U vremenima kada je Crkva oltare pretvorila u političke govornice, a vladajuće elite domoljublje u profitabilni biznis sa smećem i bezimenim kostima, slobodni glasovi djeluju kao dragocjena rijetkost. Jedan od rijetkih koji hrabro odbija šutjeti pred tim svetogrđem i kolektivnim sljepilom je bosanski franjevac i teolog fra Drago Bojić.
Teologiju je doktorirao u Beču 2009. godine, bio je zamjenik pa glavni urednik franjevačke revije Svjetlo riječi, predavač na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu. Direktor je Internacionalnog multireligijskog interkulturnog centra IMIC – Zajedno u Sarajevu. Objavio je i uredio više knjiga.
Ususret izborima u BiH, on za Novosti secira etničke mitove, lažno pokroviteljstvo Zagreba i tešku sudbinu Hrvata u Bosni.
Opći izbori u BiH održat će se 4. listopada. Svaki izborni ciklus u BiH prati isti uigrani scenarij: pale se nacionalni alarmi, prebrojavaju se ratne rane, prijeti se trećim entitetom, da bi dan nakon izbora ti isti “smrtni neprijatelji” podijelili fotelje. Kako objasniti taj politički mazohizam?
Rat i nacionalne teme su kontaminirale javni prostor. Puno je uzavrelih emocija, teških i uvredljivih riječi, optuživanja, podmetanja i klevetanja. Ali sve će se to zaboraviti kad dođe vrijeme podjele političkog plijena.
Mnogi se opravdano žale na teško socijalno stanje, male plaće i mirovine, na visoke cijene, lošu infrastrukturu, na korupciju i kriminal, ali će unatoč tome na izborima masovno dati podršku baš onima koji im desetljećima zagorčavaju živote.
Izgleda da je puno važnije kakve stavove političari imaju o identitetskim pitanjima nego o egzistencijalnim i socijalnim. Tu su izvori političkog mazohizma, kolektivne sluđenosti i potpune odsutnosti samopoštovanja.
Ima tu i drugih problema: alternative vladajućima su također slabe i neuvjerljive, koruptivne i nacionalističke. Točni nisu ni birački popisi, što otvara prostor za malverzacije, dok polovica građana ne izlazi na izbore jer misli da se ništa ne može promijeniti.
Unutar hrvatskog političkog korpusa i ovi se izbori najavljuju pod parolom “povijesne sudbonosnosti”. Zašto su na našem podneblju strah i mržnja jedini održivi politički program?
Ništa tako ne može mobilizirati i ujediniti određeni kolektiv kao zajednički strah ili zajednička mržnja. Mnogi suvremenici, i ne samo na našem podneblju, ne znaju što bi sa slobodama i pravima i sve čine da ih i sebi i drugima ograniče, a to se najlakše postiže samozastrašivanjem i zastrašivanjem drugih.
Ondje gdje vladaju strah i mržnja, nema ni pameti ni srca, ni racionalnosti ni solidarnosti. U društvima koja nemaju sentiment za individualna ljudska prava i slobode, raste međusobno nepovjerenje i pojačavaju se kolektivne mržnje.
Rezolucije poput nedavno usvojene u Saboru neće poboljšati status Hrvata u BiH, ali mogu dodatno pogoršati odnose u zemlji. Upravo se hrvatski i srpski političari najviše bune protiv visokog predstavnika i miješanja međunarodne zajednice, dok im istovremeno ne smeta što se Zagreb i Beograd stalno miješaju u unutarnja politička pitanja BiH
Pojam “konstitutivnosti” postao je neka vrsta svetog pisma u BiH. Kako je ta kategorija postala alat za svojevrsno političko nasilje?
Konstitutivnost naroda nije iznašašće Daytonskog mirovnog sporazuma. Ona je temeljni dio deklaracije ZAVNOBiH-a prema kojoj Bosna i Hercegovina “nije ni srpska ni hrvatska ni muslimanska, nego je i srpska i hrvatska i muslimanska”. Takvo ustrojstvo BiH baština je avnojevske Jugoslavije koja je nastojala izbalansirati etnička i građanska prava.
