Nakon posljednje eskalirajuće krize u odnosima Sjedinjenih Država i Irana koja nas je suočila s činjenicom da se svijet približava katastrofi globalnih razmjera ili Trećem svjetskom ratu, Bliski istok (Middle East) kao jedna od najheterogenijih i politički najkonfliktnijih regija u suvremenom svijetu ponovno je u fokusu svjetske javnosti. Granice Bliskog istoka slabo su definirane i često korištene proizvoljno, jer još uvijek ne postoje usklađena stajališta o tome koje države čine regiju. Politologinja, Mirjana Kasapović u Politološkom pojmovniku upozorava na moguće kontraverze kod korištenja pojma i definiranja regije, posebno naglašava razliku između anglosaksonskog naziva Srednji istok (Middle East) i europske kontinentalne tradicije koja se uobičajeno koristi pojmom Bliski istok (Near East) za područje koje je u političkom i fizičkom smislu vrlo blisko Europi. Kasapović smatra da regija izvorno obuhvaća devet entiteta: Egipat, Irak, Iran, Izrael, Jordan, Libanon, Siriju, Tursku i Palestinsku samoupravu koji čine jezgru regije (core area) ili Bliski istok u užem smislu, dok ostale rubne zemlje (fringe areas) čine Bliski istok u širem smislu ili tzv.Veliki Bliski istok. Do Prvog svjetskog rata pojam se rabio za označavanje jugoistočne granice Europe, tada kolonijalne sile, te se u tom smislu može smatrati “terminološkim izdankom klasičnog europskog kolonijalizma”. Ako se prisjetimo, upravo na razvalinama Otomanske imperije, 1916.g. tajnim sporazumom Sykes-Picot, iscrtane su granice i nove interesne zone Bliskog istoka u skladu s interesima kolonijalnih sila Velike Britanije i Francuske.
Međutim, arhitekturu regije uspostavljenu početkom 20.st., gotovo tri desetljeća narušava američki plan stvaranja Velikog Bliskog istoka (the Greater Middle East)), koji je tijekom devedesetih godina 20.st. posebno razrađen u okviru Projekta za novo američko stoljeće (Project for the New American Century). Najvažniji geopolitički i geostrateški ciljeve, izloženi u dokumentima PNAC-a, koje je kasnije usvojila administracija Georga Busha, mlađeg, uključuju očuvanje globalne nadmoći Sjedinjenih Država u međunarodnim odnosima, kao i ovladavanje ključnim regijama svijeta: Euroazijom, Mediteranom, Bliskim istokom, Perzijskim zaljevom i jugozapadnom Azijom zbog uspostave nadzora nad energetskim resursima. Upravo u dokumentu Rebuilding America’s Defenses: Strategy, Forces and Resources For a New Century, A Report of the Project for the New American Century, september 2000, izloženom neposredno pred terorističke napade na Sjedinjene Države, 11. rujna 2001., krije se začetak američke doktrine preventivnog ratovanja i rušenja nepoćudnih režima. Izvještaj uskoro postaje integralni dio Bushove Strategije nacionalne sigurnosti (Grand Strategy, 2002), time i model vanjske politike SAD-a u kojoj rat protiv terorizma postaje globalni poduhvat neodređenog trajanja. Prema Strategiji doktrina preventivnog napada (preemtive action) obuhvaća sve one aktivnosti kojima danas svjedočimo: od uvođenja političkih i gospodarskih sankcija, pružanja podrške opoziciji, različitih subverzivnih aktivnosti, do poduzimanja vojnih operacija koje vrlo često (zbog odbijanja Vijeća sigurnosti UN-a da ih podrži rezolucijom) imaju karakter unilateralne intervencije, a kojima je jedini cilj rušenje „neprijateljskih“ režima, dakle onih koji se odbijaju prilagoditi američkim zahtjevima „demokracije i ljudskih prava“.
