dr. sc. Sanja Vujačić: 2026.: Povratak ‘Biča Božjeg’: Mir na kredit

I Tolstoj i Trump vjeruju da je rat besmislen — ali iz obrnutih pobuda. Kod Tolstoja je mir cilj. Kod Trumpa je taktika — drugim riječima: mir na kredit.

U 2026. mir na kredit dodjeljuje se munjevito. Poput Ukrajine, te strateške nekretnine s pogledom na Heartland — Rusiju, Grenland se tretira kao strateška nekretnina s pogledom na Arktik: strateški važan, resursima bogat, previše vrijedan da bi ostao „tuđ“. Poruka je jasna — sigurnost se daje samo uz ustupke u suverenitetu.

Venezuela je druga strana iste logike. Primirja, pritisci i „humanitarni“ ustupci dolaze uz implicitno pravo na naftu, utjecaj i političku poslušnost. Mir — ali uz kolateral.

Iran je sljedeći korak iste logike. Nakon dugotrajnog pritiska sankcijama — kroz spornu američku praksu odlučivanja tko smije prodavati naftu, oblik izgladnjivanja često okrutniji od represije režima koji tim narodima vladaju — Iran se sustavno oblikovao u objekt direktne ingerencije. Najprije se proizvede bijes gladnog naroda, a potom mu se ponudi mir: ne kao pravo, nego kao privremena suspenzija pritiska.

Mir koji nije stabilnost. Koji je pauza. Predah između dvije „kirurške operacije“ — često bez anestezije.

Povijest poznaje taj model. Peto stoljeće. Atila — „Bič Božji“. Rim je plaćao da danas ne bude napadnut. Atila je uzimao zlato i pripremao sutrašnji pohod. Strah je bio valuta. Mir — kratkoročni aranžman.

Trumpova geopolitika funkcionira jednako: saveznici postaju klijenti, institucije smetnja, a međunarodno pravo fusnota ako ne služi „dealu“.

U 2026. ušli smo u kasnu fazu prirodnog predacijskog ciklusa: plijen je već oslabljen — država ili regija više nema snagu ni autonomiju da se odupre pritisku moćnijeg igrača, ekosustav je nestabilan, a sustav se još drži samo na strahu da će sutra biti gore. I mir na kredit je bolji od nove svjetske ratne klaonice.

Ako Trump izgubi osobni autoritet, kontrolu nad strahom i odanost onih koji ga slijede, njegov će se poredak – kao Atilin – urušiti brže nego što je nastao. Jer mir koji ovisi o jednom čovjeku nije mir. To je talačka kriza.

Problem s mirom na kredit je jednostavan. Kamate se još mogu plaćati i održavati privid normalnosti, ali vraćanje glavnice premašuje dostupne resurse — i tada dug postaje neodrživ. Zato pitanje više nije donosi li Trump mir, nego: koliko dugo će njegovi klijenti uspijevati servisirati taj „kredit za mir“ — i čime će platiti kad „Bič Božji“ ponovno zamahne?

Odgovor na to pitanje možemo potražiti kroz  prizmu prirodnih predacijskih ciklusa:

Kaskadnost predacije

Predacijski ciklus vuka i jelena može se čitati kao metafora hijerarhijskog poretka u suvremenom kapitalizmu, u kojem sudjeluju američki, zapadnoeuropski i istočnoeuropski milijarderi – oligarsi. U prirodi, vuk regulira populaciju jelena, ali ako postane previše uspješan, iscrpljuje plijen i time ugrožava stabilnost cijelog ekosustava. Nakon pada broja jelena slabi i populacija vukova, što omogućuje privremeni povratak ravnoteže.

U globalnom financijskom sustavu američki milijarderi djeluju kao vršni predatori: kontroliraju kapitalne tokove, tehnološke platforme i financijsku infrastrukturu. Zapadnoeuropski milijarderi nalaze se stepenicu niže u hijerarhiji – dovoljno snažni da budu regionalni predatori, ali i dalje strukturno ovisni o američkim tržištima, dolaru i pravilima igre. Istočnoeuropski oligarsi zauzimaju još nižu poziciju: oni upravljaju lokalnim resursima i političkim vezama, ali rijetko imaju moć nad globalnim uvjetima razmjene.

