Slovenija je na petom mjestu (15.550), Bugarska na sedmom mjestu (14.160), a Grčka na 14. mjestu (6.680), dok je Rumunjska s 1.840 kubičnih metara blizu granice od 1.700 kubnih metara po stanovniku, što je standard koji je postavio UN. Bitka za vodu kao javno dobro nije tek ograničena na regiju, ova rasprava snažno je prisutna i u okvirima Europske unije. Nevladina organizacija The European Water Movement upozorava da su izvori pitke vode ugroženi od strane nezasitih investitora koji žele zaraditi novac prodajući javni resurs. Širom EU-a ljudi podižu svoj glas protiv komercijalizacije vode, pa je tako do sada prikupljeno oko milijun potpisa kako bi se pravo na vodu proglasilo temeljnim ljudskim pravim na razini EU-a.
Na razini Europske unije postoje tri prijedloga koja se odnose na ovu tematiku – model koji koriste Belgija, Italija i Slovenija. Međutim, samo je Slovenija usvojila Ustavne izmjene (u studenom 2016.) koje su definitivno onemogućile privatizaciju vodnih resursa, zbog čega su isti ostavljeni pod državnom upravom. U rujnu 2018. godine, pučka pravobraniteljica, Lora Vidović, organizirala je okrugli stol „Ljudsko pravo na vodu, je li vrijeme za zaštitu Ustavom“. Tada se moglo čuti da 6% stanovnika Hrvatske nema mogućnost priključenja na vodovod, četvrtina građana zbog povećanja cijena (pod pritiskom liberalizacije i privatizacije) kasni s plaćanjem režija, a da su razlike u cijeni vode na različitim područjima zemlje od sedam do 27 kuna. O cijeni vode odlučuje isporučitelj koji potpuno samovoljno donosi odluke i o isključivanju zbog neplaćanja.
Opasnost od privatizacije vode u budućnosti samo je jedna dimenzija problema realizacije temeljnog ljudskog prava na vodu. Prema međunarodnim preporukama (između ostalih i Svjetske zdravstvene organizacije) vlade bi građanima vodu trebale učiniti dostupnom – i u fizičkom i financijskom smislu (određenu kvalitetu i količinu vode, oko 70 litara po danu). Slovenija je prva država u Europi koja je to učinila, dok je u Belgiji, državi u kojoj je ljudsko pravo na vodu ostvareno u najvećoj mogućoj mjeri, svaki stanovnik ima po 15 kubika vode na godinu besplatno. Prema dr.sc. Desanki Sarvan, autorici knjige „Pravo na vodu“, na svjetskoj razini, oko 15 % usluga u vodoopskrbi drže privatni isporučitelji. Ipak, nakon teških slučajeva privatizacije koja je dovela do enormnog rasta cijena vode, te isključivanja korisnika usluga u pojedinim zemljama (ova se praksa naročito proširila po zemljama Latinske Amerike).
Sigurna pitka voda temeljno je javno dobro koje građani očekuju od svoje vlade, ali nije jedino. Naime, javna dobra zahtijevaju vladinu intervenciju kako bi se osigurala adekvatna opskrba. Naime, javna su dobra ili usluge (sigurnost, zdravstvena i socijalna skrb, javno obrazovanje, dostupnost i zdravstvena ispravnost vode i namirnica, komunalne usluge…) dio ekonomije blagostanja i standarda građana, riječ je o dobrima koja tržište bez djelovanja države ne bi osiguralo ili bi ih pružalo u nedovoljnoj mjeri. Javna su dobra vrijednosti koje služe velikom broju građana, uključuju univerzalne dimenzije zajedničkog života, izraz su društvene potrebe, zapravo društveno dobro. U idealnom smislu, njihova temeljna obilježja jesu dostupnost za sve građane, nekonkurentnost i neekskluzivnost, što znači da svi članovi zajednice mogu uživati u moru, plažama, parkovima, kulturnoj i povijesnoj baštini, ali i u pitkoj vodi.
