Ne čini mi se da je uništavanje traktora u Poljskoj strateški cilj”- oštro je uzviknuo, odmah nakon incidenta u Poljskoj, umirovljeni francuski general Vincent Desportes, danas profesor strategije na prestižnim fakultetima Sciences Po i HEC (CNEWS ). Televizijske platoe ponovno su okupirali vojni analitičari, zabrinuti da bi Treći svjetski rat mogao početi zato što je neki projektil ruske proizvodnje „pogodio traktor u Poljskoj“. Poljaci su zabrzali odgovoriti, jer su im takav naputak dali Amerikanci, da incident u Poljskoj ne zadovoljava uvjete za primjenu članka 5. NATO-a, klauzulu o uzajamnoj pomoći u slučaju vanjskog napada na članicu Saveza. Zahvaljujući svojoj smirenoj intervenciji i činjenici da je Poljacima mogao dati i drugačiji naputak koji bi oni jednako poslušali i njime izazvali Treći svjetski rat, američki se predsjednik pojavio u očima cijelog svijeta kao spasitelj.
Povratak u 1914.
Joe Biden je predstavnik starog svijeta, onog u kojem su Sjedinjene Države imale ulogu svjetskog žandara. U međuvremenu su se okolnosti promijenile pa on, kad već ne može disciplinirati neprijatelje, uživa u dovođenju u red prijatelja. Poglavito prilikom susreta organiziranih od strane međunarodnih organizacija koje doživljava kao američke. Od svih saveznika zahtijeva strogu disciplinu. Od svih, osim od najboljeg prijatelja, Volodimira Zelenskog. On je zvijezda svih samita – pa i zadnjeg G20, tijekom kojeg je saveznike pokušavao mobilizirati i uključiti u svoj plan vraćanja Rusije na pozicije od prije 2014. (prije aneksije Krima). Jasno i glasno je izjavio da „neće biti Minska 3“; da neće pregovarati s Rusijom dok je Putin na vlasti; da Rusiju treba izbaciti iz G 20.
Na Baliju su saveznici Zelenskom disciplinirano pljeskali. Sve dok nije posumnjao u rezultate njihove preliminarne istrage, prema kojoj raketu ruske proizvodnje S-300 koja je pala u Poljskoj „vjerojatno” nisu ispalile ruske snage, već ukrajinska protuzračna obrana, reagirajući na novo rusko raketiranje ukrajinske energetske infrastrukture. Naime istupi Zelenskog tako su iznervirali Ruse da nisu sačekali ni da se Sergej Lavrov, koji ih je na samitu u Indoneziji zastupao, vrati u Moskvu. Ozlojeđen ruski ministar vanjskih poslova (zbog ambijentne rusofobije) Bali je napustio prije kraja G20 i još bio u zrakoplovu kad je započelo to novo rusko raketiranje.
Zelenski je protumačio da je incident u Poljskoj ruska poruka NATO-čelnicima okupljenim na Baliju i pozvao ih da zajedno okončaju rat protiv Rusije. Jer nije vjerovao da ukrajinska protuzračna obrana može imati bilo kakve veze s incidentom, usuglašavanje sa saveznicima odvijalo se prema načelu: ako mijenjaš mišljenje kao košulje, dobro izaberi košulju. Ukrajinski predsjednik je izabrao njemačko-talijansku „košulju“ koja mu je bila po mjeri: „Nije važno tko je vlasnik projektila koji je pao na Poljsku, u svakom slučaju je kriva Rusija, jer je napala Ukrajinu” (Giorgia Meloni i Olaf Scholz). Što je sasvim točno, ukoliko povijesni kursor zaustavimo na crnoj 24. veljači (ruskoj invaziji ) i zaboravimo sive povijesne nijanse do tog datuma (ukrajinsko nepoštivanje sporazuma iz Minska). Prema podacima UNHCR-a, 7 602 173 Ukrajinaca napustilo je svoju zemlju od 24. veljače do 20. studenog 2022. Njih 4 734 154 našlo je utočište u Zapadnoj zoni, a 2 868 019 izbjeglica registrirano je u Rusiji i Bjelorusiji[1].