Predacija se odvija kaskadno. Američki kapital pritišće zapadnoeuropske industrije i financije, zapadnoeuropski milijarderi prenose taj pritisak prema istoku, a istočnoeuropski oligarsi izvlače preostalu vrijednost iz društava s najslabijom institucionalnom zaštitom. Kada lanac eksploatacije postane preintenzivan, iscrpljuje se cijeli sustav: slabi lokalna potražnja, raste politička nestabilnost i sužava se prostor za profit.

U kontekstu predacijskih apetita Donalda Trumpa, 2026. godina izgleda kao faza prekomjerne eksploatacije i destabilizacije. Trumpov transakcijski pristup – carine, prijetnje povlačenjem zaštite, bilateralni „dealovi“ i miješanje državne moći s privatnim interesima – ubrzava iscrpljivanje plijena umjesto da održava ravnotežu. To je trenutak u kojem predator još uvijek djeluje snažno, ali okoliš koji hrani sustav već pokazuje znakove zamora: fragmentaciju savezništava, rastući otpor i sve češće krize.

Kao i u ekosustavu vuk–jelen, takva faza ne vodi trajnoj dominaciji, nego priprema teren za resetiranje – kroz krizu, regulaciju ili preraspodjelu moći. Drugim riječima, 2026. se može čitati kao kasna faza predacijskog ciklusa, neposredno prije slabljenja predatora ili promjene pravila igre. Donald Trump je danas na krovu svijeta – na vrhu moći. Problem je što – kad si na vrhu – jedino što ti preostaje je spuštati se: stranputicama, putovima koji su ti poznati jer si ih sam raskrčio, ili putovima koji su drugi raskrčili. Donald Trump je izabrao treći put koji su prije njega raskrčili Kinezi i Rusi. Ali kasni, što ga prisiljava birati rizične metode. O čemu se radi?

1. –Svijet bez sidra: Kina, Rusija i Zapad u novoj igri moći

Svijet je u 2026. ušao fluidan i nestabilan. Nema jasnih blokova. Ponašanje aktera je važnije od struktura kojima pripadaju. Moć cirkulira, ali se ne koncentrira. Zapadne strategije su kratkoročne i situacijske. S jedne strane, Zapadna Europa pokušava održati norme. S druge strane, Donald Trump sklapa dogovore izvan institucionalnog Zapada. Naprotiv, Kina gradi dugoročne ovisnosti (kroz infrastrukturne projekte, tehnologije i kredite). Rusija pokušava dugoročno očuvati manevarski prostor za fleksibilnu strategiju: više opcija, više izlaza. Pitanje više nije tko će pobijediti, nego tko će se najduže snalaziti u svijetu bez sidra.

U međuvremenu, javnost na Zapadu već godinama ima pravo na retoriku prema kojoj svijet ulazi u „multipolarnu eru“. Taj se izraz ponavlja u govorima političara, strateškim dokumentima i analizama, kao da uistinu opisuje svijet u kojem živimo. Kao da se stvarno krećemo prema novoj stabilnoj ravnoteži: nekoliko velikih sila, jasni blokovi i predvidivi odnosi. Stvarnost je drugačija. Neurednija. Fluidnija. Baš taj raskorak je ključ za razumijevanje paralize u kojoj su se zatekle Zapadne teorija i praksa međunarodnih odnosa. Na razini retorike, svijet se i dalje opisuje kao multipolaran. Na razini prakse, on je već duboko ušao u eru više-vektoralnosti (višesmjernosti).

Multipolarnost nasuprot više-vektoralnosti

Multipolarnost pretpostavlja poredak: nekoliko centara moći, stabilne saveze i jasne linije pripadnosti. To je logika 19. stoljeća ili Hladnog rata, tek s većim brojem aktera. Više-vektoralnost, naprotiv, ne polazi od strukture nego od ponašanja aktera. U takvom svijetu države ne biraju jednu stranu, nego istodobno održavaju više odnosa, u više smjerova, ovisno o interesu, kontekstu i trenutku. Drugim riječima: multipolarnost govori o polovima, više-vektoralnost o manevriranju. I dok se Zapad i dalje orijentira prema polovima, velik dio svijeta već odavno manevrira.

