Između anglosaksonske i ruske volje za moć treba izabrati zdravi razum !
Zaključujemo da je specijalna operacija uistinu bila specijalna. Budući da je završena, može započeti rat Velike Britanije i Amerike protiv Ruske Federacije. Kao očekivano, na rusko anektiranje Biden je odgovorio namjerom priključivanja Ukrajine NATO-u. Čime bi i Europljani službeno ušli u rat protiv Rusije. Dakle, živimo povijesni trenutak, u kojem su poglavito intelektualci pozvani napustiti političku korektnost i privilegije koje im ona donosi. One su neznatne prema veličini boli i stradanja kojima bi Europljani uskoro mogli biti izloženi
Rusija je zaključila svoju specijalnu operaciju ostvarenjem predviđena dva cilja: okončati građanski rat odvajanjem Donbasa od Ukrajine i zauzeti obale Crnog mora kako bi ga kontrolirala. Na ukrajinsku protuofenzivu odgovorila je žurnim raspisivanjem referenduma na okupiranim teritorijima. Rezultat u korist aneksije okupiranih teritorija bio je unaprijed poznat. Kao i Zapadni odgovor: nove sankcije i moguća nova hitna priključenja Uniji i NATO-u.
„Utapanje“ u zapadni ili ruski kalup
Ukoliko je vjerovati ljetnim porukama Ursule von der Leyen Putinu, obruč oko Rusije dodatno bi se mogao stegnuti ubrzanim priključenjem EU-u ostatka Ukrajine. Kao i Moldavije i Gruzije, a vezano uz sudbinu gruzijskih separatističkih regija Abhazija i Južna Osetija, te Pridnjestrovlja u Moldaviji. Posebno je interesantan slučaj Gruzije. Njena aktualna predsjednica je rođena Francuskinja Salomé Nino Zourabichvili, bivša francuska diplomatkinja čiji je profesor bio – ni manje ni više – nego Zbigniew Brzezinski, direktor Trilaterale i tvorac američke strategije ekspanzije NATO-a i EU-a prema ruskim granicama. Gruzija je Staljinova domaja i, očito, neiscrpni izvor regionalnih lidera. Tako dobrih da su više puta reciklirani. Kao bivši gruzijski predsjednik Mihail Sakašvili (rusko-gruzijski rat 2008.), na kojeg je 2015. bacio oko ukrajinski prozapadni predsjednik Petro Porošenko i dodijelio mu ukrajinsko državljanstvo kako bi ga imenovao guvernerom Odeške oblasti. Čime je Sakašvili izgubio ono gruzijsko. Već 2017. oduzeto mu je i ono ukrajinsko, pa je postao apatrid. Porošenko mu nije oprostio što je podržao njegovog konkurenta Zelenskog. Taj zadnji mu je vratio ukrajinsko državljanstvo 2019., kada je preuzeo vlast. Ali je već bilo kasno jer se Sakašvili vratio u domaju i tamo završio u zatvoru… Ono što Zelenskog i Sakašvilija povezuje, to je negiranje sovjetskog nasljeđa – odnosno bilo kakve odgovornosti njihovih nacija u kreiranju i primjeni staljinističkog koncepta i vladavine. Sve što je u SSSR-u bilo loše je isključivo rusko. Tako Ukrajinci čak i prekrajanje granica Sovjetske Socijalističke Republike Ukrajine u njihovu korist interpretiraju ruskom namjerom da ih „utope“ u sovjetski kalup. Smatraju da je Ukrajini dodat prirodnim bogatstvima krcat teritorij na istoku zato što je uglavnom bio naseljen Rusima koji su, za razliku od Ukrajinaca, bili lojalni sovjetskoj vlasti. Prema toj interpretaciji, operaciju „utapanja“ u sovjetski kalup (percipiran ekskluzivno kao ruski) dovršio je Ukrajinac Nikita Hruščov 1955., priključivanjem Ukrajini Krima – 95% rusofonskog teritorija. Ako su dakle ti teritoriji Ukrajini silom priključeni i rusofonski, zašto ona nije poštivala sporazume iz Minska ili ih se jednostavno riješila? Vjerojatno kako bi ih silom „utopila“ u zapadni kalup.
Nakon završetka specijalne operacije objava rata?