Američka strategija „redizajna“ Bliskog istoka podrazumijeva usitnjavanje regije, tj. slabljenje i razbijanje velikih arapskih država, dakle, stvaranja konstruktivnog kaosa, te formiranje luka nestabilnosti od Libanona, Sirije, Iraka, Perzijskog zaljeva, Irana, Afganistana, sve do Kine. U američkoj viziji Veliki Bliski istok prostire se od Maroka i Mauritanije do Afganistana i Pakistana, te Turske na sjeveru, dok je jedina regiji pripadajuća nemuslimanska zemlja Izrael na čijim se interesima temelji tzv. „redizajn regije. Naime, još daleke 1982.g. „Yinonov plan“ ili „Strategija za Izrael“ objavljen u hebrejskom časopisu Kivunim jasno je definirao trajni cilj Izraela – balkanizirati arapske i muslimanske države, pretvoriti ih u etničke, sektaške mini države. Egipat, Libanon, Sirija i Irak istaknuti su kao glavni „kandidati“. U tom kontekstu slabljenje susjednog Libanona, poticanje napetosti između muslimanskog i kršćanskog stanovništva kako bi područje južno od rijeke Litani bilo predano Izraelu, navedeno je kao cilj i u dokumentu „A Clean Break: A New Strategy for Securing the Realm“ iz 1996. Svaki od dokumenta jasno poziva na neutralizaciju, odnosno razbijanje velikih država Bliskog istoka, uključujući Siriju.
Izrael u svojim geopolitičkim ciljevima nesumnjivo treba podršku SAD-a. Stoga su dva mandata predsjednika Busha, mlađeg (2001.-2009.) obilježili ratovi, vođeni protiv nepoćudnih država (rouge states) uvijek s agendom širenja demokracije i ljudskih prava, kao i borbe protiv globalnog terorizma. Međutim, invazije na Afganistan (2001.), a zatim i na Irak (2003.) esencijalni su dio strategije anakonde tj. zaokruživanja Heartlanda, kojom su Sjedinjene Države stvorile pretpostavke za dugoročnu prisutnost u regiji. Naime, države Bliskog istoka, kao pripadajućeg dijela Rimlanda, ili unutrašnjeg prstena, posjeduju obilne svjetske zalihe nafte, prirodnog plina, te drugih mineralnih bogatstava, zbog čega regija postaje područje snažnog nadmetanja i sukobljavanja globalnih centara moći oko kontrole energetskih resursa. Nova velika svjetska igra koja se vodi oko naftnih i plinovodnih projekata u regiji, direktno konfrontira interese euroatlantskih saveznika predvođenih Sjedinjenim Državama s Rusijom, Kinom, Iranom i Turskom. Stoga, američka potpora radikalnom islamu u regiji kao i različite strategije rata protiv terorizma, imaju za cilj spriječiti gospodarsku i političku integraciju prostora Euroazije, jer kako navodi veliki američki geopolitički strateg, Zbignjev Brzezinski „globalni primat Sjedinjenih Država izravno ovisi o opsegu i učinkovitosti njihove moći na euroazijskom kontinentu“.