Javno je dobro usko povezano s javnim interesom koji bi trebao osigurati opću stabilnost i blagostanje neke zemlje, dok bi vlade, kao i lokalne vlasti trebale djelovati na suzbijanju problema poput kriminala, širenja bolesti, siromaštva, zagađenja…, budući da u suvremenim demokratskim društvima pravo na kvalitetnu i sigurnu životnu sredinu spada u temeljna ljudska prava.
Ipak, u razdoblju dominacije neoliberalne paradigme, pristup javnim dobrima postaje sve više ograničen, mnoga od njih postaju tržišna kategorija, te bivaju privatizirana. Europska unija sve se više oslanja na tržišni model raširen u Sjedinjenim Državama. Međutim, čak i u kolijevci neoliberalne ideologije, sve su češće i žešće rasprave o ovoj temi. U članku „Social Contract and Public Goods Provision“, autor Lee Kuan Yew, School of Public Policy (Foreign Affairs, May 23, 2018) navodi kako se američki Ustav temelji na ideji društvenog ugovora engleskog filozofa, začetnika prosvjetiteljstva, Johna Locka (1632-1704). Stoga, većina američkih građana očekuju da će američka vlada temeljem Lockeovog socijalnog ugovora (Dvije rasprave o vladavini / Two Treatises of Government, 1690) koji zagorava opće slobode i jednakosti, zapravo postaviti prioritet: javno dobro građana SAD-a. Socijalni ugovori i javne usluge kako ih definiraju Jean Jacques Rousseau, Thomas Hobs ili John Locke predstavljaju dogovor između države i društva, prema kojem se građani pristaju odreći određenih prava (i platiti poreze) u zamjenu za obvezu vlade da osigura njihove potrebe. Društveni ugovor je nepisan, nije pravno obvezujući, međutim, on ipak u demokratskom svijetu ograničava vlade da djeluju u skladu s određenim skupom načela koji su u modernim demokracijama sastavni dio ustava, zakona, te predstavljaju službeni diskurs (integralni su dio PR-a svakog političara). Načelno, nepoštivanje ovakvog društvenog ugovora zapadne liberalne vlade izlaže sankcijama, najčešće gubitku izbora.
Međutim, upravo su Sjedinjene Države vrlo daleko od poštivanja takvog društvenog ugovora, time i od vlastitih ustavnih načela. Naime, za očekivati je da Sjedinjene Države kao najveće svjetsko gospodarstvo, s izrazito jakim demokratskim institucijama (zasigurno moćnim da osiguraju preraspodjelu resursa i nacionalnog bogatstva) jesu sposobne osigurati visoku razinu dostupnosti javnih dobara svojim građanima. Ipak, kada je riječ o indeksu ljudskog razvoja (HDI /Human Development Index) ), SAD su se u 2015. godini našle iza mnogo manjih ekonomija. Pored toga, Amerika ima iskustvo mjera New Deala kojima je ova velika država prebrodila krizu početkom 30-tih godina 20. stoljeća, a koje su sustav američke liberalne demokracije učinile prilagodljivim zahtjevima građana na način da su im javna dobra učinila dostupnim.
