Jedina konstanta na afganistanskom tlu, koje su geopolitičari nazvali „grobljem carstava“, je načelo: obećanje ludom radovanje. Stoga je prvo pitanje koje se postavlja: kojem idućem carstvu se priprema sprovod? Vjerojatno kineskom, redoslijedno nakon: Grka, Mongola, Britanaca, Sovjeta, te Oksidenta (Amerikanaca i njihovih saveznika).

Među gubitnicima se posebno ističe Velika Britanija. Opsesivno rivalstvo s Rusijom čak dva puta ju je odvelo put Kabula. Na tom groblju, prvi put 1842., doslovno su sahranjene britanske trupe, nakon bitke kod Gandamaka, koja se smatra najviše ponižavajućom u povijesti vojske Britanskog carstva. Iskoristivši nesuglasice i sporove unutar vladajuće obitelji u Afganistanu, Britanci su tada podržali Shaha Shuju i obećali mu zadovoljavajuću financijsku i vojnu potporu da se vrati na vlast u Afganistanu. Ovaj zadnji je Britancima dao obećanje da će zauzvrat s njima surađivati i zamijeniti na vlasti Dosta Mohammada Khana – doživljavanog kao prebliskog Rusima. Shuja nije dobio zadovoljavajuća sredstva, pa nije uspio smijeniti Khana, nego je Khan masakrirao britanske trupe. Samo jedan Englez je preživio, doktor William Brydon, kako bi mogao pričati što se dogodilo.



U drugom pokušaju, Britanci su za nastavak provedbe svojih geopolitičkih projekcija ovlastili anglofonsku Ameriku, a ona je u osvajanje Afganistana povela saveznike, među kojima Europljane. Amerikanci su obećali da će „svjetski rat protiv terorizma“ koji su poveli, dobiti upravo u „svetištu terorizma“ – Afganistanu, a demokrati koje su doveli na vlast umjesto talibana (umjesto Afganistanskog islamskog emirata 1996.-2001.) da će braniti demokraciju. U „svetištu terorizma“ konačno su uvezenu demokraciju pobijedili talibani i danas Amerikancima diktiraju tajming povlačenja. Nakon što su 20 godina dobivali zadovoljavajuća sredstva za učinkovitu obranu demokracije, afganistanski demokrati nisu htjeli doživjeti sudbinu Shaha Shuje. Pobjegli su pred talibanima kud ih noge nose. Dakle, u Afganistanu je svako obećanje ludom radovanje.

Ali Amerikanci su svejedno odlučili vjerovati talibanima – onima koje su iz Afganistana isprašili prije 20 godina. Odnosno njihovu obećanju da više neće pripremati atentate na američkom tlu, niti protiv američkih interesa. Misle da su talibani antiamerički terorizam napustili otkad su Hillary Clinton i Barack Obama svijetu uživo prikazali james-bondovsku egzekuciju njihova vođe Bin Ladena u Pakistanu – u državi koja je muslimanska nuklearna sila i, u isto vrijeme, saveznica i SAD-a i talibana. Prisjetimo se, demokratski Pakistan stasao je, nakon krvavog odvajanja od Indije, u britanskom Commonwealthu do 1948. i tradicionalno pruža utočište svim frakcijama islamskog fundamentalizma, koje se tu „demokratski“ isprepliću. Stoga je jasno da bez pakistanske pomoći ne bi bio moguć talibanski spektakularni blitzkrieg, pohod na Kabul. Niti pregovori s talibanima, tijekom kojih je Amerikancima obećano mirno povlačenje do 31.  kolovoza, s osiguranjem aerodroma u Kabulu.





Zašto pregovori baš s talibanima? Posljednjih 20 godina, u „demokratskim“ Pakistanu i Afganistanu, islamističke frakcije se nisu prestale množiti. Kako niti jedna nije položila oružje,  a međusobno su se natjecale u radikalnosti, na kraju je ispalo da su talibani umjereniji od ISIS-a i Al Qaede. Naime, iako su sve tri islamističke terorističke skupine protuzapadne, između njih postoje duboke razlike. Tolike, da su često u oružanom sukobu. ISIS i Al Qaeda žele cijeli svijet osloboditi od zapadne kulture koju doživljavaju kao prijetnju islamu. Za razliku od talibana, koji su, istina, radikalni džihadisti, međutim usredotočeni na ponovno pretvaranje Afganistana u islamski emirat, temeljen na vjerskim načelima i paštunskoj plemenskoj tradiciji. Kako Zapad više nije u pobjedničkoj euforiji s početka stoljeća, manje ga smeta ponovna uspostava, prethodno ukinutog, islamskog emirata u Afganistanu od nametanja šerijata cijelom svijetu. Tako su Sjedinjene Države završile s talibanima na istoj strani – protiv ISIS-a.

