Na pisanje o ovoj temi sam se odlučio u petak kada sam, na poziv vladike pakračko-slavonskog gospodina Jovana Ćulibrka, prisustvovao u prostorijama pravoslavne gimnazije u Zagrebu Međunarodnoj konferenciji u povodu Komemoracije jasenovačkih novomučenika. Najviše me se dojmio govor o zločinima pripadnika VII. brdske SS divizije Princ Eugen jer se to tiče mene samoga s obzirom na to da mi je djed po ocu bio suradnik Gestapa.
Pišem imajući u vidu zločine Hrvata i Srba, jer su oni najstrašniji, ali i potrebnog mira u kućama svih ljudi naše izmučene regije, bez obzira na naciju kojoj mi pripadali.
Pišem i kao nasljednik onih koji su bili na zločinačkoj strani.
Za mene su partizani heroji i vjerujem da bih im 1941. pristupio da sam tada bio živ i sposoban, kao i to da, sada kada ga imam u kući, to mogu reći i za mojega oca, premda je on 1941. bio petogodišnji klinac, ali i imajući u vidu da je pedesetih u Buenos Airesu služio Anti Paveliću, što danas, kaže, ne bi nikada ponovio.
Ne pišem, da pojasnim i to, da zadovoljim apetite ekstremnih desničara kojima se tema komunističkih zločina čini od apsolutne državničke prioritetnosti, već da postanem eho onih istinskih tražitelja pravde i mira, ponajprije u kršćanskim redovima.
Budući da je Parlamentarna skupština Vijeća Europe, te najviše demokratske političke integracije našega kontinenta, već u dva navrata – rezolucijama od 27. lipnja 1996. o “mjerama za demontiranje naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih režima”, kao i od 25. siječnja 2006. o “neophodnosti međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima”:
– upozorila da međunarodna zajednica nije osudila zločine komunizma kao što je to učinila glede zločina nacizma;
– naglasila da europska javnost nedovoljno poznaje i slabo je svjesna ovih zločina;
– preporučila kažnjavanje zločina komunizma, rehabilitaciju bez suda ubijenih i nevino osuđenih žrtava, kao i restitutio in integrum svih obespravljenih i opljačkanih osoba;
– inzistirala da žrtve komunističkog terora imaju pravo “na sućut, razumijevanje (…) počast (…) i priznanje njihove patnje”;
– upozorila da je osuda zločina komunizma veoma važna za odgoj mladih naraštaja;
te, budući da je Hrvatski sabor 30. lipnja 2006. godine donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj od 1945. do 1990. godine; smatram svojim ljudskim pravom i moralnom dužnošću napisati sljedeća razmišljanja:
Treba otkriti istinu o žrtvama i utvrditi njihov identitet. U završnom razdoblju Drugoga svjetskog rata (od jeseni 1944.), u kojem Komunistička partija i partizanska vojska zauzimaju vlast u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Sloveniji, komunistički režim provodio je sustavne i masovne represalije nad osobama koje su proizvoljno označene “narodnim neprijateljima i ratnim zločincima”.
U tu kategoriju proskribiranih i unaprijed osuđenih ljudi taj režim nije ubrajao samo vojne, političke ili činovničke pripadnike različitih struktura koje su u ratu surađivale s totalitarnim silama Osovine i bile suprotstavljene partizanskom pokretu, nego i velik broj građana koje je taj režim po raznim kriterijima – kao što su svjetonazor, imovno stanje, politički stavovi, itd. – smatrao suparničkim isključivom komunističkom poretku.
Nakon što je taj režim zauzeo pojedina područja, od najtežih oblika njegova terora, bez suda i suđenja i uglavnom bez ikakve skupne ili pojedinačne evidencije, na brojnim stratištima, na “križnim putovima” i u raznim logorima posebno su teško stradali Hrvati, ali i pripadnici drugih naroda – u Makedoniji, na Kosovu, u Srbiji i Vojvodini, zatim i u Sloveniji.
Smatram da je jednako nedostojno i nedopustivo precjenjivati kao i podcjenjivati značenje i broj svih tih žrtava te da je jedino opravdano izvršiti njihovo savjesno popisivanje, za što još uvijek nije kasno.
