Dragomir Vojnić, ekonomist svjetskoga glasa, nekadašnji direktor Ekonomskog instituta i predsjednik Ekonomskog savjeta SFRJ, bio je član najužih timova koji su planirali i provodili ekonomske reforme u bivšoj Jugoslaviji i Hrvatskoj u turbulentna doba: od davne 1965., preko reforme posljednjega jugoslavenskog premijera Ante Markovića, pa sve do stabilizacijskog programa vlade Nikice Valentića iz 1993. Ugled je stekao i na međunarodnoj sceni, reformskim pripremama u Čehoslovačkoj, Poljskoj i posebice SSSR-u, gdje je sudjelovao u pripremi poznate reforme Nikite Hruščova 1962. godine i kasnije u Ruskoj Federaciji. Iako na pragu devetog desetljeća života, Vojnić je i danas intelektualno vrlo aktivan. Razgovor smo vodili u njegovoj ljetnoj “rezidenciji” na Malom Lošinju, a povod smo našli u aktualnom pristupanju Hrvatske Europskoj uniji, čime bi se, zbog krize eurozone, njezini ekonomski problemi mogli još više produbiti.

Hrvatska je u Europsku uniju ušla kao deindustrijalizirana zemlja, u procesu koji je zaključen privatizacijom brodogradilišta. Kako vidite perspektivu države u Uniji, s obzirom na to da nema nikakvoga plana za razvoj proizvodnog sektora?

Naša situacija nije nimalo dobra, a problemi s kojima su suočeni društvo i gospodarstvo datiraju još iz devedesetih. Po ocjenama UN-a, hrvatsko je gospodarstvo od 1950. do 1990., za samoupravnog socijalizma, ubrajano među deset najboljih novoindustrijaliziranih zemalja. U tom se kontekstu dogodila deindustrijalizacija, pri čemu smo potpuno deformirali model gospodarskog razvoja, što malo tko, osim ekonomista, spominje i razumije. Deformirali smo normalni proizvodno-izvozni gospodarski model temeljen na proizvodnji, štednji, investicijama i izvozu. Vrlo je bitno početi s dobro ocijenjenim tečajem razmjene, što znači da treba dobro procijeniti razinu domaće proizvodnosti rada u odnosu na vanjsku proizvodnost. S dobro ocijenjenim omjerom, tečajna bi politika mogla ostvarivati odgovarajuću funkciju izvozne ekspanzije i izvozne tržišne konkurentnosti.

Precijenjena kuna i ekspanzija uvoza

To je u startu loše učinjeno, stabilizacijskim programom vlade Nikice Valentića iz 1993. Možete li pojasniti na koji način?

Stabilizacijski program je napravljen i dobro i loše. Pod dobrim smatram to što u osnovi nije ni imao pretenzije biti stabilizacijski, nego samo antiinflacijski. Vrlo je dobro odmjerio odnos domaće i vanjske produktivnosti rada, što znači da je postavio dobru polaznu osnovu za politiku tečaja, ali samo te prve godine. Iako smo počeli s relativno dobro apreciranim i depreciranim tečajem koji je s jedne strane stimulirao izvoznu ekspanziju i s druge vršio pritisak vanjskog tržišta na naše gospodarstvo u smislu povećanja konkurentnosti i transfera tehnologije, tečaj je naglo oboren već iduće godine. Tadašnja je vladajuća politika precijenila našu valutu, a da nitko nije mislio na negativne ekonomske konzekvence: jer preaplicirana kuna sugerira model po kojem ćete više trošiti nego prihodovati. To su odnosi po kojima se sve uvozno jeftino, a sve je domaće relativno skupo. Takav se model kod nas posebno tragičnim pokazao u poljoprivredi. Onemogućeno je pomjeranje tečaja pritiskom tržišta, jer je tečaj manje-više odonda ostao relativno fiksan, što znači da nije imao pozitivnog utjecaja na kretanje cijena i subjekata u gospodarstvu i reprodukciji te potrošnji. Početkom 1990-ih, nobelovac i veliki svjetski ekonomist Joseph Stiglitz, veliki prijatelj zemalja u tranziciji i prvi veliki kritičar Zapada, koji je te zemlje gurao u model ekonomskog neoliberalizma, prijateljski nas je upozorio da smo fiksnim tečajem zamijenili uvjete i ciljeve razvoja. Fiksni tečaj i stabilne cijene, koje generiraju da je potrošnja stalno veća od proizvodnje, nisu cilj ekonomske politike – cilj je razvoj. Tu pogrešku nije napravila nijedna druga zemlja.