ISIS je stekao svjetsku slavu kada je 2014. istjerao iračku vojsku iz gradova na sjeverozapadu Iraka. Obučena i opremljena od strane Sjedinjenih Država, iračka vojska se jednostavno rasplinula pred munjevitim napredovanjem džihadista, baš kao i afganistanska vojska. Već 2015. su počeli sukobi talibana s ISIS-om, koji je u Afganistanu uspostavio svoju podružnicu ISKP (Islamska država – provincija Horasan). Kada je, u travnju 2017., ISIS zarobio tri talibanska „skupljača perja“ (dolara) koji su prodavali opijum duž iranske granice, u mafijaškim razračunavanjima ubijena su 22 aktivista islamske države. Navodno je ISIS, sa svoje strane, ubio desetke talibana u borbama u provinciji Kunar i špiljama Tora Bora.



Međutim, niti među talibanskim skupinama ne vlada sloga. Afganistanski i pakistanski talibani u isto su vrijeme suparnici i saveznici. Štoviše, njihove kontradiktorne sektaške ideologije dovele su ih do sukoba u prošlosti. Okončavanjem građanskog rata, koji se razbuktao nakon povlačenja Sovjeta, talibani su u rujnu 1996. osvojili cijeli Afganistan i uspostavili Islamski emirat Afganistan. Njihov tiranski režim, obilježen pokoljem protivnika i ugnjetavanjem žena, uništen je američkom invazijom iz 2001., u znak odmazde za napad od 11. rujna i zato što su talibani odbijali izručiti vođu Al-Qaede, Osamu bin Ladena. Osama je potom našao utočište kod pakistanskih talibana. Dakle, tamo gdje je 1988., neposredno prije povlačenja Sovjeta iz Afganistana, osnovao Al-Qaidu. Nakon Bin Ladenove smrti, oslabljena Al-Qaeda rascjepkala se u niz nepovezanih regionalnih pokreta. Ta talibanska razjedinjenost čini da su borbe između dvije terorističke organizacije, ISIS-a i talibana, popraćene i sukobima između dvije talibanske frakcije, pakistanske i afganistanske, oko toga hoće li se pridružiti snagama ISIS -a ili neće.

Tako, kada su, u veljači 2020., u Dohi – Kataru, talibani potpisali mirovni sporazum s Trumpom i obvezali se da neće tolerirati prisutnost islamističkih terorističkih organizacija u Afganistanu, obvezali su se samo pripadnici talibanskih skupina koje se ne žele pridružiti snagama ISIS-a. Izvjesno je da su one koje to žele nastavile surađivati s ISIS-om, te su 26. kolovoza uspješno izvedeni atentati protiv američkih snaga na aerodromu u Kabulu. Dakle, upravo iz razloga što je Obama talibanskoj hobotnici otkinuo glavu (ubojstvo Bin Ladena), a nije uništio njene krakove, danas je jednostavno nemoguće ovladati obezglavljenim talibanskim skupinama, odnosno prepoznati i eliminirati one koji će, u danom trenutku, s ISIS-om surađivati.



To talibanima omogućuje da krivnju svaljuju na ISIS, a Bidenu da američko definitivno povlačenje opravdava činjenicom da je nemoguće upravljati situacijom na terenu bez talibanske asistencije. S jedne strane, atentati za koje je odgovornost preuzeo ISIS, opravdavaju sporazum između Sjedinjenih Država i talibana koji se bore protiv ISIS-a. S druge strane, ti teroristički akti došli su opravdati Bidenovu nezgodnu odluku o povlačenju zaključno s 31. kolovozom, usprkos činjenici da je taj dead line prekratak za evakuaciju svih Afganistanaca koji na nju računaju.