Imajući na umu da je komunistički režim u to doba na sustavan način pripremao, organizirao i provodio teror i represiju nad vlastitim narodima kao tzv. “drugu fazu revolucije”, te da je na čelu tog zločinačkog pothvata stajao partijsko-vojni i, kasnije, partijsko-policijski vrh režima – o čemu nedvojbeno svjedoče jugoslavenski i strani dokumenti – moguće je “razumjeti” narav i razmjere zločina koji su počinjeni.
Ipak, ne treba smetnuti s uma činjenicu da je i komunistička ideologija od samoga svojeg početka u svoj sustav ugradila teror i zločin.
O razmjerima tada počinjenih ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti te o naravi tadašnjeg režima najočitije govori velik broj prikrivenih i do danas neoznačenih grobišta na području Slovenije, ali i Hrvatske, te Bosne i Hercegovine.
Ta grobišta svjedoče o najtežoj vrsti zločina – sustavnim masovnim pogubljenjima.
Na različite je načine evidentirano te dijelom locirano približno 1300 takvih grobišta, najviše u Hrvatskoj i u Sloveniji, među kojima su vjerojatno najmasovnija ona na Kočevskom rogu, u Teznom kod Maribora i u Maceljskoj šumi. Procjenjuje se da je to tek dio prikrivenih grobišta nad kojima su tijekom i krajem rata te u prvoj godini poraća ubijani pripadnici poražene hrvatske, slovenske, crnogorske i njemačke vojske, kao i brojni civili, hrvatske i drugih nacionalnosti.
Masovna grobišta često su kasnije bila razarana, uništavana, pretvarana u smetlišta (npr: Husina jama kod Sinja) i prikrivana na razne načine, pa žrtve i njihovi grobovi jednostavno “nisu postojali”.
Obitelji pobijenih, ako su i znale ili pretpostavljale gdje se nalaze grobišta, nisu ih smjele posjećivati ni obilježavati.
Ipak, ni strah od režima, ni protok desetljeća nisu potisnuli u zaborav te žrtve kod njihove rodbine i prijatelja, ali ni kod još uvijek ustrašenih svjedoka ili pak počinitelja zločina (i sam u užoj obitelji imam člana kojeg su ubili komunisti u ljeto 1945.).
Smatra se potrebnim identificirati sva prikrivena grobišta, obilježiti ih primjerenim spomen-obilježjima te omogućiti održavanje pogrebnih obreda svih vjera i iskazivanje pijeteta prema žrtvama.
Tamo pak gdje su ostaci žrtava rasuti na neprimjerenim i nepristupačnim mjestima, kao što su kraške jame / fojbe, tenkovski rovovi, napušteni rudnici… ”potrebno je ekshumirati posmrtne ostatke žrtava i dostojno ih pokopati, dok tamo, gdje je to moguće, potrebno je o javnom trošku obaviti identifikaciju žrtava”.
Sve to s ciljem da se omogući obiteljima da prožive žalovanje zbog gubitka svojih očeva i majki, braće i sestara, sinova i kćeri, koje nisu mogle proživjeti zbog neizvjesnosti o mjestu i vremenu pogubljenja, zbog zavjere šutnje o zločinu, pa i zabrane samog spominjanja umorenih.
Opća deklaracija o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda u središte svojega civilizacijskog i humanističkog proglasa stavlja načelo da su “sva ljudska bića rođena slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima”, a posebice neotuđivu pravu na život, slobodu i osobnu sigurnost. Potrebno se ponovo suočiti s nepravdama i zločinima totalitarnih režima, pa tako i s komunističkim zločinima i učincima komunističke prošlosti. Izuzetno je važno, na isti način, da cijelo naše društvo bude svjesno ogromnih dimenzija ustaškog terora, kao i to da se govori i o zločinima fašista, četnika i drugih.
To tim više i tim prije što su u našim državama zločini fašizma i nacizma i njihovih lokalnih saveznika istraženi i dokumentirani, a mjesta stradanja poznata i obilježena, dok je malo toga učinjeno u vezi zločina komunizma.