Točno je da se konstitutivnošću manipulira, ali ona je važna za pripadnike svih naroda ondje gdje su u manjini. Bošnjačka politika je u posljednje vrijeme protiv konstitutivnosti i zagovara građansko načelo “jedan čovjek-jedan glas” zato što ima demografsku većinu.
Srbi i Hrvati inzistiraju na konstitutivnosti jer se plaše preglasavanja. Konstitutivnost treba sačuvati kao institucionalnu zaštitu kolektivnih prava, ali istodobno i ograničiti, kako bi se onemogućile blokade države pod izlikom zaštite nacionalnih interesa.
Zajednički život
Zajednički život je vjerojatno najveći neprijatelj vladajućih elita. Gdje prestaje politika, a počinje stvarna Bosna i Hercegovina?
To dvoje nije jednostavno odijeliti. Naravno da postoji svakodnevni zajednički život. Ljudi zajedno žive i rade, veže ih zajedničko iskustvo patnje, ista socijalna i egzistencijalna muka, igraju u istim klubovima, slušaju istu muziku, prijateljuju, zaljubljuju se, neki stupaju i u mješovite brakove, ali kad je riječ o političkim i nacionalnim temama, većina ipak ostaje uz svoje.
Strah od odbacivanja u vlastitom kolektivu često je jači od stvarnog života i upućenosti na druge. Kad bi osjećaj zajedništva bio snažniji i kad bi ljudi shvatili da ih puno više toga veže nego što ih razdvaja, i život bi bio kvalitetniji i sigurniji.
HDZ je do savršenstva izbrusio političku mantru o jedinom i vječnom spasitelju Hrvata u BiH, Draganu Čoviću. Koliku cijenu narod plaća za tu doživotnu pretplatu na opstanak pod Čovićevim imenom?
Dragan Čović je privatizirao HDZ. Egokratski odlučuje o kadrovskoj politici, kontrolira hrvatske institucije i većinu pozicija koje Hrvatima po principu reciprociteta pripadaju u institucijama vlasti. U javnosti se predstavlja kao prvi u Hrvata u BiH, što se prihvaća i u Hrvatskoj i u međunarodnim krugovima. Rado je viđen u Crkvi i redoviti je počasni gost na blagdanima, svetkovinama, obljetnicama.
Mnogi su Hrvati iz BiH otišli upravo zbog hadezeovih nepravdi, korupcije i zbog nepristajanja na ulizništvo i ucjene. Od politike HDZ-a korist ima samo uska kasta ljudi koji vješto manipuliraju nacionalnim osjećajima ostalih, strašeći ih da će im biti još gore ako njima ne daju glasove.
Ta HDZ-ova hobotnica s obje strane granice pruža iluziju kišobrana nad Hrvatima u BiH. U tom stilu, Hrvatski sabor je donio novu Rezoluciju kako bi se udovoljilo domaćoj desnici. Kako doživljavate tu vrstu skrbi Zagreba?
Takve rezolucije neće poboljšati status hrvatskog naroda u BiH, ali mogu dodatno pogoršati odnose u zemlji. Upravo se hrvatski i srpski političari najviše bune protiv visokog predstavnika i miješanja međunarodne zajednice, dok im istovremeno ne smeta što se Zagreb i Beograd stalno miješaju u unutarnja politička pitanja BiH.
Hrvatski političari, bez obzira na opciju, slabo poznaju povijest ove zemlje i njezinu sadašnju kompleksnost. Zbog matrice o “matičnoj domovini” i integralnom hrvatstvu, oni i bosanskohercegovačke Hrvate, kao i sunarodnjake u Kotoru ili Vojvodini, tretiraju kao dijasporu, ignorirajući njihove vlastite specifične kulture.