Rusija kao izvor koncepta

Važno je pritom razumjeti jednu često previđenu činjenicu: više-vektoralnost (multivektoralnost) nije spontani kaos globalizacije, nego svjesno artikuliran koncept. Iako se početno spontano razvio u ruskom strateškom razmišljanju nakon Hladnog rata, potom je teoretiziran u ruskoj vanjskopolitičkoj literaturi i analizi postsovjetskog razdoblja. Taj se pristup opisuje kao nastojanje očuvanja strateške autonomije kroz paralelne, neisključive odnose s različitim centrima moći, umjesto trajnog vezivanja uz jedan blok.

Ovu logiku sustavno analiziraju zapadni i ruski autori poput Andreja P. Tsygankova, koji rusku vanjsku politiku opisuje kao oblik strategicpluralism-a i multi-vectorbalancing-a u uvjetima posthladnoratovske neizvjesnosti (Russia’s ForeignPolicy: Changeand Continuityin National Identity, Rowman&Littlefield), kao i Bobo Lo, koji rusku strategiju definira kao mrežnu i adaptivnu, a ne blokovski suparničku (Russia and the New World Disorder, Brookings Institution Press).

Moskva u javnom diskursu ponekad koristi pojam „multipolarnog svijeta“, ali je to više u smislu zavaravanja neprijatelja. Njezina vanjska politika desetljećima se vodi drukčijom logikom: fleksibilnom, mrežnom i neblokovskom. Razvija pacifističku ili konfliktnu kooperaciju – ali uvijek kooperaciju. I to, istodobno sa svim akterima međunarodnih odnosa, prijateljima i neprijateljima. Bez namjere da se trajno veže uz jedan centar moći. A to je više-vektoralnost u praksi.

Problem nastaje kada Zapad tu logiku prevede na vlastiti jezik međunarodnih odnosa – kao da je riječ o klasičnom multipolarnom suparniku koji teži izgradnji vlastitog bloka. BRICS (Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južna Afrika) nije ekonomski blok nego mreža. Rusija ne teži stvaranju vojnog bloka nego situacijske više-vektoralne vojne suradnje. Kada Rusiju tretiraju multipolarnim suparnikom Zapadni političari i analitičari pokazuju da ne razumiju smisao ruske strategije. Ona za njih ostaje nerazumljiva i nepredvidiva. Posljedično, Zapadna javnost ostaje uskraćena za širi uvid u današnji svijet takav kakav jest. Kao i njeni analitičari, ostaje „zamrznuta u prostoru i vremenu“. Zahvaćena osjećajem paralize i nesklada. „Zaglavljena“ između prošlosti i budućnosti – između starih blokovskih paradigma i nove globalne dinamike.

Sankcije koje proizvode suprotan učinak

To je najbolje provjeriti na primjeru sankcija protiv Rusije. One su zamišljene kao alat multipolarnog svijeta: izolirati jedan „pol“, izvršiti pritisak, promijeniti ponašanje. U više-vektoralnoj realnosti učinak tih sankcija je drukčiji. Kada se Rusima zatvori zapadni vektor, ostaju otvoreni drugi. Umjesto izolacije, dolazi do preusmjeravanja. Umjesto sloma, do prilagodbe. Sankcije ne zaustavljaju kretanje, samo mu mijenjaju smjer.

NATO u svijetu bez čvrstih linija

Slična se dinamika vidi i u NATO-u. Savez ostaje važan okvir kolektivne obrane Zapada, ali sve teže funkcionira kao politička matrica globalnog poretka. Ne samo što je preskup i slabo fleksibilan, nego ga iznutra izjedaju razlike u percepciji prijetnji. Zato brojne države izvan njega izbjegavaju jasno svrstavanje. One ne odbacuju suradnju sa Zapadom – ali ne žele zatvoriti druge opcije. Stoga svijet danas funkcionira u paradoksu: retorički je multipolaran, operativno je više-vektorski. Dok Zapadni političari i analitičari taj jaz ne priznaju, njihova međunarodna politika nastavit će „kaskati“ za stvarnošću – ne zato što nema snagu, nego zato što pokušava upravljati svijetom kakav više ne postoji. Trump razumije taj novi svijet. Europa još uvijek drži lekcije.