Bio bi red komemorirati sve patnje i stradanja te obilježiti stratišta i logora četiriju totalitarnih režima: fašizma, nacizma, ustaštva i komunizma, pa tako i “križnih putova” i Bleiburga – kao znamena iskazane ideološke mržnje i nepriznate etničke “istrage” – ukazati da pravo na ljudsko dostojanstvo, koje je temeljno etičko načelo, ima svaka ljudska osoba i nakon smrti.
Stoga, da bi se prekinuli omalovažavanje i šutnja o tim nepriznatim žrtvama rata i poraća te omogućilo pravo na javnost i na pijetet, valja potaknuti institucije svih zainteresiranih država na objektivno i cjelovito istraživanje tih ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti da se ustanove povijesne činjenice i na osnovi njih razvije pedagogija pomirenja i oprosta.
Institucije naših država trebaju započeti ili nastaviti dosadašnja istraživanja o tim žrtvama te utvrditi činjenice o zločinima i njihovim ideološkim i materijalnim počiniteljima.
Sukladno civilizacijskim dostignućima i međunarodnom pravu ratni zločini, zločini protiv čovječnosti i zločin genocida ne zastarijevaju. Utoliko još uvijek stoji kaznena odgovornost inicijatora, organizatora i počinitelja zločina kojima su u “drugoj fazi revolucije” obezglavljivali narod, uništavajući inteligenciju i sve potencijalne protivnike i suparnike, premda je teško vjerovati da odgovornih još ima među živima.
Isto tako stoji odgovornost i svih onih koji su u strukturama četiri totalitarna režima temeljem ideološke mržnje i “prava” na etničku osvetu naređivali i provodili takve zločine. Tešku krivnju snose i vođe poraženih režima, ustaške glavešine (Ante Pavelić, napose) tamo gdje su naredili povlačenje stotina tisuća vojnika i civila, a potom sami pobjegli, prepuštajući obezglavljenu vojsku i izbjeglice njihovoj, nažalost, predvidivoj sudbini.
Velika odgovornost za zločine leži i na savezničkim, političkim i vojnim vođama, koje su – po dogovoru o vraćanju protivničkih vojski u zemlju njihova djelovanja – proveli prisilnu repatrijaciju izbjeglih vojnika i civila, a znali su, ili mogli znati, da će izručenja rezultirati masovnim odmazdama i pogubljenjima kao predvidivim nastavkom partizanskih, ideološki i nacionalistički motiviranih zločina koji su započeli i mnogo prije završetka rata.
Budući da do sada, zbog skrivanja istine i nekažnjavanja komunističkih zločina, bilo onih političkih vođa koji su naređivali ili tolerirali zločine, bilo počinitelja, još nisu poznate mnoge činjenice i okolnosti masovnih zločina, mora se ukazati na važnost funkcioniranja pravnih država te na poštivanje nacionalnih zakona, rezolucija Vijeća Europe i usvojenih konvencija Ujedinjenih naroda o nezastarivosti ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti (1968.) i o genocidu (1948.).
Uz kažnjavanje zločinaca – kao što se još uvijek prakticira u demokratskim zemljama poput Francuske, Njemačke, SAD-a – prije svega treba stvoriti uvjete za žalovanje i pijetet prema žrtvama, ali isto tako i razotkriti mehanizme i odgovornost za zločine, tj. utvrditi povijesne činjenice i uspostaviti kolektivno pamćenje naroda. To napose vrijedi za odgovorne za zločine devedesetih na području bivše SFRJ.
Zbog svega navedenog – civilizacijskog pologa, zahtjeva međunarodnog prava te zavjere šutnje o zločinima samo jednog od četiri totalitarizama koji su opustošili naše države – a polazeći od kršćanske dužnosti opraštanja i od potrebe pomirenja usmjerenih ne samo na čišćenje pamćenja i osobni mir, nego i na sprečavanje mržnje i osvete, te od prava na grob i pijetet, važno je potaknuti još žive počinitelje i očevice zločina na svjedočenje o žrtvama, o mjestima i vremenu, kao i o institucijama, jedinicama i osobama koje su naređivale i počinile zločine.
Podsjećam na nedavna iskustva mnogih komisija u svijetu (Južnoafrička Republika, Gvatemala, Čile, Argentina, Salvador, Sjeverna Irska…) koje su pod motom ”Istina i pomirenje” pridonijele saznanju povijesne istine i postizanju građanskog pomirenja.