Međutim, više je nego očito da u ovoj neobično bogatoj, tehnološki nainovativnijoj zemlji na svijetu, ekonomskoj, političkoj i vojnoj supersili, ne postoji ni najmanja korelacija između visoke razine GDP i javnih usluga koje bi američka vlada bila spremna pružiti svojim građanima. Razina javnih usluga dostupna Amerikancima je ispod svih kriterija: urušene javne obrazovne institucije, nedostupna zdravstvena i socijalna skrb, privatizirana sigurnost koja je nakon serije školskih pokolja, postala prvorazredno političko pitanje. Upravo je predsjednik Trump tijekom svoje predizborne kampanje 2016.g. govorio o urbanom siromaštvu, o obiteljima koje ostaju „zarobljene u siromaštvu američkih predgrađa“. Sve američke vlade odbijaju prihvatiti da su ekonomska i socijalna prava zapravo temeljna ljudska prava: početkom osamdesetih godina uzastopno su glasovale protiv usvajanja deklaracije UN-a kojim se pravo na obrazovanje, rad, zdravstvenu skrb, pravilnu prehranu, vodu i nacionalni razvoj uvrštavaju u ljudska prava. Njihova se stajališta ne mijenjaju ni desetljećima poslije. Izričito se protive da se pravo na hranu, odnosno „pravo na stalnu i hranjivu prehrani“ prizna kao temeljno ljudsko pravo. Individualistički svjetonazor koji bogate doživljava kao motore ekonomskog uspjeha, a kod siromašnih razvija krivnju za vlastiti neuspjeh, američko je društvo doveo na rub dubokih podjela i raskola. Danas su SAD zemlja najveće nejednakosti, zemlja s najvišom stopom siromaštva u zapadnom svijetu, zemlja u kojoj se kvaliteta života i ekonomski uvjeti goleme većine Amerikanaca svakodnevno pogoršavaju. Oko 50 milijuna Amerikanaca zahvaćeno je ekstremnim siromaštvom, dok se preraspodjela bogatstva usmjerila prema financijskoj i poslovnoj eliti koja je profitirala paketom mjera kojima je spašen financijski sektor, otvaranjem novih ratišta kao poslovnih prilika vojno-industrijskog kompleksa, te naposlijetku i najnovijom Trumpovom poreznom reformom koja je korporacije i bogate zapravo oslobodila poreza.
Premještanje javnog bogatstva u privatni sektor ostavilo je američku vladu (time i vlade zapadnih demokracija) bez sredstava za ulaganje u mjere kojima bi se prevladalo siromaštvo. Prema Foreign Affairsu ne postoji jasan odnos između institucionalne snage države, njenog opsega, kao i sposobnosti da osigura javna dobra svojim građanima. Kao prvo, nema jamstva da će države s velikim institucionalnim kapacitetom (jakim i stabilnim demokratskim institucijama), te rastućim GDP-om pružiti više javnih dobara svojim građanima, upravo zbog novoustoličene paradigme zahtijeva za smanjivanjem javne potrošnje. Naime, ekonomska ortodoksija proizašla iz neoklasične škole ekonomske misli smatra da je najbolji lijek za prevladavanje gospodarske i financijske krize (koju je proizvela financijska i korporativna elita) smanjivanje javne potrošnje, posebno izdvajanja za socijalne potrebe društva, obrazovanje i zdravstvo, uz smanjivanje poreznih nameta korporacijama, poduzetnicima i tvrtkama koji kao „stvaratelji radnih mjesta“ zapravo najviše doprinose ekonomskom rastu i razvoju. Stoga vlade, odnosno države s vrlo visoki kapacitetima ne moraju nužno dati prioritet „proizvodnji“ javnih dobara. U kulturama koje se oslanjaju na individualizam, obiteljsku potporu i promicanje samopomoći, a koje je i Hrvatska usvojila, vlada vrlo često postavlja druge prioritete (poduzetnike) ispred razvoja društva, osobito ispred socijalne sigrurnosne mreže.
U fokusu znanstvene rasprave sve je češće nejednaki razvoj svjetskog kapitalizma, pri čemu periferne zemlje (u koje spada i Hrvatska) postaju svojevrsni labaratorij neoliberalizma u kojem propisane mjere šok terapije (politika štednje i strukturnih reformi) proizvode snažne socijalne posljedice koje ubrzano slabe društvenu koheziju. Process razgradnje socijalne države, “welfare state” ili intervencionističke države, promijenio je značenje zaposlenosti, stabilnosti i sigurnosti rada. Logika globalizacije time je državu blagostanja, kao i javna dobra, te javni interes učinila potpuno bezvrijednim i nevažnim, iako su floskule o pravičnosti, jednakosti ili prosperitetu i napretku naših građana omiljena „mantra“ liberalnih političara, zapravo dio njihovog PR-a. Međutim, dometi „društvenog ugovora“ sasvim su mjerljivi i vidljivi kroz politike vlade, odnosno kroz njene sposobnosti u pružanju javnih usluga. One su, na žalost, sve manje i manje, upravo zahvaljujući zloglasnoj „politici štednje“, kao i „strukturnih reformi“ koje nas obvezuje na privatizaciju najvrednijih nacionalnih resursa koji se predaju u ruke bjelosvjetskih mešetara.
geopolitika
