Pred očima nam se raspada sve što smo znali o civiliziranom društvu
Možda Europa još sanja pa ne vidi što donosi dan, pa i mi s njom snivamo slatke snove o ravnopravnosti, svijetloj budućnosti, blagostanju za sve i klanjamo se okrenuti Bruxellesu kao muslimani prema Meki, čekajući bezimenog poslanika koji će nas nadahnuti Božjim porukama
Prizori beskućništva i zastrašujućeg siromaštva na ulicama američkih megapolisa… Snimke koje su nedavno prenijeli svjetski mediji najbolje svjedoče o sramoti zapadne civilizacije, osobito Sjedinjenih Država, svjetske supersile koja svoj ekonomski i socijalni model utemeljen na ogromnim društvenim razlikama nastoji “izvesti” širom svijeta. Videosnimke i fotografije beskrajnih nizova šatora s ulica Los Angelesa ili New Yorka u kojima na najelitnijim svjetskim ulicama, upravo nasuprot najskupocjenijih rezidencija i hotela, životare sve brojniji beskućnici, dokument su jednog surovog vremena ili bolje rečeno izgubljene civilizacije. Prema nedavno objavljenim podacima, gotovo pola milijuna Njujorčana iselilo se iz tog bajkovitog grada – najprije najbogatiji i svi drugi koji imaju mogućnost online rada od kuće, a zatim i brojni stanovnici koji su usred koronakrize izgubili posao te više ne mogu plaćati najam vlastitih stanova, dakle, servisirati svakodnevni život.
Socijalna država izgrađena tijekom 20. stoljeća oko skupa temeljnih socijalnih prava – prava na obrazovanje, na zdravstvo i na mirovinu – predstavlja golemi povijesni napredak i jedan je od najznačajnijh “izuma” čovječanstva koji je stubokom promijenio ljudsku civilizaciju. Moderna preraspodjela ukupnog društvenog dohotka gradi se na logici prava i načelu jednakih mogućnosti pristupa javnim dobrima koja se smatraju temeljnima. Međutim, već je planetarna financijska kriza 2007.- 2008. otvorila pitanja uloge države i potrebe preuzimanja nadzora nad “poludjelim financijskim kapitalizmom”. Naime, postalo je sasvim očito da je nužno modernizirati sustave poreza i transfera koji su u središtu moderne socijalne države, a koji su došli do takvog stupnja složenosti da to ozbiljno ugrožava društveno tkivo. Ipak, ne postoji državna intervencija, čak ni društvena svijest ili moral koji bi presudili neviđenim društvenim nejednakostima, time i nepremostivoj društvenoj stratifikaciji. Stoljeće nakon što je Oswald Spengler objavio svoju knjigu “Pad Zapada”, sasvim je izvjesno kako se Zapad suočava s “decivilizacijom” vlastitoga društva, odnosno besmislenim i nepromišljenim stanjem vlastite civilizacije. Naime, slika koju vidimo na ulicama svjetskih metropola nije tek rezultat pogubne bolesti “uvezene” iz Kine. Priručni šatori i market-kolica po ulicama američkih gradova rezultat su globalnog laissiez-fairea, sumnjivog ekonomskog inženjeringa, zbog kojeg nesnalažljivi dio tzv. srednje klase glavinja nizbrdo prema pločniku, a neusporedivo manji, snalažljiviji dio uspinje se liftovima do vlastitih penthousea. Nije naodmet primijetiti da je dio losanđeleskih šatora dizajniran prema mjestu smještaja te da je marketinški označen sveprisutnom zastavicom SAD-a – simbolom slobode, ljudskih prava, demokracije, ali i tržišnog natjecanja – vjerojatno iz donacije nekog od američkih “filantropskih” fondova, može biti upravo iz Bill & Melinda Gates Foundation koji s posebnom pažnjom prati tijek rasprostiranja korone po svijetu.