U tom smislu, a navlastito u svrhu identificiranja grobišta i žrtava, bilo bi nužno predložiti državnim vlastima, kao što u nas čini Documenta koju vodi uzorna mirotvorka Vesna Teršelič, da pokrenu postupak abolicije za istinu te omoguće pojedinačnu aboliciju pokretačima i počiniteljima koji iznesu činjenice o odgovornosti, o grobištima i vremenu zločina te o identitetu žrtava.
I na kraju, moramo odlučno osuditi sve totalitarizme i njihove ideologije, njihovu idolatriju klase, nacije i rase te sve njihove zločine, kao što su to u tragično vrijeme činili mnogi dobri ljudi.
Konačno, čišćenje pamćenja kršćanska je dužnost, pa jednako odlučno moramo osuditi i zločine počinjene od strane katolika (ustaša među njima) koji su – usuprot kršćanskim načelima i vrijednostima – poticali, naređivali i počinjali nezastarive zločine protiv života, slobode i dostojanstva drugih, različitih – u ratu, u logorima, na stratištima i na drugim mjestima stradavanja nevinih ljudi.
Odgovara li vam ovo razmišljanje? Ne? Pokušajte me nadopuniti, a da to ne bude ponovo vrijeđanje i omalovažavanje koje je klasično kada se latimo ovih tema.
Mir vama i mir u našim kućama.
autograf
Pišem imajući u vidu zločine Hrvata i Srba, jer su oni najstrašniji, ali i potrebnog mira u kućama svih ljudi naše izmučene regije, bez obzira na naciju kojoj mi pripadali.
Pišem i kao nasljednik onih koji su bili na zločinačkoj strani.
Za mene su partizani heroji i vjerujem da bih im 1941. pristupio da sam tada bio živ i sposoban, kao i to da, sada kada ga imam u kući, to mogu reći i za mojega oca, premda je on 1941. bio petogodišnji klinac, ali i imajući u vidu da je pedesetih u Buenos Airesu služio Anti Paveliću, što danas, kaže, ne bi nikada ponovio.
Ne pišem, da pojasnim i to, da zadovoljim apetite ekstremnih desničara kojima se tema komunističkih zločina čini od apsolutne državničke prioritetnosti, već da postanem eho onih istinskih tražitelja pravde i mira, ponajprije u kršćanskim redovima.
Pišem, dakle, kao nasljednik onih koji su bili na zločinačkoj strani. Za mene su partizani heroji i vjerujem da bih im 1941. pristupio da sam tada bio živ i sposoban, kao i to da, sada kada ga imam u kući, to mogu reći i za mojega oca, premda je on 1941. bio petogodišnji klinac, ali i imajući u vidu da je pedesetih u Buenos Airesu služio Anti Paveliću, što danas, kaže, ne bi nikada ponovio
Budući da je Parlamentarna skupština Vijeća Europe, te najviše demokratske političke integracije našega kontinenta, već u dva navrata – rezolucijama od 27. lipnja 1996. o “mjerama za demontiranje naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih režima”, kao i od 25. siječnja 2006. o “neophodnosti međunarodne osude zločina totalitarnih komunističkih režima”:
– upozorila da međunarodna zajednica nije osudila zločine komunizma kao što je to učinila glede zločina nacizma;
– naglasila da europska javnost nedovoljno poznaje i slabo je svjesna ovih zločina;
– preporučila kažnjavanje zločina komunizma, rehabilitaciju bez suda ubijenih i nevino osuđenih žrtava, kao i restitutio in integrum svih obespravljenih i opljačkanih osoba;
– inzistirala da žrtve komunističkog terora imaju pravo “na sućut, razumijevanje (…) počast (…) i priznanje njihove patnje”;
– upozorila da je osuda zločina komunizma veoma važna za odgoj mladih naraštaja;
te, budući da je Hrvatski sabor 30. lipnja 2006. godine donio Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj od 1945. do 1990. godine; smatram svojim ljudskim pravom i moralnom dužnošću napisati sljedeća razmišljanja:
Treba otkriti istinu o žrtvama i utvrditi njihov identitet. U završnom razdoblju Drugoga svjetskog rata (od jeseni 1944.), u kojem Komunistička partija i partizanska vojska zauzimaju vlast u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Sloveniji, komunistički režim provodio je sustavne i masovne represalije nad osobama koje su proizvoljno označene “narodnim neprijateljima i ratnim zločincima”.
