Uz Dan Europe, dan pobjede nad fašizmom i dan početka opsade Mostara
Piše: Drago Bojić
Prije dvadesetak godina, dok je Europa još uvijek euforično slavila propast komunističkih režima i očekivala proširenje Europske Unije na Istok, češki predsjednik Václav Havel, skrećući europsku pozornost na ratne strahote na području bivše Jugoslavije, upozoravao je kako plemenske mržnje posvuda drijemaju i ako se dopusti da pobijede na jednom mjestu, počet će se buditi na brojnim drugim mjestima. Europa se, govorio je Havel, ponovno nalazi na velikom povijesnom raskrižju i ne bi smjela zatvarati oči pred rađajućim nacionalizmom. Ako su se njegove riječi izgovorene na svečanom otvaranju Palače pravde za ljudska prava (Strassburg, 1995.) mnogima tada činile pretjeranim dramatiziranjem, danas je očito da se zlo nacionalizma ponovno razbuktava u Europi. Nije Havel bio tada jedini koji je na to upozoravao, ali mnogi nisu vjerovali da je moguće ponovno jačanje nacionalizma u trenutku kad je glavna preokupacija cijele Europe bilo njezina ujedinjenje i proširenje. Danas, dvadeset godina poslije, suprotno očekivanjima mnogih, sve je više dezintegrirajućih faktora i u Europi se ponovno rasplamsavaju nacionalizam, fašizam, ksenofobija.
Naivno je misliti kako je povratak nacionalizma u istočnoeuropskim zemljama (Mađarska, Slovačka, Poljska) i jačanje desničarskih stranaka u zapadnoeuropskim zemljama (Njemačka, Francuska, Nizozemska) tek trenutni izraz nezadovoljstva socijalno-ekonomskim stanjem u Europskoj Uniji i reakcija na procese europeizacije i globalizacije. Dijelom je to posljedica i nemoći ljevice i socijaldemokracije u tim zemljama koja se posve pogubila i ne uspijeva artikulirati svoju politiku i učiniti je društveno relevantnom. Posljedica je to i konzervativne reakcionarne crkvene retorike, koja je pogotovo dominantna u istočnoeuropskim zemljama. Konačno, sadašnje stanje – i to je ono što najviše mora uznemiravati – rezultat je ponovno otkrivene sklonosti prema povijesnim fašizmima i nacionalizmima. Generacija koja je u vrijeme Drugog svjetskog rata bila na strani fašizma i nacizma, uglavnom je pomrla, ali je svojim potomcima namrla fašizam kao kućnu, obiteljsku, nacionalnu i vjerničku baštinu i obavezu. Pomrla je i generacija antifašista, ali njihovo naslijeđe nove generacije nisu ni izbliza usvojile kao svoje vlastito i antifašizam se sve više društveno-politički zabacuje i odbacuje, između ostalog i zbog balasta komunističkih režima koji ga prati u svim postkomunističkim društvima. S razlogom upozorava dio analitičara u Njemačkoj da politike koje zastupaju desničarske stranke kao što je primjerice AfD (Alternativa za Njemačku) nisu nimalo bezazlene i da po mnogo čemu sadašnje političko stanje u toj zemlji podsjeća na tridesete godine prošlog stoljeća. Promijenio se tek „objekt“ nacionalističke retorike i mržnje koja ovaj put kao svoje neprijatelje ima strance, prije svega one s islamskim backgroundom.
Jačanje nacionalizma u europskim zemljama posljednjih godina ide na ruku južnoslavenskim nacionalistima koji „bez stida“ pred svijetom mogu pojačavati vlastite nacionalizme. To pokazuje i trenutno stanje u Republici Hrvatskoj u kojoj procesi reustašizacije zahvaćaju gotovo sve pore društva. I u ovom je slučaju naivno misliti kako je povratak fašizma i nacionalizma posljedica loše politike prethodne socijaldemokratske vlasti i kako je sadašnja vladajuća garnitura, koristeći slabosti prethodne vlade i socijalno nezadovoljstvo ljudi, političkom manipulacijom nacionalnih i vjerskih osjećaja došla na vlast. Prije će biti – i to je ono što mora zabrinjavati i užasavati – da je nacionalizam najvažnije obilježje hrvatskog društva i uopće društava na ovim prostorima u cijeloj novijoj povijesti. Ona su bitno obilježena različitim oblicima „kućnih fašizama“ koje je politički prilično jednostavno povezati u velike „nacionalne fašizme“ i dugoročno ih održavati.