Amerikanizacija društva
Globalno točkasta kriza izazvana koronavirusom ovaj je put sramotno iskorištena u svrhu zaštite galopirajuće i neizbježne pošasti kapitalističke demokracije neoliberalnog smjera koju prati vesternizacija, odnosno amerikanizacija kojoj se ne može uteći. Dakako, u sveopćoj globalizaciji i bolest se globalizira, stoga danas govorimo o pandemiji. Današnji je neoliberalizam tek ubrzano posrtanje nekadašnjeg političko-ekonomskog projekta koji se zvao liberalizam i koji je zapadni ogranak europskog prosvjetiteljstva. Istočni se iscrpio komunističkim slomom, još jednim modernističkim projektom. Suvremena zapadna društva već žive budućnost viđenu u filmovima “Mad Max” ili “Joker” koja snažno podsjeća na Hobbesova “Levijatana”, prirodno stanje “rata svih protiv svih” u kojem je “čovjek čovjeku vuk”. Naime, profitno društvo treba biti prihvaćeno kao “prirodno” i nepromjenjivo stanje u kojem su državne institucije podvrgnute isključivo tržišnoj logici. Građani su tek “mušterije” ili potrošači državnih usluga koje trebaju biti pretvorene u privatnu opskrbu na ugovornoj osnovi.
Danas je na terenu tvrdoglava borba za globalnu civilizaciju po mjeri čovjeka sa Zapada, kao da su milijarde ljudi na istoku i jugu tek pokusni kunići. Kako sada stvari stoje, bilo bi dobro da i mi pokupujemo šatore i obnovimo lekcije iz kampiranja. Izviđačke odrede “po šumama i gorama” učas ćemo zamijeniti odredima “po ulicama i trgovima”. Možda Europa još sanja pa ne vidi što donosi dan, pa i mi s njom snivamo slatke snove o ravnopravnosti, svijetloj budućnosti, blagostanju za sve i klanjamo se okrenuti Bruxellesu kao muslimani prema Meki, čekajući bezimenog poslanika koji će nas nadahnuti Božjim porukama. Zaboravljamo da je riječ o hordi međunarodnih činovnika koji parazitiraju na resursima slabijih.
Ropotarnica povijesti
No, vratimo se na COVID-19, još koji mjesec, jer je pred nama, već najavljen od vrsnih epidemiologa, COVID-20. I ponovo lock-down, a tek što turistička sezona nije prošla. Hrvatska je još jednom pokazala svoju maksimalnu ovisnost o turizmu – drugih poslova gotovo da i nema. Slika i nije tako loša. Turistički su poduzetnici: ugostitelji, iznajmljivači soba i apartmana, vlasnici hotela, touroperatori, taksisti i drugi obnovili “kesu”: 55 posto, 70 posto, 80 posto. Bolje išta nego ništa, a to išta je svašta u odnosu na zaradu njihovih zaposlenika. Vlasnički je bijes moćnog ugostiteljskog lobija umiren hrpom eura s kojima se živi do iduće sezone. Poduzetnički lobi od kojeg se očekivalo da će dignuti glas u nadolazećoj jeseni i izabranu vlast poslati u povijesnu ropotarnicu “namiren” je. Međutim, ne i državni proračun jer je najveći dio prihoda od turizma, uz blagoslov države, “zagubljen” u sivoj zoni ili sivoj ekonomiji koja je u Hrvatskoj jedna od najvećih u EU-u. Za ostale jadnike ili zaposlenike je lock-down, plinske maske i cjelodnevni on line, a u ustima gorak okus nepravde jer država osim PDV-a, zapravo, ne ubire nikakav porez od ugostitelja. Ovih dana je općeprihvaćena praksa da se ne izdaju računi i nema nikakve inspekcije koja se o tome brine. O privatnim iznajmljivačima ne vrijedi ni govoriti – oni su definitivni “pobjednici”, favoriti poreznog sustava koji od njih ne potražuje ništa.