U tu kategoriju proskribiranih i unaprijed osuđenih ljudi taj režim nije ubrajao samo vojne, političke ili činovničke pripadnike različitih struktura koje su u ratu surađivale s totalitarnim silama Osovine i bile suprotstavljene partizanskom pokretu, nego i velik broj građana koje je taj režim po raznim kriterijima – kao što su svjetonazor, imovno stanje, politički stavovi, itd. – smatrao suparničkim isključivom komunističkom poretku.
Nakon što je taj režim zauzeo pojedina područja, od najtežih oblika njegova terora, bez suda i suđenja i uglavnom bez ikakve skupne ili pojedinačne evidencije, na brojnim stratištima, na “križnim putovima” i u raznim logorima posebno su teško stradali Hrvati, ali i pripadnici drugih naroda – u Makedoniji, na Kosovu, u Srbiji i Vojvodini, zatim i u Sloveniji.
Smatram da je jednako nedostojno i nedopustivo precjenjivati kao i podcjenjivati značenje i broj svih tih žrtava te da je jedino opravdano izvršiti njihovo savjesno popisivanje, za što još uvijek nije kasno.
Konačno, čišćenje pamćenja kršćanska je dužnost, pa jednako odlučno moramo osuditi i zločine počinjene od strane katolika (ustaša među njima) koji su – usuprot kršćanskim načelima i vrijednostima – poticali, naređivali i počinjali nezastarive zločine protiv života, slobode i dostojanstva drugih, različitih – u ratu, u logorima, na stratištima i na drugim mjestima stradavanja nevinih ljudi
Imajući na umu da je komunistički režim u to doba na sustavan način pripremao, organizirao i provodio teror i represiju nad vlastitim narodima kao tzv. “drugu fazu revolucije”, te da je na čelu tog zločinačkog pothvata stajao partijsko-vojni i, kasnije, partijsko-policijski vrh režima – o čemu nedvojbeno svjedoče jugoslavenski i strani dokumenti – moguće je “razumjeti” narav i razmjere zločina koji su počinjeni.
Ipak, ne treba smetnuti s uma činjenicu da je i komunistička ideologija od samoga svojeg početka u svoj sustav ugradila teror i zločin.
O razmjerima tada počinjenih ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti te o naravi tadašnjeg režima najočitije govori velik broj prikrivenih i do danas neoznačenih grobišta na području Slovenije, ali i Hrvatske, te Bosne i Hercegovine.
Ta grobišta svjedoče o najtežoj vrsti zločina – sustavnim masovnim pogubljenjima.
Na različite je načine evidentirano te dijelom locirano približno 1300 takvih grobišta, najviše u Hrvatskoj i u Sloveniji, među kojima su vjerojatno najmasovnija ona na Kočevskom rogu, u Teznom kod Maribora i u Maceljskoj šumi. Procjenjuje se da je to tek dio prikrivenih grobišta nad kojima su tijekom i krajem rata te u prvoj godini poraća ubijani pripadnici poražene hrvatske, slovenske, crnogorske i njemačke vojske, kao i brojni civili, hrvatske i drugih nacionalnosti.
Masovna grobišta često su kasnije bila razarana, uništavana, pretvarana u smetlišta (npr: Husina jama kod Sinja) i prikrivana na razne načine, pa žrtve i njihovi grobovi jednostavno “nisu postojali”.
Obitelji pobijenih, ako su i znale ili pretpostavljale gdje se nalaze grobišta, nisu ih smjele posjećivati ni obilježavati.
Ipak, ni strah od režima, ni protok desetljeća nisu potisnuli u zaborav te žrtve kod njihove rodbine i prijatelja, ali ni kod još uvijek ustrašenih svjedoka ili pak počinitelja zločina (i sam u užoj obitelji imam člana kojeg su ubili komunisti u ljeto 1945.).
Smatra se potrebnim identificirati sva prikrivena grobišta, obilježiti ih primjerenim spomen-obilježjima te omogućiti održavanje pogrebnih obreda svih vjera i iskazivanje pijeteta prema žrtvama.
