Knjiga Sir, vrhnje i fašizam registar je političkih, nacionalnih, crkvenih, financijskih, intelektualnih i drugih izopačenosti i perverzija u hrvatskom društvu, i po tome spada među najbolje i najvjernije kronike beščašća u državi Hrvatskoj.
Nakon što je 2008. godine ugašen Feral Tribune, njegova dugogodišnja urednica i novinarka Heni Erceg počela je pisati za slovenski tjednik Mladinu. U Hrvatskoj joj nitko nije ni ponudio da piše, a sve i da jest, ne bi na to ni pristala, kazala je Heni Erceg prije pet godina novinaru Borisu Paveliću u intervjuu za Novi list. Odabrala je Mladinu jer je „po svojoj uređivačkoj politici, kritičnosti i otporu nepromijenjena još od osamdesetih godina i svakako najbliža Feralu“. Dio tih tekstova nedavno je objavljen u knjizi Sir, vrhnje i fašizam.
Heni Erceg pripada onom malom broju novinara i intelektualaca koji su se devedesetih godina uz velike egzistencijalne rizike suprotstavili nacionalističkom barbarstvu. Početkom devedesetih godina Erceg je radila kao ratna reporterka na zagrebačkoj, kasnije Hrvatskoj televiziji, „a nakon što je ta kuća postala propagandna utvrda nacionalističkog režima“, pridružuje se osnivačima tjednika Feral Tribune. Ratne devedesete bile su u doslovnom smislu životno opasne za svakog tko se nije uklapao u nacionalističke matrice mišljenja, a pogotovo je na udaru bilo kritičko novinarstvo, te je Heni Erceg, kao i njezine kolege i kolegice iz Ferala, bila konstantno na udaru Tuđmanovog režima i njegovih trabanata među kojima su bili i mnogi režimski intelektualci i novinari.
Od devedesetih pa sve do danas Heni Erceg piše o mučnim i teškim temama hrvatske države, o nacionalizmu i fašizaciji hrvatskog društva, o zataškavanju zločina i veličanju ratnih zločinaca, o kriminalu i korupciji, o zabludama i stranputicama Katoličke crkve, o oljačkaškoj privatizaciji koja je opustošila Hrvatsku. Tekstovi ove knjige, nastali u razdoblju od 2008. do 2019. godine, pokazuju nakazno i barbarsko lice male balkanske države. Teme o kojima piše Heni Erceg nećete naći u hrvatskim mainstream medijima, jer ih oni ignoriraju i prešućuju, pokušavajući time stvarati i održavati privid demokratske i civilizirane države.
Uobraženje da je netko u posjedu neke vrline, a da je zapravo ne posjeduje, Sokrat je smatrao stanjem koje je blisko ludilu. Hrvatski političari uglavnom o hrvatskoj državi i hrvatskom društvu govore u superlativima, a i većina hrvatskih medija sudjeluje u kreiranju lažnih i krivotvorenih slika o hrvatskom društvu i time osnažuje kolektivnu hipokriziju. Hrvatice i Hrvati o svojoj državi i o sebi samima imaju visoko mišljenje, iako se njihova zemlja po mnogim parametrima nalazi na europskom začelju. Hrvatska je među najsiromašnijim zemljama Europske Unije, a kad je riječ o poštivanju ljudskih prava i sloboda u krugu je onih zemalja koje relevantne svjetske i europske institucije uglavnom smještaju na crne liste. Kad se članovi jedne društvene zajednice ne žele suočiti sa stvarnim stanjem u toj zajednici, onda je tu doista riječ o „stanju bliskom ludilu“, ali i drugim mentalnim i duhovnim oboljenjima. Da je hrvatsko društvo bitno drugačije od predodžbi kakve o njemu stvaraju i imaju političari, mediji i većina građana, pokazuju tekstovi Heni Erceg.
Zbog svojih kritičkih tekstova Heni Erceg je u Hrvatskoj omražena kao uostalom i drugi novinari i intelektualci koji se usude javno progovoriti i pisati o mračnim stranama hrvatske države i društva. Istinu o sebi, o državi i društvu u kojem žive, ne podnose zagriženi i zaslijepljeni hrvatski domoljubi, arogantni klerikalci i zatupljeni vjernici, koji svoju državu i naciju idolatrijski štuju dajući joj božanske epitete i značenje. Plemensko samoljublje zahvatilo je sve pore hrvatskog društva, od političkog i vjerskog do znanstvenog i kulturnog života. Sve je podređeno kolektivnom nacionalnom biću i sve se promatra kroz prizmu ljubavi prema domovini kojom se može sve opravdati, i najteže zločine i najveće prevare i najgnusnije laži. Upravo su zločini počinjeni u domovinskom ratu, s kojima se hrvatsko društvo ne želi suočiti, jedna od najčešćih tema u tekstovima Heni Erceg. Kako vrijeme odmiče, zločini iz domovinskog rata sve manje uznemiruju hrvatske političare i građane i da nema novinara kao što je Heni Erceg, a sve je manje takvih, bili bi posve prekriveni velom kolektivne šutnje i zaborava.