Geopolitički zastoj

Dok Europska unija i dalje razmišlja u kategorijama blokova, procedura i moralnih deklaracija, svijet je otišao dalje. Postao je brz, mrežan – više-vektorski. U tom raskoraku nastao je geopolitički zastoj: Zapad ima moć, ali gubi ritam. Politički i mentalno zaglavljena u vremenu i prostoru, Unija se i dalje oslanja na ideju svemoći Sjedinjenih Država i NATO-a kakva je vrijedila u prošlom stoljeću. Dok se globalni odnosi fragmentiraju i preklapaju, EU ostaje vjerna sporoj, klasičnoj diplomaciji i ritualnom konsenzusu – alatima koji danas rijetko proizvode stvarni utjecaj. Štoviše, ona se ruga „neznanju i neuglađenosti“ Trumpove menadžerske ekipe. Američkog predsjednika ne doživljava samo kao politički problem, nego kao herezu: nekoga tko razbija sliku Zapada kakvu Europa želi zadržati. Iako Trumpova „privatna diplomacija“ – izravni dogovori, osobni kanali, kapital umjesto institucija – nije eksces, nego pokušaj bijega iz opisane zapadne paralize.

Europska kritika Trumpa gotovo je uvijek moraliziranje, koje nije na mjestu jer preskače nepobitnu  činjenicu: kao bivše europske sile prije njih, Sjedinjene Države nisu prestale ratovati, intervenirati niti širiti utjecaj od Drugog svjetskog rata do danas. Trumpova vladavina dakle ne mijenja predacijsku bit Zapadne volje za moć.

Pentagon je nedavno potvrdio da i Trumpova Amerika nastavlja, ali reinterpretira, politiku „geopolitičke šahovske ploče“ Zbigniewa Brzezinskog, u kojoj je Eurasija strateški ključ globalne moći, zbog čega SAD mora spriječiti pojavu bilo koje sile koja bi mogla dominirati cijelim kontinentom. Trumpova politika nastavlja ideju „šahovske ploče“ u smislu strateške kontrole teritorija i resursa, ali je krajnje transakcijska, kratkoročna i personalizirana. Dok je Brzezinski gledao „ploču“ geopolitički i sustavno, Trump ju gleda kao set instrumenata za izravno nametanje moći i ubiranja profita, bez puno skrupula prema saveznicima ili međunarodnim pravilima.

Trump ne skriva ono što je ranije bilo upakirano u diplomatski jezik i sa suparnicima se suočava vlastitom verzijom njihove taktike. Ubrzava predacijski proces. Zašto? U fluidnom svijetu, zaustavljanje znači gubitak. Baš iz tog razloga, Donald Trump se prihvatio uloge „Biča Božjeg“. Instinktivno je prihvatio i pokušava sebi staviti u korist današnji paradoksalni svijet: retorički multipolaran, operativno više-vektorski.

Europski strateški promašaji

Europski političari i analitičari uporno se bave psihijatrijskim analizama Vladimira Putina i Donalda Trumpa. Kako u zapadnoj Europi, tako i u Hrvatskoj, Sloveniji, Poljskoj i Ukrajini, rezultat tih analiza reflektira se u nadimcima koje dodjeljuju moćnim državnicima. Ruski predsjednik, primjerice, tretira se kao „Putler“ (Putin + Hitler) — derogativni neologizam koji njegovu politiku izravno izjednačuje s nacističkim modelom.  Napad je najbolja obrana, pa se njime ovdje prikriva činjenica da se rehabilitacija fašističkih kolaboracionista nije dogodila u Rusiji, nego u istočnoeuropskim članicama EU, pod krinkom antikomunizma i geopolitičke nužnosti, uz prešutnu toleranciju Bruxellesa i potporu Washingtona. Time se antifašizam relativizira i prilagođava trenutačnim političkim interesima, umjesto da ostane temeljna europska vrijednost.