Te statistike potvrđuju da u Ukrajini nije obitavao ruski fantom, nego Rusi od krvi i mesa, te da su pregovori neizbježni. Kako je nedavno podsjetio Alain Bauer, poznati francuski specijalist za pitanja sigurnosti i obrane, „mir se sklapa s neprijateljem, a ne s prijateljima” (CNEWS). Međutim, Zelenski smatra da i dalje nije u povoljnoj poziciji za pregovore s Putinom, ali jest za pregovore sa Zapadnim saveznicima. U međuvremenu, ljudi ginu, dok je živima život ugrožen, u ruševinama ili na bojišnici, u mraku i hladnoći. Politika ih je zaboravila. Ta situacija u ratom i ratnom propagandom zahvaćenoj Europi usporediva je jedino s onom iz 1914. Nju je Georges Clemencaeu, zvan „tigar“, državnik koji je utjelovio francusku pobjedu nad Njemačkom 1918., slikovito opisao: „Nikad se ne laže toliko koliko prije izbora, u ratu i nakon lova”.
Američki izbori
Po pitanju izbora, američki midterms su konačno završeni. Kako je očekivano, neće biti bitnih promjena. America First je zajednička linija vodilja američkog političkog bipartizma. Biračima je ostavljeno da se hrvaju oko individualnih ljudskih prava koja su toliko uznapredovala da ih je još jedino moguće ukidat pa vraćat (pravo na pobačaj), što dobrim djelom objašnjava da su specijalisti za individualna prava, Demokrati, u Senatu zadržali prednost. Naprotiv, The New York Times, NBC, CNN, Fox News i CBS su, 16. studenog, potvrdili da su Republikanci ponovno preuzeli kontrolu nad američkim Zastupničkim domom. Čak i uz tanku većinu, dobili su značajnu moć nadzora, a koju su obećali koristiti za niz istraga protiv Joea Bidena: upravljanje pandemijom, povlačenje iz Afganistana. Planiraju pritiskati i njegova sina Huntera, optuženog da se koristio očevom pozicijom u svom poslovanju u Ukrajini i Kini. Međutim, pravosudne bitke Trump-Biden manje će biti odlučujuće u razdoblju koji predstoji od inflacije i recesije koju američki birači povezuju s Bidenovom administracijom. Prognoza MMF-a je jasna: usporavanje gospodarskog rasta pogodit će sve najbogatije države, počevši od Sjedinjenih Država, čiji rast je revidiran na samo 1,6% u 2022., u odnosu na 2,3% očekivanih u srpnju. Godina 2023. bi mogla biti još teža, očekuje se samo 1% rasta. Stoga je evidentno da će se američki predsjednik morati, više nego na rat u Ukrajini, fokusirati na unutarnjopolitičku problematiku, te pomoć Ukrajini staviti u kontekst recesije i nadzora Republikanaca nad namjenskim trošenjem milijardi dolara koje su Ukrajincima stavili na raspolaganje.
Demokracija na ukrajinski način
Situacija nakon američkih izbora nije baš komotna za Zelenskog jer je, nakon vrlo „demokratske“ zabrane djelovanja 11 oporbenih stranaka (Marianne, 23. ožujka 2022.), odlučio „očistiti“ određene sektore svoje administracije ,„kako bi se borio protiv mogućih izdaja u korist Rusa“. Počelo je smjenom dvije ključne figure koje su pratile njegov uspon na vlast: Iryna Venediktova, glavna tužiteljica koja je vodila istragu o navodnim ratnim zločinima koje su počinile ruske snage u Buchi; i Ivan Bakanov, šef ukrajinske sigurnosne službe kojega je sam Zelenski postavio na tu dužnost jer mu je prijatelj iz djetinjstva. Ta dva visoka dužnosnika nisu konkretno optužena za špijunažu ili tajni dogovor s neprijateljem, ali će službama morati odgovarati za više od 650 slučajeva sumnje na izdaju lokalnih dužnosnika o kojima istražuje ukrajinsko pravosuđe, a čije su djelovanje trebali nadgledati (RTL, 18. srpnja 2022.). Eliminacijom opozicije, bliskih suradnika, „otvaranjem lova na ruske vještice“ i pozivima saveznicima da s njime ratuju, Zelenski se odvojio od ukrajinske realnosti i one njegovih saveznika. Realno, prosječne građane, više od herojstva, zanima što jesti i kako se grijati. Tako je, na unutarnjopolitičkoj sceni njegovih saveznika definitivno prevladala preokupacija inflacijom, čiji ubrzani rast je proizvod antiruskih sankcija zbor rata u Ukrajini. A, kraj rata i dalje nije na obzoru.