Već dva desetljeća Amerika provodi politiku destabilizacije regije, upravo prema planu koji je unazad nekoliko godina otkrio američki umirovljeni general, Wesley Clark. Naime, destabilizacija sedam zemalja regije, počevši od Iraka, Sirije, Libanona, Libije, Somalije, Sudana do Irana, nakon 11. rujna postala je legitiman cilj koji je trebalo „izvršiti“ u razdoblju od pet godina. Sekularne nacije Iraka, Sirije i Libije nisu imale nikakve veze sa sunitskom islamističkom al-Qaedom koja je navodno izvršila napade na SAD 11. rujna, kao ni šiitski Iran. Međutim, ovakva koncepcija vanjske politike SAD-a koja se oslonila na iskorištavanje etničkih i sektaških sukoba, kao i uporabu islamističkih proxy vojski postala je standardna taktika američke duboke države. Izvješće Rand korporacije (Rand Corporation) iz 2008.g. pod nazivom „Unfolding the Future of the Long War: Motivations, Prospects and Implications for the U.S. Army“ osobito upućuje na potrebu poticanja konflikta između sunitskih i šiitskih muslimana radi uspostave kontrole nad energetskim resursima. Američka politika sve češće djeluje potpuno disfunkcionalno po svjetski mir što potvrđuje podatak da je zona terorizma, zbog kojeg je i pokrenut kontraverzni rat protiv terora, 2001.g. bila ograničena tek na područje Afganistana, Libanona, te Palestinske samouprave. Petnaest godina nakon, džihadističke su organizacije čvrsto pozicionirane u Iraku, Siriji, Pakistanu, Libiji, Egiptu, Tunisu, Alžiru, Maliju, Nigeriji, Somaliji kao i na prostoru Indonezije.
Nakon destabilizacije Iraka, Libije, Sirije, te eskalacije sigurnosne situacije u Afganistanu, zemlja u fokusu Sjedinjenih Država je Iran. Iran je iznimno velika zemlja, za Sjedinjene Države zaista krupan zalogaj. Od revolucije 1979.godine, Iran je u središtu interesa zapadnih sila, prvenstveno SAD-a i Izraela, koje su ga posredno, izravno ili neizravno, uvlačile u ratne sukobe – od Iraka, Sirije, Libanona, okupirane Palestine, a zemlja je niz godina izložena teškim ekonomskim sankcijama Zapada. Islamska Republika Iran, geostrateški smještena na prostoru Bliskog istoka, regije koja povezuje Perzijski zaljev i Arapsko more, Središnju i Južnu Aziju, te Kavkaz, dakle ključne regije za geopolitičko nadmetanje u 21. st., nesumnjivo je regionalna sila koja je kroz prošlost, ali i sada snažno utjecala na sudbinu Bliskog istoka. Sjedinjene Države u ovoj velikoj posthladnoratovskoj geopolitičkoj igri nastoje izolirati euroazijske sile – Rusiju i Kinu (Heartland), kontrolirajući Rimland destabilizacijom i hibridnim ratovima. U toj igri Iran je, zapravo, ključna država, kontrolom čijeg područja bi Sjedinjene Države osigurale svoju prisutnost od Turske (vojne baze), Iraka i Afganistana, te Pakistana, do Indije, Mynamara i azijsko pacifičke regije. Ako Washington uspije smijeniti režim u Iranu, te uspostaviti marionetsku vladu, time i vojnu nazočnost u Iranu, ali i Indiji, tada bi „Veliki geopolitički zid“ prema euroazijskim velikim silama – Rusiji i Kini bio dovršen.
Iza sotonizacije Irana nalaze se brojne tajne obavještajne agencije koje djeluju pojedinačno i kolektivno. Središnja obavještajna agencija Sjedinjenih Država (CIA) usko surađuje s izraelskim Mossadom, ali i Saudijskom Arabijom. Međutim, i Iran je imao znatne koristi od američkog svrgavanja Sadama Huseina u Iraku, 2003. Od 2014. godine, Islamska revolucionarna garda (IRGC), osobito njen elitini dio Quds (na perzijskom Jeruzalem) kao protuobavještajna vojna agencija za provedbu specijalnih operacija u inozemstvu, snažno je prisutna u Iraku (raširena je i u BiH), te je zaslužna i za razbijanje ISIS-a. Quds je dao podršku organizaciji Hezbollaha tijekom građanskog rata u Libanonu, 1982, pružao podršku operacijama mudžahedina za vrijeme sovjetske okupacije, generalno uzevši, Quds ima dvije misije: savjetovanje i obuku stranih vojnih i policijskih snaga, te provedbu tajnih operacija u inozemstvu. Od 2008. godine Quds Force je dobio kontrolu nad svim vojnim operacijama u Iraku, te je formirao i trenutno nadgleda tri temeljne šiitske paravojne organizacije koje djeluju u suradnji s iračkom vojskom: Asa’ib Ahl al-Haq (“Liga pravednika”) s 10 000 članova, Kata’ib Hizb Allah (“Brigade stranke Božje”) s 30 000 više članova, i Saraya al -Salam („Tvrtke za mir“), do 50 000 članova. Naime, Iran je iskoristio vakuum vlasti nakon 2003. godine za velika ulaganja u irački politički sustav, gospodarstvo i sigurnosni sustav. Nekoliko šiitskih milicija, u savezu s Iranom, integrirano je u nacionalnu policiju, koju su stvorile Sjedinjene Države. SAD i Iran blisko su surađivali tijekom višegodišnje bitke za poraz ISIS-a (2014-2017).