U uvjetima okončanja specijalne operacije integracijom Donbasa u Rusku Federaciju i nastavka ukrajinske protuofenzive koja teži povratku svih okupiranih teritorija, realno je za očekivati da će Putin postupno ići prema službenoj objavi rata. Dakle, nakon djelomične – prema generalnoj mobilizaciji i prema ulasku u ratnu ekonomiju, koja bi ruskom šefu države omogućila da preuzme kontrolu nad upravljanjem ekonomskim resursima, odnosno da ih mobilizira na način da prioritetno financiraju ratne napore. Na ukrajinskoj strani te su radnje već odrađene na nacionalnoj, ali i regionalnoj razini – zahvaljujući Uniji koja je svoje ekonomske resurse stavila u funkciju ukrajinske pobjede. Stoga će Zapad uskoro morati izaći iz sjene iz koje u Ukrajini djeluje i pozicionirati se prema ključnom izazovu koji mu je Putin lansirao u svom govoru od 30. rujna, prilikom pripajanja okupiranih teritorija Rusiji: „Diže se antikolonijalni pokret protiv hegemonije (američke)“. Naznačio je i da su u Zapadnom taboru Europljani dobili ulogu sluga anglosaksonske volje da dominira cijelim svijetom, što Rusima nije prihvatljivo i čemu se – neovisno o Zapadnim sankcijama – misle oduprijeti. Stoga će Zapad biti naveden raščistiti „hipokriziju“ o kojoj Putin govori. Otkako su Sjedinjene države u ukrajinskoj prepoznale svoju proxy vojsku, te Europljane pozvale da državi u ratu priznaju status kandidata za priključenje EU-u i opskrbljuju je oružjem, Unija je preuzela ulogu ekvilibriste koji hoda po tankoj žici, između pozicije neutralne strane i one suratničke. Ukoliko padne na suratničku stranu, konzekvence će biti dalekosežne. Jer, anektirani teritoriji će ubuduće podlijegati ruskom pravu i zakonima. Na njima će Moskva manipulirati vojnom opremom i primjenjivati druge odluke na isti način kao na bilo kojem drugom teritoriju Ruske Federacije. Uključujući i dopuštenje da koristi bilo koja sredstva za obranu cjelovitosti ruskog teritorija, pa i nuklearna. Svi će napadi biti tretirani kao napadi na Rusku Federaciju, te je Putin u zadnjem govoru objasnio da nije jasno zašto bi trebalo više osuditi rusku uporabu sredstava za masovno uništenje (nuklearna) radi zaštite života u vlastitom vojnom taboru, od iste američke u Japanu. Dakle, situacija je sve složenija, pa više neće biti dovoljne poruke Rusima poput one zadnje Zelenskog koji je ruske vojne snage nazvao „krvoločnom bagrom“. Ukrajinci (koji su već mobilizirani) rugaju se bijegu Rusa koji podliježu djelomičnoj mobilizaciji, poglavito onima koji tvrde da to čine kako ne bi poslužili kao topovsko meso. Iako, čak i kada je mobilizacija u službi plemenite obrane domova i obitelji, kao ukrajinska, uvijek na prvim linijama bojišnice završe „mali ljudi“. Tako je ljetos, na Azurnoj obali, bilo nemoguće ne zamijetiti dobrostojeće ukrajinske obitelji (s muškom glavom na čelu), u luksuznim apartmanima koje su unajmili. Očito ni oni ne bi rado završili kao topovsko meso. Da ne govorimo o šoku koji bi eventualna mobilizacija izazvala kod EU građana. I njih bi zahvatio sindrom bježanije. Samo, kuda pobjeći? Kako konstatira francuski sociolog Emmanuel Todd: „ Okrutna istina je da nas ostatak svijeta ne voli. Ako bude pozvan birati između Zapada i Rusa, veliki je rizik da će izabrati Ruse (…) Kako nas vidi ‘ostatak svijeta’? Antropologija nam govori da su pripadnici njegovih 75% nositelji patrilinearnih (po očevoj liniji) i neindividualističkih obiteljskih vrijednosti, nisu baš feministički nastrojeni i najčešće su homofobni. Naše ultra individualističke, feminističke i LGBT vrijednosti im se ne sviđaju. U tom antropološkom polju Rusija je, štoviše, neobična: patrilinearna – ali ne individualistička, homofobna – ali ženama daje visoki status“. Živimo povijesno određujući trenutak: pokušaj rekomponiranja međunarodnog poretka kojega je cilj olabaviti škrip onoga što ostatak svijeta naziva zapadnim, točnije američkim hegemonističkim unilateralizmom.