Naravno, te vreće novca od poreza nema, sve je kreditna opsjena, još na klimavim nogama globalizacije pod paskom MMF-a, Svjetske banke, WHO-a i drugih “svjetskih” institucija formiranih u sjeni SAD-a i nametnutog tržišnog kapitalizma “otvorenog tipa”. Stoga je otvorenog tipa ovog ljeta bila i naša granica prema sjevernim i zapadnim susjedima pa su netestirane tisuće Nijemaca, Austrijanaca, Čeha, Slovaka, Poljaka, Britanaca… pohodile zelene zakutke kontinentalnih županija i idilične plaže naše obale.
Dežurni neprijatelji
Je li trebalo uopće posumnjati u činjenicu da je riječ o potpuno zdravim ljudima koji ni u primisli ne mogu biti prenositelji zlokobnog virusa, jer za to imamo uvijek dežurne Srbe i Bosance kod kojih je zabilježen porast zaraženih samo iz jednog razloga – povećanog broja testiranih odlukom njihovih stožera.
Kako se primiče jesen i kraj turističke sezone, zaraza se kod nas ponovno širi, a gomile turista koje su došle “nezaražene” vraćaju se u svoje zapadne države zaražene, zbog čega Hrvatska upada u crveno, sama za sebe i po sebi, kao da je COVID-19 naša autohtona bolest. A i Stožer je nekako misteriozno otporan, možda zbog svakodnevnog prebrojavanja zaraženih, jer između prebrojavanja i bajanja nema velike razlike. Eto, naš dobri Vili Beroš ni u toploj i vlažnoj sauni s prijateljima iz djetinjstva ne bi “fasovao” koronu. A moja svekrva u staračkom domu preventivno udiše pare Domestosa i komunicira na daljinu. Neki su primijetili da su i crkve otporne, možda zbog tamjana? Najotporniji su vlasnici noćnih klubova, muvaju se sa stotinama ljudi u zagušljivim prostorima, gdje je tjelesno trljanje glavna preokupacija. Možda znoj suspreže širenje korone, a možda su to alkohol ili široko dostupna sredstva ovisnosti. Eto, Stožer ipak ne vjeruje pa im zatvara klubove, ali vlasnici su domišljati pa partijanersku pastvu prebacuju na brodove i s njom noćare “međunarodnim” vodama. To što je riječ o kapitalističkom banditizmu, profit iznad svega, pa i nauštrb zdravlja svih ostalih koji se pridržavaju kakvih-takvih epidemioloških mjera, nema veze.
U stvari, možda se radi o prirodnoj selekciji darvinovskog tipa, a Hrvatska je test-zona. Pa da, zato su nam i obećane silne milijarde eura, jer što bismo mi s njima ako ih nećemo potrošiti na testove, maske, respiratore i cjepiva. U što bismo mi to “ukapali” europski novac posuđen od MMF-a i Svjetske banke, u koju proširenu proizvodnju?
Bezočna nejednakost
Možda u proizvodnju saborskih zastupnika, županijskih i gradskih činovnika. Svejedno, to je problem Hrvatske, ali on postoji i na globalnoj razini. Bezočna nejednakost nije posljedica tehnološkog napretka ni razlika u obrazovanju. Društvena nejednakost rezultat je neuređenog poreznog sustava, niskih plaća, utemeljena na prisvajanju najvećeg dijela dobiti financijskim malverzacijama i prevarama, ali i obilnim potporama javnim novcem koje se usmjeravaju prema poduzetnicima i korporacijama kao “motoru gospodarskog rasta”. Vladajuća gospodarska i financijska elita dobro je svladala “tehnologiju” iskorištavanja države kroz pljačku državnih proračuna i neplaćeni rad najvećeg dijela zaposlenika. Istovremeno, kapitalističko iskorištavanje nisko plaćenih zaposlenika ostavlja prostor za njihove medijske savršeno pokrivene “filantropske aktivnosti”, omiljene predstave koje kreiraju javnu sliku ove beskrupulozne manjine. Kako bilo, da ga nema, COVID-19 trebalo bi izmisliti, jer koji bi drugi program zbio toliku masu ljudi u još jednu opsjenu globalizirajuće svjetske agende za skoru budućnost?
geopolitika
