I. HRVATSKA DANAS IMA VEĆE USELJAVANJE STRANE RADNE SNAGE NEGO NJEMAČKA

U zadnje vrijeme sve se češće u javnom prostoru može čuti teza da se događa prekret trenda iseljavanja te da se sve više iseljenika vraća odnosno da je useljavanje u Hrvatsku znatno poraslo 2019. godine pa je tako došlo da značajnoga smanjenja negativnog salda migracija koje smo imali prošlih godina.

Ovdje je prvo nužno razlikovati povratnike i doseljenike. Doseljenici u Hrvatsku su pretežito osobe iz BiH koji dolaze raditi u Hrvatsku. Do kada će to tako biti i da li je već u ovoj godini zapravo nastupio preokret tog trenda je scenarij koji je vrlo moguć. Naime, Njemačka je državljanima iz BiH „otvorila“ vrata svog tržišta rada, a i koronavirus je učinio svoje, pa je hrvatsko tržište rada prestalo biti zanimljivo radnicima iz BiH.





S druge strane, ono što je važno naglasiti je da povratnici, dakle hrvatski državljani koji se vraćaju iz EU u domovinu, su po svim našim spoznajama mahom hrvatski umirovljenici iz Njemačke i Austrije tzv. „gastarbajteri“ iz ere 60 – ih i 70-ih koji sada stupaju u mirovinu. Ne radi se ni o kakvom povratku recentnih iseljenika, nego o umirovljeničkoj migraciji. Njemačka nam uzima mlade a vraća stare.

Posebno je bitno znati i o disparitetu u podacima hrvatskog DSZ i Njemačkog zavoda za migracije (BAMF) gdje se vide ogromna odstupanja u prikazivanju i interpretaciji podataka o iseljavanju iz Hrvatske.



Njemački podaci (BAMF) jasno pokazuju da Hrvati u usporedbi s ostalim „useljeničkim nacijama“ u Njemačkoj stoje nažalost najlošije. Ono što je zabrinjavajuće je da Hrvati procentualno uz Bugare imaju najviši stupanj iseljavanja od svih članica u EU. Što se tiče bilance povratka u Hrvatsku i iseljavanja iz Hrvatske u Njemačku i ovdje vidimo još jedan negativan trend, a to je da Hrvatska od svih članica EU ima najlošiji omjer povratka i novog doseljavanja u Njemačku, tzv. demografsku bilancu. Kada uzmemo sve parametre u obzir: a) brojnost Hrvata, b) broj iseljenih i c) broj povratnika i te parametre usporedimo sa svim drugim članicama EU vidimo da Hrvatska stoji najlošije u EU.

Useljavanje je rezultat toga što je Hrvatska 2019. ukinula kvote i svaki selekcijski kriterij za zapošljavanje stranih radnika. To se dogodilo kao očajnička mjera je Hrvatskoj je u zadnjem desetljeću nestalo čak trećina ukupne radne populacije.

Hrvatska tako danas ima veće useljavanje strane radne snage nego Njemačka. Naime, kada se u Njemačku godišnje doseli pola milijuna radnika, to je u postocima manje nego kad se u Hrvatsku doseli 40.000 koliko je došlo tijekom 2019. god. HUP je (prije koronakrize) za 2020. predložio useljavanje čak 81.600 radnika jer se plaše da će zbog otvaranja austrijskog tržišta hrvatskim radnicima biti još teže zadržati domaće radnike, ali i strane sezonce.

Ovdje se treba zapitati najmanje tri pitanja: 1.) hoće li useljavanjem poslodavci zapravo smanjivati cijenu rada, 2.)  tko će platiti cijenu integracije useljenih radnika te 3.)  treba li uopće spašavati tržište rada na uštrb identitetskog koncepta održanja naroda?

Naime, njemački znanstvenici su jasno pokazali da je trošak integracije radnika iz neeuropskog kulturnog kruga, ali često i istog kulturnog kruga znatno je veći nego korist koje društvo dobiva od njega (Bertelsmann Stiftung 2015.). Njemačka stoga provodi otvorenu selekcijsku politiku useljavanja, dok Hrvatska nema nikakvu razrađenu strategiju.