Geopolitički poremećaji
Onoš to je u ovom trenutku sigurno, to je da – neovisno o rezultatu rata u Ukrajini – u njemu neće biti europskih pobjednika. Pobjednik neće biti ni Unija, niti Rusija, nego AUKUS (ujedinjeni anglofoni) ili Kina. Jer softpower EU-anije podržan značajnijim hard powerom, nju više nitko ne sluša, pa se svrstala iza vojne armade SAD-a i Ujedinjenog Kraljevstva. Ta je armada pak odavno usvojila analizu američkog stratega Zbigniew-a Brzezinski-og (Biden je njegov suvremenik i obožavatelj), objavljenju 1997. u Velikoj šahovskoj ploči. Prema njoj, glavni izazov za Ameriku je Euroazija. Stoga Rusiju (heartland) treba obuzdati, lišiti je kontrole nad Ukrajinom, kako se više nikada ne bi uzdigla na razinu velike euroazijske sile ili carstva. Jer je američki strateg smatrao da je američka supersila pobjednica Hladnog rata, sugerirao je da ona mora priječiti bilo kakvo “antihegemonističko” savezništvo, poglavito rusko-europsko. Brzezinski, kao izbjegli poljski grof, Poljake je gurnuo u prvu liniju antiruske koalicije država koju čine zemlje koje su bile okupirane od strane Sovjetskog Saveza; potom baltičke države, Rumunjsku i iznad svega Ukrajinu – koju je definirao kao stratešku branu za “sprječavanje ruske ekspanzije u bliskom susjedstvu“. Otud i njegov prijedlog financiranja antiruskih snaga u zapadnoj Ukrajini (koju su prije Rusa okupirali Poljaci) čijim bi djelovanjem Moskva izgubila kontrolu nad tom središnjom zemljom, smještenom između Rusije, Europe i Mediterana (preko Krima, Crnog mora i Turskih tjesnaca). Jer su rusofobne pozicije Brzezinskog urodile plodom, i danas, 25 godina kasnije, američka geopolitička doktrina na Starom kontinentu počiva na dominaciji, podjelama i okruživanjem Rusije. I to iako slabljenje Rusije i jačanje Turske i njenih saveznika može izazvati tektonske poremećaje. Kako to već ilustrira azerbajdžanska vojna kampanja u Armeniji, u kojoj Azerbajdžan nije osuđen kao agresor, niti trpi sankcije. To nije čudno jer su Turska, kao npr. Tatari s Krima, britanski i američki saveznici. Stoga je danas sve moguće, pa i da Zapad zajedno s Turskom krene protiv Rusije u otimanje anektiranih teritorija koji pokrivaju Krim i dio negdašnje Novorossia-e. Treba znati da Tatari nisu prastanovnici Krima, kakvima ih predstavljaju Anglosaksonci. On je iz kršćanskih prešao u turske ruke tek 1475., pod udarima Osmanlija, udruženih s Tatarima. U toj novoj turskoj pokrajini decimirani su Armenci i pontski Grci, te postali kršćanska manjina. Na poluotoku neće biti drugih kršćana iduća tri stoljeća. Sve do 1774. godine kada su Rusi izašli kao pobjednici iz tursko-ruskog rata. Tatarsko stanovništvo je postupno postalo muslimanska manjina. Katarina Velika je 1783. utemeljila luku Sevastopolj i inaugurirala politiku naseljavanja velikoruskih i maloruskih kršćana (Rusa i Ukrajinaca) – ali i Nijemaca, Moldavaca, Armenaca i sjevernopontijskih Grka (pozvanih da se vrate u pra-pradjedovinu) unutar nove teritorijalne cjeline Ruskog carstva (Novorossia) u kojoj su se razvili gradovi sa starogrčkom arhitekturom i imenima (Odesa, Tiraspolj, Ovidiopolj, Hersonez, Simferopolj, Sevastopolj, Teodozija, Melitopolj itd.). Dakle, trenutačni razvoj događaja dokazuje da je Britanac Rudyard Kipling 1901. bio u pravu kada je konstatirao: „Tek kada svi budu mrtvi, ‘Velika igra’ će biti gotova. Ne prije.“ ‘Velikom igrom’ je nazvao kolonijalni rivalitet i sukob između Rusije i Velike Britanije u srednjoj Aziji. Tako je danas jedna nova ‘Velika igra’ poprimila oblik stare, s drugim igračima.