„Lovačke priče“ i rat
Po pitanju „lovačkih priča“, jasno je da Rusi ne mogu uloviti Zelenskog ako ga CIA ne prepusti sudbini, ni Pentagon Putina ukoliko FSB/KGB ne učini isto. U međuvremenu, dvije službe održavaju kontakt. Po pitanju rata, priča se o nuklearnom ratu, a priprema za onaj konvencionalni: dugotrajan i rovovski. Prvo su Rusi zaključili specijalnu operaciju u Ukrajini slavodobitnim priključenjem Rusiji okupiranih ukrajinskih teritorija, kako bi ih mogli braniti kao bilo koji drugi dio svog teritorija. Potom te svoje nove granice u Hersonskoj oblasti nisu branili (prema vojnim stručnjacima, Herson je bio neobranjiv), nego su vojsku povukli bez borbe (obećavši da će se vratiti) i evakuirali stanovništvo koje im je sklono na drugu stranu Dnjepra – rijeke koja se na taj način nametnula kao prirodna granica između Zapada i Rusije. Ukrajinske vojne trupe slavodobitno su se vratile u tu infrastrukturno opustošenu oblast i izvjesile ukrajinske zastave. Namjera im je dalje napredovati do ukrajinskih državnih granica od prije 2014., dakle do Krima. Tu se stvari kompliciraju. Prema generalu Jérôme-u Pellistrandi, savjetniku za pitanja obrane BFMTV-a, malo je vjerojatno da će Ukrajinci ove zime uspjeti pokrenuti vojnu operaciju koja bi im omogućila da prijeđu na lijevu obalu Dnjepra i tamo, kako najavljuju – do kraja godine, pobjede ruske trupe koje su se reorganizirale, značajno utvrdile obrambene linije na „svojoj strani“ Dnjepra, te se prerasporedile tako što su vojne snage koncentrirale na Donbas, gdje se vode krvave bitke.
Zimski predah
S dolaskom niskih temperatura koje otežavaju vojne operacije, general Pellistrandi pretpostavlja da će, u zimskom razdoblju, obje strane usvojiti strategiju uznemiravanja neprijatelja: ukrajinska strana pokušajima prelaska Djepra, a ruska daljnjim uništavanjem preostalih 50% ukrajinske energetske infrastrukture dalekometnim projektilima. S naznakom da su, za Ruse, NATO-trupe (suratništvo u Ukrajini) ušle unutar novih (međunarodno nepriznatih) ruskih granica. Što bi teoretski trebalo značiti da je, s ruskog gledišta, započeo rat NATO-a protiv Rusije u Rusiji. Stoga su se ruske vojne snage reorganizirale u skladu sa svojom obrambenom doktrinom koja predviđa da je taktičko nuklearno oružje konvencionalno oružje kao i svako drugo.
Rusija je premašila najavljene ciljeve specijalne operacije (priključila više teritorija), te se nalazi u povoljnijoj poziciji za pregovore. Ukrajina nije vratila svoje teritorije od prije specijalne operacije, te se nalazi u nepovoljnijoj situaciji za pregovaranje. Zelenski ne bi mogao desetkovanoj i raseljenoj populaciji, u ratom opustošenom prostoru, objasniti zašto danas pristaje na pregovore oko nekog „Minska 3“, kada prethodno nije htio poštovati Minsk 1 i 2, potvrđen rezolucijom 2202 UN-a; a zbog čega je, prema navodima ruske strane, pokrenuta specijalna operacija. Jednako teško bi Zelenski mogao svojoj napaćenoj populaciji objasniti bilo kakvo popuštanje sada, kada mu je zemlja ratom opustošena, a nije pristajao ni na kakve pregovore prije ruske vojne intervencije, kada su Rusi uglavnom inzistirali na neutralnosti Ukrajine.
