Treba razvijati svijest o zajedničkim korijenima, međusobnoj povezanosti i upućenosti umjesto usiljenog i fanatičnog inzistiranja na razlikama i zatvaranja u ideološke uskoće.
Razgovarao: Vladimir Matijanić, slobodnadalmacija.hr
Prošlog su tjedna u hrvatskim medijima predstavljeni rezultati projekta „Politizacija religije u školskim udžbenicima“ u kojem su, pod vodstvom Sveučilišta iz Osla, sudjelovali brojni znanstvenici iz država nastalih raspadom Jugoslavije. Utvrđeno je kako je ateizam u udžbenicima za osnovnu školu predstavljen negativno, s vjerskom ravnodušnošću svrstan je među spiritizam, psovke, kletve, krivokletstvo, bogohuljenje, praznovjerje. Kako tumačite činjenicu da je u gotovo svim postujugoslavenskim državama zajednički snažan pritisak vladajućih vjerskih zajednica na ateističku manjinu?
Takav odnos prema ateistima je dijelom posljedica negativnih iskustava vjerskih zajednica u komunističkom režimu, ali je još više rezultat militantne poratne anti-ateističke ideologije unutar vjerskih zajednica. Ne može se niti se smije zanemariti činjenica da su vjerske zajednice i vjernici u komunističkoj Jugoslaviji bili društveno marginalizirani, da su pretrpjeli i velike nepravde, ali to ne može i ne smije biti razlog za sadašnji osvetoljubivi, mrzilački i isključujući odnos prema ateistima, niti se ateiste može poistovjećivati s komunističkim režimom. Vjera ne bi smjela isključivati ljude koji ne vjeruju. Vjera koja isključuje druge već je po sebi zlo. Vjera se najviše potvrđuje u odnosu prema drugima, strancima, pa čak i neprijateljima. Zadaća vjerskih zajednica je da zaštite druge i drugačije, da se bore protiv nečovječnosti, obespravljenosti i tlačenja ljudi. Njihova je zadaća da se bore protiv nevjere u vlastitim redovima, a ta se nevjera pokazuje i kroz negativan i isključujući odnos prema ateistima. I vjernici i ateisti bi se trebali čuvati međusobnih isključivosti i graditi odnose u kojima će razlike biti obogaćenje i poticaj za susretanje i suradnju, a ne za mržnju i diskriminaciju. Vjernici i ateisti su potrebni jedni drugima, između ostalog, i zbog provjere uvjerenja i zauzetih pozicija i stajališta.
Dokad će komunizam biti korišten kao izlika? Prošlo je već 26 godina od njegova pada, a i čini mi se kako je pod njegovom vladavinom u Jugoslaviji ipak ostvaren i harmoničan suživot različitih vjera koji je danas teško zamisliti.
Sve vjerske zajednice, pa tako i Katolička crkva, bile su marginalizirane u komunističkom režimu, pretrpjele su velike materijalne štete (oduzimanje i otuđivanje vlasništva) i što je najstrašnije i najbolnije njihovi članovi su često bez ikakve krivnje bili izloženi torturi toga režima. U tom kontekstu je razumljivo da Katolička crkva na komunističko vrijeme gleda kao na vrijeme „sužanjstva“, progona i potčinjenosti, iako se ni to vrijeme ne može isključivo gledati na taj način jer je bilo i pozitivnih iskustava. No, otada je prošlo gotovo tri desetljeća, komunistički sistem se raspao i danas nema razloga da Katolička crkva i dalje širi strah od komunizma i da za sve probleme sadašnjeg hrvatskog društva optužuje komuniste. Pritom ta ista Katolička crkva uglavnom prešućuje i umanje zločine ustaške Endehazije, zločine zadnjeg rata i zlo koje je učinjeno u pljačkačkoj poratnoj privatizaciji. Ne bih se složio da je u bivšoj Jugoslaviji ostvaren harmoničan suživot različitih vjera. Sve one su se našle u sličnoj situaciji i njihova suradnja je bila više rezultat nužnog povezivanja da bi se zajednički štitile od toga sistema. Zbog toga su njihova međusobna neprijateljstva i isključivosti privremeno bile „zaleđene“, a kakvi su stvarno njihovi odnosi pokazalo se krajem osamdesetih godina kad se odjedanput rasplamsala međukonfesionalna mržnja koja je poslužila nacionalističkim ideologijama i njihovim ratnim ciljevima. Da je taj navodno „harmonični suživot“ bio privid i posljedica tadašnje nemoći i nepovoljnog društvenog statusa, vidjelo se ratnih devedesetih godina kada su preko noći oživjela stara neprijateljstva.
