Američki filozof Harry G. Frankfurt (1929-2023) u eseju O istini tvrdi da su lažljivci ili prodavatelji magle u svojoj biti krivotvoritelji i varalice koje onim što govore pokušavaju izmanipulirati mišljenja i stavove onih kojima govore. Ljudi su svjesni da oko nas ima mnogo prodavanja magle, ali mnogi ne prihvaćaju da makar i u načelu postoji nešto poput istine. Istina nam je važna, tvrdi ovaj filozof, jer ima praktičnu primjenu: svako društvo koje uspijeva biti barem minimalno funkcionalno, mora imati „beskompromisnu viziju beskonačnog dobra istine“.
Istina je važna u svim sferama života, u našem osobnom životu, u odnosima s drugima, u društvu u kojem živimo. Nitko se pri zdravoj pameti ne bi oslonio na inženjera ili se prepustio brizi liječnika koji ne haju za istinu, piše Frankfurt. U prvom slučaju može doći do rušenja građevina, a u drugom do pogrešne dijagnoze i terapije. Zbog toga, smatra ovaj filozof, i pisci, umjetnici i glazbenici, na svoje posebne načine, moraju znati kako da stvari dovedu u red. Moraju razlikovati između ispravnog i pogrešnog postavljanja stvari, između istine i neistine.
Poštivanje istinitosti činjenica važnije je od „vjernosti samome sebi“. Ne možemo se oslanjati samo na svoja uvjerenja. I za pojedinca i za društvo bolje je suočiti se s činjenicama i s istinom, nego ostati u neznanju i u lažima. Moguće je naravno živjeti u „blaženom neznanju“ ili „sretno prevareni“, ali prije ili kasnije naše neznanje, naše zablude ili pogrešna uvjerenja učinit će okolnosti života gorima: „Samozavaranje je povezano s ludošću, zato što je ona simbol iracionalnosti. Jezgra racionalnosti je u dosljednosti: biti dosljedan, djelom i mišlju, uključuje barem takvo postupanje da sami sebi ne nanesemo poraz.“
I.
U grčkoj književnosti i antičkoj retorici koristila se govorna figura parezija (parrhēsia). Prvi ju je upotrijebio Euripid (oko 484.-407. pr. n. e.), a spominju je i kasniji grčki filozofi. Doslovno taj pojam znači – govoriti sve, a najčešće se prevodi kao slobodan ili otvoren govor. Riječ je o govornoj figuri koju govornik koristi kad otvoreno govori o nelagodnim istinama koje se mogu ticati pojedinca ali i cijelog društva.
Pritom, upozorava francuski filozof Michel Foucalut (1926-1984), prema knjizi Hrabrost istine, riječ parezija može se koristiti u dva značenja. Upotrijebljena u negativnom ili pogrdnom smislu, „parezija se sastoji u tome da se kaže sve, u smislu da kažemo bilo što, što god nam padne na pamet, odnosno sve što može poslužiti strasti ili koristi onoga koji govori.“ Parezijast se tada pojavljuje kao „okorjeli brbljavac, netko tko se ne zna zaustaviti ili, u svakom slučaju, kao netko tko nije sposoban svoj govor uskladiti s načelom racionalnosti i načelom istine.“
Nasuprot negativnoj upotrebi ovog pojma, kada se govorna figura parezija upotrebljava u pozitivnom smislu, onda je riječ o tome „da se kaže istina, bez prikrivanja, obzira, stilskog dodatka ili retoričkog ukrasa koji bi je mogli kodirati ili sakriti.“ „Reći sve“, zaključuje Foucault, „znači tada: reći istinu ne skrivajući ništa od nje, ne skrivajući je bilo čime.“ Ali to nije dovoljno za karakterizaciju i definiciju pojma parezije.