Istina, u međuvremenu je Ukrajina dobila status kandidata za priključenje EU-u. Međutim efektivno priključenje je malo vjerojatno u ratnom stanju, a u poratnom stanju će se otegnuti (kao pristupanje Hrvatske). Službeno priključenje Ukrajine NATO-u, a to je bio ključni cilj ukrajinskog odbijanja neutralnosti, nije ucrtano u NATO-agendu. Nema potrebe jer ta organizacija de facto u Ukrajini ratuje posredstvom vlastite logistike i naoružanjau rukama ukrajinskih boraca, a da države članice ne trpe ljudske žrtve i materijalne štete. Zato što nije priključena NATO-u, Ukrajina se transformirala u brisani prostor između Zapada i Rusije, u kojem sukobljene strane milijardama dolara i rublji plaćaju svoje odmjeravanje snaga – u čije ime lokalne populacije ginu.
Za razliku od Zelenskog koji se oslanja na hrabrost svojih boraca, Putin se trudi limitirati žrtve u svojim redovima, čime bi, uistinu, u danom trenutku, mogao argumentirati uporabu nuklearnog oružja ograničenog dometa. Ukrajinci smatraju da Putin blefira, ali im ne bi trebalo vjerovati, jer su isto tvrdili i prije ruske invazije. I Zapad se oslanja na hrabrost ukrajinskih boraca. Kako ona ne može doći do izražaja bez financija Zapadnih ratnih sponzora, jasno je da je inzistiranje Zelenskog na povratu Krima, u stvari, Zapadni cilj. Zasad samo politički cilj u službi pritiska na Putina u američko-ruskom pregovaranju. Ukoliko postane vojni cilj, s obzirom da će Rusi – kako tvrde vojni analitičari – Krim braniti pod svaku cijenu, povrat Krima predstavlja se kao najvjerojatniji mogući detonator nuklearnog sukoba i njegove generalizacije. U međuvremenu, sukobljene strane žele vjerovati da ciljeve mogu ostvariti i dugotrajnim konvencionalnim ratom, za koji se pripremaju. Za što im treba vremena, odnosno zimski predah.
Naime, nisu samo Rusi „nakratko“ s naoružanjem. Kako je izjavio Joseph Borrell, šef europske diplomacije, zbog velikih isporuka Ukrajini, zalihe vojne opreme zemalja Europske unije su na „vrlo niskoj” razini. Stoga je članicama savjetovao da pristupe grupiranoj nabavi naoružanja (Courrier International, 6. rujna 2022.). Kako je Unija tek u uvjetima rata „pronašla kompas“, odnosno konačno usvojila ambiciozni akcijski plan za jačanje sigurnosne i obrambene politike EU-a do 2030. („Strateški kompas“), treba joj vremena za organizaciju i reorganizaciju vojnih trupa u skladu s „promjenjivim geostrateškim kontekstom i perspektivom sukoba jakog intenziteta“, poput ovog u Ukrajini. Tako je Glavni stožer najjače europske – Francuske vojske tek za proljeće 2023. najavio vojnu vježbu, u kojoj će sudjelovati oko 20.000 francuskih i savezničkih vojnika (Le Monde, 15. studenog 2022.).
Moguća eskalacija rata u Ukrajini
Dakle, eventualnu eskalaciju rata ne treba očekivati prije proljeća. Pregovori, koji su svima na ustima – ali nisu na djelu, mogli bi nalikovati onima kojima su se prekrajale europske granice prije nego je Fukuyama najavio „kraj povijesti“; odnosno prije nego što su Europljani usvojili njegovu tezu da je kraj hladnog rata označio definitivnu ideološku pobjedu demokracije i liberalizma nad drugim političkim ideologijama, pa potrebe za granicama i ratom više neće biti.
Tako Claude Blanchemaison, bivši francuski veleposlanik u Rusiji, objašnjava da, glede povrata Krima, onako kako su Rusi povijesni kursor vratili u doba Katarine Velike (vraćanje kršćana na taj teritorij), Zapad ga može vratiti u doba Osmanskog carstva (kada su kršćani bili protjerani). Turska je jedna od ključnih članica NATO-a. Blanchemaison aludira na povratak u doba najžešćeg britansko-ruskog kolonijalnog rivalstva, u doba Krimskog rata 1853.-1856. On je Rusko Carstvo suprotstavio koaliciji koju su formirali Otomansko Carstvo, Francusko Carstvo, Ujedinjeno Kraljevstvo i Kraljevina Sardinija. Naime, tada je Zapad zabrinjavao kolaps Otomanskog Carstva, čiji je pad Rusija mogla iskoristiti za ekspanziju u prostor u kojem je na ekspanziju računalo Britansko carstvo. Sukob se odvijao uglavnom na Krimu oko ruske pomorske baze Sevastopolj (utemeljila ju je Katarina Velika 1783.). Završio je porazom Rusije i ratifikacijom Pariškog mira 1856. Tako je Katarina Velika, tek nakon što je oko panslavenske ideje okupila Rumunjsku, Srbiju i Crnu Goru, u rusko-turskom ratu 1877.-1878., uspjela izvojevati pobjedu nad Turcima.