Otkud u crkvama i vjerskim zajednicama snažan poriv prema „zauzimanju terena“?
Zauzimanje teritorija je najsnažnije obilježje svih religija i religijskih zajednica kroz čitavu ljudsku povijest. Taj poriv se temelji na uvjerenju da je samo naša vjera „prava vjera“ i da smo „dužni“ u ime Božje misionariti druge ljude, po potrebi i silom. Zato sve religije žele imati što veći teritorij jer je time veća njihova politička moć. Pritom se nužno moraju „politički prostituirati“ i radi moći rasprodavati i pervetirati ono najbolje u sebi.
U nekoliko navrata govorili ste o problemima s kojima se danas susreću ateisti. Lani ste na jednom predavanju u Mostaru zapazili da „živimo u vremenu humanih ateista i nehumanih i bezbožnih vjernika“. Možete li objasniti porijeklo razlike između deklarirane i stvarne vjere?
Deklarirana vjera se temelji na pukoj pripadnosti kolektivu, vjernosti instituciji, na izvršavanju propisa, na tradiciji i običajima. Deklarirana vjera je uvijek „velika“, moćna, politička, državna, nacionalna vjera. Stvarna vjera je ona „mala“, intimna, nenametljiva, životna, ljudska vjera. Za Isusa iz Nazareta nisu na prvom mjestu bila pitanja teorije, dogmi, obreda, nego pitanje prakse, nasljedovanja i života. Zato je oštro kritizirao etabliranu religiju i njezine predstavnike i štitio ljude od terora deklarirane vjere i njezinih zakona i propisa.
Mediji prenose i Vašu tezu da su ateisti humaniji i odgovorniji. Stječe se dojam da ste pomalo razočarani vjerničkim stadom.
Tu rečenicu sam izrekao u kontekstu odnosa vjernika i ateista prema ljudskim pravima. Kako god se to u vjerskim zajednicama nerado čuje, činjenica je da se ljudi izvan vjerskih zajednica snažnije i ozbiljnije zauzimaju za ljudska prava i slobode. S druge strane vjerske zajednice i članovi tih zajednica uglavnom se brinu za „svoja“ prava, za prava svoga kolektiva, a ona često isključuju druge i drugačije. Kolektivna prava vjerskih zajednica često negiraju i individualna prava samih pripadnika tih zajednica, primjerice prava žena. Odnos prema ljudskim pravima, pogotovo prema pravima manjina, najveća je provjera vjere. Prema Isusu iz Nazareta, bližnji nisu samo oni koji su s nama, u „našem stadu“, nego upravo oni koji ne pripadaju našem kolektivu, koje doživljavamo kao „strance i neprijatelje“.
Kakav je Vaš stav prema školskim i vrtićkim vjeronaucima?
U škole bi trebalo uvesti obrazovni tip vjeronauka – predmet u kojem bi se znanstveno i ideološki neutralno govorilo o svim religijama i svjetonazorima u svijetu. Na taj način bi djeca bolje upoznala one druge, a tako bi saznali i da je puno toga što postoji u njihovoj religiji zajednička svjetska religijska baština. Treba razvijati svijest o zajedničkim korijenima, međusobnoj povezanosti i upućenosti umjesto usiljenog i fanatičnog inzistiranja na razlikama i zatvaranja u ideološke uskoće.
Vaš je glas prilično disonantan u Katoličkoj crkvi, kako u Bosni i Hercegovini, tako i u Hrvatskoj. Jeste li zaista u zanemarivoj manjini ili svećenici poput Vas ne mogu doći do izražaja od nacionalističkih bukača u mantijama?
