Ništa tako ne govori o izopačenosti i zloći ljudi kao bešćutnost prema patnji drugih. Površna, trenutna i neobvezatna sentimentalnost, kojom se često hvale ljudi na ovim prostorima, lako se pretvara u brutalnu surovost i hladno promatranje tuđe patnje. Iz takvog stava prema životu, iz posvemašnje odsutnosti sućuti i odgovornosti prema bližnjima, proizlaze i drugi problemi ovog društva: duhovno siromaštvo, vjerska i nacionalna isključivost, politička nemoralnost.

Piše: Drago Bojić

U Mostaru je 29. studenoga prikazan dokumentarni film Neka bude svjetlosti bosansko-hercegovačkog redatelja Dine Mustafića. Film je nastao 1993. i 1994. godine, u vrijeme kad su herceg-bosanski nacionalisti čistili zapadni dio grada od „suvišnih građana“ odvodeći tisuće ljudi u logore, i kad su istodobno rušili istočni dio grada počinivši pritom zastrašujuće zločine. Film je prije projekcije u hotelu Bristol prikazan samo jedanput 1995., da bi nakon toga bio sklonjen jer je, kako je redatelju rečeno s „viših instanci“, „narušavao duh i karakter washingtonskog sporazuma“.

Film Neka bude svjetlosti, nastao u vihoru rata, dokument je o zastrašujućim zločinima koji su pripadnici herceg-bosanske ideologije počinili nad mostarskim Bošnjacima i svima drugima koji se nisu uklapali u herceg-bosanski politički projekt. U filmu svjedoče konkretni ljudi, s imenom i prezimenom, i u njemu nema ništa što bi tobože bilo politički nekorektno, osim ako samo postojanje žrtava ratnog terora i nasilja, njihova svjedočanstva o logorima i patnjama, nije politički nekorektno. Fascinirajuće je u ovom filmu što žrtve logorskih tortura i nasilja ne pokazuju nimalo zlopamćenja ni želje za osvetom. Narprotiv, svi oni su okrenuti prema budućnosti, iščekivanju boljih dana, nošeni optimizmom da će Mostar od grada očaja i smrti ponovno biti grad nade i života. Nažalost, dva i pol desetljeća kasnije, s gorčinom i tugom moramo konstatirati da se njihova očekivanja nisu ostvarila i da je Mostar i dalje taoc ratnih politika.

Tog istog dana u Mostaru je organiziran i okrugli stol o kulturi sjećanja, a navečer je, prije projekcije filma, predstavljena i knjiga Libanon na Neretvi, povjesničara Dragana Markovine. Knjiga je još jedan dokument o gradu preko kojeg su se prelamale nacionalističke ideologije i koji je kao malo koji drugi grad u BiH doživio i materijalno i duhovno razaranje. Markovina se bori protiv falsificiranja prošlosti, protiv ideologija koje se služe „destruktivnim i represivnim strategijama zaborava“ (A. Assmann) kako bi posve zatrli istinu. Ni istina o Mostaru nije samo jedna i autor piše o četiri istine „poraženog grada“ – jugoslavenskoj, bošnjačkoj, hrvatskoj i srpskoj – koje se međusobno isprepliću, ali i isključuju.

Dok se dio Mostaraca na promociji knjige i projekciji filma prisjećao ratnih strahota, tog istog dana, njihovi sugrađani i susjedi su odavali počast Slobodanu Praljku, presuđenom ratnom zločincu koji je svoj bolesni poriv za ubijanjem i rušenjem iskaljivao upravo na gradu Mostaru i njegovim građanima. Ništa tako ne govori o izopačenosti i zloći ljudi kao bešćutnost prema patnji drugih. Površna, trenutna i neobvezatna sentimentalnost, kojom se često hvale ljudi na ovim prostorima, lako se pretvara u brutalnu surovost i hladno promatranje tuđe patnje. Iz takvog stava prema životu, iz posvemašnje odsutnosti sućuti i odgovornosti prema drugima, proizlaze i drugi problemi ovog društva: duhovno siromaštvo, vjerska i nacionalna isključivot, politička nemoralnost.