Potrebna su još dva dodatna uvjeta da bismo mogli govoriti o pareziji u pozitivnom smislu riječi: „Ne samo da ta istina tvori osobno mišljenje onoga koji govori, nego je on mora reći kao da je ono što on misli. Parezijast daje svoje mišljenje, veže se za tu istinu, i posljedično se obvezuje na nju i njome.“ No, ni to nije dovoljno. „Da bi se parezija u cijelosti realizirala, potrebno je da subjekt (govoreći) tu istinu koju označava kao svoje mnijenje, svoju misao, svoje vjerovanje, preuzme nekakav rizik, rizik koje se tiče njegovog odnosa s onim kojem se obraća.“ Parezija, dakle, podrazumijeva neki oblik hrabrosti, rizik da bi se mogao prekinuti odnos s onima kojima se istina govori, a ponekad može dovoditi u opasnost i sam život onoga koji govori, ako njegov sugovornik ima neku moć nad njim i ne može podnijeti istinu koja mu je rečena.
Foucault pokazuje kako parezija izriče bit grčke demokracije jer se upravo po slobodi govora, po pareziji, demokracija razlikuje od tiranije, despotizma ili aristokracije. Da bi pojasnio ovaj pojam, Foucault, uvodi i pojam aleturgije, koji se u doslovnom etimološkom značenju može prevesti i kao proizvodnja istine, kao čin kojim se očituje istina.
Na temelju dva potpuno različita razumijevanja pojma parezije, možemo govoriti i o dvije vrste novinarstva, u ovom slučaju shvaćenog kao ono što netko javno govori i piše. Ako novinari pareziju koriste u negativnom smislu, onda će to novinarstvo biti novinarstvo brbljanja, klevetanja, senzacionalizma, voajerizma – novinarstvo koje se bavi temama koje nemaju nikakvo ili vrlo malo značenje za društvo, ali kojim se može manipulirati čitateljima i slušateljima. To je novinarstvo koje se vodi osobnim ili grupnim koristima i interesima, ali mu nedostaje racionalnost i ne brine za istinu. Upravo je takvog novinarstva u našem svijetu i najviše. To je vulgarno, uvredljivo, agresivno novinarstvo koje se služi lažnim vijestima, koje izmišlja laži ne zato da bi ljudi u njih povjerovali, nego da se više ne zna što je prava istina. U takvoj informatičkoj i komunikacijskoj atmosferi istina se teško probija i u pravilu prevladava laž.
Takav pristup novinarstvu šteti novinarskom pozivu, čak i onda ako izgovoreno i napisano sadrži dijelove istine, jer mu konačni cilj nije istina nego manipulacija. Ono je lišeno i osjećaja odgovornosti za druge, jer im može naštetiti. Konačno, ono se može koristiti i često se koristi i u propagandne svrhe da bi se ostvarili osobni interesi, interesi grupe/medija koju se zastupa ili interesi određene politike.
Tome nasuprot stoji novinarstvo koje pareziju koristi u pozitivnom smislu. Riječ je o novinarima koji zbog istine koju javno iznose doživljavaju nelagodna iskustva a nerijetko i javni linč. U ovom slučaju riječ je o novinarstvu koje ostaje vjerno svom temeljnom postulatu – informiranju javnosti o onome što je se tiče i što joj se želi uskratiti. To je novinarstvo i društveno odgovorno jer se ne zaklanja iza svojih interesa, ekonomskih, političkih ili osobnih.
S tim u vezi ima smisla podsjetiti na slučaj Juliana Assangea koji je proteklih petnaestak godina zaokupljao svjetsku novinarsku i medijsku javnost, a još više onu političku. Julian Assange nije po vokaciji novinar, ali je objavljivanjem tisućā tajnih dokumenata učinio ono što bi trebao biti posao istraživačkog novinarstva. Budući da je riječ o osjetljivim dokumentima koji su razotkrivali licemjerje i laži politike i vlasti, našao se na udaru američkih vlasti, ali njegov postupak nije bio dobro prihvaćen ni od nekih drugih vlada pa ni od dijela intelektualaca i novinara koji su smatrali da svaka država ima pravo na svoje tajne, jer bi se razotkrivanjem tajni mogao poremetiti društveni mir.