Na isti način, ono što srpski, kao i hrvatski i slovenski analitičari najviše zamjeraju Donaldu Trumpu razvidno je u nadimku kojim ga najčešće krase: „narančasti klaun“. Njime aludiraju na njegov prepoznatljiv brončano-narančasti ten i neozbiljnost, nepredvidivost, showbiz sklonosti. Time prikrivaju nepobitnu činjenicu: da je izvorni „narančasti klaun“, bez dodatnog šminkanja, u stvari njihov idol — Volodimir Zelenski, nelegitimni nasljednik Narančaste revolucije, koji je prije predsjednikovanja bio poznat isključivo kao komičar i glumac.

I tako, dok „psi laju, karavane prolaze“… Europa se uporno odbija suočiti s vlastitim strateškim promašajima: blokovskom logikom koja ju je isključila iz paralelnih kanala moći, sporim odlučivanjem i institucionalnom rigidnošću koja iz te logike proizlazi. Sankcije se uvode bez izlazne strategije, globalni jug se zanemaruje, a pragmatizam se doživljava kao kompromitacija moralnih vrijednosti. Europa je — što je najkritičnije — izgubila intuiciju. A intuicija je izvor onoga što u praksi nazivamo inteligencijom: sposobnost da se promjena prepozna prije nego što postane očita, da se reagira prije nego što se iscrpe stare formule i da se djeluje u stvarnom vremenu, a ne prema zastarjelim kartama svijeta.

Američki strah od „Kafkine Metamorfoze“

Proceduralno kompetentna, ali geopolitički spora, Europa je danas formalno prisutna, ali stvarno — nigdje. Za razliku od Amerikanaca, koje je pragmatizmu vratio strah od Kafkine Metamorfoze. Uz takve, napasno im lojalne saveznike, uplašili su se da bi se jednog jutra mogli probuditi poput Kafkina Gregora Samse — preobraženi u kukca. Beskorisni. Odbačeni. Nepotrebni.

Zato su demokratski odlučili da njihov vođa više neće biti trgovački putnik Zapada. Da više neće hraniti cijelu zapadnu „obitelj“ — obitelj koja bi ih, poput Samsine, lako mogla proglasiti teretom. Bojali su se gubitka dostojanstva. Gubitka moći. Straha da više neće igrati prvu ulogu na koju su navikli. Da će postati žrtve sustava koji su sami stvorili. Da će inkarnirati kafkijanski apsurd u svijetu bez zahvalnosti. U svijetu koji više ne sanja američki san.

Tako su rođeni „Bič Božji“ i njegov „mir na kredit“. Otuda i „novogodišnji vatromet“ kojim je Donald Trump počastio svoje suparnike, na samom početku 2026. godine.

Zato je interesantno novogodišnje vijesti „pročitati“ kroz prizmu više-vektorske dinamike stvarnog svijeta:

Vijest od 30. prosinca 2025. – 1. siječnja 2026. Novu godinu obilježio je „vatromet nad Valdajem“ — navodni napad dronovima na Putinovu rezidenciju u Valdaju. Rusija je tvrdila da je Ukrajina lansirala 91 dron, dok su Kijev i američki obavještajni krugovi demantirali da je do stvarnog napada uopće došlo. Na površini se, dakle, nije dogodilo ništa. No u više-vektoralnom svijetu dron koji dosegne simboličnu metu bez eskalacije šalje jasnu poruku: znamo gdje si, znamo kako djelovati, ali svjesno biramo ne ići dalje.

Ključ takvih poruka leži u tehničkoj infrastrukturi — satelitima, navigaciji i nadzoru zračnog prostora — koja omogućuje signal bez razaranja. Znati i šutjeti postaje alat stabilizacije: poruka je primljena, eskalacija nije potrebna.

Trumpova „privatna diplomacija“ pritom se oslanja na paralelne kanale: signal dronovima, tišina i ponuda. Već 3. siječnja 2026. operacija „Apsolutno odlučno“ u Venezueli potvrdila je tu logiku: ne interveniraj u našem susjedstvu ako ne želiš da mi interveniramo u tvojem — u Ukrajini.