Nažalost, činjenica je da su pobornici nacionalizma dominantni u Crkvi. To se trenutno ponajbolje vidi i osjeća u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj. Razočaravajuća je i istodobno uznemirujuća činjenica da se toliko ljudi u Katoličkoj crkvi priklanja sadašnjem hrvatskom nacionalizmu i njegovim političkim akterima. To će imati dugoročne posljedice i za Crkvu i za društvo u Hrvatskoj. Bez asistencije Crkve i oltara, ta politička ideologija ne bi ni izbliza imala toliku moć. Dok se god Crkve i vjerske zajednice ne distanciraju od nacionalizama – povijesnih i sadašnjih – oni će i u budućnosti biti najsnažnije obilježje naših društava.
Mislite li da bi aktualni Papa mogao ozbiljnije reformirati ovdašnju Crkvu?
U više navrata sam govorio da papa Franjo predstavlja bolju stranu Katoličke crkve, ali ta strana je u manjini. Nadam se da će bar nešto od toga što govori i čini papa Franjo biti prihvaćeno i zaživjeti u Crkvi. Za ozbiljnije reforme potrebna je promjena mentalnog sklopa, nova svijest, novi stav, novi pogled na Crkvu i svijet. Čini se da mnogi u Katoličkoj crkvi, prije svega kardinali, biskupi i svećenici, papu Franju doživljavaju tek kao dobroćudnog i naivnog romantičara koji lijepo govori, ali kojeg je teško slijediti jer se treba odreći trenutne moći, privilegija i komfora. Tako otprilike razmišlja i većina u Katoličkoj crkvi na našim prostorima.
Živite u BiH, u svakodnevnom kontaktu sa islamom. Ovdašnji islamofobi često, naročito nakon terorističkih napada, govore i pišu o ratničkom karakteru islama. Kakav je Vaš stav prema takvim tezama?
Tako formulirane, općenite i paušalne, teze su opasne jer difamiraju cijelu religiju i sve ljude koji joj pripadaju. Točno je da je jedan od najvećih problema suvremenog svijeta terorizam koji se poziva na islam. Ali na temelju toga se ne može osuđivati čitav islam i sve muslimane. Povijest nas uči da se religiozni fanatizam često koristi kao motivacija za teror. Teror je, kako kaže njemački teolog Moltmann, ljubav prema ubijanju i da se bude ubijen, te se može shvatiti kao religija smrti. Zato je važno da se suvremeni muslimani i islamske zajednice diljem svijeta jasno ograde od takvih percepcija islama i od onih koji islam žele predstaviti kao religiju smrti.
U kojoj je mjeri radikalan i politizirani islam prisutan u BiH?
U Bosni i Hercegovini postoje radikalni i fundamentalistički nastrojeni pojedinci i grupe među muslimanima i pred time ne treba zatvarati oči. Vodstvo Islamske zajednice i islamski teolozi u BiH konačno, iako s velikim zakašnjenjem i još uvijek nedovoljno jasno i odlučno, i sami priznaju da taj problem postoji. On je posljedica desekularizacije i bošnjakizacije bosansko-hercegovačkih muslimana, uvoženja i toleriranja fanatičnih, sektaških i fundamentalističkih islamskih duhovnosti iz arapskih zemalja i koketiranja s turkofilijom i neosmanizmom. Naravno, dio hrvatskih i srpskih medija često sve to preuveličava želeći tako pojačati mržnju prema muslimanima na ovim prostorima. Problem, dakle, postoji, i ne treba ga ignorirati i umanjivati, ali ni preuveličavati.
S vremena na vrijeme politička vodstva u Hrvatskoj najave borbu za poboljšanje položaja bosanskohercegovačkih Hrvata, tog sigurnog HDZ-ovog biračkog tijela. Kakve su posljedice te hrvatske brige?