Nils Melzer, njemački pravnik i posebni izvjestitelj UN-a o kršenju ljudskih prava, zlostavljanju i mučenju ljudi, u istraživanju na kojem je radio dvije godine objavljenom u knjizi Der Fall Julian Assange. Geschichte einer Verfolgung (Slučaj Julian Assange. Povijest progona) upozorava da je ovdje riječ o političkom progonu i zastrašivanju svih koji prljave tajne moćnika žele iznijeti na vidjelo: „Slučaj Assange je priča o čovjeku koji je progonjen i zlostavljan zato što je prljave tajne moćnih iznio u javnost i tako razotkrio ratne zločine, zlostavljanja i korupciju. To je i priča o najtežoj pravnoj samovolji u zapadnoj demokraciji koja se na području zaštite ljudskih prava rado predstavlja kao uzor drugima.“
Ovaj je slučaj pokazao koliko je u svijetu koji se rado poziva na istinu, opasno iznositi istinu, pogotovu onu koja razotkriva političke laži, manipulacije i zločine. Istodobno, Assange je primjer hrabrog čovjeka koji je svojim postupkom najviše naštetio sebi, što je potpuno u skladu s razumijevanjem pojma parezije – iznošenja nelagodne istine.
Ono što se dogodilo Julianu Assangeu, događa se novinarima diljem svijeta. Mogli bismo navesti i primjere iz naše medijske stvarnosti. Neću ih navoditi, ali bi studentima novinarstva i budućim novinarima, uz teorijsku izobrazbu, svakako koristilo da prate takve slučajeve jer se iz njih može puno naučiti o stanju u društvu i svijetu, ali i saznati da ozbiljno i odgovorno novinarstvo nije iščezlo i da se ono najbolje štiti hrabrošću i odvažnošću pojedinca ili malih grupa novinara koji ne pristaju na korupciju i zastrašivanje.
II.
U zbirci eseja Poštena inteligencija. Novinarstvo i duh kapitalipse, u kojima se kritički osvrće na stanje medija u Hrvatskoj, novinar Viktor Ivančić, između ostalog upozorava da se „novinarstvo u tranziciji ustrojilo kao unosna uslužna djelatnost – ne prema publici, nego prema onima koji publiku žele zasuti svojim istinama.“ Novinari i novinske i medijske kuće u potpunosti su izručile svoju slobodu političkim i ekonomskim moćnicima te se i takozvano istraživačko novinarstvo često pretvara u „istražno novinarstvo“ – u zajedničke pothvate vlasti, policije i novinara. Pritom su novinarske fraze „pravo na istinu“, „pravo javnosti da zna“, „transparentno izvještavanje“ i mnoge druge stavljene u službi vlasti, a ne u službi javnosti i društva. Takvo „uslužno i istražno“ novinarstvo krši etičke i profesionalne norme a koje se tiču odnosa prema publici, odnosa prema žrtvama izvještavanja, odnosa prema izvorima informacija i odnosa prema kolegama i drugim medijima.
Uvijek je novinarima bilo teško sačuvati slobodu, a danas je to u kapitalističkom svijetu čini se i teže jer suvremeni mediji uglavnom nisu neovisni i da bi opstali prilagođavaju se zahtjevima ekonomske održivosti. Zbog toga često sklapaju ugovore s oglašivačima koji utječu na uređivačke politike. Dok su javni servisi pod utjecajem vlasti koja želi kontrolirati što se objavljuje i određivati što se ne smije objaviti, privatni mediji ovise o tržišnoj isplativosti i zato se prilagođavaju logici tržišta.
U takvim uvjetima nije nimalo jednostavno ostati vjeran načelima novinarske etike i mnogi novinari i mediji se često ogrješuju o istinitost i točnost, o nepristranost i poštenje, a često se služe i neistinitim izvještavanjem, svjesnim prešućivanjem činjenica, iskrivljavanjem istine, pa i izmišljanjem činjenica i događaja. Mnogi novinari su i politički angažirani, vješto kombiniraju cenzuru i autocenzuru, svjesno i otvoreno podržavaju političke opcije i ideologije.
Netočno, tendenciozno i iskrivljeno prenošenje informacija pretvara se u propagandnu djelatnost koja šteti primateljima informacija i u konačnici istini. U svijetu u kojem smo preplavljeni mnoštvom informacija, u kojem je otupljen osjećaj za istinu i za vrednote, važno je uvijek iznova naglašavati osobnu odgovornost za napisanu ili izgovorenu riječ i širiti prostor novinarske slobode.