U novom globalnom poretku moć se ne demonstrira razaranjem ni formalnim objavama, nego sposobnošću i kontrolom infrastrukture.

Vijest od 3. siječnja 2026. – američka vojska otela je predsjednika Venezuele Nicolása Madura Morosa i prebacila ga u New York, gdje je optužen za narkoterorizam i uvoz kokaina u Sjedinjene Države.

Maduro, Chávezov nasljednik bez karizme, u početku je uspijevao održavati red, no za njegova mandata Venezuela je upala u tešku gospodarsku i društvenu krizu. Naftna industrija se urušila, inflacija je 2018. dosegnula 130.000 posto, hrana je postala luksuz, a milijuni ljudi su emigrirali. Američke sankcije, liberalizacija gospodarstva i otvaranje kockarnica pratili su rast socijalnih nejednakosti i raspad socijalnog sustava koji je Chávez izgradio. Režim je uveo policijsku kontrolu i političko uvjetovanje socijalnih prava putem iskaznice Carnet de la Patria, a brutalna represija između 2017. i 2019. dovela je do udaljavanja čak i povijesnih chavista.

SAD su 25. srpnja optužile Madura da vodi kartel Los Soles i proglasile ga odgovornim za narkotrgovinu, iako stručnjaci tvrde da taj kartel kao takav nikada nije postojao[i]. Prema optužbama, tranzit droge navodno je služio financiranju vojne grane Hezbollaha, iako Hezbollah u Libanonu ne uzgaja drogu, nego prikuplja zakat (obavezna vjerska milostinja u islamu) od lokalnih narkobarona.

Operacija Apsolutna odlučnost (Absolute Resolve) izazvala je nestanak struje i bombardiranje vojnih centara u Caracasu i okolici. Zračna postrojba upala je u predsjedničku rezidenciju i uhitila Madura i njegovu suprugu Ciliu Flores. Sukob se dogodio isključivo s kubanskom predsjedničkom gardom, čiji su pripadnici likvidirani, dok venezuelske snage nisu pružile otpor, što upućuje na moguću suglasnost vojske. Potpredsjednica Delcy Rodríguez bez poteškoća je privremeno preuzela dužnost predsjednice; poznato je da je tijekom 2020-ih bila uključena u unutarnje frakcijske borbe za kontrolu sigurnosnog i obavještajnog aparata, u sukobu s tadašnjim potpredsjednikom Tareckomel-Aissamijem, koji je zajedno s Madurom bio optužen od SAD-a za korupciju i izdavanje putovnica članovima Hezbollaha i sirijskim dužnosnicima[ii].

Iako nema pouzdanih potvrda o uključenosti Mossada[iii], analitičari ističu da međunarodne obavještajne službe – koje uključuju i izraelsku – prate venezuelsko-sirijske mreže. Jedino je djelovanje CIA-e [iv]protiv utjecaja Kube[v], Rusije[vi]i Kine u Venezueli javno potvrđeno. Činjenica da NATO nije bio unaprijed obaviješten pokazuje Trumpov unilateralni pristup savezništvima. Operacija se stoga čita, više nego preuzimanje kontrole nad najvećim svjetskim rezervama nafte, kao poruka Rusiji i Kini: Sjedinjene Države su s uloge čuvara poretka „apsolutno odlučno“ prešle u ulogu aktera s još većom slobodom manevra nego što si je dopuštaju Rusija i Kina u vlastitom bliskom susjedstvu. SAD su i dalje najmoćnija sila koja NATO ne tretira kao okvir za zajedničko odlučivanje, nego kao opcionalnu platformu.

Ovo „čitanje“ aktualnosti ne mijenja činjenicu da je venezuelanski narod ostaje ponižen i da će američki intervencionizam dodatno otežati oporavak zemlje.

Vijest od 7. siječnja 2026. – Donald Trump povukao je SAD iz 66 međunarodnih organizacija, uključujući 31 povezanu s UN-om, obrazlažući da su „suprotne nacionalnim interesima“. Među pogođenima su tijela za klimu, rad, zdravstvo, trgovinu i međunarodno pravo, uključujući Okvirnu konvenciju UN-a o klimatskim promjenama.