Tako se američka afganistanska avantura završava s istim protagonistima s kojima je i započela. Danas 78-godišnji Biden bio je značajna potpora Carterovoj administraciji koja je, na čelu sa glavnim strategom Zbigniewom Brzezinskim mudžahedine proglasila jedinim braniteljima afganistanskog suvereniteta protiv strane okupacijske vojske, tada ruske. Stoga je logično da, danas, kada američka okupacijska vojska napušta Afganistan, svome vječnom rivalu Rusiji i novom Kini, ostavi talibanima minirani teren.

Odatle ruska opreznost. Sergej Lavrov jedino opetovano pozdravlja obvezu koju su talibani preuzeli „da nijednom ruskom diplomatu niti jedna dlaka s glave neće pasti“. Očekivano, Iranci i Turci su u bliskom kontaktu s talibanima. Kinezi, koji poput Nijemaca vjeruju da će trgovinom rješavati sve nesporazume, osuđuju „američku neodgovornost“, brane pravo naroda da sami biraju vlast i žele razvijati prijateljske odnose s Afganistanom, u čijoj obnovi i razvoju žele sudjelovati. Dakle Kinezi su najspremniji nagaziti na talibansku minu. Zaboravili su kako u logorima u Xinjijangu drže muslimane Ujgure samo zbog njihova muslimanskog načina življenja, što osuđuje Zapad – glavni zaštitnik muslimanskih tradicija i promotor islamskih fundamentalista kao jedinih branitelja muslimanskih populacija svuda u svijetu, pa i u Kini.

Dakle, Amerikanci svojim povlačenjem rivalima ostavljaju mine, a saveznicima pune ruke posla. Jer je jasno da će svi oni nevoljnici koji se ne uspiju ukrcati u zapadne spasilačke zrakoplove, krenuti na put prema onoj obećanoj zemlji od koje ih ne dijeli Atlantski ocean – Europi. Kako se EU za to priprema?



Novi ili stari migrantski val?

Europljani se već prepiru oko buduće međusobne preraspodjele afganistanskih migranata. Jer, svi su se analitičari raspisali o novom migrantskom valu, za koji tvrde da bi tek trebao stići. Kao da već ne oplakuje porozne EU granice.

Npr., za lockdowna Francuzi nisu smjeli niti po svoj baguette (kruh) bez papirnate ili digitalne izjave da je njihov izlazak iz doma opravdan i nužan. U isto vrijeme, kretanje migranata bilo je slobodnije nego ikad prije. Tako je u 2020., godini lockdownova, iz Afganistana u Francusku, sretno stiglo 9000 Afganistanaca, bez COVID-putovnice i maski, te uredovno zatražilo azil što ih je pozicioniralo na prvo mjesto na francuskoj listi tražitelja azila. S naznakom da se radi o prijavljenim migrantima, čiji je ukupni broj u Uniji te godine iznosio 416.600 – od čega 44.000 Afganistanaca (Eurostat). Naravno, Ilegalci nisu dio tih statistika. Njih virtualno prati, ali efektivno ne zaustavlja Frontex. Tako je, između siječnja i srpnja 2021., samo s balkanskih ruta, u EU pristiglo 22.600 ilegalaca, uglavnom Sirijaca i Afganistanaca, čime je njihov broj udvostručen u odnosu na prošlu godinu. Zapadnoeuropske države su, u međuvremenu, organizirale i postupnu evakuaciju svojih suradnika u Afganistanu. Primjerice, Francuska je počevši od 2014., kada su njeni zadnji vojnici napustili Afganistan, organizirala repatrijaciju 1350 svojih lokalnih suradnika i njihovih obitelji. Ove godine je, nakon pada Kabula, vojnim avionima evakuirano još 1400 Afganistanaca. Među njima se petero već nalazi pod nadzorom francuskih obavještajnih službi.  Prema nekoliko policijskih izvora, jedna osoba iz te petorke privlači pozornost francuskih vlasti jer je držala  talibanski punkt ispred francuskog veleposlanstva. Paralelno s tom dužnošću, odigrala je i aktivnu ulogu u evakuaciji Veleposlanstva, te je pratila brojne osobe do zračne luke u Kabulu. Stoga je donesena odluka da se povuče u Pariz – zajedno s 4 bliske mu osobe, ali da petorka bude pod Micasom (individualnom mjerom administrativne kontrole i nadzora). Kako je jedan od članova te talibanske obitelji prekršio mjere kontrole i nadzora, privukao je pozornost javnosti, koja je saznala da je repatrijacijom na francusko tlo uredovno stigla i jedna talibanska obitelj. Nakon čega se pojavilo pitanje koliko ih je još?  U međuvremenu, broj ilegalnih afganistanskih imigranata raste zato što je EU privremeno ukinula mogućnost protjerivanja afganistanskih ilegalaca. Ne mogu ih vraćati u “opasnu državu”.