Hrvatska politika je bosansko-hercegovačke Hrvate jedino ozbiljno doživljavala za vrijeme rata kad su joj trebali za ostvarenje vlastitih državnih, nacionalnih i vojnih interesa. Otada su oni uglavnom teret hrvatskom budžetu i hrvatskoj politici koja je i najodgovornija za njihovu sudbinu jer ih je politički zavela i uvukla u hercegbosanski projekt sa strašnim posljedicama. Njihov broj se posljednjih godina dramatično smanjuje i uskoro će brojčano biti svedeni na manjinu. No, problem bosansko-hercegovačkih Hrvata nije u njihovom malom broju, već u tome što sami ne uspijevaju artikulirati svoje političke interese, što Bosnu i Hercegovinu ne prihvaćaju kao svoju zemlju, što i dalje slijede politiku koja ih dovela u ovo stanje i političke vođe koji eksploatiraju njihove nacionalne i vjerske osjećaje i što uzaludno očekuju pomoć od Hrvatske koja često ni samoj sebi ne može pomoći.
Ovih je dana dominikanac Luka Prcela na misi koju je prenosila Hrvatska televizija ponovno otvoreno zagovarao NDH. Kako objašnjavate snažni crkveni sentiment prema toj zločinačkoj državi?
Luka Prcela je javno izgovorio ono što intimno misli i zastupa jedan dio ljudi u Katoličkoj crkvi. Njihov broj nije uopće zanemariv i vjerojatno je i veći nego što se misli, jer i mnogi koji se javno i deklarativno ograđuju od ustaškog režima, intimno žale za njim. Katolička crkva se nikad nije jasno i odlučno distancirala od Nezavisne države Hrvatske. Načelno se ograđuje od zločina koji su počinjeni na prostoru te zločinačke tvorevine, ali se intimno žali što je ona propala jer je, kako se to često kaže, bila izraz stoljetnih težnji hrvatskog naroda. To je dominantni stav unutar Katoličke crkve na ovim prostorima u kojoj je, od biskupa i svećenika do vjernika, puno onih koji žale za propalim projektima hrvatske politike 20. stoljeća – Endehazijom i Herceg-Bosnom. Luka Prcela je samo jedan od njih – u konkretnom slučaju predstavnik i „glasnogovornik“ ustaškog dijela Katoličke crkve.
U propovijedi u povodu svetog Duje, novoimenovani vojni ordinarij Jure Bogdan na splitskoj je Rivi govorio o ugroženosti kršćana, a kritički je govorio o hrvatskim medijima. Mislite li da su kršćani u Hrvatskoj danas zaista ugroženi i da je oltar mjesto bistrenja medijske politike?
Kršćani jesu ugroženi u nekim dijelovima svijeta, ali to nikako nije slučaj u Hrvatskoj. Teško da postoji ijedna zemlja u Europi u kojoj katolici i Katolička crkva imaju tolika prava, od financijske potpore države do privilegiranog društvenog statusa. Zato je i neistinito i manipulativno i perverzno govoriti o ugroženosti kršćana (katolika) u Hrvatskoj. Hrvatski biskupi imaju pravo govoriti kritički i o hrvatskim medijima, ali prije toga bi trebali započeti s katoličkim medijima i kritički govoriti o njihovom fundamentalizmu, fanatizmu i zelotizmu, o autoritarnoj, sektaškoj i apologetskoj koncepciji mišljenja, o sprezi s desničarskim strankama i nacionalnim politikama, o diskriminatornom odnosu prema manjinama (pogotovo srpskoj, primjerice u kontekstu ćirilice). Koncepti katoličkih medija u Hrvatskoj i u Bosni Hercegovini su vrlo često suprotni onome što traži Evanđelje, što se zahtijeva u dokumentima Drugog vatikanskog koncila i u crkvenim dokumentima o medijima i što od ljudi u Crkvi danas traži papa Franjo. Katolička crkva se ne želi osloboditi autoviktimološkog mentalnog sklopa, stalno se bez samokritike i empatije za druge sažaljava nad samom sobom i svojom navodnom ugroženošću i na taj način izbjegava odgovornost za druge i društvo u kojem djeluje. S oltara bi trebalo govoriti o ugroženosti drugih, o ugroženosti nacionalnih, vjerskih, svjetonazorskih, orijentacijskih i drugih manjina – o ugroženosti svakog čovjeka. To bi odgovaralo duhu Isusa iz Nazareta i njegova Evanđelja.