Danas je temeljni zahtjev Iraka, Irana, ali i drugih zemalja regije „Yankee go home“ SAD nisu „svrgnute“ samo u Iraku i Siriji, već je snažno ugrožena njegova strateška prisutnost na širem Bliskom Istoku, budući da je nekoliko saveznika Amerike, uključujući Tursku, Kuvajt, Oman, Katar i Egipat, normaliziralo odnose s Iranom.
General Soleimani je osmislio vrlo uspješnu vojnu taktiku kojom se suprotstavio američkim i izraelskim planovima usitnjavanja regije i stvaranja „novog velikog Bliskog istoka“. Naime, iako Izrael ne dijeli granicu s Iranom, Iran je vremenom, zahvaljujući svojim proxy partnerima, Hesbollahu, Hamasu, palestinskom džihadu, jemenskim Hutima, počeo „dijeliti“ granicu s Izraelom. Povratak Iranske revolucionarne garde, zajedno s lokalnim proiranskim milicijama u područja sukoba oko Izraela omogućio je Soleimaniu da opkoli Izrael unutar „zida snažnog otpora“. Iranski regionalni saveznici ili „proxy partneri“ vrhunski su obučeni, te ideološki i religiozno visoko motivirani, a uz to opskrbljeni i iranskim balističkim arsenalom i tehnologijom.
Sukob SAD-a s Iranom je osebujan, svakako i iracionalan. Amerika više ne ovisi o zaljevskoj nafti, međutim, pokazalo se da je njena strategija u regiji bila pomalo uzaludna. Irak želi izbaciti američku vojsku, u Siriji su poražene američke snage. Rusija se sada brine o onome što je u prošlosti Amerika tvrdila da nadzire, a u praksi nikada nije. Za razliku od američkih vojnika, Iranci i lokalne šiitske milicije bore se na svom tlu, stoga je rezultat, kao i posljedice mogućeg sukoba koji bi bio „majka svih ratova“, zaista nepredvidljiv.
geopolitika
Međutim, arhitekturu regije uspostavljenu početkom 20.st., gotovo tri desetljeća narušava američki plan stvaranja Velikog Bliskog istoka (the Greater Middle East)), koji je tijekom devedesetih godina 20.st. posebno razrađen u okviru Projekta za novo američko stoljeće (Project for the New American Century). Najvažniji geopolitički i geostrateški ciljeve, izloženi u dokumentima PNAC-a, koje je kasnije usvojila administracija Georga Busha, mlađeg, uključuju očuvanje globalne nadmoći Sjedinjenih Država u međunarodnim odnosima, kao i ovladavanje ključnim regijama svijeta: Euroazijom, Mediteranom, Bliskim istokom, Perzijskim zaljevom i jugozapadnom Azijom zbog uspostave nadzora nad energetskim resursima. Upravo u dokumentu Rebuilding America’s Defenses: Strategy, Forces and Resources For a New Century, A Report of the Project for the New American Century, september 2000, izloženom neposredno pred terorističke napade na Sjedinjene Države, 11. rujna 2001., krije se začetak američke doktrine preventivnog ratovanja i rušenja nepoćudnih režima. Izvještaj uskoro postaje integralni dio Bushove Strategije nacionalne sigurnosti (Grand Strategy, 2002), time i model vanjske politike SAD-a u kojoj rat protiv terorizma postaje globalni poduhvat neodređenog trajanja. Prema Strategiji doktrina preventivnog napada (preemtive action) obuhvaća sve one aktivnosti kojima danas svjedočimo: od uvođenja političkih i gospodarskih sankcija, pružanja podrške opoziciji, različitih subverzivnih aktivnosti, do poduzimanja vojnih operacija koje vrlo često (zbog odbijanja Vijeća sigurnosti UN-a da ih podrži rezolucijom) imaju karakter unilateralne intervencije, a kojima je jedini cilj rušenje „neprijateljskih“ režima, dakle onih koji se odbijaju prilagoditi američkim zahtjevima „demokracije i ljudskih prava“.