Čini se da je najvažniji cilj hrvatskih vlasti očuvati imaginarnu Herceg-Bosnu. Bosanskohercegovački Hrvati ne umiju, ili ne žele, da se oslobode zagrebačkog paternalizma i postanu politički zreliji i samostalniji u kreiranju vlastite politike.
Česti odlasci članova HDZ-a iz Mostara u Zagreb na instrukcije i po političku pamet ponajbolje pokazuju koliko je ta politika nesamostalna, ali i koliko je Zagrebu stalo da ju drži pod kontrolom.
Čini se da je najvažniji cilj hrvatskih vlasti očuvati imaginarnu Herceg-Bosnu. BiH Hrvati ne umiju, ili ne žele, da se oslobode zagrebačkog paternalizma i postanu politički zreliji i samostalniji u kreiranju vlastite politike. Česti odlasci članova HDZ-a iz Mostara u Zagreb po političku pamet ponajbolje pokazuju koliko je ta politika nesamostalna
Znači, ta institucionalna “briga” Zagreba je više kolonijalna potreba nego iskrena ljubav?
U političkom smislu odnos Republike Hrvatske prema Hrvatima u BiH nije se bitno promijenio od devedesetih godina. Mijenjaju se politički akteri, ali ne i sama politika. Bilo je u prošlosti, a ima i sada, i dobrih namjera, ali i političke arogancije, pragmatizma, oportunizma.
Radi cjelovite istine treba reći da Republika Hrvatska pomaže bosanskohercegovačke Hrvate kroz različite socijalne, kulturne i vjerske projekte. No, upravo ta upućenost na financijsku pomoć iz Hrvatske najbolje pokazuje koliko je loša hrvatska politika u BiH i koliko je neuređeno bosanskohercegovačko društvo.
Hrvatska desnica BiH tretira kao neku vrstu rezervne države kad treba pobjeći od hrvatskih zakona, a HDZ je gleda kao bunar jeftinih izbornih glasova, Meku za bildanje hrvatstva. Podsjeća li vas to na “svetu domovinu” ili na “sigurnu kuću”?
I Hrvatska i Bosna i Hercegovina služe ratnim zločincima, kriminalcima i mafijašima za bježanje od zakona. Obje države su “sigurne kuće” za prekršitelje zakona, a najstrašnija jest činjenica da se to smatra potpuno normalnim. Vlasti ništa ne poduzimaju da se taj problem riješi, možda i zbog toga što “sigurna kuća” može zatrebati i njima.
Što se tiče glasanja, nije pošteno da Hrvati koji žive u BiH glasaju na izborima u Hrvatskoj, niti da sjede u Saboru i utječu na političke odnose u državi u kojoj ne žive. Ta politička anomalija s razlogom nervira građane u Hrvatskoj koji ne glasaju za HDZ.
Kada hrvatski politički vrh govori o “strateškom interesu” za Hrvate u BiH, taj se interes u praksi uvijek svodi na hercegovački centrizam. Zašto su srednja Bosna i Posavina za Zagreb, ali i za Mostar, zaboravljena zemlja?
Hrvatska politika nikada ozbiljno nije računala s bosanskim Hrvatima, posebno ne s onima na prostoru Republike Srpske koji su potpuno zaboravljeni i prepušteni samima sebi.
Prema dostupnim dokumentima iz posljednjeg rata, Tuđmanu je bilo važno da strateški podeblja hrvatski perec, a s bosanskim Hrvatima je politički trgovao na što su se za vrijeme rata posebno žalili mnogi bosanski franjevci, ali i biskupi Pero Sudar i Franjo Komarica te kardinal Vinko Puljić. U međuvremenu se sve zaboravilo, a herceg-bosanska, Tuđmanova, Šuškova i Bobanova politika se doživljava kao jedino ispravna i tobože spasiteljska.
Treba također reći da je većini Hrvata u BiH, i devedesetih i sada, na prvom mjestu Hrvatska, pa tek onda domovina u kojoj su rođeni i u kojoj žive. Nije jednostavno objasniti tu samoubilačku identitetsku šizofreniju.
