Foto: preuzeto s HRT

HOĆE LI HRVATSKO PREDSJEDANJE VIJEĆEM EU 2020. KOINCIDIRATI S NOVOM FINANCIJSKOM KRIZOM ?

Danas je populizam Proljećara, kojim se je Hrvatska 70.-tih godina proteklog stoljeća identitarno diferencirala u odnosu na druge bivše jugoslavenske republike, europski trend. Štoviše, Brexit je proizvod politike čistih računa, poput one za kojom su prije Britanaca posegli Proljećari kako bi jasno artikulirali svoje nezadovoljstvo vođenjem bivše jugoslavenske unije i statusom Hrvatske u njoj. Otkako se Hrvatska priključila novoj uniji, iz diskursa njenih političkih elita moglo bi se zaključiti da je EU dobra takva kakva jest, a Hrvatima je u njoj tako dobro da im je bolje nego Englezima, Francuzima, Talijanima… iako/zato što je Hrvatska u EU posebno gospodarski neuspješna i zahvaćena  demografskom katastrofom.

















Dakle hrvatski eurofili na čelu Vijeća EU više su nego dobrodošli u  ovom kriznom razdoblju (2020.-2025.) ulaska sve kritiziranije Unije u novi 30-godišnji globalizacijski ciklus (nakon 1990.-2020. u 2020.-2050.). Hrvatsko će predsjedanje simbolično označiti početak kraja poznate nam EU, a zbog strateškog preustroja anglo-američke velesile (Brexit, Trump) koja je stavlla u stand by poziciju EU zamišljenu kao ključni alat za širenje anglo-američkog utjecaja prema Rusiji – na čijim se je granicama u međuvremenu bila prisiljena zaustaviti.

«Veslanje» protiv struje

2020. kao i  1990., hrvatske elite kreću se istom autocestom kojom se voze i njihove europske kolege, sada čak i u istim modelima automobila. Ali, uvijek u suprotnom smijeru – protivno aktualnim EU trendovima. Najsvježiji je primjer uvođenje hrvatskih eurokrata u finese upravljanja Vijećem EU, obuka za čije su izvođenje izabrani francuski kolege ponikli iz elitne škole za visoku administraciju ENA (Êcole Nationale d’Administration). Isto unatoč činjenici da je autokritični Emmanuel Macron nedavno najavio mogućnost ukidanja ENA, iz razloga što se radi o elitnoj školi koja proizvodi «ukalupljene elite» koje su izgubile vezu sa stvarnošću građana čijom državom upravljaju i perpetuiraju već legendarnu administrativnu inerciju.

Iz Macronove kritike sustava iz kojega je i sam potekao (ENA, Promocija Senhgor 2004.) razvidno je kako je za budućnost Europljana opasnije prepustiti vođenje «državnih barki» tehnokratskoj struji, nego zaveslati protiv nje. Čime se potvrđuje teza britanskog pijanista i skladatelja Benjamina Brittena, prema kojoj je «učenje kao veslanje protiv struje; čim prestaneš veslati – tj. učiti – neizostavno se krećeš unatrag».

U opisanim okolnostima, hrvatsko šestomjesečno iskustvo predsjedanja Vijećem EU za Hrvatsku bi moglo biti korisno samo ukoliko, paralelno, karizma i reformatorski program novoizabranog hrvatskog predsjednika/ce omoguće veće predsjedničke ovlasti s ciljem efikasne identitarne diferencijacije Hrvatske u odnosu na druge EU države, kao i preustroj hrvatske obavještajne zajednice i koncepta europske i vanjske politike u skladu s najnovijim geoplitičkim trendovima.