tacno
Razgovarao: Vladimir Matijanić, slobodnadalmacija.hr
Prošlog su tjedna u hrvatskim medijima predstavljeni rezultati projekta „Politizacija religije u školskim udžbenicima“ u kojem su, pod vodstvom Sveučilišta iz Osla, sudjelovali brojni znanstvenici iz država nastalih raspadom Jugoslavije. Utvrđeno je kako je ateizam u udžbenicima za osnovnu školu predstavljen negativno, s vjerskom ravnodušnošću svrstan je među spiritizam, psovke, kletve, krivokletstvo, bogohuljenje, praznovjerje. Kako tumačite činjenicu da je u gotovo svim postujugoslavenskim državama zajednički snažan pritisak vladajućih vjerskih zajednica na ateističku manjinu?
Takav odnos prema ateistima je dijelom posljedica negativnih iskustava vjerskih zajednica u komunističkom režimu, ali je još više rezultat militantne poratne anti-ateističke ideologije unutar vjerskih zajednica. Ne može se niti se smije zanemariti činjenica da su vjerske zajednice i vjernici u komunističkoj Jugoslaviji bili društveno marginalizirani, da su pretrpjeli i velike nepravde, ali to ne može i ne smije biti razlog za sadašnji osvetoljubivi, mrzilački i isključujući odnos prema ateistima, niti se ateiste može poistovjećivati s komunističkim režimom. Vjera ne bi smjela isključivati ljude koji ne vjeruju. Vjera koja isključuje druge već je po sebi zlo. Vjera se najviše potvrđuje u odnosu prema drugima, strancima, pa čak i neprijateljima. Zadaća vjerskih zajednica je da zaštite druge i drugačije, da se bore protiv nečovječnosti, obespravljenosti i tlačenja ljudi. Njihova je zadaća da se bore protiv nevjere u vlastitim redovima, a ta se nevjera pokazuje i kroz negativan i isključujući odnos prema ateistima. I vjernici i ateisti bi se trebali čuvati međusobnih isključivosti i graditi odnose u kojima će razlike biti obogaćenje i poticaj za susretanje i suradnju, a ne za mržnju i diskriminaciju. Vjernici i ateisti su potrebni jedni drugima, između ostalog, i zbog provjere uvjerenja i zauzetih pozicija i stajališta.
Dokad će komunizam biti korišten kao izlika? Prošlo je već 26 godina od njegova pada, a i čini mi se kako je pod njegovom vladavinom u Jugoslaviji ipak ostvaren i harmoničan suživot različitih vjera koji je danas teško zamisliti.
Sve vjerske zajednice, pa tako i Katolička crkva, bile su marginalizirane u komunističkom režimu, pretrpjele su velike materijalne štete (oduzimanje i otuđivanje vlasništva) i što je najstrašnije i najbolnije njihovi članovi su često bez ikakve krivnje bili izloženi torturi toga režima. U tom kontekstu je razumljivo da Katolička crkva na komunističko vrijeme gleda kao na vrijeme „sužanjstva“, progona i potčinjenosti, iako se ni to vrijeme ne može isključivo gledati na taj način jer je bilo i pozitivnih iskustava. No, otada je prošlo gotovo tri desetljeća, komunistički sistem se raspao i danas nema razloga da Katolička crkva i dalje širi strah od komunizma i da za sve probleme sadašnjeg hrvatskog društva optužuje komuniste. Pritom ta ista Katolička crkva uglavnom prešućuje i umanje zločine ustaške Endehazije, zločine zadnjeg rata i zlo koje je učinjeno u pljačkačkoj poratnoj privatizaciji. Ne bih se složio da je u bivšoj Jugoslaviji ostvaren harmoničan suživot različitih vjera. Sve one su se našle u sličnoj situaciji i njihova suradnja je bila više rezultat nužnog povezivanja da bi se zajednički štitile od toga sistema. Zbog toga su njihova međusobna neprijateljstva i isključivosti privremeno bile „zaleđene“, a kakvi su stvarno njihovi odnosi pokazalo se krajem osamdesetih godina kad se odjedanput rasplamsala međukonfesionalna mržnja koja je poslužila nacionalističkim ideologijama i njihovim ratnim ciljevima. Da je taj navodno „harmonični suživot“ bio privid i posljedica tadašnje nemoći i nepovoljnog društvenog statusa, vidjelo se ratnih devedesetih godina kada su preko noći oživjela stara neprijateljstva.