Trump time priznaje da svijet više ne funkcionira kroz trajne obveze i univerzalna pravila, nego kroz stalno preusmjeravanje interesa i fleksibilno pozicioniranje. Rusija je takvu mrežnu diplomaciju teorijski razvila, Kina je praktično operacionalizirala, dok je SAD ovim potezom izašao iz institucionalne ukočenosti.

Šanse da Trump nadoknadi izgubljeno vrijeme i nadmaši suparnike

Većina analitičara tvrdi da su SAD u Venezueli prekršile međunarodno pravo[vii]. Protivnici te teze ukazuju na terminološku zabludu: međunarodno pravo nije univerzalni pravni kodeks — nema vlastitu policiju, sudove ni zatvore, već se definira kao skup obveza koje vrijede samo za one koji ih dobrovoljno prihvate[viii]. Takva interpretacija najbolje odgovara više-vektoralnoj stvarnosti današnjeg svijeta. Prema njoj, događaji u Venezueli nisu iznimka, nego standardna praksa velike sile koja državu čiji se suverenitet sprema povrijediti proglašava egzistencijalnom prijetnjom. Sastavni dio tog egzistencijalizma jest i prisvajanje prirodnih resursa.

U fluidnom svijetu stalnih obrata, umnožavanje američkih akcija ne mora nužno dovesti do izravnog sukoba SAD-a s Rusijom i Kinom — pod uvjetom da Trump tim potezima implicitno legitimira i njihove ključne „egzistencijalne“ manevre. Drugim riječima, frontalne konfrontacije neće biti ako Trump svoju tvrdnju da u Venezueli nije izvršio invaziju, nego uklonio narko-trgovca, poprati prihvaćanjem Putinove teze da Rusija nije izvršila invaziju na Ukrajinu, već primijenila sporazume iz Minska i Rezoluciju 2202 Vijeća sigurnosti, te ako prihvati Xi Jinpingov stav da Kina nikada neće napasti Tajvan, pod uvjetom da on ne proglasi neovisnost. Stječe se dojam da je Trump stalno na rubu legitimiranja egzistencijalnih poteza svojih suparnika — ali taj iskorak bude zatomljen u začetku.

Američki predsjednik primjenjuje taktiku mrkve i batine, naizmjeničnog laskanja i kazne: najprije Putinu i Xiju daje dojam da jedino s njima vodi dijalog na ravnoj nozi, a zatim ih udara sankcijama. Time potiče europske saveznike da se i dalje natječu za njegovu naklonost — i da je pritom sve skuplje plaćaju. Drugim riječima, naklonost američkog predsjednika je stavljena na licitaciju.

Teoretski, njegova „privatna diplomacija“ nudi brzinu i fleksibilnost: bez birokracije pregovori su pragmatičniji, privatni kapital postaje sredstvo pritiska ili nagrade, a personalizirani odnosi donose rezultate ondje gdje institucionalni kanali zapinju. Cilj je očuvanje američke strateške autonomije kroz paralelne, neisključive odnose s više centara moći, umjesto trajnog vezivanja uz Zapadni blok. No Trump tim blokom i dalje predsjeda. Štoviše, potezi njegove privatne diplomacije početkom 2026. objektivno pogoduju interesima tradicionalnog Zapada i „apsolutno odlučno“ djeluju protiv država umreženih u BRICS (Venezuela, Kina, Rusija, Iran).

Rat u Ukrajini održava se zahvaljujući američkim blokovima — NATO-u i Five Eyesu — u kombinaciji s privatnim Starlinkom. To pokazuje da se Trump samo privremeno oslobodio institucionalnih ograničenja kako bi se lakše obračunao s državama BRICS-a pojedinačno. Budući da te države nisu objedinjene u čvrst obrambeni blok, izmiču njegovu rigidnom NATO okviru. NATO zato koristi selektivno, ondje gdje služi načelu America First — čak i kada je to protiv interesa samih saveznika, kao u slučaju Ukrajine. I njegova buka oko Grenlanda već postiže željeni cilj. Britanci, Francuzi i Nijemci ondje raspoređuju vojne snage, čime besplatno jačaju američku obranu od eventualnih ruskih projektila – čija najkraća putanja prolazi preko Sjevernog pola i Grenlanda. Nakon što su Europljane uvukli u rat u Ukrajini, Amerikanci ne namjeravaju potrošiti ni peni za njihovu obranu.