II. MEĐUNARODNE MIGRACIJE NISU INTERESNO NEUTRALNE

Međunarodne migracije nisu interesno neutralne i ne događaju se slučajno nego se proizvode. One nisu slučajan društveni fenomen (Mesić, 2014: 176). Velika pokretanja stanovništva kao ona koja su rušila brojna carstva tijekom povijesti (Rimsko Carstvo primjerice) su uvijek s velikim posljedicama a povijest pokazuje da su do sada uvijek bila kontrolirana i upravljana. Danas se demografskom politikom osvajaju prostori. Izbjegavaju se ratovi, ali se stanovništvom kontroliraju pojedini prostori. Kroz migracije se osvaja prostor novim načinima (Šterc, 2018). Naime, zamjene teritorija i stanovništva nisu nepoznate u ljudskoj povijesti. Čak štoviše, UN ih smatra jednim od tri prihvatljiva načina za rješavanja sukoba, ali i kao rješenje za pitanje depopulacije (UN, 2000.).

Supstitucija stanovništva je svakako najgora stvar za svaki malobrojni narod. Naime, stanovništvo koje u jednom prostoru nestaje počinje se popunjavati nekim novim stanovništvom, htjeli mi to ili ne.

Ovakve krize kao što je pandemija Covid-19 ponovno pokazuju koliko je nacionalni koncept države bitan jer se sve strateške odluke država donose unutar granica. Da bi se Hrvatska razvijala, ona se mora oslanjati na svoje ukupno stanovništvo, kako u zemlji tako i  izvan nje. Bez dijaspore i recentnih iseljenika neće biti moguća obnova hrvatskog društva. Hrvatska bi stoga umjesto koncepta useljavanja inozemne radne snage trebala razmisliti o  privlačenju iseljenih državljana Hrvatske.

III. HRVATSKA KAO „STARAČKI DOM EUROPE“

Njemačka nedvojbeno ispumpava radnu snagu iz Hrvatske a vraća u zemlju umirovljenike. Sve je više onih koji situaciju promatraju kroz tezu da Njemačka Hrvatsku pretvara u svoju vikendicu u mirnodopskim prilikama i svoj štit u slučaju pokretanja masovnih ilegalnih migracija iz Azije i Afrike.

Može li se raditi i o tome da se Hrvatsku pretvara u svojevrsni „Starački dom Europe“ je svakako teza o kojoj treba razmisliti i u pozitivnom ali i u negativnom svjetlu.

Tezu da EU jezgra isušuje svoju periferiju danas je pak nedvojbena. Veliki dio europskog bogatstva prelazi iz siromašnih zemalja u bogatije – ne obrnuto. Kako to kod nas izgleda, vidi se po činjenici da je Hrvatska „poklonila“ Njemačkoj jedan cijeli svoj državni proračun. Naime, po svakom punoljetnom građaninu koji napusti zemlju, Hrvatska gubi između 50 i 150 tisuća eura (ovisno radi li se o kvalificiranom ili visoko kvalificiranom radniku). Tako je Hrvatska „poklonila“ Njemačkoj jedan cijeli svoj državni proračun u obliku novca za obrazovanje kvalificiranih radnika – više od 18 milijardi eura. Dakle, Hrvatska je već dala EU više sredstava nego što je dobila odobrenog kredita ovaj tjedan od EU u svrhu borbe protiv koronakrize.

IV. ODGOVARA LI  POLITIČKIM ELITAMA ISELJAVANJE MLADIH?

U javnom prostoru se zadnjih dana pojavila teza da su mladi Hrvati glasali nogama. Oni koji su htjeli promjene su prema toj tezi dobili promijene – promijenili su državu.

Nedavno preminuli Ivo Banac tvrdi: „Cijeli život sam bio naivan i vjerovao da je političarima stalo da ne bude iseljavanja, (…) sada znam da se oni svjesno rješavaju kritički mislećih ljudi (…) oni se iseljavanjem rješavaju problema (…) oni (političari) žele da ne budu pod nadzorom“ (I. Banac, BHRT, 2020.).

Ako  postoje političari kojima odgovara iseljavanje glasača, onda oni očito racionalno kalkuliraju i zaključili su da im iseljavanje nimalo ne šteti nego zapravo čak i pogoduje.  Naime, jasno je da je iseljavanje pogodovalo statistici nezaposlenih. Ako teza stoji, onda bi to bilo u najmanju ruku poražavajuće za hrvatsko društvo, jer bi  današnja Hrvatska zapravo bila u istoj situaciji kao ondašnja Jugoslavija. Jer i jedna i druga nisu učinili puno da se iseljavanje spriječi.  Čini se da je političarima na „ovim prostorima“ uvijek odgovaralo „otvoriti zemlju“ i pustiti nezaposlene i nezadovoljne da naprosto odu. Takva mjera kupuje socijalni mir u zemlji i smanjuje rizik unutarnjih političkih promjena zbog odlaska nezadovoljnih. Podteza glasi da pojačano iseljavanje smanjuje mogućnost pritiska građana na političke elite jer su upravo oni koji odlaze ti koji bi bili najsposobniji pokrenuti promjene i oni su najmotiviraniji za promjene.