«Društvo koje kao takvo ne postoji»

Živimo u doba instrumentalizacije i rasplinjavanja hrabrosti, što se na individualnoj razini manifestira u osjećaju intelektualne iscrpljenosti, duhovne erozije. Kako dakle prevladati taj duboki osjećaj obeshrabrenosti? Kako u sebi naći tu osjetljivu oprugu  koja će nas dovoljno podići, dati nam elana za hvatanje u koštac s rehabilitacijom etike hrabrosti i njeno vraćanje na razinu demokratskih vrlina? Jer, samo hrabrim suprostavljanjem ambijentnom demokratskom neredu (entropiji) i bezobzirnom ekonomskom ratu koji nameće,  moguća je reaproprijacija budućnosti društva koja izmiče našoj kontroli.

Filozof Cynthia Fleury zamjećuje da suvremeni svijet obilježavaju oblici hrabrosti koji to i nisu jer postoje situacije, činjenice i emocije kojih se treba znati bojati. Između lažno hrabrih, koji su, u stvari, «neoprezni» i istinski hrabrih koji znaju čega se treba bojati, hrabrost čovjeka određuje njegov odnos prema bojaznima: onima koje zna izbjeći i onima koje zna obuzdati.

U tom kontekstu i s povijesne distance moglo bi se reći kako je Margaret Tatcher bila više «neoprezna» nego hrabra kada je 1987. izgovorila sudbonosnu rečenicu: «There is no society» : društvo kao takvo ne postoji. Uključena od 1979. u politiku privatizacija, smanjivanja javnih rashoda i stigmatizaciju onih koji «previše» očekuju od društvene zajednice (više socijalnih prava za manje radnih obveza), Željezna dama vjerojatno nije očekivala da će se tom njenom svojevrsnom pozivu na «revolt elita» odazvati ne samo tabor zapadnih konzervativaca, nego i sve svjetske vladajuće klase. Prema Christopheru Laschu, dogodila se je «secesija elita» koje su, odustajanjem od općeg dobra, svijet uvele u kaos relativnog društva. Nepremostivi jaz između društvenog vrha i dna postupno je osiromašio i zapadne srednje klase (nemogućnost socijalnog uzdizanja radom), istodobno urušivši ideal američkog i europskog načina života koji je na njima počivao. «Društvo koje kao takvo ne postoji» obilježavaju: dezerterstvo buržoazije, kolaps socijalne države i identitarna paranoja (populizam). Prioritetnima je nametnulo pitanja: krize političkog zastupanja, atomizacije i radikalne individualizacije društva, komunalističkog grupiranja, citadelizacije buržoazije, kao i problem napuštanja od strane lijevo orijentiranog elektorata gentrificirane europske ljevice. Ta su pitanja pravi izazovi EU za nadolazeće razdoblje o kojima se debatira u Parizu, Berlinu ili Bruxellesu, ali ne i u Zagrebu, jer su ostala «izgubjena u prijevodu» (Lost in Translation), odnosno hrvatskoj javnosti uopće nisu predstavljena.

Transformacija klasa u «mase»

Upravo  su se na procesima atomizacije i radikalne individualizacije društva temeljila dva velika totalitarizma XX.-tog stoljeća: nacizam i staljinizam. Stoga je nužno pomno nadzirati revolt «masa» koji se je spektakularno izrazio u Brexitu i koji nastavljaju izražavati Žuti prsluci najavom sezone 2020 prosvjeda.

Prema H. Arendt, «mase» su ljudi koji nisu u stanju uklopiti se u neku formalno priznatu organizaciju utemeljenu na zajedničkom interesu (npr. politička stranka ili sindikat). Transformacija klasa u «mase» s istovremenom eliminacijom solidarnosti grupe je conditio sine qua non za ostvarenje totalne dominacije (vlasti). «Željezna dama» i njeni svjetski sljedbenici u tom su transformatorskom poslu bili tako efikasni, da su se zapadnoeuropski gubitnici globalizacije zatekli politički nezastupljeni i bez ekonomske moći. Brexiteri i Žuti prsluci su te «mase» koje upravo vrše pritisak na europske političke elite koje se brane: ili eurofobijom – zatvaranjem u državne granice i intelektualnim povlačenjem («populisti» Farage i Johnson), ili eurofilijom – zbijanjem redova i intelektualnim samopouzdanjem (Macron-ovi «novi progresisti»).