Trumpova metoda, međutim, nosi ozbiljne rizike. Budući da nije institucionalno utemeljena, dogovori su kratkog daha, legitimnost je slaba, saveznici sumnjaju u trajnost obveza, a svaki skandal ili odlazak ključnog aktera može poništiti postignuto. U svijetu suprotstavljenih interesa Trump kratkoročno stječe prednost, ali dugoročno očuvanje moći zahtijeva mrežnu koordinaciju i institucionalnu potporu — temelje na kojima počivaju ruski i kineski modeli. Bez njih, agilnost donosi brze pobjede, ali ne i trajan utjecaj. Njegovi suparnici znaju da bi već sljedeća američka administracija mogla rezultate njegove privatne diplomacije uklopiti u klasične diplomatske okvire, kao što je to učinila Bidenova na Bliskom istoku. Zato se ni Xi Jinping ni Vladimir Putin — koji su, za razliku od Trumpa, osigurali dugovječnost na vlasti — ne mogu pouzdati u sporazume sklopljene s njim, osobito jer američki predsjednik sve teže skriva potrebu da im demonstrira vlastitu nadmoć.

U ovom trenutku Trump se suočava s punom složenošću geopolitičke „šahovske ploče“. Ni SAD, kao najveća svjetska vojna sila, ne mogu istodobno učinkovito intervenirati u Latinskoj Americi, Ukrajini i Iranu. Potencijalna akcija protiv Irana mogla bi destabilizirati krhku ravnotežu na Bliskom istoku koju pokušava postići Izrael, čija je produžena ruka upravo američka vojna prisutnost i naoružanje. NATO je već duboko angažiran u Ukrajini, a ovisnost članica o američkom oružju, tehnologiji i logistici ograničava njihovu mobilnost. Dodatni angažman u Latinskoj Americi otežava Trumpu preusmjeravanje vojnih kapaciteta prema Iranu. Rusija i Kina pritom strpljivo čekaju njegove pogreške.

Rizik Trećeg svjetskog rata — sukoba koji bi zahvatio više država i kontinenata — doseže vrhunac. Otvaranjem više frontova Trump bi riskirao prekapacitiranje, kao prije njega  Napoleon i Hitler, čije su ambicije nadmašile realne mogućnosti njihovih država i završile katastrofalnim porazima.

^{Bilješke / izvori}

[i]^{https://www.globalsecurity.org/military/world/para/cartel-de-los-soles.htm?utm_source=chatgpt.com}

[ii]^{https://www.cidob.org/lider-politico/delcy-rodriguez-gomez?utm_source=chatgpt.com}

[iii]^{Izrael prakticira u Libanonu i Siriji operacije likvidiranja pripadnika proiranskog libanonskog Hezbollaha i iranskih dužnosnika još od 1988.– LawandOrder; 1993. –Accountability; 1996. – Grapesof Wrath;  2018.-2019. – Northern Shield; 2024. – MasyafRaid / ManyWays; i konačno 2025.- Rising Lion u Iranu.}

[iv]^{https://apnews.com/article/trump-cia-covert-operations-venezuela-ecb477ac7f07d5beaf48d44dee75c5e5}

[v]^{https://havanatimes.org/features/the-footprints-of-cuban-intelligence-in-venezuela/?utm_source=chatgpt.com}

[vi]^{https://limm.medium.com/svr-understanding-russias-foreign-intelligence-agency-c40e9698289b}

[vii]^{https://www.chathamhouse.org/2026/01/us-capture-president-nicolas-maduro-and-attacks-venezuela-have-no-justification?utm_source=chatgpt.com}

[viii]^{https://plato.stanford.edu/archives/win2023/entries/international-law/?utm_source=chatgpt.com}

geopolitika