Kad govorimo o medijima i novinarima u Bosni i Hercegovini, ali i u drugim društvima suvremenog svijeta, uočavamo da su oni bitno označeni i nacionalnom pripadnošću i da je prilagođavanje potrebama nacije na vrhu novinarskih motiva i ciljeva. Na taj aspekt suvremenih komunikacijskih društava ukazao je 1997. godine njemački filozof Peter Sloterdijk u berlinskom predavanju pod naslovom Jak razlog da se bude zajedno, a u našem medijskom svijetu aktualizirao ga je već spomenuti novinar Viktor Ivančić. Velika moderna politička tijela, kao što su nacionalne države ili etničke skupine, mogu biti integrirana samo putem permanentne, svakodnevne agitacije. Sloterdijk nacije opisuje kao „kolektive zajedničkog slušanja“, ističući da su u modernome dobu „obuhvatne psiho-akustične inscenacije“ jedine u stanju učiniti da u zajedništvu sraste „ono što sebe skupa sluša, ono što sebe skupa čita, što sebe skupa gleda na televiziji, što se skupa informira i uzbuđuje“. Tu je zadaću preuzeo suvremeni „nacionalžurnalizam“, Sloterdijskov termin, a ona se sastoji u tome da „proizvodi ujedinjujuće histerije i integrirajuće panike“, prizivajući tako u život naciju kao „vibrirajuće medijsko tijelo“, odnosno „čisto uzbuđenje samim sobom“. Moderne nacije su društva uzbuđivanja, a kao „najbolje sredstvo nacionalnog povezivanja i trajnog kolektivnog stresa služi antagonistički konstruirani Drugi, jer bez neprijatelja nacije, nema ni nacije, bez stresa koji izaziva neprijatelj nema ni vlastitog stresa.“
Slične misli Sloterdijk ponavlja petnaestak godina kasnije u predavanju održanom također u Berlinu pod nazivom Stres i sloboda (2011): „Funkcija medija u društvu multi-miljea s integriranim stresom sastoji se u tome da se kolektivi kao takvi evociraju i provociraju, time što će im se svakodnevno i svakog sata podastrijeti novi prijedlozi za uzbuđivanje, negodovanje, za zavist ili za nadmenost, mnoštvo ponuda usmjerenih na sentimentalnost, spremnost na strah i indiskreciju članova društva. Nacija je svakodnevni plebiscit, ali ne o ustavu nego o prioritetu briga.“
Kada pogledamo medijsku scenu u Bosni i Hercegovini lako je uočiti da se ona vodi upravo logikom „nacionalžurnalizma“. Nacionalna pripadnost postala je važno obilježje mnogih novinara i novinskih i medijskih kuća. Prema nacionalnoj pripadnosti i očekivanjima nacionalne (etničke) grupe produciraju se i medijski programi koji često imaju snažniju ulogu u povezivanju pripadnika jedne te iste nacije od nacionalnih stranaka ili političkih vlasti.
Nacionalžurnalizam se ne vodi istinom, on ne ide za tim da članove grupe suoči s činjenicama, nego manipulira njima, prešućuje im istine koje ih se tiču, dodvorava se masama ili ih razdražuje. Takvo novinarstvo je neosjetljivo za druge, ignorira ih i demonizira, pogotovo ako to ide u prilog zbijanja redova vlastite zajednice.
Ne možemo nijekati naslijeđene identitete jer je svako naše „ja“ povezano s više „mi“ (A. Assmann). Ali moramo propitivati identitete, i naslijeđene i stečene, jer u njima ima puno laži. Britansko-ganski filozof Kwame Anthony Appiah u knjizi Laži koje nas vežu. Ponovno promišljanje identiteta ukazuje upravo na lažnu prirodu naših identiteta: „Ne možemo raskrstiti s identitetima, ali ako ih želimo rekonfigurirati, trebamo ih bolje razumjeti i osloboditi se pogrešaka koje često stare više stoljeća. Opasnost tih pogrešaka ima mnogo veze s načinom na koji nas identiteti – religija, nacija, rasa, klasa i kultura – dijele i postavljaju jedne protiv drugih. Mogu biti neprijatelji ljudske solidarnosti, izvori rata, konjanici cijelog niza apokalipsi, od aparhejda do genocida. Ipak, te su pogreške ujedno i ključne za način na koji nas danas identiteti spajaju. Moramo ih reformirati jer, u najboljem slučaju, omogućuju skupinama, velikim i malim, da zajedno nešto učine. Oni su laži koje vežu.“
IV.