Otad je propagacija panslavizma britanska opsesija, glavna prijetnja anglosaksonskoj dominaciji u Europi. Stoga su Britanci prvi vratili krimski povijesni kursor u tursko doba i živo se zauzeli za Tatare, koje su Rusi nakon pada Turskog carstva postupno raselili, kao što su prethodno Tatari raselili kršćane. Štoviše, reklo bi se da je Brexit nastupio kako bi Britanci mogli otvoreno stimulirati ukrajinsku rusofobiju i onu svih ruskih susjeda. Znatno su utjecali na sve ukrajinske strategije prema Rusiji od proglašenja ukrajinske nezavisnosti. Tada su bivša sovjetska crnomorska flota i sve instalacije bili podijeljeni između ruske crnomorske flote i ukrajinske mornarice. Dvije mornarice su dijelile neka pristaništa i dokove duž obala Sevastopolja i njegove regije, dok su neka područja bila demilitarizirana ili pala pod kontrolu jedne od država. Prema ugovoru iz 1997. i jer je pomorska baza ruske mornarice ostala u ukrajinskom Sevastopolju (Krim je Ukrajini poklonjen dok je bila sastavnica SSSR-a), Rusija je potpisala da će za korištenje svoje baze dvadeset godina plaćati najam.
Ugovor je trebao isteći 2017., pa se prije njegova isteka pristupilo pregovorima za produžetak najma. Ali su oni prerasli u dražbu. Tako je Rusija konačno potpisala novi sporazum, 21. travnja 2010., u kojem je za korištenje povijesno ruske strateške baze Sevastopolj Ukrajini morala odobriti, pored 8 milijuna dolara godišnje rente koje je Ukrajincima već plaćala od 1997., povlaštenu tarifu za plin, odnosno 30% smanjenju normalnu cijenuruskog plina. Ukrajinske sve tješnje veze s antiruski raspoloženim Zapadom, učinile su, s ruskog gledišta, zajedničko korištenje Sevastopolja nemogućim. Putin je skratio priču tako što je 2014. Krim anektirao. Postupno su ukrajinsko-ruska pregovaranja, započeta oko jednosmjernih novčanih naknada (uvijek u korist Ukrajine) prerasla u značajne političke i oružane sukobe između Zapada i Rusije.
Dakle, eskalacija rata u Ukrajini mogla bi započeti novom opsadom Sevastopolja, sto šezdeset i osam godina nakon prve, za Krimskog rata. Započela je 27. ožujka 1854. i završila kako ju danas Zapad misli završiti – porazom Rusije. Pobjedi Zapada u tom konvencionalnom ratu protiv Rusije najviše bi mogla pomoći kineska nespremnost za preuzimanje svjetskog leadershipa, kao viđeno na samitu G20. Xi Jingpingova Kina je samodopadna i samodostatna. Kao takvoj joj ne trebaju saveznici. Vjeruje da je njen hardpower dovoljno disuazivan, i da ne mora raditi na ispravljanju neravnoteže koja čini da je on neusporedivo veći od njena softpowera. Tako Kina danas djeluje kao velesila koja svijetu nema što reći, odnosno čini se kao da nije velesila.
Situacija, u kojoj bi uspješno izolirana Rusija izgubila konvencionalni rat protiv udruženih Zapadnih saveznika, jedan je od mogućih scenarija zbog kojih francuski predsjednik Marcon uporno upozorava: „nikada se ne smijemo prepustiti iskušenju poniženja ili duhu osvete” prema Rusiji.
Povijesna iskustva nam govore da je Rusija najopasnija kad je ugrožena njena samoopstojnost. Ukoliko bude stjerana u kut s prstom na nuklearnom gumbu, to bi uistinu mogao biti „kraj povijesti i čovjeka“.
[1]Podaci UNHCR-, https://data.unhcr.org/en/situations/ukraine