Onako kako u Zapadnoj Europi postoje paralelni svjetovi, svjetovi dijaspore i migranata i domaćeg stanovništva, koji se uglavnom samo po nužnosti života susreću i isprepliću, tako i na ovim prostorima i prije i sada postoje paralelni svjetovi koji ponekad mogu i mirno koegzistirati jedni pored drugih, ali između kojih često nema stvarnih dodira i među kojima postoji latentna mogućnost od sukobljavanja. Izuzimajući djelomično gradove, ti su svjetovi i u socijalističkoj multinacionalnoj i multireligijskoj Jugoslaviji funkcionirali paralelno. To potvrđuju mnoge male sredine, nacionalno i vjerski u sebe zatvorene, s tradicionalnim shvaćanjem društva i svijeta, s arhaičnim, retrogradnim i autoritarnim mentalnim sklopom koji je podržavao životno uređenje koje je njegovalo patrijarhalizme, vjernički fundamentalizme, nacionalne antagonizme i duhovne skučenosti. Nije slučajno Umberto Eco kao prvo obilježje fašizma označio upravo „kult tradicije“ – grčevito čuvanje takozvanih tradicionalnih duhovnih vrijednosti i odbijanje moderne i modernoga načina života koji bitno pretpostavlja otvorenost, pluralnost i sekularnost društava.
Zabluda je misliti kako je danas bitno drugačije nego prije, jer i sada su ti paralelni svjetovi najvažnije obilježje naših društava. Ako je prije raspada Jugoslavije i postajala bar mala mogućnost da se naša društva razviju u suvremena sekularna multinacionalna i multireligijska društva, čini se da je ona nakon ratova i etničkih čišćenja dugoročno upropaštena. Jedan od razloga jesu i različite forme „kućnih fašizama“ – društveni fenomen koji je nedovoljno antropološki, sociološki, psihološki i politički osvijetljen – koji vjerske i nacionalne uskoće, isključivosti i mržnje prenosi s generacije na generaciju u atmosferi kućne intime, „predaje otaca“ i vjernosti svome kolektivu. Danas se u socijalnoj biologiji pretpostavlja da postoji i neko „podsvjesno kolektivno sjećanje“ (na mržnju, na rat, na sukobe), pa se ljudi sjećaju i događaja u kojima nisu bili ni suvremenici ni sudionici, ali im se snažno usijecaju u pamćenje i postaju najvažniji dio identitetske legitimacije, i u smislu povijesnih pobjeda i u smislu povijesnih poraza. Zato su i ratovi koji su se vodili ovdje najčešće bili ratovi prošlosti, a ne ratovi sadašnjosti (Ž. Mardešić). Nekome se ovakva teza može učiniti opasnom i jezovitom, ali nije li činjenica i danas da su u našim kolektivitetima ponekad snažnija sjećanja (zlopamćenja) prošlih vremena nego ona iz sadašnjosti. Kad njihova kombinacija dobije dostatnu političku potvrdu, ona postaje ubitačna i nužno dovodi do novog zla. U čuvanju i održavanju takvog iracionalnog, izopačenog i osvetničkog kolektivnog sjećanja najjaču ulogu imaju vjerske zajednice – kao zajednice sjećanja, koje često više naglašavaju pamćenje zla nego pamćenje dobra. Njihova fundamentalistička isključivost prema ljudima iz drugih kolektiva najsnažnije se usijeca u sjećanje ljudi, ona određuje „pravila kućnog života i odgoja“ u kojem se u intimi familijarnih odnosa povlače granice prema drugima – crta koja se ne smije prijeći, čije posljedice trpe i pripadnici toga kolektiva ali i oni koji mu ne pripadaju, što su i prije i sada najviše na svojoj koži osjetili ljudi u mješovitim brakovima i oni čiji životni izbor i stil života ne uklapa u kolektivistički sektaško-fundamentalistički mentalni sklop.