Postoji još jedan problem kad govorimo o suvremenom novinarstvu a on se tiče obrazovanja. Moderna društva rado za sebe kažu da su „društva znanja“, ali to treba uzeti s oprezom i rezervom jer se unatoč boljim obrazovnim uvjetima i većem broju pismenih ljudi opaža da je i dalje malo istinski obrazovanih. Na taj problem ukazuju i neki suvremeni filozofi.
Obrazovanje i obrazovne politike su velika tema suvremenih europskih društava. U trenutku dok mnogi hvale moderne obrazovne sisteme koji se standardiziraju i prilagođavaju potrebama suvremenog društva i njegovim ekonomskim zahtjevima, sve je više glasova koji upozoravaju da takvo obrazovanje u duhovnom smislu osiromašuje čovjeka i apeliraju da se sačuva tradicionalni klasični humanistički obrazovni model.
Ono što objedinjuje obrazovne reformatore svih smjerova, obrazlaže u svojoj knjizi Teorija neobrazovanosti. Zablude društva znanja bečki filozof Konrad Paul Liessmann, njihova je mržnja spram tradicionalne ideje obrazovanja. Pomisao da bi ljudi mogli pokazivati nesvrhovito, suvislo znanje, sadržajno usmjereno prema tradicijama velikih kultura, znanje koje ih osposobljava ne samo da oblikuju karakter, nego im podaruje i trenutak slobode nasuprot diktatima duha vremena, za njih je očigledno užasna.
Liessmann o problemu neobrazovanosti u suvremenom svijetu piše i u svojoj knjizi Bildung als Provokation (Obrazovanje kao provokacija). Danas se od ljudi ponajprije traži stručna kompetencija, sposobnost da djeluju u timu, spremnost na komunikaciju i kreativnost. Sve nabrojano ima svoju vrijednost, ali nedostaju obrazovani ljudi u klasičnom značenju toga pojma i zato je mnogim našim suvremenicima „nelagodno susresti obrazovane ljude“, zaključuje Liessmann. Obrazovan čovjek utjelovljuje u sebi sve ono što sadašnji obrazovni diskurs pod obrazovanjem uopće ne želi razumjeti. Misli se pritom na fundirano znanje koje se oslanja na fakte, a ne na fikciju, koje zahtijeva estetska i literarna iskustva, diferenciranu historijsku i jezičnu svijest, kritički odnos prema samom sebi, ali i moć prosuđivanja u odnosu prema lažima i svim njezinim varijacijama.
U vremenu u kojem dominiraju tehnologije i takozvani „eksperti“, važno je ponovno povratiti vrijednost humanističkog obrazovanja. U naše vrijeme lako je doći do informacija pa i do znanja gotovo jednim klikom, ali na to se ne bi smjeli oslanjati suvremeni novinari. Novinarski poziv naprosto traži cjeloživotno obrazovanje, sigurno i provjereno znanje i oštroumnu moć prosuđivanja kompleksnih i često zamršenih odnosa u svijetu. Što ljudi imaju više znanja, teže je njima manipulirati.
V.
U svijetu u kojem se posvuda krše etička načela, i u politici, i u ekonomiji, i u medijima, nije jednostavno razvijati osjećaj za vrednote i izgraditi osobnu odgovornost. Nije to jednostavno ni u svakodnevnom životu i odnosu s ljudima s kojima živimo, a vjerojatno je još teže kod ljudi koji obnašaju i društveno važne službe i poslove. Unatoč tome, služeći se mislima francuksog filozofa Edgara Morina, istaknut ću nekoliko etikā za koje mislim da su važne za jednog novinara/novinarku.