Američka strategija „redizajna“ Bliskog istoka podrazumijeva usitnjavanje regije, tj. slabljenje i razbijanje velikih arapskih država, dakle, stvaranja konstruktivnog kaosa, te formiranje luka nestabilnosti od Libanona, Sirije, Iraka, Perzijskog zaljeva, Irana, Afganistana, sve do Kine. U američkoj viziji Veliki Bliski istok prostire se od Maroka i Mauritanije do Afganistana i Pakistana, te Turske na sjeveru, dok je jedina regiji pripadajuća nemuslimanska zemlja Izrael na čijim se interesima temelji tzv. „redizajn regije. Naime, još daleke 1982.g. „Yinonov plan“ ili „Strategija za Izrael“ objavljen u hebrejskom časopisu Kivunim jasno je definirao trajni cilj Izraela – balkanizirati arapske i muslimanske države, pretvoriti ih u etničke, sektaške mini države. Egipat, Libanon, Sirija i Irak istaknuti su kao glavni „kandidati“. U tom kontekstu slabljenje susjednog Libanona, poticanje napetosti između muslimanskog i kršćanskog stanovništva kako bi područje južno od rijeke Litani bilo predano Izraelu, navedeno je kao cilj i u dokumentu „A Clean Break: A New Strategy for Securing the Realm“ iz 1996. Svaki od dokumenta jasno poziva na neutralizaciju, odnosno razbijanje velikih država Bliskog istoka, uključujući Siriju.
Izrael u svojim geopolitičkim ciljevima nesumnjivo treba podršku SAD-a. Stoga su dva mandata predsjednika Busha, mlađeg (2001.-2009.) obilježili ratovi, vođeni protiv nepoćudnih država (rouge states) uvijek s agendom širenja demokracije i ljudskih prava, kao i borbe protiv globalnog terorizma. Međutim, invazije na Afganistan (2001.), a zatim i na Irak (2003.) esencijalni su dio strategije anakonde tj. zaokruživanja Heartlanda, kojom su Sjedinjene Države stvorile pretpostavke za dugoročnu prisutnost u regiji. Naime, države Bliskog istoka, kao pripadajućeg dijela Rimlanda, ili unutrašnjeg prstena, posjeduju obilne svjetske zalihe nafte, prirodnog plina, te drugih mineralnih bogatstava, zbog čega regija postaje područje snažnog nadmetanja i sukobljavanja globalnih centara moći oko kontrole energetskih resursa. Nova velika svjetska igra koja se vodi oko naftnih i plinovodnih projekata u regiji, direktno konfrontira interese euroatlantskih saveznika predvođenih Sjedinjenim Državama s Rusijom, Kinom, Iranom i Turskom. Stoga, američka potpora radikalnom islamu u regiji kao i različite strategije rata protiv terorizma, imaju za cilj spriječiti gospodarsku i političku integraciju prostora Euroazije, jer kako navodi veliki američki geopolitički strateg, Zbignjev Brzezinski „globalni primat Sjedinjenih Država izravno ovisi o opsegu i učinkovitosti njihove moći na euroazijskom kontinentu“.