Afirmacija ustaštva i crnokošuljaša pokazuje da je hrvatsko društvo u dubokoj duhovnoj i moralnoj krizi. Najstrašnije je što su u tome najglasniji neprosvijećeni i agresivni mladi ljudi, regruti nacionalizma i mržnje prema manjinama i ljudima drugačijih uvjerenja. U odgoju mladih zakazali su svi, i roditelji, i obrazovni sustav, i država, a posebno Crkva
U političkom narativu, Hrvati u BiH su ili “žrtve” ili “heroji”. Što su Hrvati u BiH danas, u eri masovnog iseljavanja u miru?
Broj Hrvata u BiH se stalno smanjuje. Od predratnih 760.000, sada ih je oko 300.000. Posebno je teško stanje u banjolučkoj biskupiji, a sve je manje katolika i u Vrhbosanskoj nadbiskupiji. S obzirom na iseljavanje i katastrofalno demografsko stanje, taj će se broj i dalje smanjivati.
Za Hrvate u BiH bi bilo važno da prihvate zemlju u kojoj su rođeni, da ne odustaju od svojih zavičaja, da se oslobode političkih zabluda iz prošlosti i da napokon, kazano biblijskim jezikom, dođu k sebi. Nije najvažnije pitanje koliko ih ima, nego kako žive svoj život i kako se odnose prema drugima.
Temeljno je pitanje kako će čovjek osobno proživjeti svoj život i proći ovim svijetom. Hoće li to biti put dobra ili put zla, put empatije ili put bešćutnosti, put slobode ili put ropstva. Strah od budućnosti i nestajanja nadvladava se odgovornim životom u sadašnjosti.
Nerijetko slušamo poklič “Bog i Hrvati”, zvuči kao uspješan dioničarski ugovor. Što je u tom ugovoru ostalo od Boga, a što od stvarnih Hrvata, izvan folklora i desničarskih koračnica?
Hrvati katolici rado ističu svoju ljubav prema Bogu, Blaženoj Djevici Mariji, Crkvi… Ali religioznost, vjersku tradiciju i običaje ne treba poistovjećivati s vjerom. Ima tu i praznovjerja, magije, suludih vjerovanja, nacionalizma. Ima i pobožne bezbožne praznine, buke i vike kako se ne bi čuo Božji poziv na obraćenje i promjenu života.
Lakše je biti religiozan, umnažati molitve i pobožnosti, obdržavati crkvene propise, nego se obratiti u onom evanđeoskom, Isusovom smislu. Sveto pismo nas upozorava da je Bog otac svih ljudi i da nijedan narod nema nikakve privilegije pred Bogom. Vjera se utjelovljuje u konkretnim ljudima i narodima, ali nijedan narod ne može zauzeti mjesto Božjeg naroda koji obuhvaća ljude iz različitih naroda, plemena i kultura.
Najveći problem katolika u hrvatskom narodu jest upravo taj što poistovjećuju vjersko i nacionalno, ali tako su ih naučili biskupi i svećenici. Što se sve radi pod uzrečicom “Bog i Hrvati”, kakve se sve opačine pokrivaju tim usklikom, kakvi zlikovci se pozivaju na te riječi. To nema nikakve veze s Bogom i kršćanskom vjerom.
Regruti mržnje
Kuda vode te koračnice, najčešće ljudi u crnom?
Ljudi na ovim prostorima vole koračnice jer su one dio njihovog ratničkog mentaliteta. Kao da im nikad nije dosta sukoba i ratova, kao da jedva čekaju da se opet zarati. Afirmacija ustaštva i crnokošuljaša pokazuje da je hrvatsko društvo u dubokoj duhovnoj i moralnoj krizi.