V.  MOŽE LI SE HRVATSKA DEMOGRAFSKI SPASITI?

Problemi koji su doveli do masovnog iseljavanja mladih i čak 8 posto ukupne hrvatske populacije od 2013. do danas, izravno su vezani uz problem funkcioniranja hrvatskog društva i države s jedne strane te beskrupuloznog isisavanje radne snage iz periferije EU od strane Njemačke s druge strane.

Kao prvo problematika demografije i iseljavanja ne smije bit zanemarena, što po posljednjim izborima u Hrvatskoj jasno vidimo da je i dalje slučaj. Koronakriza ne smije postati dimna zavjesa i filter kroz koji se sve tumači. Mi smo imali ekonomske probleme i prije koronakrize i jasan nemar vladajućih prema pitanju demografskog nestanka Hrvata.

Popravak situacije bi mogao ići preko nametanja ovog pitanja na razini EU. Upravo je hrvatsko predsjedanje EU moglo ukazati na problem nemara EU prema svojoj periferiji i pražnjenju gotovo pa cijele Jugoistočne Europe (studije pokazuju da je nestalo 20% radne snage iz ovih krajeva u protekla dva desetljeća). Hrvatska je svakako imala potencijala da lobira za jedno takvo pitanje. Ipak, nije sve izgubljeno. Njemačka je preuzela predsjedanje EU-om i propuštena se prilika može nadoknaditi, u tom smislu potrebno je upozoriti Njemačku da će isušivanje periferije EU u konačnici doći i do jezgre EU, tj. pustinja koja se stvara na periferiji će zagrliti i Njemačku ubrzo.

Konkretne mjere:

1.) Potrebno je otvoriti pitanje nepravednosti radnih migracija unutar EU te nepostojanje zajedničkog zdravstvenog i mirovinskog sustava na razini EU .

2.) Hrvatska mora nekako pronaći način da promijeni paradigmu u kojoj su političke stranke glavni spremnici moći u zemlji, umjesto da su to institucije. Hrvatske institucije ovakve kakve su, nisu sposobne zaštiti ni same sebe, a kamoli građane. Jer Hrvatska je „stranački zarobljena država“ (Hellman). Nigdje u postsocijalističkoj „novoj Europi“ ne postoje političke stranke koje imaju toliku moć kao u Hrvatskoj i stranke koje su u kontinuitetu na vlasti 30 godina. Uz to iste te stranke su glavni generator korupcije i klijentelizma u Hrvatskoj. A za njih smo dokazali da su jedan od glavnih pokretača iseljavanja iz zemlje.

3.) Mi moramo stvoriti nove elite koje su obrazovane izvan okova komunističko-rođačko -ortačkog okvira a koje neće biti kompradori i raditi za tuđe interese.

4.) Preokrenuti tzv. „paradigmu srama“. Mnogi bi se iseljenici u trenucima nostalgije rado vratili u rodni kraj, ali ponos ili neugodnost zbog „neuspjeha“ ih sprječava u povratku.

5.) Od ostalih konkretnih nacionalnih mjera:  Svaka žena koja sklopi brak treba imati pravo na zajam od 30.000 eura, čiji se iznos otplate smanjuje za trećinu rodi li dvoje djece, odnosno zajam ne mora vratiti rodi li troje djece i više. Izračunali smo da je Hrvatska mogla svakom rođenom djetetu od 2000. nadalje pokloniti 100.000 kuna, koliko je novca dano za brodogradnju, koje je na kraju propralo.

6.) Njemačka, koja ispumpava sve profile radne snage, a sada naročito bitno  medicinsko osoblje, trebala bi zemljama koje crpi hitno nekako i pomoći. Prema službenim brojkama iz Hrvatske je u zadnjih 10 godina iselila svaka četvrta medicinska sestra – i to u Njemačku. Kako se prijedlog „naplaćivanja“ odštete od Njemačke pokazao nerealnim, alternativna mogućnost je da Njemačka financira Hrvatskoj barem obrazovnu infrastrukturu od koje ima toliku korist za svoju zemlju – konkretno, gradnju novih škola i centara izvrsnosti u kojima se školuju deficitarna zanimanja uz uvjet da dio kadra ostaje u Hrvatskoj.

geopolitika