Već dva desetljeća Amerika provodi politiku destabilizacije regije, upravo prema planu koji je unazad nekoliko godina otkrio američki umirovljeni general, Wesley Clark. Naime, destabilizacija sedam zemalja regije, počevši od Iraka, Sirije, Libanona, Libije, Somalije, Sudana do Irana, nakon 11. rujna postala je legitiman cilj koji je trebalo „izvršiti“ u razdoblju od pet godina. Sekularne nacije Iraka, Sirije i Libije nisu imale nikakve veze sa sunitskom islamističkom al-Qaedom koja je navodno izvršila napade na SAD 11. rujna, kao ni šiitski Iran. Međutim, ovakva koncepcija vanjske politike SAD-a koja se oslonila na iskorištavanje etničkih i sektaških sukoba, kao i uporabu islamističkih proxy vojski postala je standardna taktika američke duboke države. Izvješće Rand korporacije (Rand Corporation) iz 2008.g. pod nazivom „Unfolding the Future of the Long War: Motivations, Prospects and Implications for the U.S. Army“ osobito upućuje na potrebu poticanja konflikta između sunitskih i šiitskih muslimana radi uspostave kontrole nad energetskim resursima. Američka politika sve češće djeluje potpuno disfunkcionalno po svjetski mir što potvrđuje podatak da je zona terorizma, zbog kojeg je i pokrenut kontraverzni rat protiv terora, 2001.g. bila ograničena tek na područje Afganistana, Libanona, te Palestinske samouprave. Petnaest godina nakon, džihadističke su organizacije čvrsto pozicionirane u Iraku, Siriji, Pakistanu, Libiji, Egiptu, Tunisu, Alžiru, Maliju, Nigeriji, Somaliji kao i na prostoru Indonezije.
Nakon destabilizacije Iraka, Libije, Sirije, te eskalacije sigurnosne situacije u Afganistanu, zemlja u fokusu Sjedinjenih Država je Iran. Iran je iznimno velika zemlja, za Sjedinjene Države zaista krupan zalogaj. Od revolucije 1979.godine, Iran je u središtu interesa zapadnih sila, prvenstveno SAD-a i Izraela, koje su ga posredno, izravno ili neizravno, uvlačile u ratne sukobe – od Iraka, Sirije, Libanona, okupirane Palestine, a zemlja je niz godina izložena teškim ekonomskim sankcijama Zapada. Islamska Republika Iran, geostrateški smještena na prostoru Bliskog istoka, regije koja povezuje Perzijski zaljev i Arapsko more, Središnju i Južnu Aziju, te Kavkaz, dakle ključne regije za geopolitičko nadmetanje u 21. st., nesumnjivo je regionalna sila koja je kroz prošlost, ali i sada snažno utjecala na sudbinu Bliskog istoka. Sjedinjene Države u ovoj velikoj posthladnoratovskoj geopolitičkoj igri nastoje izolirati euroazijske sile – Rusiju i Kinu (Heartland), kontrolirajući Rimland destabilizacijom i hibridnim ratovima. U toj igri Iran je, zapravo, ključna država, kontrolom čijeg područja bi Sjedinjene Države osigurale svoju prisutnost od Turske (vojne baze), Iraka i Afganistana, te Pakistana, do Indije, Mynamara i azijsko pacifičke regije. Ako Washington uspije smijeniti režim u Iranu, te uspostaviti marionetsku vladu, time i vojnu nazočnost u Iranu, ali i Indiji, tada bi „Veliki geopolitički zid“ prema euroazijskim velikim silama – Rusiji i Kini bio dovršen.