Sjećanje na pobjede i poraze su najvažnija legitimacija suvremenih nacionalističkih i fundamentalističkih politika koje uvijek iznova manipuliraju „leševima iz podruma“ (J. Tischner). Pritom dominantnu ulogu ima selektivno subjektivno nepovijesno sjećanje koje apriorno odbija historijsko sjećanje i cjelinu sjećanja, antagonizira povijest i sjećanje, činjenice i interpretacije i koje živi od povijesnih konflikata. Kad danas predstavnici vjerskih zajednica (Crkve) diljem Europe i na našim prostorima pozivaju na „vraćanje izvorima“, onda se to često interpretira i shvaća kao nužnost retradicionalizacije društava, jačanje patrijarhalnih i predmodernih odnosa, u konačnici jačanje fundamentalizma i nacionalizma. Kad političari pozivaju na nacionalno jedinstvo i vraćanje nacionalnim vrijednostima, pogotovo u strahu od nadnacionalnih i nenacionalnih ujedinjavanja i umrežavanja, onda su posljedice upravo to što imamo – nacionalna mržnja i isključivost, nacionalna geta i zasebni paralelni svjetovi koji se definiraju prije svega i prvenstveno u odnosu prema drugima – prema povijesnim i sadašnjim neprijateljima. Čini se da je ispravna dijagnoza talijanskog filozofa Maurizia Ferrarisa koji na jednom mjestu kaže da se emancipacijska dinamika takozvane postmoderne posve iscrpila i da se ponovno posvuda umjesto „slabog mišljenja“ (G. Vattimo), traži „jako (tvrdo) mišljenje“, umjesto otvorenosti – zatvorenost, umjesto razlika – čvrsti identiteti. No, u paradoksalnom svijetu postmoderne moguće je istovremeno prakticirati izvanjski pomodarski kozmopolitizam i gajiti intimni kućni fašizam koji će se, kad se steknu uvjeti, lako prikloniti grupnim i nacionalnim fažizmima.
Suvremeni fašizmi i nacionalizmi su najčešće imitacija neostvarenih fašističkih i nacionalističkih snova iz prošlosti koji se vješto skrivaju iza političke korektne retorike i podnošljivih političkih programa. Na našim prostorima je već četvrt stoljeća opsadno nacionalističko stanje, s tim što se nacionalizam nekad nudi i konzumira u malim a nekad u velikim količinama, ili kako Viktor Ivančić slikovito opisuje političko stanje u poratnoj Hrvatskoj – SDP u Hrvatskoj nudi nacionalizam od dva i pol deca, a HDZ ga dijeli u litrama. Bosansko-hercegovački nacionalizmi su svi „litarski“, od republičko-srpskog i herceg-bosanskog do bošnjačkog i pseudo-građanskog. Bosna i Hercegovina dvadeset godina živi stanje nacionalističke opijenosti koja razbuktava plemenske mržnje, pojačava želju za osvetom i poravnavanjem starih (povijesnih) računa.
Ponovno jačanje nacionalizma u našoj zemlji, u susjedstvu, u istočno-europskim i zapadno-europskim zemljama, često pod maskom političke korektnosti i zaštite vitalnih nacionalnih interesa, treba ozbiljno shvatiti, jer nacionalizmi, kao i svako drugo zlo, da ponovno citiramo Havela, imaju „infekcijsku narav“ i lako u sebe uvuku i one koji ponekad olako, prebrzo i samouvjereno misle da im se to ne može dogoditi. Nije točno ni to kako nacionalizam na ovim prostorima raspiruju nacionalne stranke i njihove politike i kako te vrijednosti ne dijele „mali i obični“ ljudi. Naprotiv, on se intimno njeguje upravo među takozvanim „malim i običnim“ ljudima, koji su i u proteklom ratu s takvom lakoćom maltretirali i ubijali svoje dojučerašnje komšije. Rat na ovim prostorima i poratna nemogućnost oslobođenja i izlaska iz ratničkog mentaliteta pokazuju kako velike razmjere i ubitačne posljedice mogu imati kućni fašizmi i nacionalizmi, pogotovo kad se politički omasove.
Tekst je nastao u saradnji sa forumZFD u Bosni i Hercegovini.
tacno