Dio tekstova Heni Erceg dotiče i odnos hrvatske politike prema Bosni i Hercegovini i bosansko-hercegovačkim Hrvatima. Ta politika ostala je do danas bitno tuđmanovska, s negatorskim i tutorskim odnosom prema bosansko-hercegovačkim Hrvatima i podcjenjivačkim i nihilizirajućim odnosom prema državi Bosni i Hercegovini. Da se u međuvremenu ništa bitno nije promijenilo pokazuju i javni nastupi sadašnjeg hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića, zadahnuti duhovnim, kulturnim i političkim tuđmanizmom. Bez imalo autorefleksije i kritičke inventure hrvatske politike iz devedesetih godina i njezinog odnosa prema Bosni i Hercegovini, političko vodstvo sadašnje Hrvatske, uporno i besramno korača stazama tuđmanovštine.
Heni Erceg piše i o perverzijama Katoličke crkve u Hrvatskoj koja se također svih trideset godina najčešće svrstavala i svrstava uz najgore političke opcije. U nacionaliziranoj Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj je pojam vjere, da se poslužimo riječima Miroslava Krleže, „devalvirao do sasvim sitne, neznatne pučke vrijednosti, do vulgarnog praznovjerja“. U takvoj vjeri i takvoj Crkvi, pokazuju to i tekstovi Heni Erceg, posve je normalno da se slave ratni zločinci, da se raspiruje mržnja prema drugim narodima i vjerama, da se bestidno i netransparentno troši javni novac i vode perfidni ideološki ratovi protiv prava i sloboda manjina. Sve to pokazuje izopačeno i dijabolično lice velikog dijela hrvatskih katolika i njihovih duhovnih vođa koji su svoju vjeru sveli na najprizemnije nacionalne, crkvene, političke i ekonomske interese. Takva duhovno ispražnjena vjera koja nacionalizira, banalizira i vulgarizira sveto, konstantno terorizira hrvatsko društvo svojom sektaškom isključivošću i militantnošću. U kakvom se duhovnom stanju nalazi Katolička crkva u Hrvatskoj pokazuje i činjenica da je nedavno na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu magistrom teologije postao presuđeni ratni zločinac Dario Kordić.
Tekstovi objavljeni u knjizi Sir, vrhnje i fašizam dotiču i mnoge druge teme hrvatskog društva. Oni zahvaćaju najvažnija pitanja osobnog i društvenog morala i pokazuju da se moral u Hrvatskoj, kako je to svojevremeno pisala Hannah Arendt „srušio u puke mores – navike, običaje, proizvoljne konvencije – ne kod kriminalaca, već kod običnih ljudi, kod onih koji nisu ni pomišljali na to da dovedu u sumnju moralne propise, sve dok su bili društveno prihvaćeni“. A u Hrvatskoj je društveno prihvaćeno i poželjno puno toga što je u suprotnosti s moralnim načelima, dodajemo i Božjim zapovijedima, budući da se gotovo svi Hrvati izjašnjavaju katolicima-vjernicima. Kad se jedno društvo ne želi suočiti sa svojim kolektivnim zabludama, kad nema otklona prema fašističkoj ustaškoj prošlosti, kad je posve normalno mrziti druge nacije, vjere, kulture, onda je doista riječ o društvu eutanizirane savjesti, moralnog sunovrata i duhovnog mračnjaštva.
Za razliku od mnogih svojih kolegica i kolega, koji su novinarsku profesiju podredili osobnim, političkim i ekonomskim interesima, Heni Erceg se, svjedočeći vlastitim primjerom, sve ove godine neumorno i nepokolebljivo zalaže za odgovorno, kritičko i neovisno novinarstvo. U društvima kao što je hrvatsko u kojemu je i većina novinara izdala svoju profesiju i prilagodila je interesima politike i tržišta, nije nimalo jednostavno trideset godina ustrajati na kritičnosti i dosljednosti. Takav novinarski put nužno je povezan s velikim rizicima, jer se one koji izazivaju nelagodu u društvu, kao što to svojim tekstovima čini Heni Erceg, na sve načine pokušava ušutkati, marginalizirati i kvalificirati kao izdajnike i odmetnike, remetilačke faktore nacionalne idile.
Pišući upravo o onim temama koje u hrvatskom društvu stvaraju nelagodu i izazivaju ljutnju i bijes velikog dijela građana, vjerna feralovom novinarskom duhu, Heni Erceg spašava i svoje vlastito i dostojanstvo novinarske profesije. U proteklih trideset godina mnogi su novinari i mediji i u Hrvatskoj i na prostoru Jugoslavije izigrali svoje poslanje, odustali od etičkog novinarskog kodeksa i prilagodili se tekućim potrebama vladajućih politika i tržišta kojima one upravljaju. Ali ne i Heni Erceg, koja kroz cijelo to razdoblje vlastitim primjerom pokazuje da neovisno, slobodno, na etici odgovornosti i etici otpora temeljeno novinarstvo, ipak nije nestalo.
Knjiga Sir, vrhnje i fašizam registar je političkih, nacionalnih, crkvenih, financijskih, intelektualnih i drugih izopačenosti i perverzija u hrvatskom društvu, i po tome spada među najbolje i najvjernije kronike beščašća u državi Hrvatskoj. Precizne i argumentirane analize i dijagnoze zastranjenja hrvatskog društva koje nam u svojim tekstovima isporučuje Heni Erceg, istodobno su i građanski ispit savjesti, alarmirajući poziv na suočavanje s istinom, na terapiju i ozdravljenje. Hrvatskom društvu je, da se poslužimo medicinskom terminologijom, potrebna sveobuhvatna terapija jer su i njegova ideološka, politička i duhovna oboljenja brojna, teška i dugotrajna.
tacno