Riječ je ponajprije o autoetici. Etika se može definirati i kao otpor našem vlastitom unutarnjem barbarstvu. Autoetika upućuje na potrebu za malo više duše. Ona također upućuje na potrebu za malo više svijesti (koja bi potaknula i koja bi bila potaknuta samopropitivanjem i samokritikom). Autoetika se neprestano mora obnavljati u altruističkom načelu uključenom u ljudsku subjektivnost i u načelu solidarnosti koje podrazumijeva jedna zajednica. Solidarnost, odgovornost i autoetika tri su pojma koja su nerazdvojna.
Autoetički čin je najindividualniji čin koji postoji, koji uključuje osobnu odgovornost: „to je istodobno i transcendentni čin koji nas povezuje sa živim snagama solidarnosti, koje su prethodile našoj individualnosti, koje su proizišle iz našeg društvenog, živog, fizičkog i kozmičkog položaja.“ Novinar se nikad ne bi smio odreći svoje vlastite etike i vlastite odgovornosti jer u tom slučaju gubi svoj subjektivitet i postaje „nevidljivo sredstvo“ u rukama onih koji imaju moć.
Autoetika je blisko povezana s etikom zajednice – socioetikom, koja joj prethodi i koja je transcendira. Kada je etika zajednice u krizi, kad se u zajednici većinski prihvaća ponašanje koje nije etično, ono lako može zahvatiti i one članove koji su do jučer osuđivali takvo ponašanje. Socioetika pred nas stavlja zadatak da budemo društveno odgovorni, u novinarskom slučaju, za ljude o kojima izvještavamo, za publiku kojoj šaljemo informacije.
Najstrašniji zločini koji su se događali ili se događaju u svijetu nisu rezultat društvenog rasula, nedostatka zakona i etičkih normi, nego upravo suprotno, djelovanja prema zakonu i društvenim konvencijama. Na to upozorava i socilog Zygmunt Bauman (1925-2017) u studiji Modernost i holokaust kada konstatira: „Iznenada je izišlo na vidjelo da najjezivije zlo u ljudskom sjećanju nije proizišlo iz raspada poretka nego iz besprijekorne, nepogrešive, nesporne vladavine reda. To nije bilo djelo neposlušne rulje koja izmiče kontroli, nego uniformiranih ljudi, poslušnih i discipliniranih, koji se drže pravila i pedantno se odnose spram slova zakona i duha svojih instrukcija.“ Zadaća novinara sastoji se i u tome da propituje i dovodi u pitanje društvene konvencije, zakonske odredbe i društveno prihvaćeni moral.
Ono što ujedinjuje etiku suosjećanja i etiku razumijevanja je otpor prema okrutnosti svijeta, života, društva i ljudskog barbarstva. Riječ je o etici otpora. Otpor prema okrutnosti svijeta zahtijeva i prihvaćanje svijeta. Etika otpora je također i etika prihvaćanja, koja jedina omogućuje otpor. Pojednostavljeno kazano, otpor prema onome što je moralno neprihvatljivo već u sebi sadrži etiku zalaganja za vrednote.
Današnji novinari, vjerojatno više nego ikada u prošlosti, nalaze se pred velikim i teškim izazovima. Kako se jedne strane ostati vjeran svome pozivu i novinarskoj etici, a s druge strane sačuvati minimalnu egzistencijalnu sigurnost? Kako novinarstvo zaštititi od političkih i ekonomskih utjecaja i učiniti ga javnim dobrom? Na ta i mnoga druga pitanja nije lako dati jednostavne odgovore. Ako netko želi biti odgovoran novinar, neće moći izbjeći kritike, prezir pa i odbacivanje. Istina je uvijek povezana sa rizicima jer se nikome ne prilagođava i jer nikoga ne štedi.
Biti novinar u suvremenom svijetu znači odvažiti se na govorenje i zastupanje nelagodnih istina, znači izaći izvan okvira vlastitih identiteta, biti glas obespravljenih, poniženih i marginaliziranih ljudi, jer sve što se događa njima, događa se i istini. Vrijedi i obrnuto: kad god strada istina, u pravilu stradavaju i ljudi.