Tamo pak gdje su ostaci žrtava rasuti na neprimjerenim i nepristupačnim mjestima, kao što su kraške jame / fojbe, tenkovski rovovi, napušteni rudnici… ”potrebno je ekshumirati posmrtne ostatke žrtava i dostojno ih pokopati, dok tamo, gdje je to moguće, potrebno je o javnom trošku obaviti identifikaciju žrtava”.
Sve to s ciljem da se omogući obiteljima da prožive žalovanje zbog gubitka svojih očeva i majki, braće i sestara, sinova i kćeri, koje nisu mogle proživjeti zbog neizvjesnosti o mjestu i vremenu pogubljenja, zbog zavjere šutnje o zločinu, pa i zabrane samog spominjanja umorenih.
Opća deklaracija o ljudskim pravima Ujedinjenih naroda u središte svojega civilizacijskog i humanističkog proglasa stavlja načelo da su “sva ljudska bića rođena slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima”, a posebice neotuđivu pravu na život, slobodu i osobnu sigurnost. Potrebno se ponovo suočiti s nepravdama i zločinima totalitarnih režima, pa tako i s komunističkim zločinima i učincima komunističke prošlosti. Izuzetno je važno, na isti način, da cijelo naše društvo bude svjesno ogromnih dimenzija ustaškog terora, kao i to da se govori i o zločinima fašista, četnika i drugih.
Treba otkriti istinu o žrtvama i utvrditi njihov identitet. U završnom razdoblju Drugoga svjetskog rata (od jeseni 1944.), u kojem Komunistička partija i partizanska vojska zauzimaju vlast u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Sloveniji, komunistički režim provodio je sustavne i masovne represalije nad osobama koje su proizvoljno označene “narodnim neprijateljima i ratnim zločincima”
To tim više i tim prije što su u našim državama zločini fašizma i nacizma i njihovih lokalnih saveznika istraženi i dokumentirani, a mjesta stradanja poznata i obilježena, dok je malo toga učinjeno u vezi zločina komunizma.
Bio bi red komemorirati sve patnje i stradanja te obilježiti stratišta i logora četiriju totalitarnih režima: fašizma, nacizma, ustaštva i komunizma, pa tako i “križnih putova” i Bleiburga – kao znamena iskazane ideološke mržnje i nepriznate etničke “istrage” – ukazati da pravo na ljudsko dostojanstvo, koje je temeljno etičko načelo, ima svaka ljudska osoba i nakon smrti.
Stoga, da bi se prekinuli omalovažavanje i šutnja o tim nepriznatim žrtvama rata i poraća te omogućilo pravo na javnost i na pijetet, valja potaknuti institucije svih zainteresiranih država na objektivno i cjelovito istraživanje tih ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti da se ustanove povijesne činjenice i na osnovi njih razvije pedagogija pomirenja i oprosta.
Institucije naših država trebaju započeti ili nastaviti dosadašnja istraživanja o tim žrtvama te utvrditi činjenice o zločinima i njihovim ideološkim i materijalnim počiniteljima.
Sukladno civilizacijskim dostignućima i međunarodnom pravu ratni zločini, zločini protiv čovječnosti i zločin genocida ne zastarijevaju. Utoliko još uvijek stoji kaznena odgovornost inicijatora, organizatora i počinitelja zločina kojima su u “drugoj fazi revolucije” obezglavljivali narod, uništavajući inteligenciju i sve potencijalne protivnike i suparnike, premda je teško vjerovati da odgovornih još ima među živima.
Isto tako stoji odgovornost i svih onih koji su u strukturama četiri totalitarna režima temeljem ideološke mržnje i “prava” na etničku osvetu naređivali i provodili takve zločine. Tešku krivnju snose i vođe poraženih režima, ustaške glavešine (Ante Pavelić, napose) tamo gdje su naredili povlačenje stotina tisuća vojnika i civila, a potom sami pobjegli, prepuštajući obezglavljenu vojsku i izbjeglice njihovoj, nažalost, predvidivoj sudbini.