Otkud u crkvama i vjerskim zajednicama snažan poriv prema „zauzimanju terena“?
Zauzimanje teritorija je najsnažnije obilježje svih religija i religijskih zajednica kroz čitavu ljudsku povijest. Taj poriv se temelji na uvjerenju da je samo naša vjera „prava vjera“ i da smo „dužni“ u ime Božje misionariti druge ljude, po potrebi i silom. Zato sve religije žele imati što veći teritorij jer je time veća njihova politička moć. Pritom se nužno moraju „politički prostituirati“ i radi moći rasprodavati i pervetirati ono najbolje u sebi.
U nekoliko navrata govorili ste o problemima s kojima se danas susreću ateisti. Lani ste na jednom predavanju u Mostaru zapazili da „živimo u vremenu humanih ateista i nehumanih i bezbožnih vjernika“. Možete li objasniti porijeklo razlike između deklarirane i stvarne vjere?
Deklarirana vjera se temelji na pukoj pripadnosti kolektivu, vjernosti instituciji, na izvršavanju propisa, na tradiciji i običajima. Deklarirana vjera je uvijek „velika“, moćna, politička, državna, nacionalna vjera. Stvarna vjera je ona „mala“, intimna, nenametljiva, životna, ljudska vjera. Za Isusa iz Nazareta nisu na prvom mjestu bila pitanja teorije, dogmi, obreda, nego pitanje prakse, nasljedovanja i života. Zato je oštro kritizirao etabliranu religiju i njezine predstavnike i štitio ljude od terora deklarirane vjere i njezinih zakona i propisa.
Mediji prenose i Vašu tezu da su ateisti humaniji i odgovorniji. Stječe se dojam da ste pomalo razočarani vjerničkim stadom.
Tu rečenicu sam izrekao u kontekstu odnosa vjernika i ateista prema ljudskim pravima. Kako god se to u vjerskim zajednicama nerado čuje, činjenica je da se ljudi izvan vjerskih zajednica snažnije i ozbiljnije zauzimaju za ljudska prava i slobode. S druge strane vjerske zajednice i članovi tih zajednica uglavnom se brinu za „svoja“ prava, za prava svoga kolektiva, a ona često isključuju druge i drugačije. Kolektivna prava vjerskih zajednica često negiraju i individualna prava samih pripadnika tih zajednica, primjerice prava žena. Odnos prema ljudskim pravima, pogotovo prema pravima manjina, najveća je provjera vjere. Prema Isusu iz Nazareta, bližnji nisu samo oni koji su s nama, u „našem stadu“, nego upravo oni koji ne pripadaju našem kolektivu, koje doživljavamo kao „strance i neprijatelje“.
Kakav je Vaš stav prema školskim i vrtićkim vjeronaucima?
U škole bi trebalo uvesti obrazovni tip vjeronauka – predmet u kojem bi se znanstveno i ideološki neutralno govorilo o svim religijama i svjetonazorima u svijetu. Na taj način bi djeca bolje upoznala one druge, a tako bi saznali i da je puno toga što postoji u njihovoj religiji zajednička svjetska religijska baština. Treba razvijati svijest o zajedničkim korijenima, međusobnoj povezanosti i upućenosti umjesto usiljenog i fanatičnog inzistiranja na razlikama i zatvaranja u ideološke uskoće.
Vaš je glas prilično disonantan u Katoličkoj crkvi, kako u Bosni i Hercegovini, tako i u Hrvatskoj. Jeste li zaista u zanemarivoj manjini ili svećenici poput Vas ne mogu doći do izražaja od nacionalističkih bukača u mantijama?