Onesposobljavanje europskih plinovoda i ratna propaganda
Pitanje ruske sabotaže ili američkog onesposobljavanja europskih plinovoda treba promatrati u tom okviru anglosaksonske borbe na sve ili ništa protiv Rusije koja još uvijek nije izgubila volju za moć. S jedne strane, rejting američkog predsjednika porastao je u srpnju, kada je postalo jasno da je u Europi – zahvaljujući njemačkim „zelenima“ – pronašao tržište za svoj ne ekološki plin iz škriljevca. Nakon antiruske kampanje i američka vojna industrija se drži bolje nego ikad prije (ne uspijeva realizirati sve narudžbe). S druge strane, ruski vojno-industrijski kompleks je značajno oslabljen. Prolazi kroz ozbiljnu krizu zbog bankrota tvrtke JSC Spetsremont. Razjedala ju je korupcija i uzrokovala poteškoće u održavanju vojnih vozila. Dakle na dvojcu Zelensky-Biden je bilo da, do midterms (izbori na sredini mandata), opravda kolosalna financijska sredstva koja je Zapad uložio u rat protiv Rusije i da potvrdi potporu međunarodne zajednice (reducirane na Zapad) svojoj politici prema Ukrajini. Preuzimanjem kontrole Kongresa i idealno Senata, Biden bi definitivno preuzeo kontrolu nad Ukraine-gate-om. Bio bi u prilici dokazati da su bile opasnije hipotetske veze Trumpa s Rusijom od njegovih obiteljskih veza s ukrajinskim plinskim biznisom – o kojima bi rado zaključio priču. Dakle, više je vjerojatno da je onesposobljavanje europskih plinovoda dio ukrajinske protuofenzive kojim dvojac Zelensky-Biden, kratkim postupkom, definitivno Europljane odvaja od ruskog plina. Naime, u Njemačkoj i dalje nisu svi za potpun prekid dotoka ruskog plina, a ni Šveđani i Talijani, kako je je izjavila Ursula von der Leyen, na zadnjim izborima „nisu glasovali kako treba“.In fine, kako Baltičko more kontrolira NATO, teško je povjerovati da bi mu promakla bilo kakva ruska sabotaža.
Međutim, u Europi, ratna propaganda priječi svako zdravorazumsko promišljanje. Ako rusku propagandu objašnjava autoritativni režim pod čijim pritiskom djeluju ruski novinari, onda onu zapadnu možemo tretirati kao trijumf političke korektnosti, kojoj su zapadni novinari dali prednost pred analizom. Temeljno načelo je: predimenzionirati protivnikove namjere, pa onda permanentno komunicirati o njegovim neuspjesima u realizaciji tih istih izmišljenih ciljeva. Jasni primjer je komunikacija o specijalnoj vojnoj operaciji, koja prema zapadnim novinarima to nije bila, nego blitzkrieg – munjevita okupacija Ukrajine. Na pitanje: tko bi, zdrave pameti, sa samo 180 000 vojnika krenuo okupirati teritorij ukupne površine od 603 549 km2, s više od 44 milijuna većinom neprijateljski nastrojene populacije, spremno su odgovarali da se odgovor nalazi u pitanju. Odnosno da sumnjaju u Putinovo mentalno zdravlje. A, evo zašto je ruska specijalna operacija bila uistinu specijalna:
Ruski klasični operativni plan
Kako je ljetos ustvrdio general Jean-Claude Allard, direktor istraživanja najvećeg francuskog neovisnog think tanka l’IRIS, ruski operativni plan je klasičan. Uvažava uvriježena ratna načela: sloboda djelovanja, ekonomija sredstava, koncentracija snaga i iznenađenje. Dopušta evoluciju na način na koji ju preporučuje general Moltke: “Ne postoji operativni plan koji se sa sigurnošću može primjenjivati dalje od prvog kontakta s glavninom neprijateljske vojne snage. Samo laik može zamisliti da se vojni pohod može razvijati i odvijati prema inicijalnom planu, unaprijed zamišljenom, u detalje razrađenom i do kraja realiziranom“[1]. Stoga operativni plan treba jamčiti slobodu djelovanja i paziti da vojsku uvijek drži „ručkom lepeze“. Ekonomija vojne snage, shvaćena kao njena točna raspodjela prema ciljevima, bitno je komplementarno načelo za uvođenje „lepeze“ u igru i omogućavanje prilagodbe plana na način da se njom ne izgubi fokusiranje na konačni cilj. U tom duhu, 24. veljače, ruski napad se razvio duž fronte od gotovo 2000 km i u pet smjerova: Kijev, Harkov, Donbaski front i Krim – čije trupe kreću na istok (Mariupolj) i prema sjeveru (Zaporožje), plus dva potencijalno opasna smjera, jedan prema Lavovu preko Bjelorusije, drugi prema luci Odesa. Ruska vojska se, dakle, našla u poziciji sile na vanjskoj liniji kako ju definira Mao Zedong, a ukrajinska vojska na unutarnjoj liniji što joj je ograničavalo mogućnosti manevra. Napad je tada mogao započeti na cijeloj fronti prema klasičnom obrascu: ofenzivno izviđanje, uspostavljanje kontakta, pokrivanje, fiksiranje, prelijevanje, napad, uništavanje i eksploatacija. Angažirane su akcije na taktičkim razinama radi zaokupljanja pozornosti neprijatelja (blefiranja), dok se istodobno pripremala koncentracija snaga na operativnoj razini za provedbu te iste sheme radi postizanja nadmoći i konačnog željenog (strateškog) učinka koji je odgovarao političkom cilju (Mao Zedong): okončati građanski rat odvajanjem Donbasa od Ukrajine i zauzeti obale Crnog mora kako bi ga kontrolirala. Dakle ruski operativni plan je evoluirao, suočen s realnošću na terenu i vlastitim slabostima. Održao se jer se koncentrirao na ostvarenje političkog cilja.