Kazali ste svojedobno da su naše ekonomiste još 1991. američki nobelovci, a i neki političari, uvjeravali da kod nas već postoji kapitalizam, ali bez kapitalista?

Na prvoj velikoj međunarodnoj konferenciji o tranziciji u Kaliforniji 1991. upozoravali su nas da ne prodajemo imovinu; jedva da je i Njemačka imala financijske viškove, a nitko još nije bio siguran što smjeraju “azijski tigrovi”, tada u usponu. Ekonomist George Shultz, koji je moderirao skup, osobno mi je kazao da nas Amerikanci nikad nisu ubrajali u realsocijalističke zemlje. Rekli su nam: “Vi ste izgradili kapitalizam bez kapitalista. Vaši su radnici i kapitalisti, upravljači, menadžeri i vlasnici. Imate sve šanse da ostanete na čelu tranzicije, kao što ste bili na čelu reforme. Imate priliku da prvi kao savez država uđete u Europsku uniju, nakon čega dobivate 6,5 milijardi dolara dodatnog kapitala, kao pripremu za EU.” No neposredno prije toga, u Institutu za Europu u Ženevi okupili su se vodeći intelektualci bivše države oko teme mirnog razlaza i ulaska u EU. Na skupu sam tada govorio kao predsjednik saveznog Ekonomskog savjeta: sve je bilo dobro dok Slobodan Milošević nije rekao da bi htjeli da svi Srbi žive u jednoj državi, spominjući pritom i Kosovo, o čemu se danas malo zna. Nakon toga je došlo do eksplozije balkanskih nacionalizama, a mi smo izgubili povijesnu šansu da postanemo lordovi.

Slovenija se malo zaigrala

Vratimo se sadašnjosti: što nam EU danas može ponuditi? U Vladinom ekonomskom programu, usvojenom u travnju ove godine, postoji tzv. six pack regulacija i direktiva o ekonomskom upravljanju, koje se usklađuju s direktivom ekonomskih mjera EU-a. Mjere su restriktivne: strukture Unije dobivaju pravo nadzora proračuna, socijalne i porezne politike, radničkih plaća i kolektivnih ugovora. Ne postajemo li, kao deindustrijalizirana periferna zemlja, uz loša iskustva jedne Rumunjske, Bugarske ili Grčke, još jedan nestabilni ekonomski prostor unutar Unije?

Veoma je dobro što smo ušli u EU, jer je iluzija da bismo nešto mogli napraviti sami. Naša prisutnost kao “malih” dopušta nam barem da se bunimo, dižemo veto na neke odluke. Nemam iluzije da će taj veto imati jednaku težinu poput nekih drugih, ali će nešto usporiti, komplicirati, dati na znanje javnosti da se s nečim nismo složili. Naša šansa je upravo u našim problemima deindustrijalizacije i deformiranog modela privređivanja, što nije slučaj kod drugih zemalja. Sada se moramo okrenuti reindustrijalizaciji, što nitko ne spominje na način da kažemo što hoćemo. Trebalo bi krenuti u smjeru onoga što je sa sobom donijela četvrta informatička revolucija. S druge strane, moramo osposobiti model privređivanja koji će se temeljiti na proizvodnji, štednji, investicijama i izvozu. Bitna je struktura investicija: jesu li to one koje daju odgovarajući profit ili one koje se u razumnom roku mogu reinvestirati? Za aktivnu ekonomsku politiku moramo imati određenu viziju razvoja. Moramo se izboriti da od atipičnog modela pređemo na tipični model privređivanja. Ni o tome nitko ne govori. Zašto kod nas postoji masa trgovačkih međunarodnih lanaca? Pa zato što je čitav model oslonjen na trgovinu, a ne na proizvodnju i izvoz. Ako ne budemo sposobni ojačati svoju konkurentnost, a to ne možemo s precijenjenom valutom, bit će teško. Nastavak ovakve ekonomske politike bukvalno će nas odvesti u dužničko ropstvo. U EU-u ćemo tražiti uvjete preživljavanja i, nadam se, popravljati štetu, jer ćemo imati atmosferu pritiska. Da smo u Uniju ušli 2004. godine, kad i Slovenija, prošli bismo neusporedivo bolje.