Nažalost, činjenica je da su pobornici nacionalizma dominantni u Crkvi. To se trenutno ponajbolje vidi i osjeća u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj. Razočaravajuća je i istodobno uznemirujuća činjenica da se toliko ljudi u Katoličkoj crkvi priklanja sadašnjem hrvatskom nacionalizmu i njegovim političkim akterima. To će imati dugoročne posljedice i za Crkvu i za društvo u Hrvatskoj. Bez asistencije Crkve i oltara, ta politička ideologija ne bi ni izbliza imala toliku moć. Dok se god Crkve i vjerske zajednice ne distanciraju od nacionalizama – povijesnih i sadašnjih – oni će i u budućnosti biti najsnažnije obilježje naših društava.
Mislite li da bi aktualni Papa mogao ozbiljnije reformirati ovdašnju Crkvu?
U više navrata sam govorio da papa Franjo predstavlja bolju stranu Katoličke crkve, ali ta strana je u manjini. Nadam se da će bar nešto od toga što govori i čini papa Franjo biti prihvaćeno i zaživjeti u Crkvi. Za ozbiljnije reforme potrebna je promjena mentalnog sklopa, nova svijest, novi stav, novi pogled na Crkvu i svijet. Čini se da mnogi u Katoličkoj crkvi, prije svega kardinali, biskupi i svećenici, papu Franju doživljavaju tek kao dobroćudnog i naivnog romantičara koji lijepo govori, ali kojeg je teško slijediti jer se treba odreći trenutne moći, privilegija i komfora. Tako otprilike razmišlja i većina u Katoličkoj crkvi na našim prostorima.
Živite u BiH, u svakodnevnom kontaktu sa islamom. Ovdašnji islamofobi često, naročito nakon terorističkih napada, govore i pišu o ratničkom karakteru islama. Kakav je Vaš stav prema takvim tezama?
Tako formulirane, općenite i paušalne, teze su opasne jer difamiraju cijelu religiju i sve ljude koji joj pripadaju. Točno je da je jedan od najvećih problema suvremenog svijeta terorizam koji se poziva na islam. Ali na temelju toga se ne može osuđivati čitav islam i sve muslimane. Povijest nas uči da se religiozni fanatizam često koristi kao motivacija za teror. Teror je, kako kaže njemački teolog Moltmann, ljubav prema ubijanju i da se bude ubijen, te se može shvatiti kao religija smrti. Zato je važno da se suvremeni muslimani i islamske zajednice diljem svijeta jasno ograde od takvih percepcija islama i od onih koji islam žele predstaviti kao religiju smrti.
U kojoj je mjeri radikalan i politizirani islam prisutan u BiH?
U Bosni i Hercegovini postoje radikalni i fundamentalistički nastrojeni pojedinci i grupe među muslimanima i pred time ne treba zatvarati oči. Vodstvo Islamske zajednice i islamski teolozi u BiH konačno, iako s velikim zakašnjenjem i još uvijek nedovoljno jasno i odlučno, i sami priznaju da taj problem postoji. On je posljedica desekularizacije i bošnjakizacije bosansko-hercegovačkih muslimana, uvoženja i toleriranja fanatičnih, sektaških i fundamentalističkih islamskih duhovnosti iz arapskih zemalja i koketiranja s turkofilijom i neosmanizmom. Naravno, dio hrvatskih i srpskih medija često sve to preuveličava želeći tako pojačati mržnju prema muslimanima na ovim prostorima. Problem, dakle, postoji, i ne treba ga ignorirati i umanjivati, ali ni preuveličavati.
S vremena na vrijeme politička vodstva u Hrvatskoj najave borbu za poboljšanje položaja bosanskohercegovačkih Hrvata, tog sigurnog HDZ-ovog biračkog tijela. Kakve su posljedice te hrvatske brige?