Efekt iznenađenja i ukrajinska protuofenziva
Efekt iznenađenja postignut je multiplikacijom pozicija na vanjskoj liniji. Tako, kada je sredinom ožujka Rusija objavila kraj prve faze svoje specijalne operacije i preusmjeravanje svojih napora na Donbas, Ukrajina je, logično, povjerovala da je pobjeda blizu. Međutim, kada je konačno pogled usmjerila prema jugu, konstatirala je da su trupe stacionirane na Krimu poluotok napustile vrlo rano i napredovale brzinom koja je bila u suprotnosti s ritmom njihovih operacija na sjeveru. Nije se radilo o manevru preusmjeravanja/odmora, nego o preuzimanju dviju struktura, ključnih za održivost Krima: brane i hidroelektrane Nova Kakhovka zauzete 24. veljače, i nuklearne elektrane Enerhodar 4. ožujka. Prva struktura opskrbljuje poluotok električnom energijom, ali prije svega vodom preko Krimskog kanala, čiji su ventili zatvoreni od 2014. To zatvaranje lišilo je Krim 85% njegovih potreba za vodom i dovelo do dramatičnih situacija, osobito tijekom suše 2020. Preuzimanjem druge strukture, nuklearne elektrane, koja je sa svojih šest reaktora najveća u Europi, omogućeno je njeno spajanje na krimsku električnu mrežu i blokirano njeno priključivanje na europsku – kako je planirao Zelenski.
S obzirom na objektivne strukturalne probleme ruske vojske, u deset-dnevnoj protuofenzivi Ukrajinci su uspjeli osloboditi 6000 km2 od 20% ili 125000 km2 ukrajinskog teritorija, okupiranog od strane Rusije tijekom 4 mjeseca specijalne operacije. Predah u protuofenzivi osiguralo je bombardiranje elektrana: Kharkov CHPP-5 i Zmievskaya CHPP u Harkovskoj oblasti, Pavlograd CHPP-3 u Dnjepropetrovskoj oblasti i Kremenčugu u regiji Poltava, 11. rujna u 20 sati. Ostavilo je teritorij pod kontrolom Kijeva u mraku, što je Putin iskoristio za okončanje specijalne operacije organizacijom priključenja osvojenih teritorija Ruskoj Federaciji i za djelomičnu mobilizaciju zbog ukrajinske prijetnje tim istim teritorijima – na koje će Rusi ubuduće odgovarati kao da se radi o prijetnji bilo kojoj drugoj ruskoj regiji.
Zaključujemo da je specijalna operacija uistinu bila specijalna. Budući da je završena, može započeti rat Velike Britanije i Amerike protiv Ruske Federacije. Kao očekivano, na rusko anektiranje Biden je odgovorio namjerom priključivanja Ukrajine NATO-u. Čime bi i Europljani službeno ušli u rat protiv Rusije. Dakle, živimo povijesni trenutak, u kojem su poglavito intelektualci pozvani napustiti političku korektnost i privilegije koje im ona donosi. One su neznatne prema veličini boli i stradanja kojima bi Europljani uskoro mogli biti izloženi. Stoga se od njih ne očekuje da biraju između anglosaksonske i ruske volje za moć. Od njih se očekuje da izaberu zdravi razum, prije nego europski sinovi završe u novoj europskoj klaonici. Još uvijek ima vremena za pregovore, ma koliko bili teški i trajali.
[1] General Helmut von Moltke, O strategiji, 1871.