Dakle, prvo predsjedanje RH Vijećem EU koincidira s cikličkim preustrojem globalizacijskog procesa, tijekom kojeg bi populizam, kao soft power narodnih masa, trebao europske političke elite ili priključiti njihovim izbornim bazama, ili će i one i EU nestati. Trenutačno najpopularniji francuski sociolog Christophe Guylli ide još i dalje u analizi nerazumnosti današnjih elita. Tvrdi da brane stavove i ideje kojima stigmatiziraju način rada i življenja zahvaljujući kojem su se same zatekle u društvenom vrhu (npr. ekološkom osvješćenošću i mitovima idu protiv industrijalizacije i financijalizacije ekonomije), iz čega izvodi zaključak da su one danas jednako suicidalne kao što je to bilo i francusko plemstvo prije krvave 1789.

Inkluzivni kapitalizam, utopija ili perspektiva?

Prije financijske krize 2008., europske elite su samouvjereno građanima objašnjavale da oni, zapravo, nemaju problema s padom standarda kako su to tvrdili, nego s percepcijom  realnosti, pa ne vide da u stvari žive sretnu globalizaciju. Očekivale su od prosječnog Europljanina da nezadovoljstvo zbog pada vlastitog standarda kompenzira zadovoljstvom zbog rasta standarda u zemljama trećeg svijeta (Kina, Indija…) Potom je financijska kriza potkopala same temelje sustava, financijaše stavila na «državnu perfuziju» (sanacija banaka), a građane pozvala na «stezanje remena». Kako se perfuziranju happy few i stezanju remena masama ne vidi kraj, ove zadnje su se pokrenule i svjetsku financijsku vladu navele na promišljanje humanijeg kapitalizma. Naravno, znak za preustroj krenuo je iz SAD-a gdje je američki think-tank skcirao koncept inkluzivnog kapitalizma koji je potom nesebično podijelio s europskim kolegama, a tijekom prve konferencije koju je u Londonu organizirala neprofitna organizacija posvećena promociji pokreta za inkluzivni kapitalizam (Inclusive Capitalism movement (https://www.inc-cap.com/about/ ) u svibnju 2014. Organizacijom londonskog skupa rukovodila je Lynn Forester de Rothschild (direktorica E. L. Rothschilda), potpomognuta Paul Polman-om (izvršni direktor Unilevera). U situaciji u kojoj nevjerojatno mali broj ljudi (njih 250) drži nevjerojatno velik kapital (30 000 milijardi dolara), Lynn Forester de Rothschild uspjela je u Londonu okupiti vlasnike trećine sveukupnog svjetskog investicijskog potencijala, kojima su se obratili govornici poput princa Charlesa, Christine Lagarde (MMF), Bill Clintona, Larry Summersa (bivši ministar financija SAD-a), Mark Carneya (predsjednik Bank of England), ili Michael Sommera (predsjednik Međunarodne konfederacije sindikata – ITUC). Potom su slijedile druge konferencije, ritmom jednom godišnje. Dakle se govor Emmanuel Macrona u Davosu 2017., u kojem je najavio kraj ultra liberalnog i financijskog kapitalizma, može okarakterizirati kao europska konkretizacija inkluzivističkog trenda, što potvrđuju Macronov program reformi EU (program «novih progresista») i postavljanje na čelo Europske središnje banke Christine Lagarde.

Ono što od maglovite teorije inkluzivnog kapitalizma treba zadržati, to je njegova jasna temeljna ideja: bavljenje popravljanjem lifta ekonomista Larry Katza, čija poznata analogija prikazuje američko gospodarstvo kao zgradu u kojoj su se stanovi na zadnjem katu s terasom proširili, stanovi u sredini su sve više i više stisnuti, a podrum je poplavljen. Međutim, ono što «najviše ljude vuče prema dolje» je pokvareni lift. Katzov lift simbolizira američki san koji «mase» više ne sanjaju, ne vjeruju da će u lift zaista moći ući i uzdići se na društvenoj ljestvici. Stoga to dizalo hitno treba popraviti.