Velika odgovornost za zločine leži i na savezničkim, političkim i vojnim vođama, koje su – po dogovoru o vraćanju protivničkih vojski u zemlju njihova djelovanja – proveli prisilnu repatrijaciju izbjeglih vojnika i civila, a znali su, ili mogli znati, da će izručenja rezultirati masovnim odmazdama i pogubljenjima kao predvidivim nastavkom partizanskih, ideološki i nacionalistički motiviranih zločina koji su započeli i mnogo prije završetka rata.
Budući da do sada, zbog skrivanja istine i nekažnjavanja komunističkih zločina, bilo onih političkih vođa koji su naređivali ili tolerirali zločine, bilo počinitelja, još nisu poznate mnoge činjenice i okolnosti masovnih zločina, mora se ukazati na važnost funkcioniranja pravnih država te na poštivanje nacionalnih zakona, rezolucija Vijeća Europe i usvojenih konvencija Ujedinjenih naroda o nezastarivosti ratnih zločina i zločina protiv čovječnosti (1968.) i o genocidu (1948.).
Uz kažnjavanje zločinaca – kao što se još uvijek prakticira u demokratskim zemljama poput Francuske, Njemačke, SAD-a – prije svega treba stvoriti uvjete za žalovanje i pijetet prema žrtvama, ali isto tako i razotkriti mehanizme i odgovornost za zločine, tj. utvrditi povijesne činjenice i uspostaviti kolektivno pamćenje naroda. To napose vrijedi za odgovorne za zločine devedesetih na području bivše SFRJ.
Zbog svega navedenog – civilizacijskog pologa, zahtjeva međunarodnog prava te zavjere šutnje o zločinima samo jednog od četiri totalitarizama koji su opustošili naše države – a polazeći od kršćanske dužnosti opraštanja i od potrebe pomirenja usmjerenih ne samo na čišćenje pamćenja i osobni mir, nego i na sprečavanje mržnje i osvete, te od prava na grob i pijetet, važno je potaknuti još žive počinitelje i očevice zločina na svjedočenje o žrtvama, o mjestima i vremenu, kao i o institucijama, jedinicama i osobama koje su naređivale i počinile zločine.
Zbog svega navedenog – civilizacijskog pologa, zahtjeva međunarodnog prava te zavjere šutnje o zločinima samo jednog od četiri totalitarizma koji su opustošili naše države – a polazeći od kršćanske dužnosti opraštanja i od potrebe pomirenja usmjerenih ne samo na čišćenje pamćenja i osobni mir, nego i na sprečavanje mržnje i osvete, te od prava na grob i pijetet, važno je potaknuti još žive počinitelje i očevice zločina na svjedočenje o žrtvama, o mjestima i vremenu, kao i o institucijama, jedinicama i osobama koje su naređivale i počinile zločine
Podsjećam na nedavna iskustva mnogih komisija u svijetu (Južnoafrička Republika, Gvatemala, Čile, Argentina, Salvador, Sjeverna Irska…) koje su pod motom ”Istina i pomirenje” pridonijele saznanju povijesne istine i postizanju građanskog pomirenja.
U tom smislu, a navlastito u svrhu identificiranja grobišta i žrtava, bilo bi nužno predložiti državnim vlastima, kao što u nas čini Documenta koju vodi uzorna mirotvorka Vesna Teršelič, da pokrenu postupak abolicije za istinu te omoguće pojedinačnu aboliciju pokretačima i počiniteljima koji iznesu činjenice o odgovornosti, o grobištima i vremenu zločina te o identitetu žrtava.
I na kraju, moramo odlučno osuditi sve totalitarizme i njihove ideologije, njihovu idolatriju klase, nacije i rase te sve njihove zločine, kao što su to u tragično vrijeme činili mnogi dobri ljudi.
Konačno, čišćenje pamćenja kršćanska je dužnost, pa jednako odlučno moramo osuditi i zločine počinjene od strane katolika (ustaša među njima) koji su – usuprot kršćanskim načelima i vrijednostima – poticali, naređivali i počinjali nezastarive zločine protiv života, slobode i dostojanstva drugih, različitih – u ratu, u logorima, na stratištima i na drugim mjestima stradavanja nevinih ljudi.
Odgovara li vam ovo razmišljanje? Ne? Pokušajte me nadopuniti, a da to ne bude ponovo vrijeđanje i omalovažavanje koje je klasično kada se latimo ovih tema.
Mir vama i mir u našim kućama.
autograf