Spominjete Sloveniju, ali danas vidimo da je njezini europski put pomalo neslavno završio?

Znate li zašto? Malo su se zaigrali, mislili su da su Amerikanci, pa da se s papirima na svjetskim burzama mogu igrati na isti način. Čudi me, jer su vrlo racionalni, a ispali su pohlepni za kapitalom. Najveći problem suvremenog svijeta leži u izmijenjenim odnosima rada i kapitala. Suvremena društvena kretanja briljantno potvrđuju sve Marxove osnovne misli, po kojima je osnovna proturječnost kapitalizma izražena u društvenom radu i privatnom prisvajanju. Proturječnosti nalazimo i u dvije najvažnije institucije, tržištu i demokraciji. Bogati postaju sve bogatiji, siromašni sve siromašniji. Keynes je to riješio indikativnim planiranjem, pa imamo daljnju proturječnost demokracije, koja ne obraća pozornost na socijalni kompleks i socijalnu pravdu. Sve zemlje u tranziciji imale su veliku nesreću da je ona započela u uvjetima dominacije modela ekonomskog neoliberalizma. Kapitalizam 21. stoljeća je neusporedivo suroviji od bilo čega drugog. Latinskoamerički sindrom naglog raslojavanja i naglih socijalnih razlika najpraktičnije se ispoljio u Hrvatskoj i Rusiji, doduše s oprečnim polaznim osnovama.

Za kraj, što mislite o ulasku Hrvatske u eurozonu, za što se zalaže guverner HNB-a Boris Vujčić? Zar nam to ne bi srezalo ionako lošu konkurentnost, što dobro znaju u Litvi, Mađarskoj i Bugarskoj, gdje su odustali od zajedničke valute?

Postojećoj gospodarskoj strukturi bi to odgovaraluvozni lobi može se samo bogatiti ako je sve uvozno jeftinije. A to znači zadržavanje tečaja kakav jest, što mnogima odgovara. Kad priziva euro, guverner misli na to da ćemo se morati držati na razini precijenjene kune, što daje relativnu stabilnost s jedne strane ali, napominjem opet, uz golemu cijenu u odnosu na mogućnost razvoja s druge strane. Sada, jednostavno, nije vrijeme za uvođenje eura.

VONS stopirao netajkunski model privatizacije

Dakle, propast industrije u Hrvatskoj prouzročena je prejakom kunom, a time i ekspanzijom uvoza?

U pravu ste, s tim da valja dodati da smo imali nesreću da se naša prva vlast razvila na proturječjima: naša desno orijentirana grupacija dobila je pozicije u vlasti, uz uvjet da bude za neviđenu pljačku nacionalnog bogatstva. Hrvatska je bila dobro pripremljena za tranziciju, ali s obzirom na deformaciju u karakteru vlasti, mafiokracija je rasla na krilima vlasti, dakle od vrha prema dnu.

Kao ekonomski savjetnik posljednjega jugoslavenskog premijera Ante Markovića sudjelovali ste u pripremanju privatizacije koju je, kako ste u jednom tekstu napisali, prekinula eksplozija balkanskog nacionalizma pod utjecajem proustaške dijaspore, pri čemu je nastalo političko ozračje različito od svih drugih zemalja u tranziciji?

Još smo krajem osamdesetih počeli pripremati program privatizacije s namjerom da društvena imovina pripadne građanima i radnicima koji su je stvarali i da u njoj sudjeluju svi građani. To je bila jedina logika. U osnovi, bila je riječ o modelu vaučera, kod kojeg se u privatizaciji kombinira i privatno i grupno vlasništvo, zadružno vlasništvo s težištem na privatnom. Poduzeća bi se privatizirala na način da radnici sudjeluju u tome, tako ih nitko ne bi mogao opljačkati. Josip Manolić (premijer 1991., op. D.G.) bio je stalno u vezi sa mnom i čitao je dokument o koncepciji razvoja privatizacije, koji jedino nije dobio podršku Vijeća za obranu i nacionalnu sigurnost (VONS), na čijem je čelu bio Gojko Šušak. Nisam prošao na VONS-u, kazao mi je Manolić. To su bili strašni momenti, koji nas prate i danas.

Izvor: Novosti