Nova financijska kriza i recesija 2020.?

Ako je suditi prema rezultatima Macronove politike u prvom dijelu njegova mandata, Katzov lift nemoguće je hitno popraviti dodatnim privatizacijama, manjim socijalnim pravima za veće radne obveze, europskim sporazumima o slobodnoj trgovini, dodatnim poreznim pritiskom, odnosno stezanjem remena ionako «mršavim» masama, a poticanjem apetita prejnajedenim happy few. Politika popuštanja i debate s narodom koju je Macron inaugurirao početkom drugog djela svog mandata upravo se sprema proći prvi ispit pred najavom sezone 2020. prosvjeda Žutih prsluka. Unatoč injekciji od 10 milijardi iz državnog proračuna, poticaji dodjeljeni masama nisu bitno popravili njihove uvjete preživljavanja. U isto vrijeme, francuski investitori u 2019. uprihodili su rekordnu 51 milijardu dividendi od dionica, dok je istodobno 0,01% najbogatijih Francuza u državni proračun uplatilo 7 milijardi manje, zahvaljujući  odobrenim im poreznim olakšicama. Matematika je egzaktna znanost, pa se među masama proširila bojazan da  će njima namijenjena financijska injekcija in fine biti plaćena dodatnim smanjenjem njihovih socijalnih prava. Stoga prosvjeduju protiv Macronove reforme mirovinskog sustava i nezadrživog povećanja: stanarina i cijena nekretnina, liječenja, studiranja, neopravdanog povećanja cijena struje i hrane kojim se anulira pozitivni efekt poticaja. Situacija nije različita u ostatku Europe, a posebno se pogoršava u Njemačkoj, u europskoj ekonomskoj perjanici, rast čijeg gospodarstva je u padu.

7 godina nakon prvog dostupnog dokumenta Inicijative za inkluzivni kapitalizam iz 2012., jedini vidljiv rezultat obnavljanja «američkog sna» zamišljenog kao dizalo u «društvu koje kao takvo ne postoji» – pa ga se ne smije nazvati socijalnim dizalom, je prelazak s kratkoročne na dugoročnu praksu, odnosno koncepcija dugoročnih antisocijalnih mjera. Inkluzivnost pomoću obučavanja za nova zanimanja, poticanja inovacija i razvijanja start up poduzetništva nije polučila zadovoljavajuće rezultate. Akumulacija kapitala od strane nekolicine postala je ekonomski kontraproduktivna. Burzovna euforija koja prethodi svakom krahu, svaki put sve jače potresa stvarnu ekonomiju i zadužuje države. Dakle, kraj ultra liberalnog i financijskog kapitalizma je eminentan. Međutim malobrojni su ekonomisti koji se usude predvidjeti kada će početi nova financijska kriza. Nouriel Roubini (predsjednik Roubini Global Economics), nakon što je predvidio krizu iz 2008., novu financijsku krizu predviđa za 2020., dakle u razdoblju ulaska u novi globalizacijski ciklus, upravo kada će Hrvatska predsjedati Vijećem Europe. Smatra da će ta kriza biti ozbiljnija i duža od one iz 2008. jer će državni čelnici, s obzirom da je globalna razina zaduženosti država veća nego što je to bila prije zadnje krize, imati vezane ruke. Robini predviđa da će, u globalnim crtama, novu svjetsku krizu generirati efekti angloameričkog protekcionizma (rast inflacije i intervencionizma FED-a, kamata i dolara). U EU bi ti poremećaji mogli izazvati izlazak Italije iz eurozone što, zajedno s nedavnim incidentima talijanskih ekstremista u Hrvatskoj  s ciljem izražavanja teritorijalnih pretenzija prema susjednoj EU državi, potvrđuje konstataciju da je za Hrvatsku danas hitnije pozicionirati se prema politikama svojih susjeda i konkurenata iz EU, nego prema državama iz Regije koje ju trenutno nemaju mogućnost ugroziti.

geopolitika