Iza sotonizacije Irana nalaze se brojne tajne obavještajne agencije koje djeluju pojedinačno i kolektivno. Središnja obavještajna agencija Sjedinjenih Država (CIA) usko surađuje s izraelskim Mossadom, ali i Saudijskom Arabijom. Međutim, i Iran je imao znatne koristi od američkog svrgavanja Sadama Huseina u Iraku, 2003. Od 2014. godine, Islamska revolucionarna garda (IRGC), osobito njen elitini dio Quds (na perzijskom Jeruzalem) kao protuobavještajna vojna agencija za provedbu specijalnih operacija u inozemstvu, snažno je prisutna u Iraku (raširena je i u BiH), te je zaslužna i za razbijanje ISIS-a. Quds je dao podršku organizaciji Hezbollaha tijekom građanskog rata u Libanonu, 1982, pružao podršku operacijama mudžahedina za vrijeme sovjetske okupacije, generalno uzevši, Quds ima dvije misije: savjetovanje i obuku stranih vojnih i policijskih snaga, te provedbu tajnih operacija u inozemstvu. Od 2008. godine Quds Force je dobio kontrolu nad svim vojnim operacijama u Iraku, te je formirao i trenutno nadgleda tri temeljne šiitske paravojne organizacije koje djeluju u suradnji s iračkom vojskom: Asa’ib Ahl al-Haq (“Liga pravednika”) s 10 000 članova, Kata’ib Hizb Allah (“Brigade stranke Božje”) s 30 000 više članova, i Saraya al -Salam („Tvrtke za mir“), do 50 000 članova. Naime, Iran je iskoristio vakuum vlasti nakon 2003. godine za velika ulaganja u irački politički sustav, gospodarstvo i sigurnosni sustav. Nekoliko šiitskih milicija, u savezu s Iranom, integrirano je u nacionalnu policiju, koju su stvorile Sjedinjene Države. SAD i Iran blisko su surađivali tijekom višegodišnje bitke za poraz ISIS-a (2014-2017).
Danas je temeljni zahtjev Iraka, Irana, ali i drugih zemalja regije „Yankee go home“ SAD nisu „svrgnute“ samo u Iraku i Siriji, već je snažno ugrožena njegova strateška prisutnost na širem Bliskom Istoku, budući da je nekoliko saveznika Amerike, uključujući Tursku, Kuvajt, Oman, Katar i Egipat, normaliziralo odnose s Iranom.
General Soleimani je osmislio vrlo uspješnu vojnu taktiku kojom se suprotstavio američkim i izraelskim planovima usitnjavanja regije i stvaranja „novog velikog Bliskog istoka“. Naime, iako Izrael ne dijeli granicu s Iranom, Iran je vremenom, zahvaljujući svojim proxy partnerima, Hesbollahu, Hamasu, palestinskom džihadu, jemenskim Hutima, počeo „dijeliti“ granicu s Izraelom. Povratak Iranske revolucionarne garde, zajedno s lokalnim proiranskim milicijama u područja sukoba oko Izraela omogućio je Soleimaniu da opkoli Izrael unutar „zida snažnog otpora“. Iranski regionalni saveznici ili „proxy partneri“ vrhunski su obučeni, te ideološki i religiozno visoko motivirani, a uz to opskrbljeni i iranskim balističkim arsenalom i tehnologijom.
Sukob SAD-a s Iranom je osebujan, svakako i iracionalan. Amerika više ne ovisi o zaljevskoj nafti, međutim, pokazalo se da je njena strategija u regiji bila pomalo uzaludna. Irak želi izbaciti američku vojsku, u Siriji su poražene američke snage. Rusija se sada brine o onome što je u prošlosti Amerika tvrdila da nadzire, a u praksi nikada nije. Za razliku od američkih vojnika, Iranci i lokalne šiitske milicije bore se na svom tlu, stoga je rezultat, kao i posljedice mogućeg sukoba koji bi bio „majka svih ratova“, zaista nepredvidljiv.
geopolitika