Kad podržavate zločinački ustaški režim, opravdavate zločine iz posljednjeg rata, svjesno gazite po ljudskim žrtvama i raspirujete mržnju prema drugima. Najstrašnije je što su u tome najglasniji neprosvijećeni i agresivni mladi ljudi, regruti nacionalizma i mržnje prema manjinama i ljudima drugačijih uvjerenja. U odgoju mladih zakazali su svi, i roditelji, i obrazovni sustav, i država, a posebno Crkva.
To morbidno oživljavanje režima gledali smo na obilježavanjima u povodu Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima: Gordan Jandroković bio je na Golom otoku, a ne u Jasenovcu; nadbiskup Dražen Kutleša na Bilama je grmio o “grobnoj tišini nad petokrakom”, bez ijednog slova o ustaštvu; ministar Tomo Medved u Donjem Maclju prisustvovao je pokopu posmrtnih ostataka 500 neidentificiranih ljudi ubijenih 1945. Kako objašnjavate tu hrvatsku stvarnost, u mnogočemu jedinstvenu u Europi?
Sve se čini da se užasavajući zločini ustaškog režima opravdaju stradanjima hrvatskog naroda. Time se lažira kolektivna prošlost, jer joj se pristupa selektivno, i istodobno daje pogonsko gorivo sadašnjem nacionalizmu. Kad takav odnos prema prošlosti njeguju i mnogi koju predstavljaju državu i Crkvu, za očekivati je da će to i veliki broj Hrvata i katolika prihvatiti kao istinu.
Laž je patološko stanje. Ona ubija istinu i razara odnose s drugima, ali šteti i onima koji lažu jer im ne dopušta da se suoče s realnošću.
Crkva koja bi trebala svjedočiti istinu rehabilitira najmračnije doba, što onda uopće ostaje od evanđelja u toj “Crkvi u Hrvata”?
Odgovor je sadržan upravo u sintagmi “Crkva u Hrvata”. To je, dakle, prvenstveno nacionalna Crkva u kojoj su nacija i država postale idoli i zauzele mjesto Boga. Da je to više Kristova Crkva, a manje nacionalna, da je to Crkva koja je vjerna evanđelju, ona bi se ponajprije kajala za vlastite grijehe i iskazivala pijetet žrtvama koje su nastradale od pripadnika vlastitog naroda.
U redu je sjećati se vlastitih žrtava i stradanja, ali to je licemjerno i bezbožno ako nemate empatije za stradanja i patnju drugih.
Zašto društvo odbija proći kroz katarzu? Može li bez nje uopće imati budućnosti?
To teško ide i na osobnoj razini, a pogotovo na kolektivnoj. Svi kolektivi odbijaju samokritiku i suočavanje s poviješću i vlastitim krivnjama i odgovornostima. Istodobno, stalno optužuju i demoniziraju jedni druge.
Oholost, i osobna i kolektivna, najveća je zapreka promjeni čovjeka. Kad se misli da je sve u redu i da ništa ne treba mijenjati, tad započinje čovjekov moralni sunovrat, pad u hipokriziju i nečovječnost. Nema društvene katarze bez katarze pojedinačnih članova društva.
Ekocidi, požari, kriminal i sustavna izdaja potvrđuju da nemamo snage krojiti ni sadašnjost. Je li ovo naša konačna moralna apokalipsa ili tek predvorje za neki deseti krug pakla?
Ne možemo predvidjeti što nas sve čeka u budućnosti, ali prema onom čemu sada svjedočimo, ona bi mogla biti užasna. Tu prije svega mislim na zastrašujuću moć modernog oružja i na brutalno uništavanje okoliša.
Potrebno je više razboritosti i odgovornosti i više transgeneracijske solidarnosti. Ali tako uglavnom ne razmišljaju oni koji imaju moć u ovom svijetu, kojima su ljudski životi nevažni i koji ne misle o tome u kakvom će stanju ostaviti svijet budućim naraštajima.
No, unatoč svemu, ne treba zapadati u pesimizam i prihvaćati stav kako ništa nije moguće promijeniti. Treba vjerovati u dobro, jer je dobro, pa čak i kad je maleno i nevidljivo, nepokolebljivo i neuništivo.