Dok nastaje ovaj tekst, saznajem da je umro Johann Baptist Metz (1928.-2019.), jedan od najvećih katoličkih teologa 20. stoljeća. Utemeljitelj je političke teologije koja je utjecala na latino-američku teologiju oslobođenja ali i na druge katoličke teologije prošlog stoljeća. Rijetko je tko među teolozima i uopće među intelektualcima 20. stoljeća, tako ozbiljno, strastveno, angažirano i potresno pisao o ljudskoj patnji i sjećanjima na tuđu patnju. Žestoko je kritizirao kršćansku duhovnost i duhovnost uopće koja Boga štuje „zatvorenih očiju“, koja je leđima okrenuta prema tuđoj patnji, koja je neosjetljiva na nevolje ovoga svijeta i koja uspavljuje ljudske savjesti. Smatrao je da upravo religija mora pružiti otpor „kulturalnoj amneziji“ i čuvati sjećanja na patnju u svijetu koji je „zaljubljen u zaborav“ i koji radije izbjegava bolna sjećanja.

U svijetu u kojem su sve prisutnije „socijalno-darvinističke tendencije“ (W. Kasper), u kojem isključivo vrijedi pravo jačega, i u kojem su nehumanoj kapitalističkoj logici života izloženi mnogi ljudi i čitavi narodi, sućut, milosrđe i sjećanje na tuđu patnju su gotovo posve potisnuti i prognani. Kapitalistički svijet je svijet moćnih, jakih, zdravih i uspješnih ljudi i svako pozivanje na milosrđe i sućut se doživljava kao sentimentalno, patetično i naivno. Strahote koje posljednjih mjeseci proživljavaju migranti u Bosni i Hercegovini ponajbolje pokazuju onu bešćutnu i surovu stranu takve logike života. Tako često naglašavana otvorenost, dobrota i gostoljubivost ljudi u Bosni i Hercegovini i na ovim prostorima svakodnevno se razotkriva kao velika laž i obmana kojom se prekriva vlastita surovost i bestijalnost.

Da ljude iskustvo patnje ne čini nužno boljima, pokazuje upravo neempatični odnos prema tuđoj patnji. Mnogi su se ljudi u doslovnom smislu, kako to zapaža beogradski književnik Filip David parafrazirajući talijanskog pisca Prima Levija, pretvorili u čudovišta koja stoje i gledaju, koja su nijema pred ljudskom mukom, ravnodušna pred umiranjem i stradanjem drugih, oslobođena grižnje savjesti i svakog osjećanja. Hladni i bezosjećajni odnos prema patnji drugih, upozorava David, prividno normalna, mirna i stabilna društva začas pretvara u društva monstruma, velikih, neočekivanih i zgražavajućih zločina.

Pozivanje na humanost, solidarnost i milosrđe – a to tako često čine bosansko-hercegovački građani – postalo je neobvezatno i često posve apstraktno. Takav stav, pisao je spomenuti teolog Metz, proizlazi iz naivno-optimističke antropologije koja odavno više ne pita za zlo i koja je izgubila teodicejski pogled u ljudsku povijest. Kad se sroza i uništi metafizička i moralna granica srama između čovjeka i čovjeka, tada je sve dopušteno i na sve se može zažmiriti, pa i na najveće patnje i najgore zločine. U neosjetljivosti za tuđu patnju nije samo povrijeđen čovjek pojedinac, kaže ovaj teolog, nego i ljudska ideja i ideja čovječanstva.

Zato je važno čuvati i njegovati kulturu sjećanja, ne zaboravljati žrtve ni onda kad to politički nije korektno i kad je nelagodno i uznemirujuće slušati i gledati njihova svjedočanstva. U tom smislu i film Neka bude svjetlosti i slična svjedočanstva treba uvijek iznova imati pred očima da se ne zaborave lica i oči žrtava, ali i da se na zaboravi do koje mjere ljudi mogu biti okrutni i bestijalni. Tko zatvara oči pred tuđom patnjom, taj je na strani zločinaca i potencijalni monstrum koji i sam može počiniti zločin kad se stvore „povoljni“ uvjeti kao što je bilo u ratovima devedesetih godina.

tacno