Hrvatska politika je bosansko-hercegovačke Hrvate jedino ozbiljno doživljavala za vrijeme rata kad su joj trebali za ostvarenje vlastitih državnih, nacionalnih i vojnih interesa. Otada su oni uglavnom teret hrvatskom budžetu i hrvatskoj politici koja je i najodgovornija za njihovu sudbinu jer ih je politički zavela i uvukla u hercegbosanski projekt sa strašnim posljedicama. Njihov broj se posljednjih godina dramatično smanjuje i uskoro će brojčano biti svedeni na manjinu. No, problem bosansko-hercegovačkih Hrvata nije u njihovom malom broju, već u tome što sami ne uspijevaju artikulirati svoje političke interese, što Bosnu i Hercegovinu ne prihvaćaju kao svoju zemlju, što i dalje slijede politiku koja ih dovela u ovo stanje i političke vođe koji eksploatiraju njihove nacionalne i vjerske osjećaje i što uzaludno očekuju pomoć od Hrvatske koja često ni samoj sebi ne može pomoći.
Ovih je dana dominikanac Luka Prcela na misi koju je prenosila Hrvatska televizija ponovno otvoreno zagovarao NDH. Kako objašnjavate snažni crkveni sentiment prema toj zločinačkoj državi?
Luka Prcela je javno izgovorio ono što intimno misli i zastupa jedan dio ljudi u Katoličkoj crkvi. Njihov broj nije uopće zanemariv i vjerojatno je i veći nego što se misli, jer i mnogi koji se javno i deklarativno ograđuju od ustaškog režima, intimno žale za njim. Katolička crkva se nikad nije jasno i odlučno distancirala od Nezavisne države Hrvatske. Načelno se ograđuje od zločina koji su počinjeni na prostoru te zločinačke tvorevine, ali se intimno žali što je ona propala jer je, kako se to često kaže, bila izraz stoljetnih težnji hrvatskog naroda. To je dominantni stav unutar Katoličke crkve na ovim prostorima u kojoj je, od biskupa i svećenika do vjernika, puno onih koji žale za propalim projektima hrvatske politike 20. stoljeća – Endehazijom i Herceg-Bosnom. Luka Prcela je samo jedan od njih – u konkretnom slučaju predstavnik i „glasnogovornik“ ustaškog dijela Katoličke crkve.
U propovijedi u povodu svetog Duje, novoimenovani vojni ordinarij Jure Bogdan na splitskoj je Rivi govorio o ugroženosti kršćana, a kritički je govorio o hrvatskim medijima. Mislite li da su kršćani u Hrvatskoj danas zaista ugroženi i da je oltar mjesto bistrenja medijske politike?
Kršćani jesu ugroženi u nekim dijelovima svijeta, ali to nikako nije slučaj u Hrvatskoj. Teško da postoji ijedna zemlja u Europi u kojoj katolici i Katolička crkva imaju tolika prava, od financijske potpore države do privilegiranog društvenog statusa. Zato je i neistinito i manipulativno i perverzno govoriti o ugroženosti kršćana (katolika) u Hrvatskoj. Hrvatski biskupi imaju pravo govoriti kritički i o hrvatskim medijima, ali prije toga bi trebali započeti s katoličkim medijima i kritički govoriti o njihovom fundamentalizmu, fanatizmu i zelotizmu, o autoritarnoj, sektaškoj i apologetskoj koncepciji mišljenja, o sprezi s desničarskim strankama i nacionalnim politikama, o diskriminatornom odnosu prema manjinama (pogotovo srpskoj, primjerice u kontekstu ćirilice). Koncepti katoličkih medija u Hrvatskoj i u Bosni Hercegovini su vrlo često suprotni onome što traži Evanđelje, što se zahtijeva u dokumentima Drugog vatikanskog koncila i u crkvenim dokumentima o medijima i što od ljudi u Crkvi danas traži papa Franjo. Katolička crkva se ne želi osloboditi autoviktimološkog mentalnog sklopa, stalno se bez samokritike i empatije za druge sažaljava nad samom sobom i svojom navodnom ugroženošću i na taj način izbjegava odgovornost za druge i društvo u kojem djeluje. S oltara bi trebalo govoriti o ugroženosti drugih, o ugroženosti nacionalnih, vjerskih, svjetonazorskih, orijentacijskih i drugih manjina – o ugroženosti svakog čovjeka. To bi odgovaralo duhu Isusa iz Nazareta i njegova Evanđelja.
tacno