Dakle, intenzivan priljev migranata nikada nije stao. Istina je da se očekuje dodatni pritisak na granice, ali je za Europu on manje zabrinjavajući od prirode nove afganistanske vlasti, koja striktno primjenjuje islamski fundamentalizam kao globalizacijsku doktrinu za sve muslimane, pa i one koji obitavaju na europskom tlu. Naime, činjenica da su talibani zaokupljeni uspostavom svog emirata, ništa ne mijenja na činjenici da njihova pobjeda daje krila svim fundamentalistima. I ohrabruje ih u nakani da šerijat stave iznad državnih zakona, gdjegod da žive. Kako je multikulturalizam stvarnost Zapadne Europe, postoji realna opasnost od daljnje radikalizacije europske muslimanske populacije, koja bi se mogla manifestirati kroz građanski neposluh – nepoštivanje onih državnih zakona koji nisu u skladu sa šerijatskim, ili kroz terorizam.

Druga opasnost je afganistanski opijum u čijoj je svjetskoj proizvodnji udio Afganistana 92%. Heroin iz njega proveden je odgovoran za 100.000 smrtnih slučajeva godišnje u svijetu, a iz trgovine heroinom financira se međunarodni terorizam. Godišnji broj slučajeva predoziranja heroinom u zemljama članicama NATO saveza procjenjuje se na 10.000, što je pet puta više od broja vojnika NATO-a ubijenih u Afganistanu u posljednjih osam godina. Samo 20% globalne trgovine heroinom iz Afganistana bude presretano, a borba protiv afganistanskih narko-kartela nije efikasna jer su brojni profiteri trgovine heroinom «bijeli ovratnici» (političari) koji djeluju u simbiozi s crnim turbanima u funkciji «plavih ovratnika» (kriminalci). Radi se o skupinama koje su prošle tri stupnja hibridizacije: suradnja (terorističke i kriminalne organizacije stvaraju saveze, radi prikupljanja sredstava ili naoružavanja); konvergencija (organizacije počinju nalikovati jedna drugoj i međusobno se oponašati); mutacija (grupe postaju u isto vrijeme političke i kriminalne, bez jasne granice). Dobivamo procese zbližavanja i transformacije koji nadilaze ideologije (J-F Gayraud, 2017.). Kada takve kriminalne organizacije uspiju preuzeti vlast, govorimo o pojavi mafijaške države. Čime se opasnost od proliferacije mafijaških država u EU susjedstvu, profilira kao treća i najveća opasnost koju je generiralo preuzimanje vlasti od strane talibana u Afganistanu.

Emmanuel Macron je francuskoj javnosti komunicirao svoju analizu savezničkog poraza u Afganistanu prije nego što je to učinio Joe Biden. Tom je prilikom najavio novi kraj. Nakon „kraja ultra liberalnog financijskog kapitalizma“ iz 2017., sada predviđa i kraj politike vojnog intervencionizma u humanitarne svrhe. Zbog čega su analitičari Afganistan proglasili i „ „grobnicom prava na ingerenciju (right of interference)“. U toj grobnici počiva i 2000 milijardi dolara koje su samo Amerikanci uložili u izgradnju afganistanskih demokratskih struktura, a koje su – zbog sistemske korupcije i pronevjera od strane afganistanskih demokrata i njihovih međunarodnih suradnika – stizale na krivu adresu, dok je talibanski pokret jačao. Posljedice su nesagledive.

Svijet se danas suočava sa  zastrašujućom realnošću. Nude mu se samo dvije globalizacijske opcije: tržišni ili islamski fundamentalizam. In fine, ishod «svjetskog rata protiv terorista», koji su SAD povele i izgubile, moguće je okarakterizirati «apsurdnim» i «ponižavajućim» za imidž Sjedinjenih Država ; te «destruktivnim i krvavim» za afganistanski narod (P. Boniface, 2021).

geopolitika